Tomislav Bali – Što je vrijeme povjesničaru? O knjizi Lynn Hunt, <i>Measuring Time, Making History</i> (Budimpešta-New York: Central European University Press, 2008), 144 stranice.

Lynn Hunt, ugledna povjesničarka Francuske revolucije i teoretičarka kulturnih studija, u knjizi Measuring Time, Making History za temu uzima vrijeme, odnosno razvoj suvremenih predodžbi o vremenu s ciljem da pokaže što ono znači povjesničarima. Namjera je još zahtjevnija ako se uzme u obzir da vrijeme uglavnom nije predmet rasprave među povjesničarima zbog uvjerenja da je ono jasna kategorija, a sama povijest zapis promjena u njemu. Hunt stoga otvara niz pitanja, od općenitih o samoj prirodi vremena do onih vezanih uz razvoj i kritiku povijesne znanosti. Na primjer, postoji li uopće vrijeme ili ono je tek fikcija u ljudskom umu? Ako postoji, je li apsolutno ili relativno? Imaju li rasprave o prirodi vremena ikakvih implikacija na povjesničare? Na koji je način kulturni milje, proizašao iz okrilja zapadnog kršćanstva, razvio svoj osobit način mjerenja vremena i kako je on utjecao na naše gledanje povijesti? Kakav je utjecaj modernosti na povijesnu znanost? Može li se modernost, kao i povijesna znanost općenito promatrati kao zapadnjačka?

U prvom poglavlju, Is Time Historical? (str. 3-45), naglasak je stavljen na razvoj predodžbi i mjerenja vremena od ranog srednjeg vijeka do razdoblja modernosti, odnosno načina na koji je vrijeme polako iz područja religioznoga prešlo u sekularnu svakodnevnicu. Hunt ističe osjećaj nadolazeće “milenijske apokalipse“ koji je bio snažno prisutan u ranom srednjem vijeku, a proizašao je iz nepreciznog računanja vremena i tumačenja Biblije. Općenito, Hunt taj fenomen pripisuje srednjovjekovnom uvjerenju da vrijeme pripada Bogu. Vrijeme je fenomen s „ograničenim trajanjem“ do trenutka Sudnjeg dana. Ipak, srednji vijek nije u središtu njezinog interesa i stoga onda ne ide tragom autora kao što su Oscar Cullman, Karl Loewith ili Mirce Eliade u dublji osvrt na kršćansko poimanje vremena. Umjesto toga, zadovoljava se osnovnim opisom geneze pojmova „prije Krista“ i „nakon Krista“ (tj. BC i AD u engleskom jeziku na temelju djelomičnog latinskog utjecaja) i debatom koja je nastala oko mogućnosti i potrebe korištenja zamjenskih, politički korektnih izraza „prije naše ere“ i „poslije naše ere“.

Kako ističe Hunt, pozivajući se na autore poput Kosellecka, Pomiana, Ricoeua ili Andersona, presudni utjecaj u promjeni predodžbe vremena imala je tehnologija u razvojnoj liniji od željeznice do interneta. Tehnološki razvoj, uz sve veću potrebu za preciznim, globalno standardiziranim vremenom dovodi do afirmacije „privatnog“ vremena. To je dovelo do danas dominantnog osjećaja da je vrijeme relativno, ali sveprisutno. Hunt potvrdu vidi u ogromnoj „eksploataciji“ vremena, od televizijskih serija koje se odvijaju u „realnom vremenu“ do novinskih članaka o kroničnom nedostatku vremena zbog utjecaja današnjeg načina života.

Naravno, prije „privatnog“ bilo je potrebno odrediti „svjetsko“ vrijeme. Put do njega bio je složen. Oblikovanje „svjetskog“ vremena obilježilo je prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Bilo je uvjetovano potrebama koje je nametala onovremena tehnologija, prvenstveno željeznica i prožeto individualnim otporima. Na primjer, Francuska je tek 1911. prihvatila svjetsko standardno vrijeme usuglašeno 1884. godine i pritom ga odredila kao „podrazumijevano pariško vrijeme usporeno za devet minuta i dvadeset i jednu sekundu.“

