Luka Jakopčić – Prikaz knjige – “Rijeka Sava u povijesti: zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18.-19. listopada 2013.”, ur. B. Ostajmer, Slavonski Brod 2015, 603 str.

Rijeka Sava u povijesti: zbornik radova znanstvenog skupa održanog u Slavonskom Brodu 18.-19. listopada 2013., Branko Ostajmer (ur.), Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2015, 603 str.

U prostoru hrvatske suvremene historiografije, jedino spomena vrijedno mjesto istočno od Zagreba je Slavonski Brod. Tamošnja Podružnica Hrvatskog instituta za povijest, posvećena istraživanju povijesti Slavonije, Srijema i Baranje proteklih je godina izrasla u primjer dobre prakse, i to ponajprije na planu animiranja neafirmiranih/mladih historičarskih snaga (natječaj za povjesničare/ke mlađe od 26 godina) te organiziranja problemski i interdisciplinarno koncipiranih znanstvenih skupova, tematski inspiriranih Slavonijom, ali i mogućnostima operacionaliziranja naprijed istaknutih obilježja. Tako je preklanjski skup o Savi, čiji zbornik ovdje prikazujemo, bio drugi u nizu “Brodskih povjesničarskih susreta”/”Symposiorum Brodensiorum historicorum“ (prvi je bio posvećen Josipu Matasoviću, prošlogodišnji pak Franzu Vaničeku i vojnokrajiškoj historiografiji; ovogodišnji problematizira povijest slavonskih šuma).

            Kako smo opću ocjenu skupa o Savi prethodno već bili iznijeli (Ekonomska i ekohistorija, IX, 9, 2013, 197-198), a možemo reći da ista vrijedi i za pripadajući zbornik, ovdje ćemo je odmah ponoviti, te na njoj graditi daljnju razradu. Ukratko, Rijeka Sava u povijesti strukturno funkcionira pomalo hegelijanski. Teza, tj. kvalitetna ideja i konceptualni okvir skupa/zbornika, kroz samu realizaciju, odnosno kroz njenih 25 odsječaka (radova), prolazi  kroz svojevrsno antitetično “čistilište”. Jer jasno je da je naša historiografska scena premala i u svakom smislu presiromašna (kadrovima, projektima, vremenom, novcem) da bi povodom jedne ipak specijalizirane teme mogla okupiti 25 radova/znanstvenika koji će redom iskazivati jednaku razinu praktično očitovanog suglasja s riječima kojima je svojedobno najavljen skup o Savi: “Znamo danas već dovoljno dobro da se povijest ne može svesti na svoju političku dimenziju ili na zbirku političkih biografija, i ne odričući nipošto važnost političkoj povijesti, skupom, kakav je ovaj o Savi, želimo pokazati da u povijesti djeluju i drugi važni faktori, da su moguće i drukčije perspektive“ (Stanko Andrić, programska knjižica skupa).

Iako multiperspektivnosti zbornika doprinosi učešće ne samo hrvatskih, nego i srbijanskih, slovenskih i bosanskohercegovačkih povjesničara/ki, kao i znanstvenika iz nekih drugih disciplina (arheologije, filologije, muzeologije, urbanistike), većina tekstova, promatrana pojedinačno i na eksplicitnoj razini, ne spada u uzorna ekohistorijska ili novohistorijska ostvarenja (štoviše, neki su od ovih „ideal-tipova“ veoma udaljeni). Ipak, po sagledavanju zbornika  kao zaokružene cjeline, nije da se ne da otvoriti poticajna pitanja te povući zanimljive komparativnohistorijske i interdisciplinarne relacije. Dapače, u tom smislu Rijeka Sava u povijesti u konačnici djeluje dinamičnije od referentnih točaka iz prošlosti, npr. zbornika Plovidba na Dunavu i njegovim pritokama kroz vekove iz 1983. (potonji je, s druge strane, empirijski minuciozniji, valjda u duhu epohe u kojoj je bilo vremena i novca za arhivski rad).  

