Damir Agičić – Riječ na promociji knjige H. Barbussea Pisma supruzi 1914.-1917.

Henri Barbusse, Pisma supruzi 1914.-1917., prevela Smiljka Guštak, Mala zvona, Zagreb 2014.

Riječ na promociji knjige u Medijateci Francuskog instituta u Zagrebu, 13. veljače 2015.

 

Ljudi pisma obično pišu dragim osobama – supružnicima ili djevojkama/dečkima, ljubavnicima, roditeljima, djeci, braći i sestrama, prijateljima, ili pak onima kojima se zbog posla i obaveza moraju javiti i o nečemu ih izvijestiti, a ima i slučajeva kad se nekoga u pismima vrijeđa i napada (obično se tad radi o anonimnim pismima) – u svakom slučaju, najčešće to nije pisana forma namijenjena drugim očima osim onima kojima je pismo upućeno, a osobito nije za šire čitateljstvo. Pa ipak, mi ih povjesničari posvuda, po arhivima i privatnim ostavštinama, uporno tražimo i potom predočavamo i drugima. Nama su tuđa pisma zapravo prava poslastica. Naravno, svoju djecu učimo da nije pristojno čitati tuđa pisma, ali sami za takvima tragamo i, ako ih nađemo, beskrajno smo sretni. Naravno, sretniji smo ako nam u ruke dospiju pisma neke poznate osobe, pa još ako ih nitko prije nas nije vidio! Ako takva pisma imaju i neku širu vrijednost, ako su pisana dobrim literarnim stilom, a pogotovo ako nije u pitanju samo opis sive svakodnevice nego i nečija razmišljanja o svijetu i ljudima koji ga okružuju, našemu zadovoljstvu i sreći nema kraja. Preostaje samo još malo posla oko prepisivanja i priređivanja za objavljivanje, odnosno za korištenje u našim člancima i knjigama, i eto… obavili smo svoje poslanje – pridonijeli poznavanju prošlosti, a poneko stekne i komadić slave.

Pred nama je knjiga pisama francuskog književnika Henrija Barbussea, rođenoga nešto nakon zadnjega velikog europskog rata u 19. stoljeću, francusko-pruskoga, taman da djetinjstvo i mladost provede u doba koje je nudilo i nadu i dekadenciju, i kraj (devetnaestoga) i početak (dvadesetoga) stoljeća, zapravo tisućljeća. Nije bilo lako probijati se u tom svijetu, ali je Barbusse stekao određen položaj i ugled kao pjesnik i pisac, odnosno književni kritičar i novinski urednik. Neko je vrijeme radio u poznatoj izdavačkoj kući Hachette. Njegova su uvjerenja bila republikanska i demokratska, a bio je i izraziti pacifist. Unatoč tomu, u već zreloj životnoj dobi – imao je četrdeset i jednu godinu – u prvim se tjednima rata 1914. prijavio kao dobrovoljac. Smatrao je da i osobno mora pripomoći da se čim prije završi zlo rata. Prošao je brojna bojišta, često bio na najisturenijim linijama borbi, a zbog svoje požrtvovnosti i hrabrosti više puta je pohvaljen. Doživio je i mnoga bolna ratna iskustva, uključujući i ranjavanje. Svoje je doživljaje s fronta vješto pretočio u snažan antiratni roman Oganj, koji je prvotno izlazio u nastavcima u listu L’Oeuvre (Rad), a potom višekratno tiskan u velikoj nakladi. Izuzetno je plastično prikazao sve ratne strahote kroz koje je prolazio, detaljno opisao ponašanje svojih sudrugova iz rovova, koristio grube izraze koje je svakodnevno slušao, ali i ukazao na potpuni besmisao rata. Taj je njegov roman bio široko i rado čitan odmah po izlasku, nagrađen je Goncourtovom nagradom (1916), a vrlo je brzo i preveden na mnoge jezike, među ostalima i na hrvatski (već 1919).

