Branimir JANKOVIĆ – Znanstveni skup „Desničini susreti 2009.“ : Intelektualci i vlast, 1945-1954, Zagreb, 18-19. rujna 2009.

„Desničini susreti 2009.“ : Intelektualci i vlast, 1945-1954, Zagreb, 18-19. rujna 2009.

 

Projekt „Desničinih susreta“ pokrenut je 1989, no stjecajem nastupajućih okolnosti održavanje znanstvenih skupova kontinuiranu tradiciju ima od 2006. godine. Dosad održani skupovi privlače pozornost svojom tematskom raznolikošću i time povezanim sudjelovanjem stručnjaka različitih disciplina, ali i važnim dolaskom brojnih kolega iz Srbije. Pomno promišljena koncepcija skupa koja se iznova izmjenjuje čini skup svake godine drugačijim i zanimljivim te time izbjegava slabosti koje prate tradicionalne skupove posvećene svake godine istoj osobi. Nakon poticajnih «Desničinih susreta» 2007. i 2008., čija je tema bila „Pripadnost kulturi – kultura pripadanja“, skup 2009. bio je posvećen odnosu intelektualaca prema vlasti te vlasti prema intelektualcima, što osim novog motrišta u kojem je moguće promatrati književnika Vladana Desnicu omogućuje i sagledavanje čitavog niza osoba intelektualnog profila koji s Desnicom dijele zajedničko poslijeratno jugoslavensko iskustvo.

Prikaz skupa pišem kao student doktorskog studija „Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pa ističem da je znanstvenom skupu prethodio izborni kolegij „Intelektualci i vlast, 1945-1954.“ koji su izvodili prof. dr. Ivo Banac i prof. dr. Drago Roksandić. Izborni kolegij uključivao je uvodna predavanja održana 17. rujna 2009.  koja su trebala problemski pripremiti uspješnije praćenje rada znanstvenog skupa. Stoga smo prije predavanja upućeni na tekstove Milovana Đilasa, Bogdana Radice („Veliki strah: Zagreb 1945. Poslije deset godina“, u: Hrvatska 1945, Zagreb 1992), poglavlje „Krleža i ostvareni ideali (1945-1978)“ iz knjige Krleža. Kronologija života i rada (Zagreb 1982) Stanka Lasića itd. Prof. Banac u predavanju o intelektualcima i vlasti u Istočnoj Europi u poslijeratnom razdoblju do Staljinove smrti 1953. govorio je o odnosu istočnoeuropskih zemalja prema SSSR-u u tom razdoblju te o preuzimanju sovjetskog modela u Jugoslaviji. Naglasio je hegemoniju komunističke partije na području kulture u tim zemljama i prikazao slučaj SSSR-a, u kojem je Andrej Ždanov, član Politbiroa odgovoran za ideologiju, prema Staljinovim zamislima provodio kampanju protiv zapadnih obrazaca u kulturi pa su, uz književnike Zoščenka i druge, napadani i glazbenici poput Šoštakoviča, Prokofjeva i Hačaturjana. Prof. Banac posebno je prikazao okolnosti i tijek sukoba Tito – Staljin 1948. godine. Prof. Roksandić je u svom predavanju otvorio različite teme koje omogućuju konceptualiziranje istraživačkog pristupa intelektualcima. Istaknuo je da je na znanstvenom skupu zastupljena samo svjetovna inteligencija humanističke provenijencije te da nema izlaganja o konfesionalnoj niti tehničkoj inteligenciji, koja je, kao što to svjedoči Đilasovo traženje tehničke inteligencije 1948, zbog novih zahtjeva iznimno potrebna novoj vlasti. Upozorio je na okolnosti iz kojih su jugoslavenski intelektualci ponikli: dominantno agrarna društva s brojnim nepismenima, slaba socijalna stratifikacija, nedovoljna liberalna tradicija itd. Prof. Roksandić oblikovao je probleme koji omogućuju da se intelektualce komparativno promatra u dugom trajanju 19. i 20. stoljeća kroz njihove profesionalne i društvene karijere, porijeklo, obrazovanje u domovini i inozemstvu, intelektualnu kulturu, političku kulturu, ideologiju, odnos prema vlasti itd. Upozorio je da u 20. stoljeću gotovo da nema obitelji bez traume niti pojedinca bez lomova, što istraživanja intelektualaca čini iznimno složenima. 

Prvi dan rada znanstvenog skupa održan je u prostorima Hrvatskog društva pisaca u Zagrebu, koje je uz Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ u Zagrebu organizator skupa. Skup je otvorio Velimir Visković, predsjednik Hrvatskog društva pisaca, i Drago Roksandić, voditelj „Desničinih susreta“. Svaki je izlagač imao na raspolaganju 30 minuta, nakon čega je uslijedila diskusija. Prikazat ću održana izlaganja, pri čemu ću se za neka od njih poslužiti knjižicom objavljenih sažetaka.

