Vladimir Geiger – “Dokon pop i jariće krsti” ili jesu li postojali rasni zakoni u NDH?

“Dokon pop i jariće krsti” ili jesu li postojali rasni zakoni u NDH?

U Hrvatskom tjedniku br. 596 od 25. veljače 2016. objavio je dr. sc. Stjepan Razum još jedan osebujan prilog poznavanju Nezavisne Države Hrvatske naslovljen “Nekrofilski antifašisti i njihove laži o NDH i ustašama”. O NDH i ustašama nedvojbeno su širene mnogobrojne laži. No “istina” o NDH i ustašama koju nam nudi dr. Razum, iznoseći njemu i mnogima poželjna tumačenja, nameće i pitanje doprinosi li i on “lažima o NDH i ustašama”.

Zadržao bih se samo na najgenijalnijim Razumovim navodima i tvrdnjama:

“Kada je riječ o tzv. rasnim zakonima, onda treba sasvim jasno reći dvije stvari. Prvo, radi se o prvorazrednome podmetanju, jer se radi o zakonskim odredbama, a ne o zakonima. Ako je netko stradao na temelju tih odredaba, njemu je svejedno koji je bio pravni temelj toga, ali nije svejedno danas nama radi utvrđivanja pune istine i radi duhovnoga zdravlja cijelog hrvatskog naroda, jesu li za vrijeme rata doneseni zakoni ili samo odredbe. Jer kad se radi o zakonima, njih redovito donosi parlament, odnosno u našem slučaju Hrvatski državni sabor, koji je predstavničko tijelo cijeloga hrvatskoga naroda, pa preko Sabora legitimitet zakonima daje cijeli narod. Pogrješnim isticanjem da su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili doneseni i vrijedili rasni zakoni javnosti se poručuje da je hrvatski narod preko svoga predstavničkoga tijela donio te zakone, pa je cijeli narod kriv zbog posljedica koje su oni izazvali. No istina je ta da se radi samo o zakonskim odredbama koje je donijela izvršna vlast i to u vrijeme kad Hrvatski državni sabor nije zasjedao. U pravničkom govoru, odredba je niže razine od zakona. Radi se zapravo o trima odredbama koje se sastoje od pet, sedam ili osam članaka. To su odredbe o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda, proglašene 30. travnja 1941. Kao što svaka izvršna vlast može pogriješiti, tako je očito i tadašnja izvršna vlast pogriješila proglašenjem takvih odredaba. No to ne znači da zbog toga treba ukinuti i državu kao takvu, kako to trajno u hrvatskome društvu promiču politički jugoslaveni. Tim više što na temelju tih odredaba nitko nije trebao stradati samo zato jer je Židov ili Cigan (Rom). Drugo, te zakonske odredbe nisu proizvod hrvatskoga uma i hrvatskih ljudi, već proizvod nužnog usklađivanja s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država: Njemačkom, Italijom, Mađarskom i Slovačkom, dakako na prvom mjestu s Njemačkom. Isto tako treba reći da su te hrvatske zakonske odredbe bile mnogo blaže od njemačkih, što nije beznačajno jer to pokazuje odnos hrvatske vlasti prema tom pitanju. A ono što je najvažnije, treba reći da je hrvatska vlast pred kraj rata, kad je vidjela da joj glavna saveznica gubi rat, sama ukinula te zakonske odredbe. Da je bila uvjerena u ispravnost tih odredaba, zasigurno da ih ne bi ukinula. No pitanje svih pitanja jest to, zašto je europska javnost, a onda i hrvatska u to vrijeme imala takvu percepciju Židova i Roma da je protiv njih morala donositi tako neljudske zakonske odredbe. Želi li se bilo koji povjesničar ozbiljno pozabaviti tim pitanjem, ne će mu biti dovoljno proučavati samo te zakonske odredbe, i ponavljati ih poput papige, jer one su tek posljedica nekih prijašnjih događanja koje treba dovesti u međusobni sklad. Budući da su formalnosti u zakonodavnome području jako bitne, možemo s ponosom danas reći da Nezavisna Država Hrvatska nakon 3. svibnja 1945. nije više imala rasnih zakonskih odredaba. Premda je to stanje trajalo samo nekoliko dana, ono je od izuzetne važnosti, jer ponovno pokazuje kakav su odnos hrvatske vlasti imale prema tom pitanju. Nasuprot tim zakonskim odredbama koje su za svaku osudu, pa su ih ukidanjem osudile i same hrvatske vlasti, postoji jugoslavensko partizanska i komunistička ideologija zatiranja i klasnoga neprijatelja. […]”

