Mira Kolar-Dimitrijević – Prikaz knjige: Husnija Kamberović, “Mehmed Spaho. Politička biografija”, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2009, 275 str.

Dr. Husnija Kamberović, ravnatelj Instituta za historiju u Sarajevu, napisao je izvanrednu biografiju vodećeg političara Bosne i Hercegovine u međuratnom razdoblju, dr. Mehmeda Spahe. Spaho je bio vodeći političar bošnjačke političke elite u prvoj polovici 20. stoljeća, čije je djelovanje bilo presudno i za političku povijest Kraljevine Jugoslavije.

Već u samom predgovoru dr. Kamberović ukazuje na različite teze o interpretaciji Spahinog djelovanja. Većina ga tretira kao građanskog muslimanskog političara, no ima i onih koji priznaju da je Spaho bio jedan od utemeljitelja Jugoslavenske muslimanske organizacije, ali da je bio onemogućen da stvori Bošnjačku narodnu stranku, što mu je bila najveća želja. No svi se slažu da je Spaho bio vodeći lider Bošnjaka. U najnovije vrijeme Sara Bernasconi konstatira da je Spaho u vremenu do 1918. težio da spoji tradicionalizam i modernizam te Spahino djelovanje postaje vrlo zanimljiva tema u vremenu monarhističke Jugoslavije. Dr. Kamberović je nastojao da na osnovu proučavane brojne arhivske građe ukaže na razne aspekte djelovanja dr. Mehmeda Spahe, s time da se osvrće na cjelokupnu djelatnost dajući politici onoliko mjesta koliko je bilo nužno. Težište mu dakle nije na političkoj već na čitavoj djelatnosti, koja je mnogo bogatija nego što se navodi u historiografiji, pri čemu mu je ključno djelovanje u okviru Jugoslavenske radikalne zajednice od 1935. do 1939. godine, kada Spaho izlazi iz bosanskih okvira te utječe na povijest čitave Jugoslavije. Kamberović u predgovoru i poglavlju “Metodološki pristup – stradalništvo političkih lidera” navodi što mu je cilj istraživanja. Ističe da ne želi pisati priču o političkoj povijesti Bosne i Hercegovine na temelju pretpostavki već isključivo na temelju provjerljivih i povjerljivih pisanih izvora, ostavljajući otvoreni konačni zaključak. S takvom namjerom dr. Kamberović je napisao ovu vrlo uspješnu i zanimljivu knjigu.

Monografija se sastoji od četiri glavna dijela. U prvom je opisan Spahin život do kraja Prvog svjetskog rata. Porijeklom je bio iz ugledne građanske sarajevske obitelji – otac Hasan bio je učeni teolog i pisac. Spaho je završio pravne nauke u Beču, a potom djeluje kao tajnik Trgovačke komore u Sarajevu, priklonivši se Muslimanskoj samostalnoj stranci Esada Kulovića. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je simpatizer jugoslavenskog pokreta. Prvo političko ili, točnije kazano, socijalno djelovanje vezano je uz rad u gradskom vijeću Sarajeva s borbom za interese sarajevske sirotinje. Zalaže se nakon 1. prosinca 1918. da se pomoć dijeli prvenstveno porodicama u istočnoj Bosni oko Zvornika i Srebrenice koje su silno stradale. Kao predstavnik vjerske zajednice muslimana dr. Mehmed Spaho je imenovan za ministra šuma i ruda u Protićevoj vladi, ali već 23. veljače 1919. podnosi ostavku.

