Lidija Bencetić – Prikaz knjige Mladena Ančića “Što ‘svi znaju’ i što je ‘svima jasno’: historiografija i nacionalizam”, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2009, 270. str.

Knjiga obuhvaća 270 stranica; glavni dio knjige podijeljen je na šest cjelina, a postoje još rubrike zahvala, proslov ili o kategorijama, literatura, kazalo imena i kazalo zemljopisnih pojmova. Glavni dio knjige donosi sljedeće cjeline: 1. U potrazi za „zlatnim dobom“: stvarni i zamišljeni hrvatski „sveti prostori“; 2. Narativi hrvatske nacionalne povijesti između „kolektivne memorije“ i historijske znanosti; 3. „Kolektivno pamćenje“ i historijska znanost; 4. „Velika promjena“ – retorika i realnost; 5. Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“ glede rata u Bosni i Hercegovini; 6. Nacionalna rekonstrukcija ili de(kon)strukcija u svjetlu historiografije.

U proslovu autor objašnjava svoje poglede na nacionalizam, naciju i historiografiju, o čijem odnosu govori u nastavku knjige. Polazi od velikog broja knjiga i rasprava koje su se pojavile od 90-ih godina 20. stoljeća te se pojavljuju sve do danas, postavljajući pitanje: postoji li, zapravo, uopće mogućnost misliti o kolektivnim identitetima a da te misli nisu već nekoliko puta zapisane, pretresene, odbačene i ponovno usvojene? Objašnjava pojmove primordijalne i perenijalne paradigme te njihovu zastupljenost u znanstvenim krugovima, a posebno u tranzicijskim društvima. Veliki prostor posvećuje jednom od najvećih autoriteta na području istraživanja nacije i nacionalizma Anthonyu D. Smithu navodeći kako je uvjerljivo dokazao da se naciji mogu lako pronaći etnički korijeni, pa je susljedno tomu teško ozbiljno zastupati tezu o razlici između „etno-kulturnih“ i „građanskih“ („civilnih“) nacionalizama. Autor smatra da bi se u znanstvenom diskursu etnicitet i nacionalizam trebali tretirati kao ideologije, koje su u većini istraživanja dovele do zaključka da su etnicitet i nacionalizam, još od srednjega vijeka, nerazdruživo povezani sa stvaranjem i razvojem političkih tvorbi – država. U drugome dijelu proslova autor na samome početku naglašava presudnu važnost pojave nacionalizma za razvoj i razumijevanje historiografske produkcije u posljednjih stoljeće i pol. U nastavku se bavi historiografijom i njezinom ulogom u društvenoj zajednici, za koju kaže da je sastavni dio moderne države/nacije te kao takva predstavlja „nacionalnu disciplinu“. No slaže se i s definicijom da historiografija „predstavlja posebnu institucionaliziranu formu društvene regulacije tvrdnji o prošlosti“ te zaključuje da je zadatak povjesničara održanje (reprodukcija) i stalna korekcija već uspostavljenoga modela govora o prošlosti kao legitimacije svojih vlastitih projekata sadašnjosti i budućnosti.

U prvome poglavlju, U potrazi za „zlatnim dobom“: stvarni i zamišljeni hrvatski „sveti prostori“, autor nastoji definirati koje su to prostorne cjeline uz koje su se tijekom povijesti emocionalno, svojim ideologijama i mitovima vezivale zajednice koje su se nazivale imenom „Hrvati“. Pa se tako, po Riceputiju i Farlatiju, kao „sveti prostor“ ranosrednjovjekovne hrvatske Kneževine i kasne Kraljevine smatra područje između Splita i Trogira, prostor na kojemu je rođena i oblikovana prva Hrvatska. No Ančić dovodi u pitanje prethodno navedeni stav te smatra da bi prostor širega zadarskog zaleđa trebalo gledati kao jezgru navedenih tvorevina. Tu se poziva na postojanje ili u slučaju Splita i Trogira nepostojanje ratničkih grobova, zatim na povijest samostana sv. Grgura u Vrani koji je Dmitar Zvonimir prilikom krunidbe 1075. godine darovao papi Grguru VII, pa pretpostavci da je Dmitar krunjen u Biogradu a činjenici da kralj Koloman jest, jednako kao i činjenici da je taj prostor tijekom cijeloga srednjeg vijeka bio povezivan s Hrvatima. Ančić argumentirano relativizira postojanje „svetih prostora“ ističući njihov značaj jedino kao homogenizirajućeg faktora u nastanku nacija.

