Vlatka Dugački – Zoran Janjetović, Od »Internacionale« do komercijale. Popularna kultura u Jugoslaviji 1945-1991, Institut za noviju istoriju Srbije, knj. 70, Beograd 2011, 305 str.

Odmarate su od naporna dana uz dobar roman i glazbu, no jeste li se ikad zapitali kakav su put prošli da bi doprli do vas? Odgovor na to pitanje pokušajte pronaći u najnovijoj knjizi povjesničara Zorana Janjetovića Od »Internacionale« do komercijale. Popularna kultura u Jugoslaviji 1945-1991. Njome je autor zaokružio svoja istraživanja popularne kulture u razdoblju socijalističke Jugoslavije, započeta istraživanjem ideoloških sadržaja, hrvatskih tema kao i priloga vezanih uz SAD u Politikinom zabavniku (Časopis za suvremenu povijest, 39(2007) 3; Historijski zbornik, 61(2008) 2; Tokovi istorije 11(2007) 4; Tokovi istorije 13(2009) 3), ali i narodne glazbe u istom razdoblju (Godišnjak za društvenu istoriju, 17(2010) 3).

Janjetović je ovim djelom prikazao osnovne postavke popularne kulture, u kolikoj je mjeri ovisila o jugoslavenskoj vanjskoj i unutarnjoj politici te koliko se uspjela emancipirati od vladajuće ideologije, odnosno u kojoj su mjeri konzumenti ili budući stvaratelji popularne kulture utjecali na promicanje novih stajališta i pogleda te koja je i kolika je bila uloga Komunističke partije Jugoslavije u usmjeravanju istih.

Kako je prema definiciji popularna kultura (Hrvatska enciklopedija, 8, Zagreb 2006, 663) svima dostupna i široko rasprostranjena kultura popularizirana kroz medije, autor je pod popularnom (masovnom, pop-) kulturom obuhvatio glazbu, filmove, stripove i popularne romane (naglašavamo – bez donošenja vrijednosnih sudova). Pri istraživanju glavnih pravaca i dometa popularne kulture u socijalističkoj Jugoslaviji služio se sadržajem onodobnih tiskovina, arhivskom građom i dostupnom literaturom.

U skladu s tim, knjiga je podijeljena na devet poglavlja zanimljivih i čitatelju dopadljivih naslova, poput: Ovce na Bulevaru revolucije, u kojem obrađuje segment narodne glazbe ili Walter brani box-office, o igranim filmovima i njihovoj publici. U njima je donesen pregled i ishodište jugoslavenske popularne kulture, kulturne politike i službene politike tog razdoblja, pregled glazbe, podijeljene na narodnu, zabavnu i rock glazbu, igranih filmova te zabavne štampe i romana tog tipa kao i stripova te poglavlje o utjecaju lika, djela i afiniteta Josipa Broza Tita na popularnu kulturu. Pritom se pojašnjava kako je Titov kult nadrastao njegovu državu te je i on sâm postao svojevrsna ikona popularne kulture. Knjiga završava poglavljem znakovita naziva Money, Money, Money umjesto zaključka.

Popularna kultura rezultat je industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije te je, prema mišljenju autora, ne bi ni bilo u ovom obliku da nije došlo do raskida sa Sovjetskim Savezom. Naime, do sukoba s Informbiroom u svim segmentima dominirao je sovjetski utjecaj. Uvoženi su sovjetski filmovi (igrani, dokumentarni, propagandni), izvođene sovjetske predstave, prevođeni sovjetski autori svih profila, dok je jazz glazba bila pod povećalom javnosti da ne širi »imperijalistički« utjecaj, a američki je film ocijenjen kao »moćno oruđe imperijalističke politike.« Raskid sa Sovjetskim Savezom, uz političko i kulturno okretanje Zapadu, rezultirao je gospodarskim i kulturnim primjenama, koje su se pak odrazile na popularnoj kulturi. Iako je sovjetski utjecaj ostao snažan i nakon razlaza sa Staljinom, okretanje Jugoslavije Zapadu odrazilo se i na jugoslavenskoj kulturnoj politici – od učenja stranih jezika, uvoza filmova, prevođenja knjiga do primjerice modernizma u likovnoj umjetnosti. Razdoblje 1949-1950. autor naziva prijelaznim razdobljem – obilježava ga javna kritika sovjetske umjetnosti u svim segmentima, prihvaćanje zapadnjačke kulture od publike, uz prisutnu cenzuru američkih filmova.