Dušan Bošković (Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd), „Intelektualci u vlasti: društveni obrasci u formativnim godinama druge Jugoslavije“, govorio je o pitanjima odnosa intelektualaca i vlasti nakon političkog razlaza Jugoslavije i SSSR-a. Nastupajuće promjene prikazao je kroz primjere Milovana Đilasa, koji je prije razlaza djelovao kao predstavnik prosovjetskog modela, a nakon njega kao predstavnik protusovjetskog modela, i Radovana Zogovića, koji je predstavljao stari prosovjetski obrazac i odbijao autonomiju umjetnosti. Bošković je analizirao tekstove Edvarda Kardelja i Petra Šegedina posvećene pitanjima slobode znanosti i umjetnosti, koja postaju aktualna nakon spomenutog razlaza.

Krešimir Nemec (Filozofski fakultet, Zagreb) u izlaganju „Jesmo li imali socrealizam?“ polazi od pretpostavke da socijalistički realizam nije obrađivan kao zasebno razdoblje u povijestima hrvatske književnosti, u kojima se oznaka socrealizma koristila uglavnom samo za književnu kritiku u razdoblju 1945-1952. godine. Nemec je istaknuo da je hrvatska književna historiografija tada morala šutjeti o zabranjenim piscima, a prostor zauzimaju „ideološki proklamatori“ M. Franičević, J. Horvat, E. Šinko i dr., koji su žestoko kritizirali dekadentne autore (P. Šegedina, V. Parun, V. Desnicu) i opsežna književna produkcija prema modelu socrealizma. Napomenuo je da je ideološka hajka trajala do 1952. i Krležina govora u Ljubljani, koji je dobio političko odobrenje kao što su to dobile i druge mjere liberalizacije u sklopu kojih se pokreće časopis Krugovi. Nemec smatra da je hrvatska književnost imala socrealizam; bilo je bezvrijednih radova, opasnih kritika i destimulirajuće atmosfere, ali to hrvatska književna historiografija nije unijela u svoja djela.

U diskusiji potaknutoj izlaganjem koje je zaoštrenošću teza izazvalo pažnju, Tonko Maroević napomenuo je da se socrealizam u književnosti nije uspio realizirati. Nemec je naglasio da slabi pisci tvore stilsku formaciju, a ne jaki. V. Visković je problematizirao pitanje je li to socrealizam jer smatra da ne postoji npr. neki amblematski roman te je dodao da se čak može složiti da smo imali socrealizam, ali specifičan, fluidan i ne sovjetskog tipa. Nemec je diskusiju zaključio riječima da socrealizam nisu samo tekstovi, već da činjenica da su neki pisci ušutkani predstavlja socrealizam. Mogu primijetiti da je Nemec manje govorio o književnom korpusu koji bi predstavljao socrealizam, a više o ideologiziranim kritikama i ideološkim kritičarima preko kojih se može zaključiti o ideologiziranosti razdoblja, ali bilo bi korisno vidjeti i kako je to realizirano u djelima. U svakom slučaju treba imati na umu nijanse koje proizlaze iz razlika između Jugoslavije i SSSR-a. Pitanje socrealizma u književnosti možemo povezati s pitanjem primjene marksizma u hrvatskoj historiografiji toga razdoblja.

Gojko Tešić (Institut za književnost i umetnost, Beograd; Filozofski fakultet, Novi Sad), „Ideološki diskurs nadrealista u jugoslovenskom kontekstu poratnih godina“, izlagao je o srpskim nadrealistima, prikazao njihova prijeratna raslojavanja i usredotočio se na književnika Marka Ristića. Posebno je izdvojio Ristićeve tekstove iz 1944. i 1945, na kraju rata, u kojima je Ristić hvalio Tita, Crvenu armiju i Staljina. Tešić navodi da je zbog tih tekstova Ristić imenovan prvim poslijeratnim jugoslavenskim ambasadorom u Parizu.

Velimir Visković (Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb), „Utjecaj Miroslava Krleže na artikulaciju političke i kulturne paradigme, 1945-1954.“, prikazao je Krležinu uglednu poziciju vodećeg lijevog intelektualca u predratnom razdoblju, nesigurnost za vrijeme rata i oko okolnosti priključenja novom sistemu, koje je ipak uspješno provedeno Krležinim uključenjem u JAZU. Visković je istaknuo da je Krležina uloga posebno narasla nakon sukoba Tito – Staljin 1948, kada Krleža, prema Viskovićevim riječima, odabire „ulogu arhitekta nove kulturne paradigme socijalističke Jugoslavije“. Organizirao je reprezentativnu izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu 1950, utemeljio Leksikografski zavod u Zagrebu i pokrenuo Enciklopediju Jugoslavije. Napose se ističe izlaganje na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. o liberalizaciji u umjetnosti. Visković je zatim govorio o odnosu Krleže prema Đilasu, njegovoj suradnji u Đilasovom časopisu Nova misao, što se sve prekida Đilasovim slomom. Krleža ostaje lojalan Titu pa je, kako navodi Visković, zbog straha da ga ne proglase đilasovcem, 1954. osudio liberalizam i modernizam u umjetnosti, čime prestaje biti poticajan za nadolazeće mlađe generacije koje postupno kreću prema modernizmu.

