Boris Blažina – Historia Varasdiensis. Časopis za varaždinsku povjesnicu. Glavni urednici Hrvoje Petrić i Ivan Obadić, Društvo povjesničara grada Varaždina i Varaždinske županije, Varaždin 2011, 332 str.

Historia Varasdiensis. Časopis za varaždinsku povjesnicu. Glavni urednici Hrvoje Petrić i Ivan Obadić, Društvo povjesničara grada Varaždina i Varaždinske županije, Varaždin 2011, 332 str.

Potaknuto činjenicom da još uvijek ne postoji sinteza povijesti grada Varaždina i šire regije, Društvo povjesničara grada Varaždina i Varaždinske županije organiziralo je izdavanje časopisa koji se bavi spomenutom tematikom. Projekt je započet odmah nakon osnivanja Društva 2009. godine, a u njemu su sudjelovali djelatnici mnogih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija. Plod projekta predstavlja prvi broj časopisa Historia Varasdiensis (Časopis za varaždinsku povjesnicu), koji objavljuje radove s područja povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije i drugih humanističkih znanosti. Važno mjesto u časopisu zauzimaju i radovi s područja pomoćnih povijesnih znanosti, kao što su numizmatika, filatelija, militarija i heraldika.

Želja je uredništva časopisa unaprijediti i promovirati spoznaje o kulturno-povijesnom nasljeđu Varaždina i Varaždinske županije, otvoriti prostor za razmjenu ideja, mišljenja i novih spoznaja, promicati trend širenja povijesne perspektive i otvaranja historijske znanosti prema novim temama u suvremenoj historiografiji i rastućoj interdisciplinarnoj usmjerenosti u društveno-humanističkim znanostima, te potaknuti kritički dijalog o temama vezanim uz kulturne, društvene, gospodarske i druge aspekte povijesnog razvoja varaždinske regije. Urednici su izrazili nadu da će uspjeti održati kontinuiranost izlaženja časopisa kao godišnjaka, ali ističu da pritom ne žele izgubiti iz vida kvalitetu kao osnovni preduvjet izlaženja svakog broja časopisa.

U posljednjem dijelu uvodnika nalazi se zahvala svima koji su doprinijeli projektu te poziv znanstvenicima i svim drugim zainteresiranim osobama na suradnju pri izradi idućih brojeva časopisa.

Prvi broj časopisa nije posvećen niti jednoj posebnoj temi zbog želje urednika da naglase tematsku širinu i samu koncepciju časopisa. Kao tema drugog broja časopisa najavljena je „Historiografija grada Varaždina i varaždinskog kraja“.

Nakon uvodnika glavnih urednika Hrvoja Petrića i Ivana Obadića, u kojemu su ukratko opisani ciljevi i način uređivanja radova u časopisu, slijedi jedanaest znanstvenih i stručnih članaka, koji čine glavninu sadržaja časopisa. Uz njih se nalaze četiri priloga, koji nisu recenzirani, ali na popularan način prezentiraju znanstvene spoznaje. U časopis je uključen i jedan transkript i prijevod izvorne arhivske građe, te jedan intervju s istaknutom osobom koja je sudjelovala u stvaranju povijesti grada Varaždina i Varaždinske županije. Posljednji dio časopisa posvećen je prikazima knjiga i periodike te znanstvenih skupova i predavanja koja se tiču povijesti grada i regije. Svakom od stručnih odnosno znanstvenih članaka pridodan je sažetak na engleskom ili njemačkom jeziku.

Urednici najavljuju da će sljedeći brojevi časopisa uz sve navedeno obuhvatiti i intervjue s povjesničarima koji se bave varaždinskim temama, bibliografije vezane uz varaždinske teme te informacije o djelatnostima Društva i događajima vezanim uz regiju.

Cjelinu časopisa koja sadrži znanstvene članke otvara studija Uteg za brzu vagu – nalaz sa Humščaka Marine Šimek. Studija započinje kratkim prikazom lokaliteta Humščaka nedaleko Brezničkog Huma u Varaždinskoj županiji te opisom arheoloških istraživanja provedenih 2001. i 2010. na spomenutom lokalitetu. Autorica zatim analizira nalaz, olovni uteg za brzu vagu (vagu s pomičnim utegom ili vagu nejednakih krakova) sačuvan s ušicom i željeznim člankom s kukom. Nakon osvrta na način uporabe vage i utega, autorica analizira slične nalaze s nekoliko obližnjih lokaliteta, od kojih je najbliži i topografski najsličniji Kuzelin kraj Sesveta. Kao površinski nalaz, uteg je datiran razdobljem kasne antike prema sličnim primjercima te prema nekim drugim nalazima iz gornjih arheoloških slojeva Humščaka. Posljednji dio članka autorica posvećuje predstavljanju mogućnosti 3D skeniranja i izrade 3D modela sitnih arheoloških predmeta na primjeru opisanog utega, kao način vizualizacije koji bi mogao zamijeniti klasičan crtež.