Prema autoru, u socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj tržište nikada nije bilo potpuno slobodno, od 1960-ih tržište zabave činilo je njegov najslobodniji dio. Iako je Savez komunista Jugoslavije  pokušavao sve do raspada države usmjeravati kulturnu politiku, to mu je najbolje polazilo za rukom u obrazovanju i visokoj politici, dok je više-manje slobodan razvoj popularne kulture na tržišnim osnovama ostavljao dojam liberalizma u inozemstvu. Ciljevi jugoslavenske kulturne politike bili su prosvjetiteljsko-indoktrinirani te se u načelu nisu mijenjali za postojanja socijalizma, dok je popularna kultura uspjela spontano steći autonomiju u odnosu na službenu kulturnu politiku. Potkraj socijalističkog razdoblja komercijalizam je odnio pobjedu nad režimskom kulturnom politikom, zaključuje autor. S obzirom na uvjete koji su imali elementi popularne kulture, možemo vidjeti kako u kinematografe i nije mnogo ulagano, iako je film najsnažnije djelovao na publiku, dok su na radiju najveću popularnost imale (uz vijesti) zabavno-glazbene emisije. S druge strane, televizija je od statusnog simbola pojedinaca, koji su si mogli priuštiti TV prijemnik, postala dio svakodnevnice, a time i najvažnije sredstvo masovne komunikacije i najvažnije način distribucije popularne kulture. Uz sve navedeno bio je nezamjenjiv tisak, koji je – prenoseći priloge iz zapadnih medija o glazbi, filmovima i njihovim zvijezdama – doprinosio komercijalizaciji Jugoslavije i njezinom integriranju u trendove pop-kulture. Uz to je i politički tisak, težeći pojačati čitanost, provlačio vijesti vezane uz popularnu kulturu.

Filmska umjetnost je, kao i svi segmenti popularne kulture, kao što smo već naveli, bila pod sovjetskim utjecajem do 1948. te su filmovi trebali biti odgojni i ideološki. Uvozom filmova i njihovim kasnijim prikazivanjem na televiziji, strana kinematografija je bila većim dijelom prepuštena tržištu, posebice jer je vlast mnogo uspješnije mogla djelovati na polju domaće filmske industrije, tematski većinom nadahnute Drugim svjetskim ratom i partizanskim pokretom, od lakih komedija do partizanskih vesterna i spektakla. Konzumenti su općenito ipak bili mnogo skloniji inozemnim komercijalnim ostvarenjima, dok su kod domaćeg filma preferirali one koji su im bili bliži prema regionalnoj pripadnosti. Za socijalističke Jugoslavije kinematograf je ostao omiljena izvankućna zabava (osim kavane, naglašava autor). Kako je knjiga bila nedostupna većini potencijalnih čitatelja, što zbog (ne)pismenosti, što zbog cijena, a što zbog nedovoljne mreže knjižica i njihove loše opskrbljenosti, jugoslavenski stanovnici okrenuli su se lakim (šund) romanima i stripovima, koji su se od 1960-ih mogla naći na svakom kiosku. U skladu s tim i izdavači su se okrenuli izdavanju lake književnosti, dok se u istom razdoblju počinje probijati i žuti tisak. Iako je strip do raskida sa Staljinom bio karakteriziran kao proizvod kapitalizma, 1950-ih pojavljuju se domaći i strani stripovi pa čak i listovi specijalizirani za stripove, pri čemu je (ponovno) pokretanje Politikinog zabavnika 1952. godine doprinijelo društvenoj prihvatljivosti stripa, koji je zamah doživio 1960-ih. Prema mišljenju autora, nakon raspada države tisak je postao »žući nego ikad.«