Ivo Banac (Filozofski fakultet, Zagreb), „Hrvatski đilasovci“, govorio je o pozitivnim reakcijama hrvatskih intelektualaca na Đilasove ideje, primjerice Krleža je bio suradnik Đilasove Nove misli. Nakon Đilasova pada uslijedile su optužbe protiv hrvatskih partijaca (Diminića, Žica, Despota i dr.) i isključenja iz Komunističke partije Hrvatske. Banac je spomenuo i članak Rudija Supeka „Zašto kod nas nema borbe mišljenja?“, koji je kritički pisao o Krleži i izazvao veliku pažnju. Prema arhivskim izvorima, Desnica je pozdravio taj članak.

U diskusiji je Visković napomenuo da bi trebalo istražiti đilasovce na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojih je bilo. Roksandić je istaknuo da su hrvatski đilasovci važna tema i upozorio na važnost lista Naprijed i njegovu problematičnost za vlast, koja je često smjenjivala njegove urednike.

Tonko Maroević (Institut za povijest umjetnosti, Zagreb), „Socrealizam Grge Gamulina“, izdvojio je uporišne točke iz Gamulinova životnoga puta: porijeklo iz građanske obitelji, jednogodišnje školovanje u Parizu, funkcija prijeratnog sekretara Partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, boravak u ustaškom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata, poslijeratna funkcija načelnika u Ministarstvu kulture i položaj „intelektualca na vlasti“. Posebno je obradio pitanje socrealizma i kako ga je Gamulin shvaćao, što je vidljivo iz njegovih poslijeratnih teorijskih tekstova te likovnih i književnih kritika. Pored Gamulinovih kritičkih tekstova o dekadentnoj buržoaskoj umjetnosti i modernoj umjetnosti, Maroević smatra da Gamulin nije oštro pisao, da je tražio novi izraz za novo vrijeme, ali s ukusom i velikim znanjem te s odmakom od sovjetskog likovnog socrealizma. Maroevićevo isticanje da ne brani socrealizam, ali da smatra da Gamulin zaslužuje objektivnije čitanje, uz napomenu da ga poštuje kao svoga profesora, upućuje nas na potrebu slojevitog odnosa prema socrealističkom, odnosno marksističkom dijelu hrvatske prošlosti.

Staniša Tutnjević (Institut za književnost i umetnost, Beograd; Filozofski fakultet, Banja Luka), „Poetika socijalističkog realizma (1945-1952) – pitanje književnog (dis)kontinuiteta“, smatra da više govorimo o ideologiji, a manje o poetici socijalističkog realizma, čime bi se trebalo više baviti. Tvrdi da su jedno ideološka pitanja, a drugo pitanja poetike kao unutrašnje strukture književnog djela. Posebno se osvrnuo na pitanje ima li kontinuiteta između poetike socijalističkog realizma i brojnih djela socijalne tematike prijeratnog razdoblja. Ističe da ih karakteriziraju različiti nazivi i okolnosti, ali da se može primijetiti da ih veže, između ostalog, poetika književnog realizma. Premda nakon Drugog svjetskog rata iza socijalističkog realizma stoji Partija, Tutnjević smatra da socijalistički realizam ne predstavlja toliki diskontinuitet s prijeratnim razdobljem.

U široj diskusiji koja se nakon tog razvila, Nemec je istaknuo da treba razlikovati prijeratni socijalni realizam od poslijeratnog socijalističkog realizma koji je ostvaren pod partijskom naredbom i pisan prema binarnoj opreci pa tu, prema Nemecu, nema nikakve poetike. Tutnjević je odgovorio da postoje razni nazivi, ali da je socijalističkog realizma bilo i u međuratnom razdoblju te da on, za razliku od Nemeca, dijeli ideologiju od poetike socijalističkog realizma. Visković je rekao da se termin „socijalistički realizam“ pojavljuje prvi put 1934, ali da kod nas u časopisima prevladava termin „socijalna literatura“, iako se oba javljaju. Vratio se na temu Nemecova izlaganja i istaknuo da je lako reći da su primjerice Gamulin i Franičević socrealisti, ali da time nismo ništa napravili te da iz Nemecovih tvrdnji proizlazi da smo imali razdoblje socrealizma pa su svi socrealisti. Roksandić je napomenuo da se slaže s Nemecom da je ta formacija bila povod za represiju, ali smatra da to nije sve i da je bilo dobro čuti izlaganje o Gamulinu kako bi se to dodatno problematiziralo. Na kraju je Tatjana Jukić napomenula da se ne slaže s Tutnjevićevom definicijom poetike koja je proizlazila iz njegova izlaganja. Smatram da Tutnjević nije toliko govorio o samoj poetici socijalističkog realizma, ali je i njegovo izlaganje doprinijelo poticanju promišljanja realizacije ideoloških (socrealističkih, marksističkih) pretpostavki u konkretnim djelima.