U drugom poglavlju je obrađena Spahina politička djelatnost od 1918. do 1929. godine. Obrađen je nastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije 1919. kojoj je Spaho bio vođa. U svojem listu Vrijeme zalaže se za ravnopravnost Islamske vjerske zajednice s kršćanskim religijama, traži poštovanje vakufske imovine i vakufsko-mearifske autonomije. Traži da se poštuju prava zemljoposjednika te da im se ostavi onoliko zemlje koliko im je potrebno za opstanak te da se ne razore veliki posjedi, već da se putem komasacije zaokruže beglučke zemlje u veće zemljoposjede, a kmetsko pitanje da se odloži dok se ne stvore potrebni uvjeti za stvaranje novih odnosa. Nasuprot ovome, oko lista Jednakost okuplja se grupa koja je za centralizaciju zemlje bez pokrajinskih granica te je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija. No spajanje dijela ove stranke s Jugoslavenskom demokratskom strankom dovodi do velikih podjela unutar Bosne i Hercegovine, a Spaho se tek u svibnju 1919. opredjeljuje za Jugoslavensku muslimansku organizaciju nakon što je dao ostavku na ministarski položaj. No ministarski položaj pribavio mu je mjesto u Privremenom narodnom predstavništvu u kojem se žestoko protivi oduzimanju zemlje od muslimanskih posjednika bez odštete. Time ustvari Spaho prelazi u opoziciju. Izabran je u Ustavotvornu skupštinu 1920. te se brojnim govorima zalaže za to da muslimani budu jednako bliski Zagrebu kao i Beogradu. No uskoro unutar muslimanskog kluba dolazi do podjela. Nakon što je Spaho 15. ožujka 1921. sklopio sporazum s Pašićem kojim je muslimanima garantirana vjersko-prosvjetna autonomija i osigurana sredstva za odštetu kmetskih selišta te osiguranje teritorijalne kompaktnosti Bosne i Hercegovine, Spaho je preuzeo ministarstvo za trgovinu i industriju, ali se zbog nepridržavanja sporazuma polovicom 1921. povlači iz vlade, iako je glasao za Ustav, uz ogradu od 135. člana Ustava kojim nije garantirana cjelovitost Bosne i Hercegovine već najavljena podjela zemlje na oblasti. Odnosi u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO) vrlo su komplicirani, ali Spaho se vješto uspinje na vodstvo stranke, stišavajući vrlo spretno nezadovoljstvo pojedinih grupa, pa ponovno imenovan za ministra trgovine i industrije putuje po Bosni i naglašava potrebu dovršenja unske pruge. Otvara i ljubljanski velesajam pokazujući time i otvorenost prema gospodarskim interesima Slovenije odnosno ostalih dijelova Jugoslavije izvan Bosne i Hercegovine. Neuspio atentat samo je ojačao položaj Spahe. Ponovno podnosi ostavku 1. veljače 1922. godine zbog neravnomjernog određivanja poreza u Srbiji u odnosu na druge krajeve. Spaho je opet u opoziciji, pa se presija režima proteže i na njega, te mu se ograničavaju skupštine po Bosni i Hercegovini, a i suprotna stanovišta unutar JMO otežavaju djelovanje Spahe kao političara. Efendija Ibrahim Maglajlić osniva novu stranku koja surađuje s Pašićem, ali na izborima 18. ožujka 1923. Spaho odnosi pobjedu, zalažući se za panislamizam, agrarno pitanje i federalizam odnosno autonomiju Bosne i Hercegovine. Spaho dobiva nadimak “paša od Bosne”. Uživa najveće povjerenje naroda, pri čemu nigdje ne zauzima antisrpski stav, ali ističe uspjehe Kemal paše Atatürka na stvaranju moderne Turske. Pokret Jugoslavenske muslimanske organizacije jedan je od četiri vodeća pokreta u zemlji, paralelan srpsko-radikalskom, hrvatsko-republikanskom i slovenskom pokretu. Nasuprot radikalima stvara se sporazum, koji se zove Zagrebački sporazum, a snažan stvoreni blok “revizionistički” jer traži reviziju Ustava. U ožujku 1924. konstituiran je i Opozicioni blok koji traži vođenje poštene politike i uvođenje zakonitosti i ravnopravnosti svih građana u zemlji, ali se narodu priča jedno a radi drugo. Nezadovoljan ovakvim prilikama, Spaho se opet zahvaljuje na položaju ministra financija, ali i na poziciji predsjednika JMO. Bio je to samo Spahin manevar jer vodstvo stranke nije prihvatilo ostavku, a Spahi je osiguralo na izborima 8. veljače 1925. godine 15 zastupničkih mjesta, što je bilo znatno slabije nego na prethodnim izborima. To je posljedica Spahinog zaoštrenog odnosa sa zemljoposjednicima kojima je oduzeta zemlja agrarnom reformom, a i muslimanska sirotinja nije dobila zemlju kako se je nadala i kako joj je bilo obećano agrarnom reformom. To je i vrijeme kada Stjepan Radić i Pašić sklapaju koaliciju pa Radić ulazi u vladu, ali uskoro ponovno odlazi u opoziciju. To je Spahi omogućilo da postane ponovno ministar u vladi Velje Vukičevića od travnja 1927. do početka veljače 1928. kada pada čitava vlada zbog sporazuma Radić-Pribićević. Spaho i u Koroščevoj vladi zadržava položaj ministra trgovine i industrije, preživjevši i drugi atentat na Vratniku (prvi je bio 1923. u El-Kameru). Atentatima na Spahu ili umiješanosti Spahe u ovu vrst borbe dr. Kamberović posvećuje veliku pažnju te na osnovu izvora analizira ova događanja, vjerojatne uzroke i počinioce. Na oblasnim i na općim izborima 1927. godine Spaho samo učvršćuje svoju poziciju, ponekad sam a ponekad u savezu s Davidovićem Demokratskom strankom.

