Nikola Puharić – Prikaz knjige – Orlando Figes, “Revolutionary Russia, 1891-1991”, London 2014.

Približavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije 2017. godine – čime će ona zasigurno zadobiti znatnu javnu pozornost – prigoda je za započinjanje sondiranja recentne literature o toj problematici. Jedan od novijih naslova predmet je analize Nikole Puharića.

 

Orlando Figes, Revolutionary Russia, 1891-1991, Penguin, London 2014, 496 str.

 

Orlando Figes je britanski povjesničar i profesor londonskog Birkbeck sveučilišta s posebnim interesom za istraživanje moderne i suvremene ruske povijesti. Autor je nekoliko knjiga koje se bave tom temom – najpoznatija od njih definitivno je višestruko nagrađivano, iznimno cijenjeno i opsežno djelo A People’s Tragedy: The Russian Revolution, 1891-1924 iz 1997. godine. Služeći se originalnim ruskim izvorima također je napisao i Natasha’s Dance: A Cultural History of Russia, The Whisperers: Private Life in Stalin’s Russia, Just Send Me Word: A True Story of Love and Survival in the Gulag.  Figes je i član uredništva časopisa Russian History, a knjiga Revolutionary Russia, 1891-1991 njegovo je najnovije djelo. 

Iako možda toga nije bio svjestan, autor je stvorio izuzetno aktualan rad zbog najmanje dva razloga. Prvi bi bio važnost uloge Rusije u međunarodnoj politici čije odluke na vanjskopolitičkom planu utječu na veliki broj drugih država od kojih se posebno ističu trenutna krizna žarišta poput Ukrajine ili Sirije. Bavljenje poviješću Rusije i Sovjetskog saveza predstavlja također važan istraživači rad i zbog suvremenih korištenja sovjetskog nasljeđa kroz kulturu sjećanja i politike prošlosti na području postsovjetskog, ali i šireg prostora.

Figesova knjiga Revolutionary Russia, 1891-1991 predstavlja sažet pregled stogodišnje, pretežno političke povijesti Rusije i Sovjetskog Saveza. Autor koristi metodološki pristup političke historije potkrjepljujući ga podacima i analizom ekonomskog i društvenog stanja Sovjetskog Saveza razvijajući time interes za strukturni kontekst razumijevanja politike. U maniri anglosaksonske historiografske tradicije, Figes veliki naglasak stavlja na konciznost, jednostavnost i prezentabilnost narativa te se njegova knjiga može čitati gotovo kao djelo beletristike. No, zbog toga je manja važnost pridana isticanju izvora i referenci koje se navode vrlo rijetko i selektivno pa time knjiga gubi na kredibilnosti historiografskog iskaza.  

Knjiga zastupa zanimljivu i inovativnu tezu, naime da Ruska revolucija ne počinje niti završava sa 1917. godinom već ju je potrebno promatrati kao neprekidan i permanentan revolucionarni ciklus od  velike gladi iz 1891. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Tu stogodišnju revoluciju Figes kronološki dijeli na tri razdoblja koja korespondiraju sa stvaranjem tri različite generacije revolucionara i komunista.   

Prva generacija revolucionara rođena sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća iskoristila je veliku glad i narodno nezadovoljstvo 1891. kako bi stvorila preduvjete za razvoj širokog liberalnog otpora protiv carske vladavine. Carski režim je izrazito loše reagirao na nestašicu hrane koja je pogodila Rusiju, izvozeći njene velike količine dok je stanovništvo umiralo od gladi. S obzirom da se nikako nije mogla nositi s krizom, vlada je uputila širi poziv za pomoć. Oformljeno je stotine komiteta da bi se sakupio novac za izgladnjele seljake. Tisuće građana pridružili su se grupama za pomoć koje su organizirali lokalni organi Zemstva. Figes ovu odluku opisuje kao „povijesni trenutak koji je otvorio novi val javnih aktivnosti i debata koje vlada nije mogla kontrolirati te su oni u veoma kratkom roku prešli od filantropske usmjerenosti prema konkretnim političkim ciljevima“. Ova kriza je politizirala rusko društvo do dosada neviđene razine, a javnost je počela propitivati inače nedodirljive političke i društvene dogme poput cara i Pravoslavne crkve. Socijalistički pokret, tvrdi Figes, izrodit će se kao rezultat ovih debata. Polazeći od širokog sloja stanovništva koje je osjećalo nepravdu i nezadovoljstvo carskim režimom, generacija „starih boljševika“, kako ih naziva Figes, predvođena Lenjinom uspjela je uspostaviti snažnu bazu podrške svom revolucionarnom političkom programu. Autor pažljivo podsjeća čitatelje da se revolucija odvijala u fazama: najprije 1905., pa onda dva puta 1917. Prvog puta je svrgnut car, a drugog nazvanog „Lenjinova revolucija“ su boljševici izborili vlast udaljivši se od liberalno-socijaldemokratske koalicije. Figes tu Oktobarsku revoluciju potpuno demistificira, opisujući kako je jedna od najvećih povijesnih zabluda ta da su boljševici došli na vlast na valu masovne podrške naroda i vlastite partije unutar koje se nalazila snažna opozicija prema oktobarskoj akciji. Opisujući revoluciju autor navodi: „Velika Oktobarska Socijalistička Revolucija, kako je postala poznata u Sovjetskom Savezu je zapravo bila akcija malih razmjera, ništa više od državnog udara, koji je čak prošao nezapaženo od većine stanovnika Petrograda. Kazališta, restorani i javni prijevoz funkcionirali su normalno dok su boljševici dolazili na vlast“. Građanski rat između boljševika i menjševika uslijedio je nakon revolucije, a knjiga ističe kako su propaganda, simboli poput crvene zvijezde, političko jedinstvo i disciplina partijskih vojnih i političkih organizacija boljševicima donijeli pobjedu u ratu.  