Antički požari i rimske vatrozaštitne mjere u svjetlu arheoloških epigrafskih spomenika na tlu današnje Austrije, Mađarske i Hrvatske, rad iz pera Biserke Vlahović, započinje sažetim povijesnim pregledom vatrozaštite u starih naroda, počevši od drugog tisućljeća prije Krista u Egiptu i Mezopotamiji. Autorica tvrdi da panonsko vatrogastvo, usprkos dobroj organizaciji i uglednom društvenom položaju, nije moglo preživjeti propast rimskih gradova. Primarno svjedočanstvo o dobroj organizaciji vatrozaštite u rimskoj Panoniji predstavljaju arheološki ostaci požara i ratnih razaranja, žrtvenici i natpisi na grobnim spomenicima. Na tlu Rimskog Carstva postojale su dvije službe: „javna“, organizirana od strane lokalnih vlasti, te „dobrovoljna“, koju su organizirali obrtnici na cehovskoj osnovi. Pronađeni rimski spomenici svjedoče da su u vatrozaštitu bili uključeni svi slojevi rimskog društva: vojska, obrtnici, građani, robovi itd. Autorica zatim daje prikaz glavnih vatrogasnih okupljališta za područje koje danas obuhvaćaju Austrija, Mađarska i Hrvatska (Carnuntumu, Vindobona, Aquincum, Savaria i Siscija), te spomenika koja svjedoče o važnosti vatrogasnih službi na spomenutom području (ovdje valja posebno istaknuti ploču iz Flavije Solve, koja sadrži popis imena 93 vatrogasaca). Na kraju članka autorica izražava nadu da će njezin rad biti poticaj za daljnje istraživanje ove dosad slabo obrađene teme.

Spomenka Vlahović u radu Prikaz konzervacije tubula u prostoriji 1 u području terma antičkog kompleksa Aquae Iasae u Varaždinskim Toplicama donosi pregled konzervatorsko-restauratorskih radova na tubulima u sklopu rimskih terma u Varaždinskim Toplicama na području sjevernog zida prostorije 1. Radove je obavila Dagmar Dammann, diplomirani restaurator iz Njemačke u periodu 28.8.-7.9.2006. i 21.9.-10.10.2006. godine, s ciljem osiguranja tubula i očuvanja originalne rimske žbuke. Uz članak su priložene fotografije stanja prostorije prije radova te fotografije napravljene tijekom obavljanja radova. Svi provedeni zahvati su kartirani i sastavni su dio posebnog Izvješća o provedenim radovima koje je sastavila Dagmar Dammann.

O preseljavanju „odbjeglih kmetova“ u Varaždinski generalat. Prilog poznavanju ranonovovjekovnih migracija na dijelu današnje sjeverozapadne Hrvatske, rad Hrvoja Petrića, analizira preseljavanje „odbjeglih kmetova“ (colonati fugitivi) u Varaždinski generalat (Vojnu krajinu), a vezano s time i migracijske procese na širem prostoru sjeverozapadne Hrvatske u razdoblju od početka Dugog rata 1590. do Srijemsko-karlovačkog mira 1699. Kao cilj rada Petrić ističe rekonstruiranje ishodišta „odbjeglih kmetova“, objašnjavanje razloga preseljavanja te davanje priloga budućim komparativno-historijskim istraživanjima na sličnim pograničnim područjima. Autor smatra da su kmetovi zbog teških prilika nastalih uslijed „drugog kmetstva“, nerodice i gladi bježali s vlastelinstava sjeverozapadne Hrvatske (prvenstveno Zagorja, Posavine i Međimurja) te se postupno i ilegalno doseljavali na polupusta područja Generalata. Ovo predstavlja prvi slučaj masovnog preseljavanja stanovništva na područje Vojne krajine u povijesti. Prezimena s popisa iz toga vremena svjedoče da su ljudi skrivali svoj identitet u novom zavičaju te se na taj način štitili od mogućnosti vraćanja na stare posjede. Autor se osvrće i na fenomen pojave nove skupine seljaka, tzv. slobodnjaka (libertina), te na odnose hrvatsko-slavonskih staleža i vojnokrajiških vlasti prema pitanju odbjeglih kmetova.