Krištof Jacek Kozak (Fakulteta za humanistične študije, Koper), „Levitev Josipa Vidmarja: intelektualec pred in po 1945“, prikazao je društveni put Josipa Vidmarja, prijeratnog liberala i oštrog književnog i kazališnog kritičara koji se za vrijeme rata i nakon njega angažirao na strani novog režima te je obnašao brojne političke i kulturne funkcije u Sloveniji i Beogradu, npr. predsjednika Slovenske akademije znanosti in umetnosti (SAZU). Vidmar se odlučno zauzimao za komunističku partiju i socijalizam jer je smatrao da će oni donijeti istinski humanizam, pri čemu, izgleda, nije problematizirao raskorak između teorije i prakse. Kozak je govorio o Vidmarovom shvaćanju umjetnosti i njegovoj spremnosti da učini sve što će pomoći u realizaciji te umjetnosti. Zaključio je da je političkim angažmanom Vidmar dobio ne samo priliku za realizaciju vlastite ideje umjetnosti već i političku i ekonomsku stabilnost, dok je režim dobio intelektualca.

Goran Miloradović (Institut za savremenu istoriju, Beograd), „Politički uzroci i okolnosti podele umetnika na realiste i moderniste u Jugoslaviji 50-ih godina“, postavio je problem polarizacije u kulturi s obzirom na „realiste“ i „moderniste“ u širi politički kontekst. Rekao je da totalitarne države odlikuje totalitarna kultura, tzv. monokultura, što karakterizira i Jugoslaviju u početnom razdoblju. Međutim, do promjene dolazi nakon 1948. i sukoba Tito – Staljin te prekida sa SSSR-om i postupnim pozicioniranjem Jugoslavije kao saveznika NATO pakta, ostvarenim članstvom u balkanskom paktu 1954. godine. Te su se političke promjene odrazile na propagiranje samoupravnog socijalizma u gospodarstvu te na, prema Miloradovićevim riječima, od Partije kontroliranoj liberalizaciji kulturne scene. Kao što je socrealizam dirigiran od Partije, tako je i modernizam (u smislu praćenja kretanja na Zapadu) – javno artikuliran preko pojedinih jugoslavenskih intelektualaca – dopušten od strane Partije.

Slijedio je blok izlaganja posvećen Vladanu Desnici, koji prikazujem preko sažetaka.

Dušan Marinković (Filozofski fakultet, Zagreb),“Tjeskoba stvaranja i polemičko ja Vladana Desnice“, usredotočio se na strategije kojima je Desnica u vlastitom stvaralaštvu „širio prostor za kritičku javnu riječ“, pri čemu je naglasak stavio na njegove polemičke tekstove, intervjue i javna izlaganja.

Sanja Roić (Filozofski fakultet, Zagreb), „Dva prijevoda jedne knjige: Ignazio Silone, Kruh i vino / Hleb i vino“ komparativno je proučavala dva prijevoda knjige talijanskog pisca antifašističke reputacije Ignazija Silonea. Prijevod Vladana Desnice objavljen je u Zagrebu, a prijevod Jugane Stojanović u Beogradu, pri čemu je S. Roić, između ostalog, provela „interkulturnu kontekstualizaciju prevoditeljskih odabirâ“ u tim dvama prijevodima.

Lidija Vukčević, „Poetika kao izazov politici – dekonstrukcijsko Desničine diskurzivne proze“, govorila je o Desničinim tekstovima okupljenima u knjizi Hotimično iskustvo : diskurzivna proza Vladana Desnice (Zagreb 2005) u kojima oponira socijalističkom realizmu, ali i kasnijem konceptualizmu u umjetnosti, pri čemu se usredotočio na propitivanje poetičkih zasada devetnaestostoljetnog realizma. Nasuprot prevladavajućem konceptu socrealizma koji naglašava etičku zadaću umjetnosti, Desnica, prema L. Vukičević, naglašava njezinu estetičku dimenziju. L. Vukičević smatra da se Desnica svojom slojevitom prozom zapravo suprotstavlja političkim pojednostavljivanjima prisutnima 1950-ih godina, što autorica vidi kao Desničin angažman koji se poetikom suprotstavlja politici.

Navečer je u kinu „Tuškanac“ prikazan igrani film Bakonja fra Brne iz 1951. u režiji Fedora Hanžekovića prema istoimenom romanu Sime Matavulja. Nakon projekcije filma razgovor „Film i vlast: slučaj filma „Bakonja fra Brne“ Fedora Hanžekovića“ vodili su Bruno Kragić i Nikica Gilić.