Lenjinova vladavina Sovjetskim Savezom prema autoru je neodvojiva od terora i progona koji revoluciju održavaju na vlasti. Upravno zbog nasilnog dolaska na vlast, progoni društvenih neprijatelja poput kulaka, buržuja i liberala su opravdani stalnim strahom od oduzimanja vlasti i osvete. Kako sam autor navodi: „Partija se na vlasti konstantno osjećala nesigurno, suočena s klasičnim problemom svih revolucionarnih pokreta. Stoga je konstantno morala propitivati lojalnost vlastitih članova“. No tek će druga revolucionarna generacija nakon 1928. godine iskusiti teror u puno opsežnijem i konkretnijem obliku. Dolaskom na vlast Josifa Visarionoviča Staljina ukida se Lenjinov „državni kapitalizam“ koji je omogućavao stvaranje malih privatnih poduzeća. Uvođenje petogodišnjih planova, radnih logora, nasilne kolektivizacije i uspostave pogona teške industrije bili su Staljinov način moderniziranja ove, kako ga autor citira, „nazadne i seljačke države“. Iako je Lenjin vidio teror i nasilje kao nužan alat za uklanjanje „razbojnika“ i očuvanje revolucionarnih ideala i ciljeva, on nije posezao za likvidiranjem svojih kolega zbog različitih političkih mišljenja – sovjetski kongres je vjerojatno bilo jedino mjesto u sovjetskoj povijesti gdje je bila omogućena egalitarna rasprava na razini vlade. Nakon Lenjinove smrti Staljin kroz „revoluciju odozgo“ uvodi kult ličnosti – najprije Lenjina, a onda i samog od sebe, te kreće u masovnu likvidaciju „starih boljševika“ i svih koji mu se protive. Staljin ne dopušta mjesto za bilo kakva neslaganja te u valu nasilja zahvaća članove KPSS-a, vodstvo Crvene armije i seljake koji odbijaju kolektivizaciju. S obzirom na velike derogacije političkog diskursa i gospodarskog stanja države, masovnu glad i loše uvjete života stanovništva autor tvrdi da je ovakav revolucionarni režim mogao biti održan samo željom za vlašću i moći putem represije i terora. Staljin se poima kao potpuna devijacija Lenjinovog načina ustroja države i revolucije, bezidejna ličnost koju ne vode ideali već puka želja za vlašću. Ni nakon njegove ostavštine pobjede u Drugom svjetskom ratu nije bilo moguće zaustaviti moralni i idejni pad SSSR-a koji uključuje i gospodarsko rasulo, a autor stoga implicitno zaključuje kako je revolucija metodološki od samog početka bila osuđena na propast.  

Staljinov režim obilježili su teror i nasilje, ali i stvaranje potpuno nove partijske klase koja dolazi na čelne političke i upravljačke pozicije zamjenjujući likvidirane „stare boljševike“. Tada se politički probijaju karijeristi, pojedinci koji su bespogovorno lojalni, željni moći i materijalnih dobara i privilegija koje stječu zbog odanosti Staljinu. Ta nova generacija „revolucionara“ dolazi na vlast nakon Staljinove smrti, a Figes u njoj vidi kroničan nedostatak političke ideje i vizije. U političkom i društvenom kontekstu koji strogo sankcionira opozicijsko mišljenje i neslaganje nastala je politička struktura koja nije mogla ni znala artikulirati političku promjenu niti stvoriti novi legitimacijski osnov države.  

Nikita Hruščov bio je primjer političara nastalog kroz to vrijeme, a njegova osuda Staljina 1956. prema autoru predstavlja treću i završnu fazu revolucije. Njegov govor na partijskom kongresu u kojem javnosti otkriva i osuđuje nasilne metode represije za vrijeme njegovog prethodnika predstavlja trenutak u kojem je KPSS izgubio autoritet, jedinstvo i samopouzdanje. U knjizi se ovaj trenutak naziva „početkom kraja“. Sovjetski Savez se nikada nije oporavio od ove krize jer ljudi više nisu mogli vjerovati u revoluciju u čije ime je ubijen toliki broj ljudi, Hruščovljev povratak Lenjinu neće biti dovoljan. Dolazak Brežnjeva na vlast predstavlja vrhunac društvene apatije i konzervativizma. Revolucija je izgubila suštinsko značenje jer je politička elita, kako prezentira autor, pokušavala zamrznuti postojeće društveno i gospodarsko stanje zemlje kako bi se omogućio socijalni mir i privilegije političke kaste. Iako je bunt stanovništva bio izražen kroz medijsku produkciju i književnost, strah od policijske represije koji je permanentno živio u kolektivnom sjećanju građana Sovjetskog Saveza sprječavao je ozbiljnije promjene i razlog je zbog kojeg se režim održao tako dugo, a da se nije raspao. Gorbačovljev ponovni povratak Lenjinu bio je samo bezuspješan pokušaj zaustavljanja države na putu prema ponoru.   