Možda najzanimljivija poglavlja su ona o glazbi. Izvorni folklor u glazbi većinom se svodio na rad kulturno-umjetničkih društava i folklorne festivale, što je ostalo na snazi do kraja socijalističkog razdoblja, no mogli bismo reći da je slično i danas. Usporedo s njim od 1960-ih ubrzano se razvija narodna glazba, koja se u glazbenom pogledu nadovezala na izvornu narodnu glazba unoseći u nju nove elemente poput elektroničkih instrumenata, stapanja s orijentalnim i romskim elementima ili s druge strane sa španjolskim ritmovima ili čak rock glazbom. Stjecala je veliku popularnost izvodeći se po manje »umjetničkim mjestima«, no mnogo brže stječući obožavatelje prenoseći se preko svih medija. Pritom možemo citirati autora, koji naglašava kako narodna »novokomponovana« glazba nije »plod sela nego poseljačenog grada«, odnosno posljedica urbanizacije, priljeva ruralnog stanovništva u gradove, porasta standarda i, konačno, dostupnosti medija. Prema geografskom određenju konzumenata te vrste glazbe autor ističe kako ih je najviše nastanjivalo užu Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju, odnosno krajeve koji su dulje bili pod vlašću Osmanlija, dok je prema obrazovnom statusu većinom naklonost toj vrsti glazbe bila povezana s nižim obrazovanjem. Valja istaknuti kako je Janjetović pažnju poklonio i tekstovima pjesama narodne glazbe. Navodi kako preko nekim istraživanjima 70 % pjesama govori o ljubavi, a od toga 2/3 o nesretnoj ljubavi, dok su posebnu vrstu su činile »prigodne« pjesme. I više nego ispravno zaključuje da je narodna glazba trijumfirala nakon raspada Jugoslavije, iako su njezini temelji položeni mnogo ranije, ističući kako je narodna glazba »posljednji živi ostatak jugoslavenskog socijalizma i njegove kulture« jer se nakon raspada države učvrstila i ondje gdje je bila sporadično prisutna i često s neodobravanjem primana. Autor nju, kao i mentalitet, koju takva vrsta glazbe simbolizira, smatra preprekom svim ostalim modernizacijskim pokušajima. Za razliku od narodne glazbe kao domaćeg produkta, zabavna je glazba bila uvozni proizvod. Počevši od jazz glazbe do glazbenih (većinom republičkih) festivala pa sve do natjecanja za Pjesmu Eurovizije. Jazz se osamostalio tek okretanjem Zapadu nakon Staljinove smrti. Tako su i jazz i zabavna glazba prešli u socijalističkoj Jugoslaviji put od osude i potiskivanja 1940-ih i 1950-ih do afirmacije i  integracije u postojeći poredak uz što je zabavna glazba prerasla i u izvozni proizvod u ostale »socijalističke zemlje«, posebice SSSR. Sličan je put prošla i rock glazba. Rock je u državu ušao putem inozemnih radio-stanica, američkih filmova, talijanskih interpretatora i francuskog popa, kao i odlascima u inozemstvo. U početku je rock u Jugoslaviji bio doslovno prenošenje glazbe za ples, da bi već 1960-ih preuzeo društvenu ulogu te su mu se otvarala vrata svih medija, uključujući televiziju. Krajem 1970-ih s kritikom prema društvenim anomalijama pojavio se Novi val s centrom u Zagrebu, čiji su akteri ušli u antologiju jugoslavenske rock glazbe, a njihovi uradci aktualni su i danas. Upravo 1970-ih izrasta niz grupa popularnih u cijeloj državi, koje time neslužbeno i nesvjesno propagiraju zajedništvo. U skladu s navedenim autor rock glazbu naziva »međugradskom«, odnosno glazbom koja je opstala zahvaljujući širem tržištu prelazeći republičke granice. Prema istraživanju konzumenata rock glazbe zaključuje se kako su većinom potjecali iz bolje obrazovanih, a djelomično i imućnijih slojeva. Rock glazba u socijalističkoj Jugoslaviji bila je odraz modernizacije te je nadživjela raspad države, makar u domovima slušatelja.

Pokušaji vladajućih klasa da upravljaju kulturnom politikom, a time i popularnom kulturom pokazali su se neuspješnim posebice uz konkurenciju uvoza u svim segmentima jeftinije popularne kulture (osim narodne glazbe) iz inozemstva. Stoga je konačan zaključak u skladu s naslovom, odnosno autor ističe da je tadašnja popularna kultura bila pobjeda »komercijalizma nad komunističkim idealizmom.« Za kraj, ali i budućnost, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je ondašnja popularna kultura ostavila traga na današnjoj kulturi, što se pita i sâm autor. Za to je možda dovoljno osvrnuti se oko sebe, dok bi najnovija knjiga Zorana Janjetovića, osim neospornog historiografskog doprinosa, trebala zadovoljiti znatiželju svih koji su konzumirali popularnu kulturu do raspada Jugoslavije, ali i pripadnika novih generacija koji je tek sad otkrivaju u kolekcijama svojih roditelja, dajući joj gotovo mitološko značenje. U krajnjem slučaju, ovo će djelo možda kod nekih probuditi nostalgiju.