Rad drugog dana znanstvenog skupa održan je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Stefano Petrungaro (Sveučilište u Padovi), „Novorođena država u potrazi za poviješću (i povjesničarima). O kulturno-prosvjetnoj politici u Jugoslaviji (1945.-54.)“, usredotočio se na problematiku identiteta nove države koja je pored ostvarenog osnivanja nove države željela oblikovati i novo društvo, koje će biti jugoslavensko i socijalističko. Tu je problematiku promatrao na području prosvjetne politike i udžbenika povijesti, smatrajući to ključnim područjem za oblikovanje ciljeva nove države. Petrungaro drži da prosvjetna politika u prvim poslijeratnim godinama nije bila konzistentna i da ju karakterizira kolebanje Ministarstva prosvjete. Napomenuo je da su za udžbenike prevođeni sovjetski te da tek od 1953. dolaze domaći udžbenici. Istaknuo je da je za ostvarivanje navedenih ciljeva nove vlasti bio problem što nije bilo pravih marksističkih povjesničara već ih je trebalo metodološki i ideološki oblikovati, pri čemu je nedostajala prethodna marksistička tradicija. Povjesničari nisu upotrijebili koristan pristup austromarksista, koji su inovativnije primijenili sociologija i filozofija (npr. skupina oko časopisa Praxis). Problem je za historiografiju bio i u tradicionalnoj metodološkoj razini tadašnje historijske znanosti u kojoj je prevladavala politička, diplomatska i ratna povijest.

U diskusiji je Roksandić napomenuo da sovjetski utjecaj ne treba podcijeniti niti precijeniti te da bi trebalo istražiti koliko se toga tada prevodilo i iz kojih sve izvorišta.

Snježana Koren (Filozofski fakultet, Zagreb), „Komu i kakav odgoj i obrazovanje? Nastava povijesti u izgradnji „novog socijalističkog čovjeka““, također je govorila o historiografiji i nastavi povijesti kao važnima za izgradnju socijalističkog društva, koje je stavljalo naglasak na odgojne aspekte nastave. Povijesti je namijenjena važna uloga predmeta koji pripada grupi tzv. nacionalnih predmeta. S. Koren smatra da udžbenici nisu najvažniji u školskom prijenosu povijesnog pamćenja već da treba računati i na nastavne planove i programe, stručno usavršavanje nastavnika, školske priredbe povodom obljetnica i državnih praznika, imenovanja škola itd. Posebno je naglasila odnos prema nastavnicima. Analizirala je nastavne programe za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega, a na temi Oktobarske revolucije i povijesti SSSR-a te Drugog svjetskog rata u programima iz 1945-48. i 1951-52. pokazala je promjenu od pozitivnog prema negativnom pisanju o SSSR-u.

Magdalena Najbar-Agičić (Srednja Europa d. o. o., Zagreb), „Sud časti Sveučilišta u Zagrebu kao element politike vlasti prema intelektualcima nakon 1945. godine“, prikazala je djelovanje Suda časti, u kojem su sudjelovali sveučilišni profesori, osnovanog već u ljetu 1945. godine. Rad Suda časti povezan je s Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. M. Najbar-Agičić prikazala je sadržaj upitnika koji je detaljno ispitivao ponašanje za vrijeme ustaške vlasti; je li bilo kakvih oblika suradnje i sl., koji su trebali ispuniti svi aktivni nastavnici. Na temelju građe Suda časti Sveučilišta u Zagrebu M. Najbar-Agičić prikazala je, između ostalih, slučaj Lj. Hauptmanna, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu, koji je sumnjičen da je objavio tekst u nacističkom glasilu, da se družio s nacističkim generalom te da je pozdravio gostovanje njemačkog profesora, no ipak se uz pomoć svjedočenja kolega uspio obraniti pa je oslobođen i dopušteno mu je pisanje udžbenika.

Drago Roksandić (Filozofski fakultet, Zagreb), „Zagrebački Filozofski fakultet u revolucionarnoj tranziciji (1945-1948.)“, istaknuo je da nastupa polemično prema onim dotadašnjim izlaganjima koja su naglašavala diskontinuitet, jer je prema stanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu riječ o kontinuitetu. Dekan fakulteta bio je povjesničar Miho Barada, osoba katoličke provenijencije, a za odlazak povjesničara Stjepana Antoljaka s Filozofskog fakulteta ulogu nije igralo možebitno ponašanje u ratu ili vanjski pritisak već je Antoljak otišao u Zadar zbog osobnog sukoba s Lj. Hauptmannom, što je jedan od primjera različitih konfliktnih osobnih odnosa među povjesničarima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Roksandić je zaključno problematizirao pitanje partijskog utjecaja na Filozofski fakultet.

Momčilo Mitrović (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), „Sudovi časti na Beogradskom univerzitetu 1944/1945.“, govorio je o djelovanju Suda časti u Beogradu tijekom 1944. i 1945, pri čemu je za ispitivanje držanja nastavnika za vrijeme okupacije korišten slični formular o kojem je govorila M. Najbar-Agičić. Čini se, međutim, da su rezultati strožiji nego u Zagrebu jer je zbog držanja tijekom okupacije, različitih oblika suradnje s okupacijskom stranom i „kaljanja srpske nacionalne časti“ udaljeno 37 profesora i asistenata s Beogradskog univerziteta, među kojima je bilo i uglednih profesora s međunarodnom karijerom. Ta su udaljavanja imala i funkciju eliminacije političkih protivnika iz građanskog sloja, a redovito su sadržavala i ekonomsko razvlašćivanje, odnosno konfiskaciju imovine.

