Vedran Stanić – Prikaz knjige Dušan Nečak, „Ostpolitik“ Willyja Brandta i Jugoslavija (1963.-1969.), Zagreb 2015, 281 str.
Dušan Nečak, „Ostpolitik“ Willyja Brandta i Jugoslavija (1963.-1969.), Srednja Europa i Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Zagreb 2015, 281 str.
Dušan Nečak slovenski je povjesničar i umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Autor je niza članaka i knjiga o suvremenoj povijesti. Godine 2015. u izdanju Srednje Europe objavljena je sa slovenskoga prevedena njegova knjiga „Ostpolitik“ Willyja Brandta i Jugoslavija (1963.-1969.). Knjiga je vrijedan doprinos proučavanju međunarodne politike i odnosa SR Njemačke prema zemljama istočne Europe i Jugoslaviji u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća. Autor je veći dio istraživanja obavio u njemačkim arhivima i knjiga se bazira uglavnom na njemačkim izvorima jer je, s druge strane, pristup jugoslavenskim izvorima još uvijek težak. Knjiga je podijeljena na nekoliko poglavlja. U prvoj polovici knjige autor nas detaljno upoznaje s događajima koji su prethodili približavanju SRNj i Jugoslavije, a nakon toga slijedi dio o samom približavanju. Iako naslov sugerira, autor ne piše samo o odnosu SRNj i Jugoslavije već i o odnosu SRNj s NjDR i ostalim zemljama istočnog lagera.
U Predgovoru autor ističe kako je ova tema na području bivše Jugoslavije slabo istražena te navodi jednu od rijetkih knjiga koja se bavi ovom problematikom. Riječ je o knjizi srpskog povjesničara Zorana Janjetovića Od Auschwitza do Brijuna: pitanje odštete žrtava nacizma u jugoslavensko-zapadnonjemačkim odnosima (Srednja Europa, 2007). Nečak za svoju knjigu kaže kako je to političko-diplomatski pogled na bilateralna pitanja, a namijenjena je kako stručnoj publici, tako i široj javnosti, prije svega mlađim generacijama. Autor ističe kako mu je želja približiti djelić njemačke, jugoslavenske i slovenske povijesti, to jest povijesti odnosa među državama koji na našim prostorima gotovo da uopće nisu poznati.
Prvo poglavlje, „(Nova) istočna politika / (Neue) ‘Ostpolitik‘“, govori o događajima i potezima koji su prethodili „Novoj istočnoj politici“. Autor analizira govore Willyja Brandta i socijaldemokratskog političara i novinara Egona Bahra na Evangeličkoj akademiji u lipnju 1963. Smatra kako su tim govorima postavili strateške temelje „Ostpolitik“. Analizirajući Bahrov govor, autor zaključuje da u srži Bahrova razmišljanja o „Ostpolitik“ leže drugačiji stavovi od onih koji su do tada prevladavali na Zapadu. U središtu njegova interesa nije bilo uništenje komunističkog svijeta, nego njegovo mijenjanje. Bahr se potpuno slagao s političkim konceptom američkog predsjednika Kennedyja u odnosu prema Istoku, koje je bilo slično navedenom. Willy Brandt je u kolovozu 1964. bonskoj vladi saveznog kancelara Ludwiga Erharda poslao predstavku u kojoj iznosi razmišljanja o odnosima s istočnoeuropskim državama i narodima. Brandt je smatrao kako je važno poboljšati životni standard stanovništva NjDR, kao i ostalih istočnoeuropskih država. Također je procijenio kako bi se zapadna politika trebala koncentrirati na gospodarsku i kulturnu suradnju s Istokom, a ne davati toliki značaj ideološkim uvjetima. Smatrao je kako je poželjno da istočnoeuropske države počnu međusobno što više komunicirati, mislio je da će to ubrzati njihov odmak od Sovjetskog Saveza. Dana 19. ožujka 1970. u Erfurtu su se sastali Willi Stoph, predsjednik istočnonjemačke vlade, i Willy Brandt. Cilj susreta bio je poboljšanje odnosa između dvije Njemačke, a ujedno je ovo i jedan od prvih važnih i velikih koraka prema ostvarivanju Brandtove nove „Ostpolitik“. Dogovoren je i drugi sastanak, u Kasselu 21. svibnja 1970. Tom prilikom Brandt je iznio 20 točaka u kojima je ocrtao svoje i vladino viđenje uređivanja jednakopravnih odnosa između SRNj i NjDR. Istočnonjemačka strana odbacila je Brandtove točke jer su smatrali da su točke usmjerene prema daljnjoj diskriminaciji NjDR i da se protive prijemu NjDR i SRNj u Organizaciji ujedinjenih naroda kao dvije samostalne države. Tijekom ova dva sastanka atmosfera je bila dosta napeta i u nekim trenucima neizvjesna. Naposljetku, ugovor o načelima suradnje između dvije države ipak je parafiran u studenom 1972., a počeo je važiti sredinom 1973. Nečak zaključuje kako su sastanci u Erfurtu i Kasselu bili pokretač procesa približavanja dviju njemačkih država.