Višnja Burek započinje članak Urbanistički razvoj varaždinskih suburbija tijekom 17. stoljeća analizom faktora koji su utjecali na urbanizaciju Varaždinskih predgrađa, uključivši izgradnju obrambenog sustava u 15. i 16. stoljeću, te požare, ratove i druge nedaće stanovnika. Analiza je provedena na temelju zapisa o intenzivnosti trgovine kućama i gradskim zemljištima koji se nalaze u prvih osam svezaka Zapisnika poglavarstva grada Varaždina. Sedamanesto stoljeće od posebnog je značaja za urbanistički razvoj grada jer je tada oblikovana prostorna i komunikacijska struktura vidljiva u današnjoj mreži ulica grada. Suburbiji su u 17. st. bili urbanizirana područja, prostorno oblikovana, s utvrđenim komunikacijskim strukturama i mogućim područjima širenja. Glavnina rada posvećena je analizi promjena strukture stanovništva u suburbijama tijekom 17. stoljeća, čemu su priložene skice prostornog razvoja grada te grafički prikazi godišnjeg prosjeka trgovanja nekretninama u gradu i pojedinim suburbijama. Na kraju rada autorica upozorava na devastaciju povijesne urbane vizure grada koju je uzrokovala nepravilna izgradnja posljednjih desetljeća.

Suzana Jagić u radu Utjecaj gospodarstva na polaženje škola u kotaru Ivanec od 1639. do 1918. godine analizira povezanost gospodarske osnove i razvitka pučkog školstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća na primjerima Ivanca i Bednje te pruža uvid u razvoj i modernizaciju osnovnih škola u kotaru Ivanec. Analiza je provedena na temelju pisanih školskih spomenica dviju škola u Ivancu te škola u Bednji i Vrbnu. Nakon kratkog povijesnog pregleda razvoja Ivanca i Bednje do 1854, kada Ivanec postaje kotar u koji ulazi i Bednja, autorica analizira razvoj školstva od 17. stoljeća do 1918. godine. Autorica zatim uspoređuje gospodarske prilike Ivanca i Bednje, ističući da se Ivanec uz poticaj vlasti razvio u trgovačko i manufakturno središte, dok je Bednja i dalje ostala gospodarski zapostavljena. To se odrazilo i na školstvo, što ilustrira činjenica da je u Bednji razvoj školstva bio ispod županijskog prosjeka, dok je Ivanec, kao određeno nodalno-funkcionalno središte, bio u tom pogledu znatno iznad prosjeka. Na temelju izvora prikazano je kako su mnogi učenici odustajali od školovanja, uglavnom zbog siromaštva roditelja. Autorica usto prikazuje spolnu strukturu učenika i faktore koji su na nju utjecali. Rad zaključuje tvrdnjom da je slaba ekonomska osnovica društva kočila razvoj modernih društvenih institucija, te je zato modernizacija u Hrvatskoj bila obilježena umjerenošću, kompromisnošću i sklonosti tradicionalnom – tzv. „konzervativna modernizacija“.

Neka obilježja preporodnog razdoblja nacionalnog preporoda u Varaždinu (1838.-1848.), rad koji potpisuje Ivančica Jež, na temelju Hrochovog modela periodizacije nacionalnih pokreta problematizira preporodno razdoblje nacionalne integracije u Varaždinu. Autorica nastoji odrediti periodizacijske odrednice navedenog razdoblja, utvrditi društvene strukture njegovih nositelja, analizirati sadržaj domoljubnih aktivnosti te odnos prema nacionalno-integracijskom središtu, s težištem na aktivnostima prvog nacionalnog društva na hrvatskom prostoru, varaždinskog „Družtva narodnog“. Zbog brojnosti i iznimne složenosti dezintegracijskih čimbenika hrvatske narodne integracije, autorica predlaže model periodizacije u tri etape prema Miroslavu Hrochu: 1. početak buđenja intelektualne skupine koja se bavi jezikom, kulturom i poviješću naroda, ali nema šireg utjecaja u društvu, 2. razdoblje domoljubne agitacije koju predvode istaknuti pojedinci, te 3. doba masovnog nacionalnog pokreta. Prvu etapu u slučaju Hrvatske predstavlja razdoblje od oko 1790. do 1830, drugo razdoblje obuhvaća 1830-te i 40-te, no treće je uslijedilo tek početkom 20. st., zahvaljujući seljačkom pokretu braće Radić. Prilikom analize autorica razmatra faktore koji su Varaždin činili aktivnim područjem nacionalnog pokreta, ističe djelovanje Ljudevita Gaja te ulogu novina i čitaonica na slavenskom jeziku.