            No, da vidimo kako smo stigli do gore iznešenog suda. S prvenstvenom željom da istaknemo spomenuti problemski moment koji se „između redaka“ Rijeke Save u povijesti (ipak) rastvara, na objavljene se radove nećemo osvrtati redom i pojedinačno, nego unutar četiri kategorije, definirane s obzirom na intenzitet i oblik artikuliranja Save kao interdisciplinarnog i multiperspektivnog istraživačkog pitanja, ali i s obzirom na stupanj metodološke i općeznanstvene akribije, da ne kažemo etičnosti (ovo nam se učinilo pažnje vrijednim mjerilom, budući da su znanstveni skupovi i njihovi prateći zbornici podložni akademskom „švercanju“ i plasiranju „podgrijanog“ sadržaja). Tako smo u prvu kategoriju smjestili priloge koji su se, na ovaj ili onaj način, temom i analizom podjednako istakli u svakom od dvaju parametara. U drugoj su se našli konceptualno tradicionalni radovi „spašeni“ temeljnim obilježjem kvalitetnih konceptualno tradicionalnih radova – sadržajnom minucioznošću i izlagačkom preglednošću. Treću čine prilozi koji pretendiraju ka inovativnoj problematizaciji, ali uslijed aljkave i površne analize dopiru do razine pseudoinovativne problematizacije, najblaže rečeno. Četvrta je kategorija pripala radovima čija je jedina poveznica sa Savom to što predmet svog izlaganja smještaju u njen geografski okvir. Ideja opisane kategorizacije nije nužno u tome da se radovi iz zbornika smjeste na nekakvu vrijednosnu rang-listu, nego naprosto u tome da ih lakše i čitkije predstavimo.

            Dakle, redom. Budući da je zbornik kompiliran kronološki – očekivano, jer kao što rekosmo, programatske riječi su jedno, a mogućnosti problemske prakse drugo – otvara ga tekst Marije Buzov i Vesne Lalošević „Rijeka koja spaja: slika Save u duhovnoj kulturi kasnoantičkih rimskih središta“ (17-41). U našoj se kategorizaciji navedeni tekst našao u prvoj skupini zbog toga što na iscrpan način rekonstruira ulogu Save u ekonomskom i komunikacijskom sistemu Carstva, ali i u mentalnom poretku stanovništva antičke Posavine (doduše, u kontekstu rimskog perioda izvjesna olakotna okolnost je u tome što je izvora taman toliko da se struktura uspije ocrtati, ali ne i zamutiti „suvišnim“ detaljiziranjem). Upućenijem čitatelju „Rijeka koja spaja“ bit će još jedan dokaz transepohalne „savske istine“: Sava puni(ji)m plućima diše jedino onda kad je dio šireg sistema, integiranog na snažnoj političkoj platformi. Autorice navode da su riječna božanstva Danuviusa i Dravusa, Savusa i Colapusa međuovisna, kao i to da se Siscija u nekim izvorima vezuje uz Dunav (20, 28). U niz umećemo osmanski izvor iz 16. st. koji Osijek opisuje kao grad na Dunavu, a zaključujemo podatkom da 1953. u Sisku sjedište formira – Dunavski Lloyd, buduće drugo najveće riječno brodarsko poduzeće u SFRJ (410-411). Ukratko, ništa bez podunavskog, ili u slučaju Save, podunavsko-jadranskog konteksta.

            U prvu smo kategoriju svrstali i rad Hrvoja Gračanina posvećen Savi u srednjovjekovnim narativnim vrelima (55-75). Strogo gledano, ovo je možda i jedini rad u čitavom zborniku koji polazi s osviještene subdisciplinarne pozicije, u duhu koje nastoji analizirati prilično velik uzorak izvorne građe (radi se, konkretno, o naratološko-semiotičkoj analizi pojma rijeke Save u dvadesetak kasnoantičkih i srednjovjekovnih izvora). Jasno, s obzirom na skučeni vremensko-publikacijski okvir, do izražaja dolazi, uvjetno rečeno, slaba strana rada, a ta je da se Gračaninova analiza zapravo ni „ne stigne“ razviti. Sljedeći rad koji „propuštamo“ u prvu kategoriju je prilog Marije Karbić i Brune Škreblina „Grad na rijeci ili pored nje: srednjovjekovni Zagreb i rijeka Sava“ (163-179). Tekst, naime, jest koncipiran dosta inovativno (npr. pogled na grad kao na sustav socioekoloških odnosa), pa čak i u užem smislu ekohistorijski, međutim dimenziju empirijske operacionalizacije zacrtane koncepcije, slično Gračaninu, ne odrađuje odveć dubinski, nego tzv. principom ladica („Sava i gradski posjedi“, „Prijelazi preko Save“, „Plovidba i ribarstvo“, „Obrambena snaga“ i sl.). Za razliku od priloga Karbić i Škreblina, onaj Stanka Andrića („Rijeka Sava kao protuturski bedem, do pada Bosne“, 205-235) nema problem s „ladicama“, nego – s artističnošću (koliko god to zapravo bio „slatki“ problem). Suprotno očekivanjima potaknutima otrcanim naslovom, Andrićev se tekst o kolopletu ugarsko-(hrvatsko-bosansko-srpsko) – osmanlijskih odnosa u široj Posavini uoči prijelomnih godina kraja 15. i početka 16. st., „pije“ gotovo poput kakva povijesnog romana. U tom smislu i njegova konceptualna osviještenost djeluje uvjetno, tj. kao posljedica ne znanstvenih, već spisateljsko-umjetničkih razloga. Kako bilo, Andrićev prilog ističe bitnu, a često previđanu činjenicu – Sava nije bezvremenski sinonim za granicu. Potonja se, politički, a onda i mentalno, na ovoj rijeci više puta kroz povijest stvarala i rastvarala, pri čemu je 15. st. ilustrativno u pogledu prvog.