Nakon čitanja ovoga kratkog odlomka, a i ostatak Razumova teksta u istom je stilu, pitam  se doprinosi li i on „duhovnom zdravlju cijelog hrvatskog naroda“?

Kada dr. Razum tvrdi da zakone “redovito donosi parlament, odnosno u našem slučaju Hrvatski državni sabor, koji je predstavničko tijelo cijeloga hrvatskoga naroda, pa preko Sabora legitimitet zakonima daje cijeli narod”, zanemaruje da su jedini propisi koji su doneseni pod nazivom “Zakon” doneseni 1941. na dan proglašenja NDH, u vrijeme nepostojanja Hrvatskog državnog sabora. Dovoljno je prolistati Narodne novine ili pak Zbornike zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, pa je nedvojbeno jasno da je tek nekoliko propisa izdano, i to isključivo 10. travnja 1941., pod nazivom “Zakon”, a svi kasniji propisi izdavani tijekom postojanja NDH nazivani su “Zakonske odredbe”. Bilo bi dobro da je dr. Razum naveo je li i koje je to zakone donio Hrvatski državni sabor. Jer, Hrvatski državni sabor – kao parlament NDH – postojao je samo tijekom 1942. i u toj je godini održao 13 sjednica, na kojima nije donosio nikakve zakone. Kasnije tijekom postojanja NDH Hrvatski državni sabor jednostavno nije sazivan.

Ukratko, zakone ili zakonske odredbe u NDH donosio je Poglavnik, koji je smatran nosiocem suvereniteta, naredbe su donosili ministri pojedinih ministarstava, a druge su propise donosile državne upravne oblasti. Zakonska odredba o nazivima zakonskih i drugih propisa i oblastnih rješenja od 20. listopada 1941. navodi da “Odredbe izdaje jedino Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Odredbe jesu: 1. zakonske, koje imaju narav zakona; 2. obćenite, kojima se uredjuju pitanja obće naravi, a koje nemaju narav zakona i 3. posebne, kojima se uredjuju posebna (pojedina) pitanja, koja po zakonu rješava samo Poglavnik. Sve zakonske odredbe Poglavnika supodpisuju nadležni ministri. Odredbe obćenite i posebne naravi, imenovanja i odredbe, koje izdaje Poglavnik kao vrhovni zapovjednik cjelokune hrvatske oružane sile, ne trebaju biti supodpisane.” (Zbornik zakona i naredaba Nezavisne Države Hrvatske, Izdaje Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja, Godina 1941., Svezak I.-XII., Broj 1.-1258, Godište I., Uredili Dr. Josip Junašević, Dr. Miroslav Šantek, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, str.789)

Jesu li u NDH zakonske odredbe niže razine od zakona, kako to mudruje i tvrdi dr. Razum. Naravno da nisu. O tome što su zakoni i zakonske odredbe tumačenje je u vrijeme NDH dao i Hrvatski državi ured za jezik odnosno Ured za hrvatski jezik:

“ZAKON I ZAKONSKA ODREDBA. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izdaju se propisi u obliku zakonskih odredaba i u obliku naredaba. Prve izdaje Poglavnik kao nosilac zakonodavne vlasti, a druge razne upravne oblasti, počevši od ministarstava, ali na temelju ovlaštenja zakonodavne vlasti (zakona ili zakonske odredbe).

