Ivan Bačmaga – Okrugli stol Povijest sporta u Hrvatskoj – razvoj i perspektive, Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, 12. V. 2015.
Zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica i ove je godine bila poprištem održavanja Kliofesta, drugoga po redu festivala povijesti, što su ga, uz financijsku potporu Grada Zagreba, suorganizirali Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Društvo za hrvatsku povjesnicu, Hrvatski državni arhiv, Zajednica nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA te ustanova-domaćin, Nacionalna i sveučilišna knjižnica. U sklopu manifestacije održan je čitav niz različitih događanja: od predstavljanja knjiga i udžbenika, okruglih stolova i filmskih projekcija pa do radionica te dodjele nagrada zaslužnim povjesničarima. Između ostaloga, na bogatom programu Kliofesta našao se i iznimno zanimljiv okrugli stol posvećen povijesti sporta, prilično zanemarenoj temi u hrvatskoj historiografiji, održan prvoga dana Festivala s početkom u 18 h.
Događaj je počeo kratkim uvodom Damira Agičića, profesora s Odsjeka za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, koji je, pozdravivši okupljene, predao riječ sudionicima. Izlaganjima i raspravom moderirao je dr. sc. Zrinko Čustonja, docent na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu, a sudjelovali su: ravnateljica Hrvatskoga športskog muzeja Đurđica Bojanić, publicist i službeni kroničar splitskog Hajduka Jurica Gizdić, povjesničar dr. sc. Ivica Golec te predsjednik Komisije za povijest sporta Splitskog saveza sportova Robert Kučić. Otvoreno je i raščlanjeno mnoštvo pitanja važnih za ovo područje – razgovaralo se o začecima modernoga sporta u nas, mjestu povijesti sporta u hrvatskoj povijesnoj znanosti i povijesnim udžbenicima, metodama i problemima istraživanja sportske povijesti, ulozi pojedinih povijesno-sportskih institucija itd.
Riječ je na početku dobio Ivica Golec, koji je održao kratko izlaganje o iskonu suvremenog sporta i tjelesnozdravstvenog odgoja u kontinentalnoj Hrvatskoj, točnije, na prostoru Vojne krajine u XVIII. i XIX. vijeku. Kako je bečki dvor Krajinu tretirao prvenstveno kao nepresušan izvor vojnih snaga, i prve su sportske aktivnosti, streljačke i mačevalačke, osmišljene u svrhu obučavanja, uvježbavanja i održavanja spremnosti postrojbi stacionaranih na krajiškom području. Iako vlasti nisu uvijek gledale blagonaklono na njihovo osnivanje i djelovanje, broj sportskih društava s vremenom je rastao, a na popularnosti su počeli dobivati i ”engleski” sportovi (npr. tenis i nogomet). Golec je spomenuo da su mnogi njegovi kolege povjesničari s priličnom dozom skepse doživljavali činjenicu da je on dio svojih istraživanja posvetio povijesti sporta, jer su smatrali da se ne radi o suviše važnoj temi. Naveo je da nesređenost građe nerijetko odbija školovane povjesničare od proučavanja sportske historije, zbog čega se njome počesto bave entuzijasti-amateri. Istaknuo je da njihov rad valja cijeniti, ali upozorivši da bi se u publikacijama takvoga profila više pažnje moralo pridati širem sociopolitičkom kontekstu, odnosno da težište valja ponešto odmaknuti od čisto kronološkog nizanja događaja.
Đurđica Bojanić temi je pristupila iz muzeološke perspektive. Govorila je o ustanovi na čijem je čelu, istaknuvši da Hrvatski športski muzej posjeduje bogatu knjižnu, časopisnu i materijalnu građu, posebno apostrofiravši ostavštinu dr. Franje Bučara. Unatoč tome, još uvijek nema svoj stalni postav, između ostalog i stoga što dugo vremena nije raspolagao adekvatnim prostorom. Kako je HŠM-u danas na dispoziciji prostor od 470 m2, stalni postav je u pripremi. Kada bude spreman, posjetitelji će moći vidjeti dio građe HŠM-a (sportsku opremu, fotografije, dokumente i sl.) koja će im donekle približiti hrvatsku sportsku povijest, napose onu s kraja XIX. i iz prvih nekoliko desetljeća XX. stoljeća. Kao pozitivan primjer muzejske ustanove sportskog predznaka izdvojila je Muzej Dražena Petrovića, naglasivši da su njegovu utemeljenju i funkcioniranju značajan prinos dali obitelj, sponzori i grad Zagreb. Na moderatorovo pitanje o istraživačkim afinitetima korisnika građe HŠM-a, ocijenila je da ih se većina zanima za razdoblja i događaje koji se uglavnom poklapaju s njihovim životnim vijekom, npr. mlađi za nikad odigranu utakmicu Dinama i Crvene Zvezde od 13. svibnja 1990. godine.