Sljedeće poglavlje sadrži opis djelatnost Spahe nakon 1929. godine. Za vrijeme Šestosiječanjske diktature Spaho miruje kao “ministar u penziji” i čeka svoje vrijeme, ali povremeno piše kralju Aleksandru ne napadačka već savjetodavna pisma, te je očito i dalje blizu vrhu jugoslavenske politike. Ipak, engleskom novinaru i publicistu Robertu Seton-Watsonu iskazuje 1929. godine nezadovoljstvo novostvorenim stanjem, osobito na području gospodarstva i kulturne politike, što je vjerojatno posljedica neprijateljstva Spahe i Milana Srškića koji je bio protivnik postojanja neke posebne muslimanske političke organizacije. U politiku Spaho ponovno ulazi 1933. te uspješno lavira između suprotstavljenih političkih snaga ne izjašnjavajući se kao ni Korošec o Zagrebačkim punktacijama, što je dr. Ante Trumbić protumačio kao njihovo podržavanje. No u siječnju 1933. objavljuje svoje punktacije u kojima zastupa decentralizaciju u kojoj bi Bosna i Hercegovina “kao najstarija historičko-politička jedinica bila jedna od ravnopravnih jedinica”. Te je punktacije svojedobno analizirao i zagrebački povjesničar dr. Ljubo Boban. Radi punktacija Spaho je proveo dvadesetak dana u zatvoru, što mu je opet ojačalo poziciju među muslimanima u Bosni. Nakon smrti kralja Aleksandra Spaho se povezuje s dr. Korošcem, predsjednikom Slovenske ljudske stranke, ali na izbore 1935. ulazi u vezi s udruženom pozicijom. No izbori nisu konsolidirali stanje u državi. Slijedili su teški pregovori i u vladu dr. Milana Stojadinovića Mehmed Spaho ulazi kao ministar saobraćaja, opravdavajući Mačeku taj svoj postupak teškim ekonomskim stanjem Bosne i Hercegovine i krizom Bošnjaka a i odbijanjem da bude ministar pravde jer nije želio ići u Rim radi potpisivanja Konkordata. Dajući podršku Stojadinovićevim radikalima i ulaskom u Jugoslavensku radikalnu zajednicu, Spaho i Korošec spašavaju radikale. Spaho drži brojne govore narodu uoči općinskih izbora 1936. godine, nadgleda radove na unskoj pruzi čija se gradnja obnavlja, kao što se započinju graditi i pruge Bileća-Nikšić i Foča-Ustriprača, što je siromašnim krajevima Bosne mnogo pomagalo. Međutim ni Srbi ni muslimani nisu baš zadovoljni Jugoslavenskom radikalnom zajednicom, što je Spahi zadavalo velikih poteškoća. Muslimani se već 1937. dijele u više grupa: spahinovci, gajretovci, muslimani bivši radikali i muslimani frankovci. Spahinovci su bili u tom sklopu najbrojniji. Spaho kao ministar zapošljava svoju najbližu rodbinu, među ostalima i dr. Halid-bega Hrasnicu kojega postavlja za senatora. Više rođaka namješta u Gradskoj štedionici Sarajeva. Sukobljavanja pojedinih grupa su vrlo česta i brojna. Kamberović zaključuje da se 1938. situacija jako zaoštrila. Spahina djelatnost na položaju ministra saobraćaja je za pohvalu, ali ga u Narodnoj skupštini napadaju zbog pretjerane gradnje pruga u Bosni i zapostavljanja srpskih područja. Spaho se zalagao za uvođenje motornih vlakova na pruzi Beograd-Čačak-Sarajevo-Dubrovnik te se zalagao za modernizaciju željeznica pa je 1938. boravio u Italiji, a posjetio je i Hitlera te je intenzivirao gradnju luke Ploče, za čiju izgradnju postoje planovi od 1922. godine. Ova izgradnja nailazila je na mnogo protivnika, osobito Dubrovčana, koji su smatrali da će Ploče konkurirati gruškoj luci. Spaho boravi u Njemačkoj i sredinom lipnja 1939. godine, a zadržao je položaj ministra saobraćaja i nakon obaranja Stojadinovićeve vlade nakon izbora 1938. godine. Usprkos takvoj politici Spaho je imao velik utjecaj u Islamskoj zajednici od 1935. do smrti. 

