Karlo Rukavina – prikaz zbornika – “Intelektualac, kultura, reforma: Ivan Mažuranić i njegovo vrijeme”, 2019.

Intelektualac, kultura, reforma: Ivan Mažuranić i njegovo vrijeme. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 5. studenoga 2014., ur. Dalibor Čepulo, Tea Rogić Musa, Drago Roksandić, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2019, 344 str.

 

Dvjestota obljetnica rođenja Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana pučkoga porijekla, državnika i političara, jezikoslovca i književnika, bila je povod organiziranja znanstvenog skupa pod naslovom „Intelektualac, kultura, reforma: Ivan Mažuranić i njegovo vrijeme.“ U organizaciji Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu skup je održan 5. studenoga 2014. u zgradi Pravnoga fakulteta u Zagrebu. Svrha skupa nije bila konvencionalno sjećanje na pojedinca osobite povijesne važnosti, nego osnova za elaboriranje novih spoznaja i tumačenja djelovanja Ivana Mažuranića s posebnim osvrtom na nedovoljno istražena područja njegova djelovanja poput književnog korpusa te nova vrednovanja već poznatih političkih i kulturnih prinosa Mažuranića.

Zamišljen kao međuinstitucionalni doprinos cjelovitijem razumijevanju Mažuranićeve uloge u razvoju modernog hrvatskoga društva, skup je postigao svoj cilj, a kao plod znanstvenog skupa, pet godina kasnije tiskan je zbornik radova u kojemu je objavljena većina izlaganja koja tematiziraju i rasvjetljavaju teme vezane uz djelovanje Ivana Mažuranića. Znanstveni skup i prilozi u zborniku radova odražavaju dvojaku namjeru, a to je pokušaj širenja interesa za Mažuranića pomoću interdisciplinarnog pristupa srodnim temama te stanovita usporedba različitih interpretacija, kao i pokušaj otvaranja prostora za preispitivanje već prevladanih predodžbi o Mažuranićevu dobu i njegovim protagonistima kako bi se definirala ili redefinirala Mažuranićeva uloga u reformatorskim, društvenokulturnim i nacional-integracijskim procesima.

Zbornik je podijeljen u pet tematskih cjelina („Ivan Mažuranić i izgradnja države i nacije“, „Političko djelovanje Ivana Mažuranića“, „Reforme pravnoga i upravnoga sustava“, „Obrazovne reforme“, „Književno djelovanje Ivana Mažuranića“), ne računajući „Uvodne napomene“, „Biografije autora“ i „Kazalo imena“. Trinaest autora dalo je doprinos svojim radovima u zborniku analizirajući određene teme djelovanja Ivana Mažuranića, a urednici stavljaju poseban naglasak na „potrebu i nužnosti osvješćivanja i trajna aktualiziranja mnogostruka prinosa Ivana Mažuranića te njegova sagledavanja u novim istraživačkim i metodološkim okvirima“ (str. II).

Zbornik započinje poglavljem „Ivan Mažuranić i izgradnja države i nacije“ u kojem se nalazi opsežan tekst Dalibora Čepula, „Mažuranićeve reforme 1893.-1880.: modernizacija kao izgradnja države i nacije“ (1-72). Autorova temeljna postavka je isprepletenost stvaranja institucija – što je obilježilo razdoblje uprave bana Ivana Mažuranića – s procesima izgradnje državnosti i izgradnje nacije, stoga se liberalnim reformama u Banskoj Hrvatskoj iz 1873.-1880. pristupa s ciljem da se utvrdi njihova priroda i značenje za izgradnju moderne hrvatske državnosti i hrvatske nacije uz metodološko povezivanje s radovima Rogersa Brubakera i Reinharda Bendixa. Čepulo evaluira kako moderna uprava, neovisno državno sudstvo s obrazovanim sucima, liberalni politički sustav, širenje izbornog prava, definiranje građanskih prava kao sloboda tiska i pravo na javno okupljanje utječu na podizanje kapaciteta hrvatskih institucija u smjeru državnosti. Međutim, autor također ističe kako se Mažuranićeve reforme nisu realizirale onako kako se to očekivalo, a politički najvažnije reforme s liberalnim predznakom su u razdoblju Khuen-Héderváryja uvelike razgrađene. No bez obzira na takav slijed povijesnih okolnosti Mažuranić je „zacijelo najistaknutiji među rijetkim hrvatskim političarima toga doba koji su djelovali sustavno i kompetentno te na temelju realne vizije razvoja i realne ocjene stanja“ (str. 64).

Poglavlje „Političko djelovanje Ivana Mažuranića“ počinje radom „Ivan Mažuranić u revoluciji 1848-49. Historiografske marginalije“ (73-89) Drage Roksandića. Autor sagledava hrvatsku historiografiju koja je analizirala djelovanje Ivana Mažuranića kao mladog čovjeka 1848. godine, prvenstveno razlike istraživanja sveučilišnih profesora Vase Bogdanova i Jaroslava Šidaka. Roksandić naglašava kako je u Šidaka Bogdanov najcitiraniji povjesničar, ali je gotovo svaki citat političke naravi i svodi se na kritičko negiranje Bogdanovljevih stavova. Autor zaključuje kako doprinos Ivana Mažuranića u 1848. godini nije još ni izdaleka istražen.