Najproduktivniji hrvatski sportski publicist Jurica Gizdić, autor više od 60 knjiga sportsko-povijesne tematike, većinom posvećenih Hajduku, dalmatinskom sportu i sportašima, na početku svoga izlaganja naglasio je da sport valja shvatiti kao iznimno važan dio hrvatske nacionalne baštine. Opisujući metodologiju svoga rada, naveo je da se većinom služi periodičkim publikacijama, a i materijalima koji se nalaze u privatnom vlasništvu, između ostalog i u njegovu, s obzirom da posjeduje ogroman broj fotografija vezanih uz Hajdukovu prošlost. Upravo na primjeru kluba za koji navija, tj. u kontekstu Hajdukova djelovanja u vihoru Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući kojemu je splitski klub proglašen i počasnom momčadi Francuske od strane predsjednika De Gaullea, Gizdić je govorio o zaobilaženju i zanemarivanju sportske povijesti u kontekstu opće povijesti u nas.
Robert Kučić opisao je ustroj i djelatnost Komisije za povijest sporta Splitskoga saveza sportova, jedine takve komisije u Hrvatskoj te jedine koja je nadživjela raspad Jugoslavije. Komisija ima za cilj prikupljati građu i objavljivati knjige vezane uz povijest splitskoga sporta, a dosad je, prvenstveno zahvaljujući radu Duška Marovića, pokrila razdoblje od antike do 1941, dok trenutno priprema treću knjigu, koja će obraditi period 1941–1951. godine. Poput ostalih sudionika, i Kučić se dotaknuo problema s arhivskom građom, preciznije dislociranja i uništavanja dokumentacije ”nepoćudnih” sportskih organizacija i klubova u Dalmaciji tijekom 1940-ih od strane talijanskog fašističkog režima. Naglasio je i da hrvatska sportska povijest obiluje zanimljivim, široj publici nepoznatim događajima koji zaslužuju kudikamo više pozornosti, a među takvima je spomenuo potencijalno filmsku priču o crncu koji je bio trener boksačke reprezentacije NDH.
Svi su se sudionici okrugloga stola složili da povijest sporta predstavlja važnu, ali neopravdano zanemarenu temu u hrvatskoj historiografiji, potentnu za brojna istraživanja i popularizaciju kroz mnoštvo različitih aspekata. Kao ključan problem u tom okviru izdvaja se nesređenost materijalne i dokumentarne arhivske građe, zbog čega bi valjalo poraditi na sustavnom i organiziranom prikupljanju i čuvanju iste. Također, nameće se potreba oživljavanja specijaliziranog časopisa kakav je bio Povijest sporta, publikacija koja je počela izlaziti 1970. kao samosvojan časopis, a od 1999. inkorporirana je u Olimp, ali u kudikamo manjem obimu. Istaknuto je da je za sistematizaciju arhivske građe te pokretanje časopisa neophodno više razumijevanja i podrške od strane nadležnih državnih i lokalnih institucija, ali, još i više, od strane sportskih saveza i klubova. Čini nam se i da bi suradnja nekih hrvatskih visokoškolskih ustanova (npr. Kineziološkog fakulteta, Filozofskog fakulteta, Hrvatskih studija i dr.) također mogla pospješiti razvoj sportske historiografije. Neosporno je da i među studentskom populacijom postoji značajan broj zainteresiranih za ovo područje, zbog čega se organiziranje različitih kolegija posvećenih povijesti sporta čini kao zanimljiva zamisao. Moderator je okrugli stol zaključio pozivom na skup Međunarodnog udruženja povjesničara sporta i tjelesnog odgoja (ISHPES) koji će se u kolovozu ove godine održati u Splitu.
Na koncu ovog osvrta, preostaje nam izraziti nadu da će povijest sporta u hrvatskoj historiografiji postupno početi dobivati istaknutije mjesto, mjesto koje nedvojbeno zaslužuje i koje su joj povjesničari dužni dati. Uostalom, iako smo relativno malobrojan narod i relativno mala zemlja, u svjetskim smo okvirima ipak prepoznati zahvaljujući brojnim uspjesima i dostignućima naših sportašica i sportaša, usuđujemo se čak reći – ponajviše zahvaljujući njima. Stoga ćemo ovaj tekst zaključiti još jednim ponavljanjem onoga što je na samom početku svoga izlaganja rekao Jurica Gizdić – sport predstavlja iznimno važan segment naše nacionalne baštine. Vjerujemo da će i hrvatska povijesna znanost to ubrzo prepoznati.
Ivan Bačmaga