Umro je 29. lipnja 1939. u Beogradu u hotelu “Srpski kralj” od kljenuti srca, no ubrzo se proširila vijest da je ubijen i da je glavni naručitelj ubojstva knez Pavle jer se Spaho protivio sporazumu Cvetković-Maček odnosno podjeli Bosne. Ova je teza ponovno dobila brojne pristaše 1997. godine te dr. Kamberović navodi ta nova mišljenja. Političko nasljeđe dr. Mehmeda Spahe vrlo je značajno za Bosnu i za muslimansko stanovništvo. No on je dao i svoj prilog svjetskoj afirmaciji Kraljevine Jugoslavije, dobio je brojna priznanja. Kamberović ističe njegove brojne pozitivne karakteristike, veliku radinost. razboritost, racionalnost i život bez afera. Na kraju autor analizira Spahino političko nasljeđe, ističući da je njegovo djelovanje teško ocijeniti jer je iz vlade prelazio u opoziciju i obrnuto. No većina se slaže da je bio veliki političar, dobar taktičar, ali se i držao svoje glavne jugoslavenske linije.

U knjizi su i brojne fotografije te nekoliko vrlo važnih i dosta nepoznatih dokumenata vezanih uz djelovanje dr. Mehmeda Spahe. Značajan je izvještaj o „Financijskim prilikama Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918“, koji nam ukazuje na važnost Bosne za Austro-Ugarsku. Svi ostali prilozi odnose se na Spahin rad na čelu Jugoslavenske muslimanske organizacije, pa su objavljene i Spahine punktacije te pismo kralju Aleksandru 1929. godine. Autor monografije je vrlo oprezan u ocjeni Spahe, ukazujući na veliku raznolikost Spahinog djelovanja. Autor je skloniji prezentaciji izvora, ostavivši otvorena vrata za ocjenu Spahe, pa je radi olakšanja stvaranja zaključka donio i brojne osvrte na Spahino djelovanje.

Mira Kolar-Dimitrijević