Ivan Žagar – Problemi sjevernog Jadrana: Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci i Područna jedinica u Puli, sv. 9, Zagreb – Rijeka 2008, 210 str.

Problemi sjevernog Jadrana: Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci i Područna jedinica u Puli, sv. 9, Zagreb – Rijeka 2008, 210 str.

 

Deveti svezak Problema sjevernog Jadrana izašao je iz tiska početkom 2010. godine, nakon višegodišnje  pauze. U kategoriji Rasprave i članci objavljeno je sedam, a pod rubrikom Ocjene, prikazi i osvrti deset radova.

Prvi članak Uloga papinstva u afirmaciji Hrvatske u ranom srednjem vijeku (7.-12. st.) (7-25) napisao je Franjo Šanjek. U prvom poglavlju autor daje pregled zbivanja vezanih za dolazak Hrvata (Slavena) na prostor istočne jadranske obale i njezinog zaleđa s naglaskom na područje Istre te pokušava odgovoriti na pitanje stvarne neovisnosti ranosrednjovjekovne hrvatske države za vrijeme narodnih vladara. S time u vezi raspravlja o ustroju crkve na njezinom teritoriju, utjecaju rimskoga pape na domaće vladare te dotiče probleme bogoslužja na narodnom jeziku i služenje glagoljicom. U radu su još obrađena pitanja crkvene jurisdikcije kao i problemi s kojima se morao suočiti visoki kler u suradnji sa svjetovnim vlastima – suzbijanje simonije (kupovanje crkvenih službi) i nikolaitizma (ženidba svećenika), na što su se u pismima obvezali Rimskoj kuriji.

Članak Utjecaj Račkoga na hrvatsku historiografiju (27-39) napisao je Lujo Margetić. U uvodu autor daje pregled tema kojima se Franjo Rački bavio za života, a koje su od presudne važnosti za hrvatsku historiografiju. Dalje u radu reinterpretira njegove doprinose rasvjetljavanju pojedinih problema iz ranog srednjeg vijeka te vodi s njime diskusiju, i to u tri zasebna odjeljka. U prvom se s Račkim i drugim hrvatskim medievistima starijih generacija vodi rasprava o identitetu i podrijetlu vojvode Mutimira u svjetlu događanja oko Panonske Hrvatske 873. godine. Druga cjelina ima za cilj odgovoriti na pitanje identiteta napadača na grad Rab, čije je branitelje prema legendi spasio sveti Krištofor. Na temelju „incidentne“ bilješke koju Rački navodi u jednom svom članku, a radilo se o tumačenju latinskog termina Uaragorum – za koji je on smatrao da se radi o Normanima iz južne Italije, Margetić argumentiranom raspravom dolazi do zaključka kako sporna riječ može označavati jedino pleme Varjaga. Treći dio članka bavi se problemom točne datacije pobune hrvatskih velikaša na čelu s Petrom Svačićem protiv ugarskog kralja Kolomana.