Figes u svojoj knjizi pokazuje političke promjene, društveni prevrat i ekonomsku katastrofu, ali ne uspijeva dokazati tezu da je Rusija bila u stogodišnjem revolucionarnom ciklusu. Revoluciju u pravom značenju tog pojma kao političkog, društvenog i ekonomskog prevrata zapravo u autorovoj argumentaciji ne možemo uočiti izvan perioda uoči i nakon Oktobarske revolucije, a maksimalno je možemo proširiti na period od 1891. s liberalizacijom ruskog društva pa do smrti Staljina 1953. čime opet nikako ne obuhvaća stogodišnji ciklus. Nasilje, društvena previranja i ideje koje potpuno mijenjaju konstrukciju života države možemo pronaći u segmentima povijesnih razdoblja sve do Staljina kojeg je moguće promatrati kao odjek Oktobarske revolucije i njenu devijantnu radikalnu formu. No nakon njega čak i autor tvrdi da je došlo do konzervativnog shvaćanja socijalizma i revolucije te da je politička elita bila glavni generator stagnacije.

U svojoj analizi stogodišnjih previranja u Rusiji može se iščitati kako su glavni akteri političke promjene gotovo isključivo partijske elite, dok autor pridaje vrlo mali potencijal djelovanja širokim skupinama stanovništva. Jedino razdoblje kada je kroz političku debatu društvena i javna sfera bila bitan faktor je ono od 1891. do početka Prvog svjetskog rata. Iako se ovakvo tumačenje dijelom može pripisati odabiru metodološkog okvira političke povijesti,  ne slažu se svi povjesničari s ovakvim interpretacijama. Autori poput Roberta Servicea fokusiraju se na „povijest odozdo“, pokušavajući utvrditi vezu između „vladara i vladajućih“ i njihovu kompleksnu interakciju. Kod Figesa ovakav pristup ipak izostaje.   

Ono što knjiga Revolucionarna Rusija posebno zanemaruje je važnost ideologije za definiranje sovjetskog političkog sustava i identiteta u cijelosti. Kao i druge socijalističke zemlje, Sovjetski Savez je bio ideokratska tvorevina, u kojoj su ideje imale središnje, a ne periferno mjesto. Marksistički okvir u kojem se konstruirao cijeli politički sustav davao je prednost viziji budućnosti nad opisom sadašnjosti, a Komunistička partija se nije legitimirala izborima već mogućnošću da vidi dalje i bolje. Stoga niti jedna analiza takvog sustava ne smije zanemariti značaj ideološkog okvira tog razdoblja. Ono što radi Figes je promatranje iz suvremene liberalne diskurzivne pozicije. Osim što iz takve pozicije Figes selektivno koristi povijesne izvore kako bi pokazao neizbježnu propast sovjetskog socijalizma, on također ne može utvrditi logiku postupaka KPSS. Ne treba iznenaditi da također iz takve perspektive pozitivno vrednuje ekonomski liberalne tekovine NEP-a poput ustroja privatnog vlasništva.

Figesova knjiga se prvenstveno fokusira na zbivanja u Rusiji dok vrlo površno obrađuje utjecaj SSSR-a u globalnim hladnoratovskim sukobima. Kao izuzetno alarmirajuću činjenicu Figes vidi današnja stajališta stanovnika Rusije koji pozitivno gledaju na Staljina i sovjetsko naslijeđe. Naravno da su potrebne pravne, političke i kulturne mjere kako bi se stanovništvo Rusije na pravi način suočilo s vlastitom prošlošću. No u posljednjem poglavlju Figes zagovara primjenu mehanizama tranzicijske pravde na rusko društvo ne osvrćući se dovoljno na težinu uspostave takvih mehanizama u društvu koje je bilo potpuno isprepleteno djelovanjem tajne policije i službi KPSS-a.   

Knjiga Revolutionary Russia kratak je i sažet pregled političke povijesti zemlje i pokreta koji je odredio sudbinu gotovo cijelog svijeta. Autor inzistira na izvanrednom stilu i protočnosti narativa što će zasigurno privući čitatelje, no uz to dolaze i mnoge manjkavosti i propusti u historiografskoj interpretaciji i odabiru izvora. Knjiga nudi zanimljivu tezu i prikaz same Oktobarske revolucije, no za bolje razumijevanje Sovjetskog Saveza ovu knjigu je potrebno proširiti dodatnom literaturom.  

Nikola Puharić