Uslijedilo je izlaganje Dragomira Bondžića koji je objedinio sljedeća dva prijavljena izlaganja:

Slobodan Selinić (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), Dragomir Bondžić (Institut za savremenu istoriju, Beograd), „“Prećutna rehabilitacija“. Vraćanje na Beogradski univerzitet profesora udaljenih odlukom Suda časti 1945.“

Dragomir Bondžić (Institut za savremenu istoriju, Beograd), „Komunistička vlast i profesori Beogradskog univerziteta 1945-1954. (između saradnje i represije)“.

Bondžić je u prvom dijelu izlaganja govorio o istraživanju posvećenom daljnjoj sudbini protjeranih profesora s Beogradskog univerziteta. Od 37 uklonjenih nastavnika, njih 19 otišlo je već je tijekom rata, a od 18 koji su ostali u zemlji, njih 6 nije rehabilitirano, dok je njih 12, zbog potražnje za stručnjacima iz tehničkog područja, napose zbog potrebe obnove zemlje i gospodarskog razvoja te ispunjenja kasnijeg petogodišnjeg plana, „prećutno rehabilitirano“ i angažirano u drugim institucijama, a zatim i na fakultetima. Međutim, tu rehabilitaciju treba shvatiti uvjetno jer su profesori i dalje bili nadgledani i okruženi nepovjerenjem jer se vlast bojala njihovog odlaska u inozemstvo, što nije bilo neopravdano jer se jedan profesor nije vratio nakon odlaska iz zemlje. Kako bi to oslikao, Bondžić je naveo anegdotu o tome kako se od jednog profesora tražilo da se, uz sugestivne riječi, zakune na ikonu sv. Nikole da neće otići u inozemstvo.

U drugom dijelu izlaganja Bondžić je govorio o odnosu Komunističke partije prema profesorima Beogradskog univerziteta, koji karakterizira nepovjerljivost i pomno praćenje intelektualaca od strane Komunističke partije, ali i potreba za stručnim kadrom, kao i potreba profesora za radom i preživljavanjem u novim okolnostima. Rezultat pomnog praćenja intelektualaca su redovni izvještaji o njima, tzv. Karakteristike, u kojima se navodilo ponašanje profesora za vrijeme rata te njihov stav prema novoj vlasti, stručnost, razina poznavanja marksizma-lenjinizma, privatni život itd. Situacija je dodatno zaoštrena 1948. i sukobom Tito – Staljin, kada se počelo kontrolirati nastavnike koriste li npr. sovjetske udžbenike, veličaju i sovjetsku znanost itd. Uz kontrolu i mjere represije, Partija je pokušavala i preodgojiti profesore, odnosno pridobiti ih da prihvate režim, a da od marksizma koriste barem terminologiju, jer je stvaranje mladog marksističkog kadra išlo prilično teško. Represija je s vremenom postupno popuštala.

Miroslav Perišić (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd; Arhiv Srbije, Beograd), „Od partijske ka društvenoj eliti. Evropsko iskustvo jugoslovenske inteligencije 1945-1954.“ u zanimljivom izlaganju govorio je o formiranju nove jugoslavenske inteligencije koju je Partija slala na inozemne stipendije. Prva grupa odlazi već u prosincu 1945. u Francusku, SSSR i Čehoslovačku (među njima su s hrvatske strane Savka Dabčević Kučar, Gajo Petrović, Rudi Supek, Jadran Ferluga). Perišić je istaknuo da proučavanje jugoslavenske inteligencije koja se školovala vani omogućuje različite komparativne analize. Napomenuo je da se od ukupnog broja onih koji su studirali u Francuskoj vratila samo jedna petina. Zanimljiva je i sudbina onih koji su boravili u SSSR-u; neki su se s obzirom na bijedu koju su tamo doživjeli i sl. razočarali u socijalizam, a neki su od privilegiranih stipendista postali žrtve, pri čemu je bilo strašnih ljudskih sudbina kod onih koji se primjerice 1948. izjašnjavaju za Tita i vraćaju u Jugoslaviju, a tamo ih dočekuje vlak za Goli otok. Perišić je naglasio promjenu koja je nastupila 1950, kada se primjećuje nova kulturna politika Jugoslavije prema inozemstvu: velika izložba o jugoslavenskoj umjetnosti u Parizu 1950, gostujuća predstava Marina Držića Dundo Maroje koja treba pokazati Zapadu da u Jugoslaviji postoji nešto starije od Shakespearea i Molierea, pokušaj filmskog izlaska u inozemstvo itd. Ta težnja ka odmicanju od sovjetskog modela i predstavljanju Zapadu praćena je i upućivanjem velikog broja stipendista na Zapad počevši od 1950. godine. Perišić je u zaključku uputio da ne pravimo razdjelnice prema partijskim rezolucijama.