U drugome poglavlju, Narativi hrvatske nacionalne povijesti između „kolektivne memorije“ i historijske znanosti, autor se, kako i sam naslov sugerira, bavi razmatranjem narativa hrvatske nacionalne povijesti. Polazi od samoga objašnjavanja što naracija jest i kakva bi naracija u povjesničara trebala biti, tj. pišu li povjesničari povijest onako kako je oni vide u svojim istraživanjima ili onako kako društvena zajednica od njih očekuje. Nadalje objašnjava što ulazi u „središnji narativ nacionalne povijesti“: doseoba Hrvata u 7. stoljeću, ustanak Ljudevita Posavskog, vladavina prvoga kralja, gubitak državne samostalnosti u 12. stoljeću itd., te konstatira da se jednom sklopljen narativ predaje u naslijeđe novim generacijama, ali taj isti narativ u novim generacijama može dobiti posve nova značenja i interpretacije. Slijedom toga autor smatra da je potrebna de(re)konstrukcija „središnjega narativa nacionalne povijesti“, imajući pri tome na umu da hrvatskome društvu, naciji ili Državi/Naciji ne treba oduzeti spoznajnu osnovicu svijesti o sebi, ali da bi taj narativ trebalo uskladiti s dosezima moderne historijske znanosti, te na kraju donosi tri elementa „središnjega narativa nacionalne povijesti“ za koje smatra da treba preispitati pogled na njih.

U uvodu u treće poglavlje koje nosi naslov Između kolektivnog pamćenja i povijesne znanosti, autor najprije donosi primjer potonjeg kroz djelo Davora Marijana „Bitka za Vukovar“ u kojemu se naslućuje poanta problematike. Zatim govori o odnosu kolektivnog pamćenja spram historiografije u kome bi idealni historiografski diskurs trebao biti obilježen „objektivnošću“, potom svrsi koju imaju mitovi u stvaranju i održavanju društvene stabilnosti, ali i konstatira da kolektivno pamćenje i mitovi načelno stoje pod kontrolom društvenih elita. Autor zatim kreće u analizu odnosa kolektivnog pamćenja i historiografskoga diskursa, gdje se kolektivno pamćenje „na zapadu“ kroz infrastrukturu javnog diskursa stalno i produktivno transformira, dok se na prostorima bivše Jugoslavije totalitarno naslijeđe izražava kroz „bipolarno duhovno polje“ koje je još uvijek prisutno u historiografijama tih zemalja. Navedene tvrdnje autor potkrepljuje analizom djela autora koje smatra reprezentativnim za ovu problematiku, a to su Povijest Hrvata Dragutina Pavličevića i Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića, a zatim i djela Milorada Ekmečića te Dunje Bonacci Skenderović i Marija Jareba.

Četvrto poglavlje, ujedno i najveće, „Velika promjena“ – retorika i realnost, govori o eliti koja je vladala bivšom Jugoslavijom a nakon raspada države čini elite koje vladaju državama sljednicama Jugoslavije. Autorova namjera je čitatelja usmjeriti na problem koji se po njemu uporno zaobilazi i „zaboravlja“, a to je čvrsta veza koja postoji između činjenice da nitko za poratne zločine (Drugi svjetski rat) nije odgovarao i kompozicije širih elita koje danas upravljaju državama bivše Jugoslavije. Autor postavlja i pitanje zašto u zemljama bivše Jugoslavije nije nikada ozbiljno pokrenut postupak lustracije, kao i zašto gotovo nitko nije pokrenuo ozbiljnije istraživanje usmjereno na rasvjetljavanje ove problematike. U narednim cjelinama ovoga poglavlja (Etnički rat i elite, Oblikovanje elite, Što je stvarno „Velika promjena“? i Što je propušteno i kakve su posljedice toga propusta?) autor analizira nastanak i razvoj tih elita, objašnjava procese inicijacije tijekom rata. Ujedno smatra da u strukturalnom smislu ta elita nije bila ni klasična „elita moći“ ni „društvena klasa“ niti „funkcionalna elita“, ali ju je obilježio sustav patronatsko-klijentelističkih odnosa koji su tijekom vremena premrežili cijelo društvo. Kao ilustraciju oblikovanja elita autor daje primjer književnika Ive Andrića koji je uvijek imao „zavidnu razinu orijentacije u odnosu na prevladavajuću društvenu i kulturnu klimu“, pa je tako 1914. sebe smatrao „Hrvatom“, potom je bio autor elaborata o „konačnom rješenju“ albanskog pitanja tridesetih godina, Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu mirno pišući, a u poslijeratnoj Jugoslaviji postaje „prvi državni pisac“. Nakon Andrića autor se okreće slučaju Aleksandra Rankovića preko kojega analizira odnos elite i aparata prisile, u kojem osoba koja je dio te elite (Ranković) može u zemlju vratiti čak i osobu koja je bila proglašena „narodnim neprijateljem“ te se time hvaliti, a kada sam pada u „nemilost“ i biva smijenjen ograđuje se od istoga i umanjuje svoju ulogu u njegovom dovođenju u zemlju. A na slučaju sukoba Rankovića s Titom jasno raščlanjuje mit od historije, ujedno pokazujući kako jedna osoba može biti „kriva“ za sva zlodjela počinjena u periodu 1944. do 1953. godine. Dotiče se još jedne povijesne osobe, Franje Tuđmana, prikazujući konstrukciju javne slike njegova djelovanja te, između ostaloga, postavljajući pitanje: kako je Tuđman mogao postati „najmlađi Titov general“? Autor zaključuje da će tek nakon utvrđivanja odgovornosti za događaje od 1944. do 1990. godine biti moguće uspostaviti povjerenje u pravni poredak i državu. 