            Po čitkosti, uz bok prethodnom radu stoji onaj Roberta Skenderovića. Tekst „Sanitarni kordon na Savi i začetci javnog zdravstva u Slavoniji“ (313-325) iskazuje zavidnu vještinu postizanja koncizne sadržajnosti. Na svega desetak stranica, Skenderović uspijeva dati dijakronijski pregled povijesti sanitarnog kordona na Savi, opisati njegova obilježja promatrano iz mikro- i makroperspektive, te sve to ispreplesti s prohodnim teorijskim argumentacijama i ilustrativnim izvornim primjerima. Moć analističke povijesti na djelu.

            Naposljetku, u prvu smo kategoriju uvrstili i tekst Anice Bilić, „Rijeka Sava i Scriptores Interamniae“ (347-381), koji, sve u svemu, odiše vrlo izraženim transdisciplinarnim i književnopovijesno-teorijskim potencijalom. Uz relativno malo zapadanja u opća mjesta što analizu degradiraju u špekulaciju (Sava kao granica „predziđa kršćanstva“ i tragična crta podjele hrvatskog naroda), autorica nudi zanimljiv spoj arhetipske analize i književne povijesti rijeke izvedene na tragu E. R. Curtiusa, obuhvaćajući pritom ne samo „visoke“ književne vrste, nego i npr. šokačke distihe iz narodnih usmenih pjesmarica („Kad urodi vinograd na Savi/Onda će se ženiti bećari“, ili: „Da mi nije kirije na Savi/Ne bi imo šubare na glavi“, 371). S tim u vezi, Bilić postavlja intrigantni koncept Save kao memorijskog medija posavske kulture, što se, primjećujemo, itekako uklapa u ekohistoričarsku tezu o fenomenima „vrlo dugog trajanja“ (Jean Guilaine).

            Sljedeću skupinu tekstova čine oni koji su, na tradicionalnijim (historiografskim) konceptualnim osnovama, ostvarili visoku razinu informativnosti, a time nerijetko i spoznajne svježine, ponajprije zahvaljujući iznošenju izvorne građe. Ovdje stoga moramo napomenuti – vis à vis toga što „kategorizacijska“ struktura prikaza vjerojatno nosi (pre)naglašen ocjenjivački prizvuk –  da bi se svaki od ovih tekstova mogao naći i u prvoj kategoriji, kad se ne bi nalazili u zborniku koji programski teži naglašavanju inovativnih problematizacija i interpretacija, prije nego klasičnim i uže historiografskim odlikama. Uglavnom, „najraniji“ među ovima je tekst Hrvoja Kekeza o „značenju skela na Savi za knezove Baboniće krajem 13. i početkom 14. stoljeća“ (105-125). Rad pruža analizu uloge koju je rijeka imala u ekonomskom i političkom režimu feudalne porodice regionalnog značaja (jugozapad srednjovjekovne Slavonije, „polumjesec“ od današnjeg Prigorja do Pounja). Konkretno, na primjeru Babonića se očituje ona teza da veliku rijeku može optimalno valorizirati samo sistem, a ne partikularizam. Babonići, naime, mada u tom periodu moćniji i od zagrebačkog biskupa (120), Savu (geo)politički nikad nisu uspjeli „preći“. Kekezovom je radu epohom, pa i problemom blizak tekst Marka Jurkovića, „Rijeka Sava i Zagrebački kaptol u razvijenome srednjem vijeku“ (127-161). No ovaj se tekst još bolje nadopunjuje s gore spomenutim prilogom Karbić i Škreblina – njihov tekst pruža koncept, dok Jurkovićev daje iscrpnu empirijsku razradu, doduše ne na primjeru Gradeca, već kaptolskih kanonika. Najveća pak vrijednost koju nudi sam po sebi, jest to da iznoseći događajnicu odnosâ kanonikâ i prisavskog okoliša, zapravo rekonstruira mrežu mikroekonomskih postupaka kojima je Kaptol provodio okrupnjavanje svojih razasutih posjeda u velike i kompaktne ekonomske cjeline.