Ivo Goldstein je autor rada Franjo Rački kao istraživač hrvatskoga srednjovjekovlja (41-49). U njemu se daje pregled najvažnijih ranosrednjovjekovnih tema kojima se za života bavio Rački, pa će ih se nabrojati i dati kratki komentar. Članak Njekoje opazke vrhu dvijuh legendah o slavenskieh apostolih objavljen 1857. godine u Arkivu za povjesnicu jugoslavensku govori o pojedinim aspektima djelovanja Ćirila i Metoda, da bi tu raspravu proširio i nakon dvije godine objavio u knjizi Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methodia slovjenskih apoštolov. Godine 1865. objavljuje Ocjenu starijih izvora za hrvatsku i srbsku povijest, 1868. knjigu Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, te 1870. djelo Bogumili i Paterani koja je ponovno objavljena 2003. godine. Da bi teza o stoljetnoj državnosti bila održiva pred sve jačim mađarskim pritiskom na Hrvatsku u drugoj polovici 19. stoljeća, Rački 1871. piše rad Kada i kako se hrvatska kneževina preobrazi u kraljevinu, a nedugo nakon toga i članak Kada i kako, u kojem prvi postavlja dataciju krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava između 914. i 925. godine. Goldstein kroz članak provlači pitanje historiografskog subjektivizma kod Račkog, s obzirom da nije bio isključivo povjesničar, već i političar i ideolog, što ga je usmjeravalo te u određenoj mjeri ograničavalo. Tu su i djela Dopunjci i izpravke za stariju povjest hrvatsku; Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost u XI. vieku – tekst u šest nastavaka objavljen u Radovima JAZU, rasprava Hrvatska dvorska kancelarija i njezine izprave za vladavine narodne dinastije; Stari priepisi hrvatskih izprava do XII. vieka prema maticam, zbirka izvora Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia; Podmetnute, sumnjive i prerađene listine hrvatske do XII. vieka u kojoj se bavi otkrivanjem lažnih isprava vezanih za najranije razdoblje nacionalne povijesti, te rasprava Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod. Kao najpotpuniji historiografski doseg Franje Račkog označeno je gotovo zaboravljeno djelo Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. vieka. Goldstein mu daje epitet „jednog od vrhunaca hrvatske medievistike 19. stoljeća“.  

Maja Polić obradila je temu Pristup Franje Račkoga povijesnoj znanosti (51-77), predstavivši u 13 zasebnih cjelina njegov znanstveno-istraživački rad i pristup historijskoj znanosti. Autorica dijeli njegovo profesionalno djelovanje na dva razdoblja. Prvo traje do 1855. godine kada je sklopljen konkordat između Franje Josipa I. i pape Pija IX, do kada se Rački bavio teološko-filozofskim temama, te drugo razdoblje kada se okreće čisto povijesnim temama. Iako ispočetka i dalje bliske izučavanju crkvene povijesti, što se može vidjeti iz prvih članaka i rasprava posvećenih slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu, te povijesti bosanske crkve, on je zacrtao jasan pravac djelovanja. Njegovi interesi su nadalje išli u smjeru dokazivanja kontinuiteta hrvatske države, pozivajući se na hrvatsko srednjovjekovno kraljevstvo pod narodnim vladarima, tražeći uporište za borbu za nacionalna prava unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Što se tiče pristupa povijesnoj znanosti, prvi od domaćih znanstvenika primjenjuje kritiku izvora prema suvremenim europskim strujanjima. Preuzeo je to iz njemačke historiografske škole preko časopisa Historische Zeitschrift. Maja Polić iznosi ocjenu kako je tim činom domaća historiografija podignuta na razinu europske. S obzirom da je poznavao mnogo svjetskih jezika te da je osobno poznavao utjecajne pripadnike visokog klera, za vrijeme svoje službe u Rimu Rački je pregledao i objavio veliki broj izvora. Imao je pristup tajnom arhivu u Vatikanu, koji je znanstvenicima otvoren tek 1881. godine (Rački je tamo istraživao daleko ranije) te velikom broju knjižnica u Italiji, što mu je stvorilo neophodne temelje za bavljenje historijskom znanošću.