U poglavlju Istočni ugovori (Osverträge) autor analizira sadržaj i važnost ugovora koji su potpisani između SRNj i zemalja istočne Europe od 1970. do 1973. te Ugovor četiriju velesila o Berlinu. Ugovor o načelima između SRNj i NjDR, nakon dugih pregovora, parafiran je 8. studenog 1972; 21. lipnja 1973. postao je pravovaljan, a 31. lipnja Ustavni sud SRNj potvrdio je njegovu usklađenost s Ustavom. Razgovori o sklapanju ugovora započeli su sredinom lipnja 1972. u Istočnom Berlinu. Glavni pregovarač sa zapadne strane bio je savezni ministar za posebne zadatke u kancelarovu kabinetu Egon Bahr, a s istočnonjemačke strane državni sekretar Michael Kohl. Ugovor se sastojao od 10 članaka zasnovanih na Brandtovih 20 kaselskih točaka. Prije ovog potpisani su Moskovski ugovor, Varšavski ugovor i sporazum četiriju velesila o Berlinu, a nakon njega i Praški ugovor. Svi ti ugovori međusobno su povezani i svi su dio „Nove istočne politike“ Willya Brandta. U Moskvi je 12. kolovoza 1970. potpisan ugovor između SRNj i SSSR-a, a potpisali su ga Willy Brandt i Aleksej Kosigin uz prisutnost Leonida Brežnjeva. Ugovor je proizlazio iz tvrdnje da obje strane priznaju status quo u Europi, a jedna od temeljnih postavki je dogovor o odricanju od upotrebe sile u rješavanju međusobnih problema. Kako autor ističe, taj ugovor bio je svojevrstan uzorak za kasnije ugovore između SRNj i Poljske te Čehoslovačke. SRNj je bio važan i stav Jugoslavije o ovim ugovorima. Tito je 17. kolovoza pohvalio ugovor ocjenjujući ga kao važan korak u smjeru uređivanja posljedica rata. Međutim, Jugoslavija je imala i određene brige. Jedna od glavnih je da će SRNj fokus svoje „Nove istočne politike“ posebno s gospodarskog stajališta, usmjeriti prema SSSR-u i Poljskoj te da će Jugoslavija ispasti iz fokusa zapadnonjemačkog interesa. Jugoslavija i jugoslavenski socijalizam bili su važni za Zapad pa tako i za SRNj, a to su im potvrdili i kreditom od 120 milijuna njemačkih maraka 1970. godine. Kako autor naglašava, Jugoslaviju su promatrali kao Sonderfall („poseban slučaj“), bila im je važna zbog socijalističkog samoupravljanja i primjera zemljama sovjetskog lagera. Nakon Moskovskog, potpisan je Varšavski ugovor 7. prosinca 1970, a ugovor s Čehoslovačkom SRNj je potpisala 11. prosinca 1973. Nakon Čehoslovačke SRNj je uspostavila diplomatske odnose s Bugarskom i Mađarskom te time uredila i normalizirala diplomatske odnose sa svim istočnoeuropskim zemljama osim s Albanijom.
Još jedan važan ugovor potpisan je između četiri velesile (SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR), a to je onaj o Berlinu. Dana 3. rujna 1971. u Berlinu 4 veleposlanika potpisala su ugovor četvorice o Zapadnom Berlinu. Ovaj ugovor je jedan od važnijih jer, kako autor pojašnjava, bio je važan za nastavak dijaloga o popuštanju napetosti i ograničavanju naoružanja između Istoka i Zapada. Svi ovi ugovori međusobno su povezani i utječu jedan na drugoga.