Barbusse se otprve oduševio idejama Oktobarske revolucije i nakon rata postao je aktivan pripadnik komunističkog pokreta i član Komunističke partije Francuske. Kao žestok Staljinov pobornik i autor njegove biografije, ostao je poznat po uzrečici da je Staljin Lenjin današnjice. Da, ljudski je griješiti.

A ova pisma što ih je Barbusse svakodnevno pisao svojoj supruzi Helyonne svjedočanstvo su o tom da je rat započeo s nadom kako će mu brzo doći kraj, kao što piše u prvoj polovici rujna 1914: „opće je mišljenje da, ako se stvari nastave razvijati ovako lijepo kao u posljednjih osam dana, vjerojatno nećemo ići u vatru, ili pak pri samom kraju, kao druga linija, radi opsade i okupacije“. No uskoro je postalo jasno da ratu kraja nigdje na vidiku i nema ga tjednima, mjesecima, godinu, dvije… I navikne se čovjek na sve – zimu, hladnoću, fijukanje metaka i prasak granata, blato koje se lijepi za sve, vrućine, prašinu, tisuće muha i još više komaraca, uši, štakore, i sva najgora zla ovoga svijeta: glad, krv, otkinute dijelove tijela, smrad, smrt… („Tu i tamo neki jadan vojnik počiva na tlu, razmrskan granatom, a na sto koraka odavde, na toj nestvarnoj cesti […] cijeli niz leševa crnih lica i nabubrenih usana – te smo ugušene jadnike prije dva dana iščupali iz ruševina.“ – 167 / „Podno mojih nogu iz zemlje su izvirivale dvije lubanje, a među njima raspadnuta njemačka kapa s još malo kose u dnu.“ – 173) Da bi se sve to preživjelo, trebalo je biti izuzetno zdrav i čvrst te imati puno sreće, pisati (i dobivati!) pisma, dobro pojesti i popiti, neprestano pušiti, pa i više od toga: „da, i dalje s vremena na vrijeme uzimam malo opijuma“, piše Barbusse u ožujku 1916. 

Nemojte krivo pomisliti, nije sve mračno u ovoj knjizi. Barbusse je prema svojoj supruzi vrlo pažljiv i nježan, često se prisjeća njihovih izleta i boravaka u prirodi, sanja ju, katkad joj šalje cvijeće (što mu ona i uzvraća). Zove je svojom ljepoticom, najdražim srdašcem, anđelom, svojim malenim, mališom, svojom djevojčicom, ljubljenim čedom i mnogim drugim nježnim izrazima, ljubi je i voli. Nestrpljivo iščekuje njezina pisma, i redovito joj piše, a kad se dogodi da dan ili dva ne dobije poštu, tuguje i pronalazi razloge zašto je tomu tako. Mašta o danima kad će ponovno biti zajedno.

Knjiga govori, dakle, o Prvome svjetskom ratu „iz rova“, iz perspektive običnoga redova, vojnika koji doduše nije posve običan – on je pisac s perom u ruci i sve svoje doživljaje zapisuje u jednu neveliku „bilježnicu“, od koje se ne razdvaja (bilježnica je stavljena na početak knjige koju predstavljamo – u pitanju je manje od devet stranica teksta, u izvorniku se radi o pet zajedno prišivenih listova). A i redovito piše svojoj supruzi. Nije uvijek mogao biti posve iskren i detaljan jer su vojne vlasti povremeno provodile cenzuru, kao u kolovozu 1915: „Draga moja prognanice, čini se da ćemo zbog više naredbe za dva dana morati predavati otvorena pisma – jedan će ih časnik čitati i cenzurirati te će biti poslana samo ona pisma u kojima nema nikakvih informacija ni komentara. Ta mjera ima jednu ozbiljnu manu – kontrolu će vršiti časnik koji nas poznaje, a u tim nam je okolnostima mrsko napisati i najmanju osobnu pojedinost, i najmanju intimnost – no mislim da će biti samo privremena te da su je uveli zbog potrebe da neki pokret ili događaj ostane tajan.“ Tada Barbusse supruzi piše samo sažete razglednice, prethodno je upozorivši da se ne bi iznenadila i zabrinula.