Na raspravi koja se odnosila na nekoliko prethodnih izlaganja, M. Najbar-Agičić napomenula je s obzirom na izlaganje D. Roksandića da zapisnici Fakultetskog vijeća doista svjedoče o kontinuitetu, ali da se studentski list Filozofskog fakulteta u Zagrebu zalaže za diskontinuitet u smislu da treba promijeniti strukturu studenata u korist većeg broja studenata iz radničkih obitelji itd. te da se na tom području mogu uočiti revolucionarne promjene. Roksandić je pozvao na multiperspektivnost, ustvrdivši da je jedno profesorska perspektiva, a drugo studentska i da s obzirom na profesorsku sve svjedoči o kontinuitetu. Premda je represije dakako bilo, Sveučilište ipak nije postalo „crveno sveučilište“, što sve svjedoči o slojevitosti kulture. S. Koren ustvrdila je da je odnos prema profesorima Beogradskog univerziteta  usporediv s odnosom prema srednjoškolskim profesorima; zbog potrebe za kadrovima posljednja mjera u srednjim školama bila je otpuštanje nastavnika pa se radije pribjegavalo premještaju u provinciju, uz nadzor i preodgajanje s ciljem prihvaćanja režima. Petrungaro je rekao da se slaže s Perišićem da od plana rezolucija treba prijeći na plan prakse, npr. često se ističe da je jugoslavenska historiografija bila ideološka, ali treba analizirati sama djela jer se stvari tada uvijek pokažu složenije. Napomenuo je da smo vidjeli dan prije da o pitanju postojanja socrealizma nema slaganja te postavio za mene važno pitanje jesmo li imali marksističku historiografiju, čemu je, smatram, potrebno posvetiti istraživanja na konkretnim djelima i s obzirom na raznolike značajke marksizma kao pristupa u historiografiji. Roksandić je na to kratko odgovorio da nije bilo marksističke historiografije u nas.

Vlaho Bogišić (Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb), „Ivo Andrić i vlast“, istaknuo je da će s obzirom na pitanja diskontinuiteta i kontinuiteta te pristupa pojedinačnim biografijama ili kolektivnim biografijama primjerice univerzitetskih profesora – o čemu se govorilo na skupu – naglasak staviti na pojedinačnu biografiju Ive Andrića te važnu temu intelektualaca i vlasti promatrati kroz odnos Andrića i vlasti, pri čemu će naglasiti prisutnost kontinuiteta. Navedena pitanja obrađivao je kroz Andrićeve političke i društvene funkcije.

Tatjana Jukić (Filozofski fakultet, Zagreb), „Uspomena života: britanska (bio)politika i sjećanje na II. svjetski rat u Jugoslaviji“, usredotočila se na britanske memoarske zapise, ponajprije Fitzroya Macleana i Winstona Churchilla, u kojima izdvaja problem istovremenosti ratnih zbivanja i provedbe komunističke revolucije u Jugoslaviji. Navodi da su Britanci već 1930-ih zaključili da je Staljinov poredak isključivo politički i da nema veze s komunističkom revolucijom pa je Macleanu, britanskom poslaniku koji je u sklopu vojne misije boravio u Jugoslaviji tijekom rata, upravo Jugoslavija izgledala kao komunistička revolucija na djelu.

Branko Matan nije održao prijavljeno izlaganje „Slučaj Bogdana Jerkovića – uspon i pad zagrebačkoga studentskog teatra u pedesetima“.

Jevgenij Paščenko (Filozofski fakultet, Zagreb), „Jugoslavenska primjena sovjetskog doktrinarnog pristupa ukrajinskom pitanju“, govorio je o Ukrajincima koji su se doselili u Jugoslaviju te stavu jugoslavenskih vlasti prema njima i pitanju ukrajinske neovisnosti. Prikazao je i pokretanje i razvoj ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Cvjetko Milanja (Filozofski fakultet, Zagreb), „Čemu intelektualci danas? Uloga intelektualaca u socijalističkom sistemu i u postmoderno doba“, prikazao je pitanje intelektualaca u prosvjetiteljstvu, modernizmu i napose u postmodernizmu. Smatra da su intelektualci u postmodernom dobu izgubili utjecaj na društvo pa je intelektualcu „opće prakse“ odzvonilo. Zaključio je da bi nova uloga intelektualaca trebala obuhvaćati primjerice branjenje bujanja subjekta, obranu od demagogije i sl.