Hunt navodi da su se povjesničari relativno sporo hvatali u koštac s problemom vremena. Kao ključne trenutke ističe pitanja koja su postavili Pierre Nola i Benedict Anderson. Prvi se zapitao ne vodi li interes za sjećanje neizbježno i interesu za vrijeme. Prema drugom, ne određuje li osjećaj sveprisutnog i homogenog vremena, koje je zajedničko svima, naš interes za njega? Nakon njih, Hunt navodi i druge teoretske utjecaje koji su odredili interes povjesničara za vrijeme – marksizam, teoriju modernizacije, časopis Annales, postmodernizam, poststrukturalizam i „politike identiteta.“ Međutim, vrijeme je još uvijek kontroverzna tema, pitanje na koje je historiografiji možda i najteže odgovoriti. Ono oko čega postoji konsenzus na Zapadu jest prirodnost moderne sheme vremena, budući da ona leži u samim temeljima historiografije kao discipline.

Međutim, pojava postkolonijalnih teorija dovela je do pojave mišljenja koja historiju shvaćaju kao zapadnjački “akademski imperijalizam”. One kritiziraju zapadnjačke historijske interpretacije fokusirane na modernizacijske pojave poput nacionalnih društava i ekonomskog „razvoja“ kao specifično europske fenomene. Riječ je o polemici na koji će se Hunt detaljnije osvrnuti u trećem poglavlju.

Drugo poglavlje, Modernity and History (str. 47-91), otvara se pokušajem definiranja pojma „suvremenog“ (tj. „modernog“). Hunt ističe njegovo latinsko ishodište i sve češću pojavu u europskim jezicima u razdoblju od četrnaestog do osamnaestog stoljeća. Još važnije, upravo u tom vremenu „modernost“ se počinje doživljavati kao suprotnost starog, drevnog „antičkog“ (ancient). Hunt pritom ističe da je između 1598. i 1650. godine samo 46 knjiga u svom naslovu imalo pojam „moderno,“ dok je između 1650. i 1700. taj broj narastao do 562 naslova. To je odraz „kulturološkog rata“ koji se u tom razdoblju odvija između pristaša „starog“ i „modernog“. Takva podjela vremena posljedično je vodila do uvođenja „srednjeg vijeka“ u prostor između dvaju razdoblja. Pretežno negativna percepcija srednjega vijeka dugo se održala. Njene temelje postavio je Voltaire u svojoj Encyclopédie zaključkom da je povijest srednjeg vijeka zapravo „barbarska povijest barbarskih naroda“. Od Voltairea pa nadalje, intelektualci prosvjetiteljskog razdoblja i njihovi nasljednici pronašli su uzorak u povijesti po kojem se društvo razvijalo od divljeg prema civiliziranom. Civilizacija se kao koncept postepeno povezala s evolucionističkim pogledom na povijest. Intelektualci poput Charles-Louisa Montesquieua, Anne-Robert-Jacquesa Turgota, Adama Smitha, Adama Fergusona ili Johna Millera bili su uvelike pod utjecajem mišljenja da je ljudsko društvo u povijesti prošlo kroz više etapa razvoja. Upravo je Turgot, podupiran od škotskih filozofa i kroz utjecaj Francuske revolucije, najviše pridonio širenju ideje progresivne povijesti.

Francuska revolucija donosi prohtjev za prijelomom sa svime, pa i s vremenom. Početni korak bilo je shvaćanje da „moderno“ vrijeme počinje s uspostavom Republike. Time je ancien régime doslovce gurnut u srednji vijek. Prema shvaćanju progresivnog razvoja, on je bio na nižem stupnju, kao dio prethodne etape ljudskog razvoja. Ono što Hunt primjećuje jest da su revolucionari stvorili određeni doživljaj „mitske sadašnjosti“ u kojoj su se činili veliki herojski koraci u malim vremenskim razmacima. Tako su novine Révolutions de Paris o trećem tjednu srpnja 1789. godine pisale kao o “tjednu koji je bio kao šest stoljeća.” Također, uveden je novi kalendar koji je donio tjedan od deset dana i nova imena mjeseci. Isto tako, liturgijski kalendar pokušao se učiniti nepotrebnim, budući da su dani u revolucionarnom kalendaru bili posvećeni životinjama, alatima, biljkama i mineralima. Ipak, novi kalendar nije se održao, iako su neki simboli revolucije opstali, poput trobojnice ili Marianne. Čak se i giljotina održala, navodi Hunt pomalo cinično.