Riječ cenzura povremeno se pojavljuje i u posljednjem dijelu knjige, tamo gdje je Barbusse – već u pozadini fronta – slao supruzi dijelove rukopisa romana Oganj za korekturu te nezadovoljan pisao o tom što mu novinski urednici rade s tekstovima dok je roman izlazio u nastavcima: „Naposljetku, to njihovo izbacivanje psovki je zaista apsurdno. Začin prostote je gotovo nužan u općem tonu razgovora, poput češnjaka u nekim rustičnim obrocima, te ga čini dojmljivijim.“ (str. 192) Ili: „No nikako se ne mogu naviknuti na zamjenu izraza ‘za ime Božje’ izrazom ‘ tako mi svega’! Tako preuređeni razgovori na mene ostavljaju jednak dojam kao i salata začinjena vodom.“ Ta, zamislite ljude koji u neljudskim uvjetima govore kao da su u crkvi – to naprosto ne ide jedno s drugim. A autor je želio prikazati rat onakvim kakvim ga je uistinu doživio, dakle bez ikakvih ograničenja i uljepšavanja.

Henri Barbusse je žestok protivnik rata, i o tom piše u svome romanu Oganj i u ovim pismima supruzi. Ističe da su za rat krivi nacionalisti i nacionalizam, koje oštro kritizira: „ako radikalno ne promijenimo sadašnje poimanje nacije, do njih [novih sukoba] će neminovno doći“. (str. 183) Nešto dalje svoju je tvrdnju još jasnije iskazao: „Trenutačna je kriza logičan i neizbježan ishod nacionalnih taština i svatko treba preuzeti svoj dio odgovornosti. Dodao bih i da će za neko vrijeme – za deset ili dvadeset godina – uslijediti još jedan rat koji će do kraja upropastiti stari svijet, i ljudski, i novčano, ako dotada narodi koje se vodi u klaonicu napokon ne donesu jednostavnu i logičnu odluku da jedni drugima pruže ruku i premoste predrasude o tradicijama i rasama […]“. (str. 186) Jedinu zaštitu od budućih ratova Barbusse vidi u socijalistima, a o socijalizmu piše da je to „jedina politička doktrina u kojoj se, s međunarodnog stajališta, nazire ne samo tračak čovječnosti, već i tračak razuma“. (str. 186) Nažalost, u prvoj zemlji socijalizma, nastaloj u vrtlogu Prvoga svjetskog rata, vrlo se brzo izgubio razum, a potom i čovječnost – već u samome početku, a osobito u Staljinovo doba stradale su stotine tisuća i milijuni nedužnih. Barbusse to nije vidio – ili nije želio vidjeti. No to je tema za neku drugu priču.

Vratimo se ovoj knjizi. Zašto ju je bilo vrijedno objaviti i zašto je treba čitati. U hrvatskom je prijevodu objavljena u godini stote obljetnice početka Prvoga svjetskog rata. Vjerojatno je to bio važan poticaj Sanji Lovrenčić i njezinim suradnicama, a prijevod je dobio i financijsku pomoć francuske zaklade za pomoć objavljivanju francuskih knjiga. To su neke vanjske okolnosti koje su pripomogle da se hrvatsko izdanje pojavi. No knjiga je literarno i misaono vrijedno ostvarenje. Hrvatski se prijevod Smiljke Guštak s lakoćom čita. A tema je neobično važna i danas, kao i prije stotinjak godina kad su pisma nastala: rat, besmisao rata, ljudska snaga da se ratne strahote nadvladaju i prežive, autorova svijest o odgovornosti nacionalista i drugih zadrtih političara, o mogućnosti novoga velikog rata (što je s neviđenom preciznošću i prognozirao), o vlastitim mogućnostima da se bori za bolje sutra. O tom nam je na nastavi suvremene europske i svjetske povijesti svojedobno govorio i profesor Rene Lovrenčić. Siguran sam da bi se danas s nama ovdje radovao što se Barbusseove riječi mogu pročitati i na hrvatskome.