U raspravi Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“ glede rata u Bosni autor, kako sam kaže, želi upozoriti na narav i važnost intelektualnih konstrukcija, jednostavnih „objašnjenja“ povijesnih gibanja iz prve polovice 90-ih godina 20. stoljeća, „objašnjenja“ koja su na različitim stranama dobila status onoga što „svi znaju“ i što je „svima jasno“ te se na taj način, bar dio njih, pretvorio u političke mitove. Kao primjer krive interpretacije prošlih zbivanja koji je poslužio kao podloga aktualnim političkim ciljevima daje mit o ratu „dogovorenom u Karađorđevu“. Navodi da su dr. Vesna Pusić i njeni politički istomišljenici koristili upravo ovaj mit kao objašnjenje zahtjeva za promjenom vlasti u Hrvatskoj 90-ih godina 20. stoljeća. No najveći prostor u ovoj raspravi pridaje analizi zbornika radova s okrugloga stola Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Po mišljenju autora zbornik je dragocjen jer donosi sučeljene vizije toga što je bio rat u BiH iz kuta Bošnjaka-muslimana, Hrvata i Srba, ali i primjer toga kako se koriste cijelim nizom konstrukta izgrađenih na krajnje selektivnom odabiru činjenica koje po njima „svi znaju“ i „svima su jasne“. Pa tako autor analizira „poznate činjenice“: da je rat u BiH bio agresija dviju susjednih država s ciljem uništenja države Bosne i Hercegovine; da je cilj rata bio uništenje bosansko-muslimanske populacije koja ujedno čini „najveću žrtvu rata“; te da je pri svemu tome izostala „zaštita“ koju je bila „dužna“ pružiti međunarodna zajednica.

U posljednjoj raspravi, Nacionalna rekonstrukcija ili de(kon)strukcija u svjetlu historiografije, služeći se knjigom Victora Roudometofa (Nationalism, Globalization, and Orthodoxy. The Social Origins of Ethnic Conflict in the Balkans) autor pokazuje što donosi paradigma „multidimenzionalna raščlamba“ kakvu Roudometof predlaže i provodi za razumijevanje situacije nastale raspadom Jugoslavije. Temeljna je zamisao ovoga teksta pokazati koliko takva raščlamba pomaže u obrani ili obaranju teze po kojoj su Jugoslavija i Bosna i Hercegovina tek spojene posude, pri čemu se u ovoj drugoj samo ponavlja slučaj one prve, samo u manjim razmjerima. Autor se slaže s konstatacijom Roudometofa da su zemlje nastale na teritoriju nekadašnjega Osmanskog Carstva naslijedile praksu „etničkog čišćenja“ (pri čemu su nasilje i „humano preseljenje“ dva najvažnija mehanizma) koja za cilj imaju stvaranje etnički, konfesionalno i kulturno homogene populacije – Nacije, u okviru izgradnje nacionalnih država na balkanskome prostoru. U svjetlu svega navedenoga akademskoj nacionalnoj historiografiji pripao je zadatak legitimiranja nasilja u okviru prakse „etničkoga čišćenja“, s ciljem stvaranja „nacionalne povijesti“ i nacionalne države, a u konačnici legitimiranje aktualnih struktura moći. Stvaranje nacionale države opravdava se time da bez „nacionalne države“ nema ni „civilnoga društva“ ni „liberalne demokracije“, tj. upravo je nacionalna država ona „politička posuda“ u kojoj je moguće natjecanje za društvenu moć po pravilima liberalne demokracije. Nadalje se autor posvećuje analizi srpskoga i hrvatskoga nacionalizma, raščlanjujući njihove geneze kao i poglede na pojedina pitanja i pojmove kao što su: pojam „zemlja Južnih Slavena“ i koncept „jedna država za sve Srbe“ u kojoj bi Hrvati imali svoju „državnost“. Na kraju se posvećuje pitanju bošnjačkoga nacionalizma i njegovih temeljnih značajki, uspoređujući ga sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom. Autor zaključuje da Bosna i Hercegovina treba posve novu garnituru političke i intelektualne elite koja će biti u stanju odgovoriti na postavljene izazove, te u konačnici, makar i na mala vrata, uvesti BiH u krug modernih europskih država.

Knjiga Mladena Ančića predstavlja iznimnu analizu teorije, odnosno literature o naciji i nacionalizmu. Autor provjerava koncepcije tih teorija na društvenim zbivanjima bliže i dalje prošlosti na području Jugoslavije i njezinih država sljednica. Knjigu čine zanimljivom kako već sami naslovi puni ironije, tako i tekstovi rasprava koji odišu sarkazmom i ironijom. Knjiga ujedno postavlja relevantna historiografska pitanja koja će čitatelja potaknuti na razmišljanje. 

Lidija Bencetić