Nakon dva poglavlja o konstruiranju „Nove istočne politike“ Willyja Brandta, slijedi poglavlje Tko je bio Willy Brandt? Autor u tom poglavlju iznosi biografiju i opisuje bogatu političku karijeru zapadnonjemačkog kancelara. Slijedi poglavlje „Afera Guillaume“ u kojem se govori o najvećoj špijunskoj aferi u povijesti Njemačke i ostavci Willyja Brandta. Gunther Guillaume je bio špijun NjDR koji je ubačen u SRNj još 1956, a kasnije je radio u Brandtovom kabinetu, bio je zadužen za kontakte sa strankom – SPD-om. Neki tvrde kako je Guillaume bio jedan od rijetkih u kancelarovu krugu koji ga je pratio i u privatnom životu i na dopustu. Nakon njegova raskrinkavanja Brandt je dao ostavku, međutim mnogi se slažu kako to nije bio jedini, a svakako ne najvažniji razlog Brandtova odlaska. Autor analizira razloge Brandtove ostavke iz više kutova i navodi razmišljanja različitih visoko pozicioniranih političara. Tako navodi stajalište austrijskog veleposlanika u Bonnu, Gredlera koji je tvrdio da su unutarnjopolitički neuspjesi još i više od izvanpolitičkih doprinijeli Brandtovu padu. Mnogi se slažu kako se radilo o širim (stranačko) političkim razlozima, a kako je „afera Guillaume“ bila samo zadnji poticaj za ostavku. Kao mogući razlog, autor navodi kako je Brandtova „Nova istočna politika“ mnogima u SRNj bila previše radikalna i SPD je zbog toga na pokrajinskim izborima gubio glasove. Također, kao jedan od razloga vršenja pritiska na njega da odstupi, navode se i Brandtovi problemi s alkoholom zbog čega je gubio snagu i duh za suočavanje s političkim zahtjevima koji su tek dolazili. U ovom poglavlju autor piše i o Titovom posjetu NjDR u studenom 1974. Ostavka Willyja Brandta bila je jedna od tema razgovora Tita i vođe NjDR Ericha Honeckera.
Prvi dio knjige, o „Novoj istočnoj politici“, služi kao uvod u glavnu temu – „Ostpolitik“ i Jugoslavija. Autor je ovaj dio knjige podijelio na dva poglavlja, prvo: Ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa između SRNj i Jugoslavije u kojem kronološki analizira odnos Jugoslavije i SRNj od 1965. i ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa, te komunikaciju i spor put ponovnog približavanja između ove dvije države. U drugom dijelu, Brandt: „Postići početak koji nije samo nov, nego je i dobar početak“, autor piše o posjetu Willyja Brandta Jugoslaviji 1968. i intenziviranju odnosa.
U poglavlju Ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa između SRNj i Jugoslavije, Nečak analizira Titov posjet NjDR 1965, koji se dogodio na putu iz Praga. Ocjene tog posjeta u SRNj nisu bile pozitivne. Jedna od ocjena bila je kako je Titov posjet Ulbrichtovu režimu podigao vrijednost. U cijeloj knjizi, a pogotovo u ovom dijelu, saznajemo mnogo toga o pregovorima, razmjenama mišljenja i komunikaciji na diplomatskoj razini, što knjizi daje zanimljiv i živ ton. U ovom početnom razdoblju približavanja, odnos Jugoslavije i SRNj bio je toplo/hladno, a najveći razlog tome je odnos Jugoslavije prema NjDR. Taj odnos od početka je opterećivao odnos Jugoslavije i SRNj, a jugoslavensko ponašanje, ponekad i nepouzdano, usporavalo je približavanje. Međutim, u SRNj su znali kolika je važnost Jugoslavije i nisu željeli odbaciti mogućnost suradnje. Ministar vanjskih poslova Jugoslavije, Marko Nikezić je prilikom posjeta Bruxellesu 1967. izrazio mišljenje kako je za jugoslavensku vladu uspostava diplomatskih odnosa poželjna i nužna te da je spremna na to bez postavljanja prethodnih uvjeta, ali da Savezna vlada, koja je prekinula diplomatske odnose, mora učiniti prvi korak. Savezna vlada je 14. prosinca 1967. prihvatila zaključak da opunomoći ministra vanjskih poslova Willyja Brandta da započne pregovore o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa s Jugoslavijom, ali uz važnu i beskompromisnu zadršku kako neće priznati jugoslavenski zahtjev na osnovi povrata za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Pregovori o obnovi diplomatskih odnosa SFRJ i SRNj započeli su u Parizu 23. siječnja 1968. i trajali su do 29. siječnja 1968. Saveznu vladu predstavljao je „Ministerialdirektor“ Hans Ruete, a jugoslavensku stranu načelnik uprave Državnog sekretarijata za vanjske poslove, dr. Zvonko Perišić. Pregovori su uspješno okončani, obje su vlade prihvatile zaključke da se obnove diplomatski odnosi među državama, a Nečak smatra kako je obnova diplomatskih odnosa s Jugoslavijom bila stvarni korak SRNj prema približavanju najvažnijim istočnoeuropskim državama kao što su bili Sovjetski Savez i Poljska. Kako su se odnosi Jugoslavije i SRNj poboljšavali, tako su se jugoslavenski odnosi s NjDR pogoršavali iz očiglednih razloga. Autor detaljno opisuje tijek događaja 1968. i 1969. u odnosima SFRJ i NjDR, komunikaciju, poteze i razloge zahladnjenja odnosa. Suradnja NjDR i SFRJ sedamdesetih se poboljšavala, ali kako autor zaključuje, ostala je na određenoj distanci te se nije osjećala prijateljska i bliža suradnja.