Rad „Opozicija protiv vlade Ivana Mažuranića: primjer Josipa Franka“ (91-111), autora Stjepana Matkovića, prije svega iznosi glavne nastupe protivnika tadašnjeg stanja u Banskoj Hrvatskoj unatoč ograničenom djelovanju pravaštva zbog posljedica Rakovičke bune i sporazumu unionista s narodnjacima koji su stvorili saborsku većinu. Unutar malene i heterogene opozicije Ivanu Mažuraniću, poput Milana Makanca i Frana Folnegovića, dolazi i do pojave novog imena – Josipa Franka. Frank stupa u javni život te dobiva političku afirmaciju na osnovi kritike autonomne zemaljske vlade tijekom druge polovice 1870-ih upućivanjem da su u financijskom segmentu Hrvatsko-ugarske nagodbe odnosi između Hrvata i Mađara nepovoljno postavljeni, kao i kritike slobode tiska zbog zapljenjivanja i kaznenog progona Frankovih listova Agramer Presse, Kroatische Post i Brana. Frank također kritizira Mažuranićevu vladu u pogledu njezina odnosa prema hrvatskim Srbima što je imalo svoju težinu u kontekstu okupacije Bosne i Hercegovine.

Pavo Barišić svojim radom – „Odnos Mažuranića i Starčevića – od poredbe osoba do filozofije prava“ (113-146), iznosi glavne sličnosti i razlike dvojice velikana hrvatske političke misli, Ivana Mažuranića i Ante Starčevića. Sličnost se prije svega ocrtava u klasičnoj naobrazbi, poznavanju jezika i književnom daru, demokratskim nazorima, naprednjaštvu i liberalizmu, bistrini pogleda i postojanosti karaktera. Razlike se očituju u opreci političkog pragmatizma Ivana Mažuranića i sektaštva Ante Starčevića, različitog odnosa prema državnim službama, suprotnosti realizma i idealizma te različitog pogleda u odnosu na rješenje hrvatskog pitanja u okviru ili izvan Monarhije. Rad zaključuje kako su Mažuranić i Starčević u skladu s vlastitim uvjerenjima ispunjavali dužnosti u službi dobru zajednice te da su tako postali najdjelotvorniji hrvatski državnici u 19. stoljeću.

Tematsko poglavlje zaključuje rad „Ivan Mažuranić i Mađari“ (147-182) Ladislava (Lászlá) Heke. Rad se bavi odnosom Mažuranića, koji se školovao u ugarskom Szombathelyju, gdje se upoznao s mađarskim političkim prilikama, prema Mađarskoj i Mađarima. Mažuranić dosta rano u karijeri javno iznosi svoja politička gledišta o hrvatsko-ugarskim odnosima, što se prvenstveno vidi u poslanici „Hérvati Madjarom“ iz 1848. godine. Autor iznosi što Mađari misle o Mažuraniću analizom saborskih spisa, dnevnika Zastupničkoga doma i Doma velikaša državnog sabora, časopisa i novina te donosi zaključak kako je ban Mažuranić uživao velik ugled kao „realan političar, sklon kompromisima, a ne svađama, koji uviđa što je od njegovih zamisli moguće ostvariti“ (str. 179).

Treća tematska cjelina, „Reforme pravnoga i upravnoga sustava“, počinje radom Ivana Kosnice „Zavičajnost i državljanstvo u Mažuranićevim reformama“ (183-205). Rad prvo analiza državljanstvo i zavičajnost u Hrvatskoj i Slavoniji do 1873., a zatim se ista problematika razmatra u razdoblju Mažuranićevih reformi. Nakon toga slijedi sagledavanje donošenja i sadržaja Zakona o uređenju zavičajnih odnosa iz 1880. godine te se zakon uspoređuje s austrijskim uzorom naglašavajući hrvatske specifičnosti i prilagodbe austrijskog zakona hrvatskim društvenopolitičkim uvjetima. Autor na kraju piše o regulativnim reformama u pogledu zastava i grbova te sadržaja državljanske prisege.

Rad „Mažuranićeve reforme i izvršavanje kazne zatvora“ (207-227), autorice Elizabete Ivičević Karas, istražuje načine na koje razdoblje Ivana Mažuranića slijedi trendove razvoja kaznenih znanosti te reforme izvršavanja kazne zatvora. Reforme, normativni okvir unutar kojeg su reforme pripremljene, poredbeni penološki trendovi koji su na njih utjecali, ključni zakonski akti i drugi popisi te zapisi o prvim ostvarenim rezultatima primjene novouvedenog modela irskoga progresivnog sustava izvršavanjem kazne zatvora u kaznionici u Lepoglavi središnji su dijelovi autoričina istraživanja.