Nakon dva radna dana znanstvenog skupa, treći dan obuhvaćao je odlazak u Zadar i Islam Grčki. U Zadru smo posjetili Sveučilište u Zadru i sudjelovali u tematskoj šetnji Zadrom, „Zadar u desetljeću poslije 1945. godine“, koju je vodio prof. dr. Pavuša Vežić sa Sveučilišta u Zadru. U Islamu Grčkom prisustvovali smo polaganju vijenca na grob Vladana Desnice u crkvi sv. Đurđa i prigodnom slovu o Desnici koje je izrekao Velimir Visković kao predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Obišli smo Kulu Stojana Jankovića, upoznali se s tijekom obnove i poslušali predstavljanje projekta Međunarodnog sveučilišnog centra u Kuli Stojana Jankovića te projekta „Stara Kula – novi mostovi“ Centra za mirovne studije iz Zagreba.

U zaključku mogu istaknuti riječi brojnih sudionika skupa koji su naglasili da je tema znanstvenog skupa iznimno zanimljiva. Riječ je o zahvalnoj temi u koju se mogu uklopiti stručnjaci različitih disciplina i koja je dobar povod za intenziviranje komunikacije s kolegama iz susjednih zemalja koje dijele jugoslavensku prošlost. Brojni su izlagači istaknuli važnost i zadovoljstvo što sudjeluju u toj komunikaciji. Održana izlaganja možemo podijeliti na ona o pojedinim intelektualcima (Desnici, Krleži, Gamulinu, Vidmaru, Ristiću, Andriću i dr.), zatim na izlaganja o grupama intelektualaca (ponajviše profesorima) te na ona koja su se primarno bavila određenim aspektima poput socrealizma, udžbenicima, marksističkom historiografijom, sveučilištima, školstvom itd. Moguće je primijetiti kako izlaganja možemo podijeliti i na ona koja su u većoj mjeri propitivala odnos intelektualaca i vlasti kao i ona koja su to radila u manjoj mjeri. Premda sama izlaganja omogućuju raznolik komparativni pogled, mogao bih sugerirati kako bi bilo poželjno pojedina buduća izlaganja izrijekom komparativno usmjeriti pa zajedno promatrati i uspoređivati određene fenomene iz primjerice hrvatske i srpske povijesti. Zbornik Uvod u komparativnu historiju (Zagreb 2004) pokazuje koliko je to moguće slojevito učiniti kako bi se izbjeglo da komparativnost nerijetko bude samo načelna. Uz pristupe posvećene intelektualnoj povijesti, bilo je i tema iz socijalne povijesti, ali bih volio vidjeti i istraživanja koja bi bila otvorena pristupu nove kulturne historije. U to se mogu uklopiti oni dijelovi Perišićeva izlaganja u kojima je govorio o promjenama u kulturnoj politici Jugoslavije od 1950. godine te dijelovi izlaganja drugih diskutanata koji su se osvrtali na određene aspekte kulturne politike, no moguće je uputiti i na već spomenuti primjer koji je naveo Bodrožić kada je kao anegdotu spomenuo da se od jednog beogradskog profesora zatražilo da se zakune na ikonu da neće otići u inozemstvo. Nešto što je ovdje shvaćeno samo kao anegdota može, naravno uz druge primjere, biti predmet istraživanja različitih pitanja poput sudara marksizma i religijskog, visoke i pučke kulture itd., što također može uvjerljivo prikazati prilike određenog vremena ili oslikati neki problem vezan uz intelektualce, vlast i kulturu shvaćenu u širem smislu.

Kao što sam već istaknuo, dobro je što je skup koncepcijski uvijek pažljivo osmišljen i što se svake godine u određenoj mjeri izmjenjuje pa treba istaknuti zanimljivost već najavljene teme za „Desničine susrete 2010.“ (Zadar i Islam Grčki, 18. i 19. rujna 2010). Temu pod naslovom „Ideologija vlasti i ideologičnost teksta“ koncipirao je prof. dr. Zoran Kravar s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na održanom skupu prilikom rasprave primjerice o socrealizmu već je dotaknuta tema ideologije vlasti i ideologičnosti teksta, pri čemu su neki diskutanti istaknuli da nije dovoljno nešto proglasiti ideologiziranim već treba vidjeti kako je to izgledalo na konkretnoj razini teksta, bilo u vezi pitanja primjene socrealizma bilo primjene marksističke historiografije, pa je time u neku ruku već pozivano na potrebu istraživanja teme ideologičnosti teksta. To mi je pitanje posebno zanimljivo zbog potrebe propitivanja obilježja jugoslavenske marksističke historiografije. Njezino proglašavanje ideologiziranom ništa ne rješava, dapače prikriva uočavanje različitih strategija kojima su se povjesničari služili u ispisivanju teksta s marksističkim obilježjima, a s obzirom na metodološki aspekt treba računati i na ispitivanje doprinosa marksističke historiografije poticanju istraživanja tema iz socijalne i ekonomske povijesti, kao i imati u vidu i visoku razinu marksističke historiografije ostvarenu kod nekih zapadnih povjesničara poput E. Hobsbawma, E. Thompsona, C. Hilla i drugih. Tako će tema „Ideologija vlasti i ideologičnost teksta“ neosporno doprinijeti produbljivanju pitanja razmatranih na održanom skupu „Intelektualci i vlast, 1945-1954.“

Branimir Janković