            Miha Kosi analizirao je Savu „kot prometnu povezavu Kranjske in hrvaških dežel“ 13.-18. stoljeća (181-203). Istraživački korektan, vizualno najbolje opremljeni rad u zborniku, do izražaja dolazi ponajprije zato što posredno vrši komparaciju između prometnog značaja Save i Ljubljanice. „Globalno“ gledano, značaj je potonje u najvećem dijelu razmatranog razdoblja –  veći, zato što se nalazi na važnom koridoru Beč – Graz – Jadran. Transregionalni značaj Save raste tek od druge polovice 18. st. i razvoja sustava žitne trgovine. Inače su tisućljetno obilježje savske svakodnevice – Kosijev tekst to čak i doslovno ilustrira – primitivne splavi pokrajinskog dosega, istisnute s povijesne scene tek dramatičnim rezom oko 1945.

            Koliko je neki društveni lom snažan, vjerojatno se najbolje vidi po tome u kolikoj mjeri i koliko brzo savladava tisućljetne ekološke režime. U tom bi smislu parnjak Kosijevom tekstu mogao biti rad Ivane Horbec i Milana Vrbanusa, „Sava – poticaj i prepreka trgovini u 18. stoljeću“ (281-311), zanatski pedantna kvantitativno-historijska artikulacija mukotrpnog i nedovršenog procesa privođenja Save punoj prometnoj svrsi tijekom 18. stoljeća. Slična obilježja, ali u okviru gavacijevske etnografije, iskazuje i prilog Karoline Lukač o savskim vodenicama na području brodskog Posavlja (327-345). Ukratko, dva rada nad kojima će se možda i zadrijemati, ali će se također izvući i dosta korisnih informacija.

            U smislu čitateljske „nadgradnje“ zanimljivih informacija i sadržajnosti, prilog Vlatka Čakširana („Rijeke Sava i Kupa u gospodarskom razvoju grada Siska“, 401-414) jedan je od poticajnijih (na nj smo, uostalom, ovdje već i referirali). Tekst pokazuje u kolikoj je mjeri Sisak sudbinski povezan sa Savom. Da se zadržimo samo na 20. st.: i Rafinerija i Željezara nastale su uslijed mogućnosti riječne komunikacije s Dunavom. Iz ove je povezanosti proizašla i funkcija Siska kao riječne kapetanije te sjedišta brodarskih agencija, poduzeća (spomenuti Dunavski Lloyd) i lučkih postrojenja (danas čekamo fondove EU kao ozebli sunce; prije 50 godina sisačka je luka sama kupovala dizalice i gradila pretovarne stanice, 411). Geopolitičkom dekonstrukcijom i periferijalizacijom Save – danas smo opet „graničari stari“ – čitav se ovaj sustav raspao, a s njime i Sisak.

            Tekst urednika zbornika, Branka Ostajmera, o tegobama posavskog naroda u svjetlu saborskih rasprava 1868.-1918. (415-449) paradigmatski je predstavnik druge kategorije. Autor je načinio vrlo detaljnu analizu izvora, koju je moguće reflektirati u mnogo smjerova. Jedan od zanimljivijih je taj da se pristupi usporednom čitanju saborskih zapisnika koje nam donosi Ostajmer, i zapisnika našeg suvremenog Sabora. Iste jalove rasprave, palijativne i populističke mjere, isto fingiranje suvereniteta i odgovornosti dovodilo je do kozmičke udaljenosti između saborske forme i grube, često po život opasne, posavske realnosti. Iako smo ovdje istakli spisateljsku vještinu nekih drugih autora, kao najupečatljiviju kompozicijsku minijaturu u zborniku – uz koju Ostajmerovom radu konceptualna razglabanja nisu ni potrebna – valja istaknuti parafrazu koja opisuje kako je selo Bosut blizu ušća istoimene rijeke, „nekad čitav kilometar udaljeno od obale [Save], u trenutku Popovićeve interpelacije“ od nje bilo udaljeno „tek nekih 10-12 metara“ (427)!