Mirela Krešić u svom radu „Žensko pitanje u reformama bana Ivana Mažuranića“ (229-247) iznosi pitanje žena unutar reformskog razdoblja djelovanja bana Ivana Mažuranića. Prije svega rad ističe školski zakon koji je propisao obavezno osnovno školstvo i za žensku djecu, ali također i proširenje prava glasa na lokalnoj razini i na žene porezne obveznice iako je to trajalo dosta kratko. Stoga su žene bile samo dijelom obuhvaćene Mažuranićevim reformama, ali tek kao dio cjelokupnoga hrvatskog društva zahvaćenog poduzetnim promjenama.

Rad „Državnopravni odjeci banovanja Ivana Mažuranića na području Sušaka i Rijeke“ (249-263), autora Željka Bartulovića i Budislava Vukasa ml., analizira Mažuranićeve upravno-teritorijalne reforme u Sušaku i Rijeci kada je na prostoru istočno od Rječine stvoren novi općinski upravni sustav u sklopu Modruško-riječke županije. Urbano oblikovanje Sušaka bilo je važno i iz političkih razloga jer će upravo to područje postati središte hrvatskih nacionalnih političkih grupacija. Rad evaluira i odjeke Mažuranićevih reformi u Rijeci proučavanjem časopisa La Bilancia, koji je pomno pratio političko i kulturno djelovanje hrvatskog bana.

Poglavlje „Obrazovne reforme“ počinje radom Dinka Župana naslovljenim  „Mažuranićeva reforma pučkoga školstva“ (265-282) u kojemu autor analizira jednu od najvažnijih reformi Ivana Mažuranića – upravo je reforma pučkog školstva stvorila uvjete za daljnju modernizaciju hrvatskog društva. Rad detaljno iznosi pripreme za reformu pučkoga školstva s unutrašnjim razlozima reforme i vanjskim uvjetima koji su omogućili samu reformu, donošenje školskog zakona 1874. godine i njegovu provedbu. Autor također raščlanjuje niz prepreka koje su utjecale na Mažuranićevu reformu školstva, prvenstveno neslaganje katoličkog i pravoslavnoga svećenstva s novim ustrojem nadzora škola, teško materijalno stanje školstva te nedovoljni angažman političkih općina. Zbog navedenog provedba reforme pučkog školstva do 1880. nije izvedena u potpunosti, ali je omogućila trajnu modernizaciju osnovnoga školstva.

Rad „Svečanosti u povodu otvorenja Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu“ (283-293), autora Damira Agičića, prikazuje proslavu otvorenja Sveučilišta u Zagrebu 1874. godine, isprva zamišljenog kao jugoslavenskog kako bi okupilo Južne Slavene, a osobito Hrvate iz Dalmacije i Istre, kako bi zajedno s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti povezali južnoslavenski zapad i istok. Rad analizira ulogu glavnih osoba koje su zaslužne za otvorenje Sveučilišta, poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera i bana Mažuranića, koji su imali središnju ulogu u proslavi otvorenja. Autor prikazuje Zagreb uoči otvorenja, tijek svečanosti otvorenja počevši od liturgijskog slavlja, instalacije rektora Matije Mesića i svečanog banketa, kao i reakcije tiska i političkih krugova.

Zadnje poglavlje „Književno djelovanje Ivana Mažuranića“ počinje radom Marine Protrke Štimec „Prirodno pravo u Smrti Smail-age Čengića: Mažuranićev fuit tyrannus“ (295-311). Autorica tumači Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića u kontekstu nasljeđivanja ideja Francuske revolucije, koja prvi put stavlja političku slobodu kao svrhu društva i države. Spjev u tom kontekstu na alegorijskoj razini apostrofira modernističku ideju povijesnog progresa, koji nužno svrgava svaku tiraniju. Mažuranić zagovara prirodno pravo kao načelo funkcioniranja svake vlasti, ali opravdava i revolucionarni teror koji djeluje bez potrebe za ostvarenjem osobne osvete ili vlastitoga koncepta pravde.

Zadnji rad u zborniku – „Odjeci poljskoga mesijanizma u hrvatskom ilirizmu: Ivan Mažuranić“ (313-329), autorice Tee Rogić Musa, donosi pogled na hrvatsko-poljske književne veze 1830-ih godina, kao uvod u izlaganje o Mažuranićevom prevođenju ulomaka iz djela Adama Mickiewicza. Rad analizira banovo poznavanje Mickiewiczeva djela te odnos između njegova političkog spisa i Mažuranićeve brošure „Hérvati Madjarom.“ Na kraju autorica istražuje utjecaj poljskog mesijanizma na Mažuranićevo djelovanje u preporodnoj Hrvatskoj.

Zbornik Intelektualac, kultura, reforma: Ivan Mažuranić i njegovo vrijeme predstavlja značajan korak u elaboriranju novih interdisciplinarnih tema o djelovanju Ivana Mažuranića, pobuđivanju interesa za prvog bana pučanina i otvaranju prostora za preispitivanje već obrađenih tema njegova života. Isto tako, njegovo značenje proizlazi iz analize, kako je rečeno u uvodu, „svih bitnih vidova životopisa, stvaralaštva i djelovanja Ivana Mažuranića, ličnosti čija se važnost u izgradnji modernoga hrvatskoga društva teško može precijeniti“ (str. I).

 

Karlo Rukavina