Ivan Kukuljević Sakcinski i zbivanja 1848/49. u Hrvatskoj, članak iz pera Magdalene Lončarić, analizira djelovanje ovog značajnog pripadnika četrdesetosmaškog pokreta kao inicijatora mnogih događanja i tvorca brojnih programa i akata 1848./49. te branitelja hrvatskih prava i samostalnosti. Analiza obuhvaća Kukuljevićevo istupanje na sjednici Gradskog poglavarstva Zagreba 17. ožujka 1848, kojim je započeo četrdesetosmaški pokret u Hrvatskoj, njegovu aktivnost kao člana Privremenog ravnajućeg odbora hrvatskog naroda, tj. privremene vlade, te kao člana Banskog vijeća. Autorica zatim razmatra aktivnost Ivana Kukuljevića kao predstojnika Odsjeka za prosvjetu i vjerozakon i člana Odsjeka za obranu domovine tog vijeća, te kao zemaljskog arhivara. Nakon toga se osvrće na Kukuljevićevo diplomatsko djelovanje u Beču, Vojvodini, Budimpešti i Italiji, te analizira njegov govor na Velikoj izvanrednoj skupštini Županije varaždinske 21. siječnja, kao i programatski tekst „Kakva treba da bude u obće politika naša“, izdan u Novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskima. Na kraju članka M. Lončarić analizira određena stajališta Kukuljevića kao najistaknutijeg predstavnika liberalne politike u Saboru.

Vladimir Huzjan u tekstu Odlikovanja i plaketa Vatroslava Jagića obrađuje dva odlikovanja koja su Vatroslavu Jagiću (1838-1923) dodijelili srpski kralj i ruski car za brojne zasluge u promicanju slavizma. Spomenuta odlikovanja, sv. Save i sv. Stanislava, nalaze se u Gradskom muzeju Varaždin. Uz prikaz općih biografskih podataka o Jagiću, u članku je iznesen kratak opis razvoja odlikovanja i znanosti koja ih proučava, faleristike. Nakon detaljnih opisa i fotografija odlikovanja te osvrta na Jagićevu ostavštinu autor opisuje plaketu Vatroslava Jagića izrađenu za prodaju i prikupljanje novca za izgradnju njegovog spomenika u Varaždinu.

Rad Tragom nestale židovske zajednice, koji potpisuje Milivoj Dretar, prati razvoj židovske općine u Ludbregu. Izraelitička bogoštovna općina Ludbreg pripadala je u red mlađih i, po broju članova, najmanjih židovskih općina u Hrvatskoj. Potkraj 19. stoljeća se osamostalila od koprivničke općine te po radu nije odskakala od ostalih. Od početka 20. stoljeća broj članova počeo je opadati, a Drugi svjetski rat ju je potpuno razorio. Nakon osvrta na broj i smještaj Židova u ludbreškom kraju autor opisuje okolnosti osnivanja židovske općine, gradnju sinagoge, djelovanje rabina te poduzetničko djelovanje članova općine, koje je uključivalo trgovine, banke i manje proizvodne objekte. Dretar zatim analizira problem antisemitizma i diskriminacije prema članovima zajednice, koja je dosegla vrhunac u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Rat je preživio vrlo malen broj Židova (uglavnom djeca skrivena kod drugih obitelji ili članovi partizanskog pokreta), od kojih se većina odselila u novostvorenu državu Izrael. Pošto jugoslavenski zakon nije dozvoljavao da građani koji emigriraju u Izrael imaju dvojno državljanstvo ili zadrže imovinu, te zbog činjenice da je u Ludbregu ostala živjeti samo nekolicina pripadnika jedne židovske porodice, nije imalo smisla obnavljati općinu.

Posljednji znanstveni članak u časopisu je Knjižnica Varaždinske županije Siniše Horvata, koji prati razvoj školske knjižnice Prve gimnazije Varaždin od njenog osnutka u 17. stoljeću do suvremenog doba, kao i promjene u njezinom funkcioniranju te stanje i sudbinu njezinog knjižnog fonda. Članak sadrži preglede i tablične prikaze promjena u knjižnom fondu i popise knjižničara od 1870-ih do 2009. godine. Članak zaključuje napomena da je danas u knjižnici više od 15.000 jedinica knjižnične građe dostupno za posudbu i čitanje, te da ona sadrži više od 5.000 jedinica građe starih i rijetkih knjiga, od kojih najstarije potječu iz 16. stoljeća.