Zakonska odredba je u pravom smislu riječi zakon, t. j. ona uživa snagu zakona, ili drugim riječima, ona je u stupnjevanju propisa iznad naredbe. Zato nema nikakve smetnje, da se u samom kontekstu zakonske odredbe govori o zakonu, kad to traži narav stvari. Na pr. kad bi danas Poglavnik zakonskom odredbom izdao novi građanski zakonik, ne bi se u njegovu tekstu trebalo govoriti o ‘ovoj zakonskoj odredbi’, nego o ‘ovom zakonu’. Isto tako u slučaju kaznenoga zakona, mjeničnoga zakona, pa i sveučilišnoga zakona. (A)”

(Jezični purizam u NDH. Savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik, Prikupio i za tisak priredio Marko Samardžija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 45. i Marko Samardžija, Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008., str. 470.)

Dr. Razum tvrdi da je riječ “zapravo o trima odredbama koje se sastoje od pet, sedam ili osam članaka. To su odredbe o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda, proglašene 30. travnja 1941.” No nije riječ “o trima odredbama” nego o više odredaba i naredaba, jer dr. Razum je zaboravio spomenuti i Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., Naredbu o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja od 4. lipnja 1941., Naredbu o promjeni židovskih prezimena i označavanju Židova i židovskih tvrtki od 4. lipnja 1941., Zakonsku odredbu o obveznoj prijavi Židova i židovskih poduzeća od 5. lipnja 1941., Odredbu o preuzimanju i upravi židovskih zgrada i imanja od 27. kolovoza 1941., Zakonsku odredbu o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća od 9. listopada 1941., Zakonsku odredbu o podržavljenju židovske imovine od 30. listopada 1942., itd. Dr. Razum tvrdi, da “na temelju tih odredaba nitko nije trebao stradati samo zato jer je Židov ili Cigan (Rom).” Pretpostavimo da je među tim Židovima i Ciganima (Romima) bilo i osoba pogibeljnih za NDH, a ostali su valjda po tim zakonskim odredbama trebali biti progonjeni i stradali su u logorima jer su industrijalci, trgovci, studenti, domaćice, trgovci konjima, kotlari, prosjaci … Bilo bi zgodno da je dr. Razum spomenuo kako nestadoše ti ljudi, po kojim to zakonima, postupcima i u kojim okolnostima. Kaže dr. Razum da “te zakonske odredbe nisu proizvod hrvatskoga uma i hrvatskih ljudi, već proizvod nužnog usklađivanja s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država: Njemačkom, Italijom, Mađarskom i Slovačkom, dakako na prvom mjestu s Njemačkom.” To je kao da tvrdimo da je Josip Broz zvani Tito nužno uskladio poslijeratno jugoslavensko zakonodavstvo s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država, dakako na prvom mjestu s SSSR-om. No dr. Razum nije spomenuo da je u “nužnom usklađivanju s tada važećim zakonodavstvom savezničkih država […] na prvom mjestu s Njemačkom”, kako to lijepo pojašnjava, NDH prednjačila i vremenski i sadržajno u donošenju rasnih zakona. Dr. Razum dalje mudruje: “Isto tako treba reći da su te hrvatske zakonske odredbe bile mnogo blaže od njemačkih, što nije beznačajno jer to pokazuje odnos hrvatske vlasti prema tom pitanju. A ono što je najvažnije, treba reći da je hrvatska vlast pred kraj rata, kad je vidjela da joj glavna saveznica gubi rat, sama ukinula te zakonske odredbe. Da je bila uvjerena u ispravnost tih odredaba, zasigurno da ih ne bi ukinula.” E, pa živjela ispravna uvjerenja.

Ipak, bojim se da su Razumova promišljanja i tumačenja rasnih zakona odnosno zakonskih odredaba u NDH rđava rabota i drugorazredno podmetanje s nizom ispraznica. Rekli bi Srbi: “Dokon pop i jariće krsti.”

dr. sc. Vladimir Geiger

znanstveni savjetnik

Hrvatski institut za povijest, Zagreb