„Postići početak koji nije samo nov, nego je i dobar početak“, riječi su Willyja Brandta prilikom njegova prvog službenog posjeta Jugoslaviji kao ministra vanjskih poslova SRNj. Posjet je trajao od 12. do 16. lipnja 1968, a Brandt je razgovarao s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Markom Nikezićem i Josipom Brozom Titom. Teme razgovora bile su razne: međunarodna pitanja, bilateralna pitanja, gospodarska suradnja i sl. Autor je zaključio kako su razgovori protjecali iznenađujuće mirno i da su se obje strane trudile biti što kooperativnije. NjDR je pomno pratila razvoj odnosa između SFRJ i SRNj te se temeljito pripremala za Brandtov posjet Jugoslaviji. Najveću pozornost posvetili su tisku i propagandi. Cilj je bio istaknuti dobre odnose između NjDR i Jugoslavije, a jugoslavensku javnost intenzivno izvještavati o aktivnostima zapadnonjemačke izvanparlamentarne opozicije – riječ je o neonacističkim aktivnostima. Autor ističe kako je u odnosima između Jugoslavije i SRNj 1968. godina bila prijelomna. Suradnja i približavanje bili su sve intenzivniji, što je potvrđeno potpisivanjem nekoliko bilateralnih sporazuma i dogovora (sporazum o gospodarskoj, industrijskoj i tehničkoj suradnji, trgovinski protokol i sl.). U Bonnu su bili pozitivno nastrojeni prema svim jugoslavenskim zahtjevima i imali spremna, bar privremena rješenja, za sve zahtjeve, osim prema pitanju odštete za žrtve nacizma i isplati kredita od 300 milijuna njemačkih maraka. Kako bi se riješilo pitanje odštete, sa svake strane imenovana je osoba koja je u suradnji sa drugom stranom trebala doći do rješenja. Rješavanje problema odšteta trajalo je otprilike pet godina. Nakon posjeta Willyja Brandta Jugoslaviji u lipnju 1968., odnosi Jugoslavije i SRNj se intenziviraju i suradnja se širi na gospodarstvo, trgovinu, kulturu i ostale grane.
U Epilogu autor donosi zaključnu ocjenu odnosa između Jugoslavije i SRNj. Kako tvrdi, vrata bilateralne suradnje tek su bila odškrinuta. Za Jugoslaviju je bilo važno kako će diplomatsko-političkim kontaktima moći poboljšati svoj gospodarsko-financijski položaj te riješiti pitanje gastarbajtera i obuzdavanja djelovanja jugoslavenske emigracije. SRNj je željela potporu, potvrdu, proširivanje i olakšanje provođenja „Nove istočne politike“. Odnos Jugoslavije i SRNj dobro opisuje Titova izjava prilikom kratkog posjeta SRNj u listopadu 1970. godine: „Nismo uredili sva međusobna pitanja, među kojima ima i vrlo važnih, ali moramo biti strpljivi, jer će i za to doći vrijeme.“ (str. 244) U godinama koje su uslijedile razgovori su se održavali na svim razinama: ministarskoj, državnih sekretara, stranačkoj – SPD i SKJ. U konačnici je došlo do važnog susreta Tita i Brandta 1973. na Brijunima, na kojem je riješeno najvažnije pitanje za obje strane – pitanje odštete za žrtve nacizma u Jugoslaviji. Dobri odnosi Jugoslavije i SRNj nastavili su se i nakon Brandtova odlaska 1974. godine.
Knjiga Dušana Nečaka vrijedan je doprinos historiografiji o međunarodnoj politici Jugoslavije. O temi koju je autor obradio ne postoji mnogo radova, pogotovo ne stručne literature. Knjiga je dodatno obogaćena prilozima: ugovorima i dokumentima koji se spominju u tekstu te „Ocjenom djela Zorana Janjetovića“. Knjiga je u nekim trenucima mogla biti jasnija, odnosno više pregledna pa bi i za čitatelje bila prohodnija, pogotovo za šire čitateljstvo, međutim to ne umanjuje vrijedan znanstveni doprinos knjige. Autor često donosi presjek diplomatskih kontakata među državama, što knjigu čini zanimljivom ne samo za znanstvenu javnost, već za sve one koje zanima međunarodna politika i Jugoslavija u njoj.
Vedran Stanić