Graciano Kešac autor je sljedećeg članka Društveni okvir izgradnje konvikta (đačkog doma) za učenike hrvatske gimnazije u Pazinu na početku 20. stoljeća (79-99). U uvodu se iznosi tvrdnja kako se o izgradnji hrvatskog đačkog doma u Pazinu s početka 20. stoljeća pisalo samo sporadično. Jedan od razloga za to je vrlo složen proces tehničke izvedbe projekta koji je bio rezultat polustoljetne narodno-preporodne borbe istarskih Hrvata i Slovenaca za temeljna nacionalna i građanska prava. U svjetlu tadašnjih prilika u Istri, gdje je obrazovanje teklo uglavnom na talijanskom i njemačkom jeziku, izgradnja jedne čisto hrvatske ustanove bila je predmet prelamanja gorućih ideoloških pitanja onoga doba. U nastavku autor teksta kronološkim slijedom opisuje razvitak ideje o izgradnji đačkoga doma koja je potekla od Đačkog pripomoćnog društva, osnovanog 1899. godine, gotovo istovremeno s uspostavljanjem hrvatske gimnazije u Pazinu. Društvo u narednim godinama donosi strategiju razvoja što podrazumijeva odabir mjesta za gradnju te način skupljanja novca, da bi realizacija projekta bila ispunjena krajem 1914. godine. Događaji koji su uslijedili, Prvi svjetski rat i nakon toga vladavina Kraljevine Italije, doveli su do toga da je zgrada ostala prazna do 1938. godine, kada se u nju uselio talijanski internat za odnarođivanje istarskih hrvatskih učenika, dakle suprotno svojoj prvoj namjeni. Autor u zaključku rada donosi ocjenu kako na proces izgradnje konvikta u Pazinu treba gledati u prvom redu kao na uspjeh hrvatskog preporodnog duha i uzajamnosti, bez kojega ovako složenu ideju ne bi bilo moguće realizirati.      

Naredni članak pod naslovom Prilog etnohistoriji (sub)etničkih skupina Vlaha i Bezaka u Istri (101-131) djelo je Sandija Blagonića. Podijeljen u pet numeriranih poglavlja, u prvom se nalazi uvod unutar kojeg je u podužoj bilješci dat pregled dosadašnjih znanstvenih rezultata u pogledu odgonetavanja termina Bezjak, kao i pojašnjenje značenja termina Vlah kroz različita povijesna razdoblja. Tako se primjerice iz perspektive natpisa na hrvatskim srednjovjekovnim spomenicima Vlasima nazivaju Talijani, na Balkanu to ime predstavlja pripadnike rumunjskog jezičnog prostora, na hrvatskom primorju je to izraz za seljake iz pobrđa (Vlaji), dok za vrijeme turskih ratova dolaskom Srba zajedno s Vlasima na ovaj prostor, postaje sinonimom za svakog pravoslavca ili Srbina općenito. Iz mnoštva intervjua vođenih sa starijim stanovnicima Istre na području Pazinštine i njezine okolice, autor pokušava precizno povući geografsku liniju između ove dvije subetničke skupine. Pojednostavljeno, Bezjaki (Bezaki) na pojedinim područjima gravitiraju unutar granica nekadašnje Pazinske knežije, a Vlasi s mletačke strane granice, pa je ta linija razdvajanja za mnoge žitelje pograničnih krajeva u praksi bio ‘kraj svijeta’. Naglašava se i činjenica kako je svijest o pripadnosti različitim etnijima uglavnom bila jača oko samih ‘međa’ nego u zaleđima teritorija s obje strane. U drugom se poglavlju raspravlja o percepciji starije generacije (rođeni 1910-1935) o osnovnim suprotnostima i obilježjima ‘kolektivnog’ mentaliteta dvije skupine, pa su tako Vlasi označeni kao ‘agresivniji i otvoreniji’, a Bezjaki kao ‘zatvoreniji i introvertiraniji’. Treće poglavlje donosi nekoliko intervjua s mlađom generacijom stanovnika bezačije koji su rođeni 1983-1984. godine, a koji pak uglavnom ne znaju razliku među razmatranim subetnijima. Autor donosi ocjenu kako budući trendovi vjerojatno neće imati tendenciju obnavljanja ‘starih’ identiteta već će prije ili poslije oni biti u potpunosti predani zaboravu. Na tom tragu se u četvrtom odlomku subetničke zajednice u Istri prati kroz modernizacijske procese, na prvom mjestu kroz kretanje stanovništva na relaciji selo-grad, dok se u petom daju zaključna razmatranja.