Cjelinu Prilozi otvara tekst Značenje i uloga Ivana Krstitelja Lalanguea u razvoju primaljstva Erike Spirić, u kojem autorica iznosi tvrdnju da su zakonodavstvo, broj primalja i briga o rodiljama bez sumnje bili jedan od znakovitih pokazatelja razvojnog stupnja pojedine sredine, pojedinog naroda, pa i čitave epohe. Nakon vrlo sažetog prikaza povijesti primaljstva, autorica se osvrće na stanje primaljstva u Hrvatskoj, ističući da je sve do 18. stoljeća vladalo uvjerenje da primalje mogu biti vještice. Značajan preokret stoga predstavlja zakon o javnom zdravstvu koji je 1770. godine objavila Marija Terezija; njime se regulira rad primalja i uvodi obveza polaganja stručnog ispita. U Hrvatskoj je taj zakon proveo Ivan Krstitelj Lalangue. Lalangue je 1777. izdao knjigu Brevis de re obstetritia, priručnik o primaljstvu namijenjen neukim seoskim ženama, 1785. uveo program organiziranja i funkcioniranja rada primalja, tzv. „Nagovorni list“, te 1787. putem gradskog magistrata izdao Naputak za gradsku primalju. Autorica iznosi i nekoliko podataka o prvoj licenciranoj primalji u Hrvatskoj, Elizabeti Gärtin.

Sljedeći prilog, O varaždinskom streljačkom društvu iz 19. stoljeća Miroslava Klemma, opisuje utemeljenje i rad streljačkog društva u Varaždinu od 1819. godine do prestanka djelovanja krajem 19. stoljeća. Autor navodi da su članovi društva bili ugledni građani, plemići, činovnici i trgovci, koji su se uglavnom služili njemačkim jezikom, te da su pravila društva slična onima u ostalim europskim društvima. Godine 1820. članovi su izgradili streljanu, koja je postala društveno okupljalište s drugim sadržajima (plesna dvorana, vrtuljak…). Ostatak teksta posvećen je prikazu predmeta iz društva koji se čuvaju u varaždinskom muzeju.

Magdalena Lončarić u tekstu Autograf Samuela Mosingera: Kratka povjest družtva dobročinstva u Varaždinu analizira naslovni rukopis, koji se čuva u gradskom muzeju u Varaždinu. Rukopis je spomen knjiga Varaždinskog društva dobročinstva (kasnije preimenovanog u „Društvo dobrotvornosti“), prvog dobrotvornog društva u Hrvatskoj, a sadrži popis članova utemeljitelja i povijesti Društva. Društvu ju je darovao Samuel Mosinger (1804-1872), imućni trgovac židovskog porijekla i jedno vrijeme predsjednik židovske bogoštovne općine u Varaždinu te blagajnik društva od 1851. do smrti. Autorica zatim donosi fizički opis knjige te posebno analizira svaku od tri cjeline knjige: uvod, povijest društva i popis imena 93 utemeljitelja društva. Pritom autorica ističe velik broj žena među utemeljiteljima društva te predstavlja važnost rukopisa kao izvora za istraživanje povijesti bolničke djelatnosti u Varaždinu.

Deset godina djelovanja Gimnazijske školske radionice „Prošlost za budućnost“, tekst iz pera Siniše Horvata, prati djelovanje u naslovu navedene radionice u varaždinskoj Gimnaziji, od školske godine 1999./2000. nadalje. Radionica „Prošlost za budućnost“ pod vodstvom prof. Siniše Horvata nastala je u sklopu nastojanja Varaždina da stekne status grada pod zaštitom UNESCO-a. Zadaci radionice su: 1. upoznavanje i istraživanje prošlosti varaždinske Gimnazije i njene ostavštine, 2. upozoravanje šire javnosti na vrijednost te ostavštine, 3. provođenje mjera i postupaka čuvanja i zaštite te ostavštine, 4. predstavljanje rezultata rada radionice u javnosti, te 5. upozoravanje na potrebu čuvanja kulturno-povijesne baštine uopće. Radionica surađuje s Gradskim muzejom Varaždin, Državnim arhivom u Varaždinu te Knjižnicom i čitaonicom Metel Ožegović. Na kraju teksta autor opisuje rad radionice na obradi gimnazijskih „Izvješća“ (1852-1944), rad s „Prirodopisnom zbirkom“ Gimnazije, rad s „Fizikalnom zbirkom“ te rad s knjižnim fondom Gimnazije.