            Ako Ostajmerov tekst donosi empirijski najsugestiviji detalj u zborniku, podaci iznešeni u prilogu Milana Gulića („Sava u jugoslavenskim planovima o proširenju mreže unutrašnjih plovnih puteva“, 479-503), potiču na iznošenje bitne ekohistorijske generalizacije. Naime, isprva je teško pojmiti što se to moralo vrzmati po glavama onih koji su, u svim tim planovima stvaranima od kraja 18. st. pa sve do prije 40-50 godina, predviđali izgradnju kanalâ-tunelâ kroz Gorski kotar i ispod Kapele, ili pak kanalizaciju rijeka poput Une i Unca, Zrmanje i Krke, gornje Neretve i dr. No potom se kao jedino logično objašnjenje nametne spoznaja o tome kako su nastala zapadna kapitalistička, industrijska, ili kako najviše volimo reći, bogata društva. Nesmiljenim izrabljivanjem ne samo ostalih društava diljem planeta, nego i prirode same. I Una, i Zrmanja, i Krka bile bi kanalizirane i monetizirane, baš kao što su kanalima „izbušene“ Engleska ili Francuska, samo da je bilo akumuliranog kapitala. Budući da su i prva i druga Jugoslavija po mnogočemu bile bliže izrabljivanom Trećem, nego izrabljivačkom Prvom svijetu, na kraju je izgrađen samo najpreči kanal, onaj Dunav-Tisa-Dunav. Pitanje o tome je li nas prosvjetiteljska kultura progresa dovela do civilizacijskog vrhunca, ili na rub sloma, i nadalje ostaje (barem s ekološke strane gledano).

            Aleksandar Kadijević u radu o urbanističkom razvoju beogradskog priobalja 1918.-1941. (505-524) obrađuje temu zanimljivu s aspekta koji je relevantan (i) u kontekstu aktualnih developersko-špekulantskih ideja o „Beogradu na vodi“. Naime, prva reakcija na ove očituje se kroz pitanje: „Pa zar Beograd već nije na vodi?“ Kadijevićev tekst lijepo pokazuje da zapravo i nije. Na vodi je bio pogranični Beograd, trgovačka kopča između Srednje Europe i Balkana. Beograd-prijestolnica, osobito u razdoblju 1918.-1941., kad je „čaršija“ uhvatila svojih – ali, avaj, ni pet minuta – imperijalističke konjunkture, reprezentira se na prostranom platou poviše rijeke.

            Dvije trećine Rijeke Save u povijesti sačinjavaju problemski manje-više iskoristivi i sadržajno promišljeni prilozi (samo s njima, zbornik bi brojao i dalje respektabilnih 400-tinjak stranica). Međutim, osvrnimo se ukratko i na druge dvije kategorije. U problemski relativno inovativno postavljene, ali izvedbeno površne radove uvrstili smo priloge Damira Matanovića (o svakodnevici slavonskih krajišnika u 18. st., 251-259), Hrvoja Petrića („O Savi u Slavoniji i Srijemu krajem 18. stoljeća“, 261-279) i Zlate Živaković-Kerže („Čovjek i okoliš na granici…“, 383-400). Dok su Matanović i Živaković-Kerže „podgrijali“ pojedine fragmente iz svojih ranijih tekstova, Petrić se dohvatio nekolicine pristupačnih i ilustrativnih, a time i notornih izvora (npr. von Taube, Relković, Hrvatska na tajnim zemljovidima), te ih brzopleto „provukao“ kroz osnovne teorijske sheme ekohistorijske paradigme (Donalda Worstera, npr.). S druge strane, radove iz četvrte kategorije obilježava tehnički korektna izvedba, ali i posvemašnji izostanak bilo kakvog pokušaja strukturnog ili problemskog povezivanja predmeta istraživanja s općom temom zbornika. Eto se tako slučilo da Sava tvori geografsku mizanscenu niže pobrojanih priloga, pa su i oni – iz razloga poznatih jedino organizatorima – „upali“ na skup o njoj, a potom i u ovaj zbornik: Anita Rapan-Papeša (o granici kasnoavarske države, 43-54), Miloš Ivanović i Boris Stojkovski (o granici srednjovjekovne Srbije i Ugarske, 77-103), Elma Korić (o kapetanima posavskih kapetanija u 16. st., 237-249), Aleksandar Lukić (srpsko-austrougarske borbe na donjoj Savi 1914., 451-478), Nikica Barić (o Savi i – pogađate – NDH, 525-555), Mladen Barać (o mostu između Slav. i Bos. Broda početkom 1990-ih, 557-568), Ivica Miškulin (o mostu kod Stare Gradiške tijekom Domovinskog rata, 569-592).

Luka Jakopčić