Posljednji članak u rubrici djelo je Tihomire Stepinac Fabijanić, a nosi naslov Tradicijska nošnja sjeverozapadnog dijela otoka Krka (Omišalj, Dobrinj) (133-149). Rad je započet predgovorom gdje autorica iznosi ocjene o očuvanosti narodnih nošnji na temelju njezinog sudjelovanja na 48. i 54. Festivalu folklora otoka Krka u Omišlju, prvi puta kao članice Stručnog vijeća, a drugi u ulozi voditeljice Ocjenjivačke komisije. Slijedi uvod u kojem se iznosi današnje stanje tradicijskih nošnji krčkih mjesta Omišlja i Dobrinja, s kratkim osvrtom  na ostale ruralne krajeve u Republici Hrvatskoj, ali i Europi. Iznosi se ocjena da sveopći trend upućuje na nestanak tradicijskog načina života, starih običaja i drugih elemenata kulturne baštine. Glavni dio rada sastavljen je od četiri cjeline i nekoliko podcjelina: Razvoj krčke nošnje, Tipovi nošnji i nazivi dijelova odjeće (Ženska odjeća na Krku, Omišalj – ženska odjeća, Dobrinj – ženska odjeća, Muška odjeća na Krku, Omišalj – muška nošnja), Obnavljanje i pohranjivanje nošnji (Stara i obnovljena kotiga u Omišlju), Revitalizacija nošnje – prilikom izložbi i folklornih izvedbi (Izložbe, Folklorni nastupi). U zadnjoj bilješci rada autorica iznosi da je istraživanja, što znači rad na terenu i u arhivima te prikupljanje fotografskih materijala na temu tradicijske nošnje otoka Krka, vršila u periodu od 2005. do 2008. godine (rad predan 10.10.2008), te da se rad na temi nastavlja. To je možda glavni razlog što ovaj članak nema klasičnog zaključka.

Drugi dio časopisa donosi rubriku Ocjene, prikazi i osvrti. Maurizio Levak se osvrnuo na djelo Vladimira Stipetića i Nenada Vekarića Povijesna demografija Hrvatske (153-156), Ozren Kosanović na nekoliko studija istaknutog hrvatskog pravnog povjesničara (u trenutku pisanja ovog prikaza pokojnog) u radu Srednjovjekovni zakoni i opći akti na Kvarneru u redakciji akademika Luje Margetića (157-160), a Agneza Szabo na knjigu Darka Dekovića Zapisnik misni kaptola riečkoga – Istraživanja o riječkom glagoljaškome krugu u članku pod naslovom Vrijedan doprinos povijesti i kulturi grada Rijeke (161-164). Slaven Bertoša je napisao dva prikaza u ovom broju, Mrzla Vodica: Zapisi o postanku i sudbini naselja (165-167) u izdanju Društva za očuvanje i razvoj naselja Mrzla Vodica, te osvrt na djelo Darinka Munića Jedno stoljeće Kulturno-prosvjetnoga društva ‘Istarska vila’ Kastav (168-170). Slijedi prikaz djela Bože Jakovljevića Iz prošlosti hrvatskoga školstva u Istri (171-176) koji je napisao Branko Kukurin, osvrt na zbornik radova pod naslovom Duhovni lik i značenje krčkoga biskupa Antuna Mahnića (1850-1920) (177-182) koji su sastavile Aleksandra Golubović i Maja Polić, te osvrt Petra Strčića na znanstveni rad jednog od hrvatskih akademika pod naslovom Pouke Jakova Sirotkovića o gospodarskim uzrocima raspada SFR Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku (183-189). Posljednja dva rada su Pristup Luigija Tomaza granici Italije u Istri i Dalmaciji (190-199) autorice Nine Spicijarić te prikaz djela Željka Bartulovića Sušak 1919.-1947.: Državnopravni položaj grada (200-204), koji je napisala Iva Milovan.

S obzirom na veliku vremensku razliku između osmog (izašao 2003. godine) i devetog broja Problema sjevernog Jadrana, uredništvo je najavilo  redovitiji slijed izlaženja. Tako je deseti broj časopisa izašao iz tiska svega nekoliko mjeseci nakon ovoga, a jedanaesti je u pripremi i čeka se zatvaranje financijske konstrukcije.

 

Ivan Žagar