Cjelina Građa sastoji se od samo jednog dokumenta, a to je Isprava Zagrebačkog kaptola iz 1247. Godine, koju je transkribirala i prevela Karmen Levanić. Radi se o ispravi kojom Zagrebački kaptol, na nalog kralja Bele IV, određuje granice posjeda Farkaša od Zagorja i njihove braće Antuna i Benedikta te daje njihov podroban opis. Uz fizički opis i fotografiju isprave koja se čuva u Državnom arhivu u Varaždinu nalazi se tekst isprave na latinskom jeziku i prijevod na hrvatski.

Za razliku od prethodnih, cjelina Razgovori uz jedan intervju sadrži i uvod, koji započinje kratkim pregledom razvoja usmene povijesti, s osvrtom na njene prednosti, nedostatke i ograničenja, te posebno na njenu ponovnu pojavu u drugoj polovici 20. stoljeća. Nakon toga urednici obrazlažu zašto su odlučili u časopisu objavljivati i intervjue s pojedincima koji su bili sudionici ili svjedoci prošlih događaja i zbivanja u varaždinskom kraju, te s povjesničarima čije je područje istraživanja varaždinska regija. Glavni razlozi za navedene razgovore su očuvanje svjedočanstava od zaborava te poticanje rasprave o smjerovima daljnjeg razvoja historiografije toga prostora.

U ovome broju časopisa nalazi se intervju Ivana Obadića, Varaždin je 1970-ih mogao postati sveučilišni grad – razgovor s prof. emeritus Franjom Ružom. Prof. emeritus Ruža rođen je 26. listopada 1931. u Svetom Roku (danas Novo Selo Rok) u Međimurju, doktor je ekonomije, a svoj radni vijek proveo je na Višoj ekonomskoj školi u Varaždinu (od 1974. Fakultet organizacije i informatike), gdje je obnašao dužnosti direktora, a zatim dekana. Dobitnik je više odličja i priznanja za svoj rad. U intervjuu su obrađene teme kao što su pitanje otkuda je krenula inicijativa za osnivanje varaždinske Više ekonomske škole, problemi njezina razvoja i uloge u razvoju grada Varaždina, te u stvaranju preduvjeta za kasnije osnivanje Fakulteta organizacije i informatike. Prof. emeritus Ruža nadalje odgovara na pitanja koja se tiču zbivanja u Višoj ekonomskoj školi u vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon njegove propasti, govori o tome koliko je blizu realizacije bio projekt stvaranja Sveučilišta u Varaždinu 1971. godine te objašnjava svoju ulogu u projektu proslave 800. godišnjice prvog spomena grada Varaždina.

Posljednji dio časopisa sadrži prikaze djela vezanih uz varaždinsku regiju, prikaze znanstvenih skupova s varaždinskom tematikom te upute autorima za objavljivanje radova u časopisu.

Časopis Historia Varasdiensis, iako usredotočen na geografski usko određeno područje, obuhvaća članke širokog tematskog raspona i interdisciplinarnog karaktera. No, pošto je varaždinski prostor tijekom povijesti nužno stvarao i održavao društvene, ekonomske i kulturne veze s okolnim regijama, uključujući kako Hrvatsku tako i Austriju, Mađarsku, Sloveniju, Rimsko Carstvo itd., časopis nužno razmatra i povijesne prilike Varaždina u srednjoeuropskom kontekstu. Izbor tema i popularno-znanstveni karakter mnogih članaka čini ga pristupačnim većem broju čitatelja, pritom ne gubeći znanstvenu vjerodostojnost. Pojedini članci tematiziraju neke manje poznate osobe, događaje, lokalitete i društvene skupine iz povijesti varaždinske regije, što će, nadajmo se, potaknuti daljnja istraživanja ovoga tipa. Primjenom modernih znanstvenoistraživačkih metoda članci sadržani u ovom zborniku donose zanimljive nove pojedinosti o ekonomskom, kulturnom i socijalnom razvoju grada Varaždina i njegove okolice. Pionirski karakter časopisa očituje se i u činjenici da cjelovita povijesna sinteza nije izrađen čak ni za grad Zagreb. Stoga se možemo nadati da će Historia Varasdiensis postati primjer i inspiracija za izradu sličnih sinteza za sve hrvatske regije.