Ono što je na široj razini puno bitnije jest da iz Francuske revolucije izrasta pojam modernosti kao nusprodukt revolucionara i njihovih protivnika. Uostalom, ono tad postaje političko pitanje. Bitno ga je kontrolirati. To je jedan od razloga zbog kojih dolazi do raskida s prošlosti. Hunt navodi da je to odvajanje vodilo do određenog oblika „kulturne melankolije“, ali je zato pisanju povijesti dalo veću ulogu nego ikad prije, pogotovo jer je revolucija otvorila mjesto u povijesti „običnim“ ljudima kojima se obraćala.

Međutim, modernost je kategorija koja uvelike odražava osjećaj vremena. Hunt navodi definiciju Reinharta Kosellecka prema kojoj je povijest od ranog novog vijeka bila „vremenski ograničena“ tako što je postala „jedinstvena“ i nadmoćnija prethodnim razdobljima. Prestala je biti skupljalište repetativnih primjera i pretvorila se u neponavljajući napredak. Pomalo tautološki, osjećaj ubrzanja vremena uzorkovan je samom modernošću. Taj osjećaj ubrzanja uvelike je povezan s tehnološkim napretkom koji se dojmio ljudi devetnaestog stoljeća. Hunt ističe, preko primjera Heinricha Heinea, kako osjećaj da svijet postaje klaustrofobično malen nije simptom „ere interneta,“ nego je bio prisutan i u ranijim razdobljima.

Ono što zabrinjava Hunt jest da je u obrazovanju došlo do stanovitog reductio ad absurdum na dva načina. Prvi je opadanje udjela predmodernih tema u obrazovanju. Dok su u devetnaestom i većem dijelu dvadesetog stoljeća studenti povijesti uglavnom učili antičku i srednjovjekovnu povijest, taj se omjer danas preokrenuo u korist proučavanja dvadesetog stoljeća. Hunt donosi podatak da se u „posljednjih nekoliko godina“ više od polovice doktoranata iz povijesti u Sjedinjenim Američkim Državama specijaliziralo za američku povijest dvadesetog stoljeća.¹ Drugi problem koji Hunt uočava pojava je „novih“ povijesti koje nastaju kao posljedica pritiska da se svako malo donose inovacije na određenu temu.² Zbog toga studenti sve manje poznaju historiografsku produkciju nastalu tijekom i prije prve polovice dvadesetog stoljeća.

Zaključno, treće poglavlje Post Times or the Future of the Past (str. 93-133) počinje tvrdnjom da je zapadnjačko poimanje vremena utjecalo na cijeli svijet. Ključni trenutak je već spomenuto usvajanje svjetskog standardnog vremena 1884. godine kada je dvadeset i pet država poslao delegate na međunarodnu konferenciju u Washingtonu. Iako svi zaključci doneseni na toj konferenciji nisu odmah prihvaćeni od strane nekih država-sudionica, Hunt navodi da je u usporedbi s usvajanjem gregorijanskog kalendara, koji iznosi kao primjer zapadnjačke hegemonije koja je proizašla iz složenog i nepredvidljivog razvoja događaja, konsenzus bio mnogo brže i jednostavnije postignut. Nudeći primjer shvaćanja gregorijanskog kalendara kao ogranka zapadnjačke kulturne dominacije Hunt iznosi članak kenijskog intelektualca Ali Mazruija iz 1974. godine koji se bavi nasilnim urastanjem strane civilizacije u Afriku. S druge strane, Hunt Mazruiju predbacuje nedosljednost budući da je dobrovoljno prihvatio utjecaje „strane civilizacije,“ od obrazovanja u Engleskoj do akademske karijere u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga se nameće pitanje možemo li izbjeći zapadnjačke oblike kontrole vremena, čak ako i želimo? U potrazi za odgovorom otvara se drugo pitanje kojem Hunt posvećuje više pozornosti – da li je povijest zapadnjačka?

Od razdoblja prosvjetiteljstva razvijala se ideja o progresivnom razvoju koji ispunjava cijelu svjetsku povijest, a koja između ostalog postaje temelj teleološkog viđenja povijesti. Idući korak je pojava „orijentalističkog“ diskursa. Na primjeru Hegelovih razmišljanja, Hunt pokazuje kako su azijske i sjevernoafričke civilizacije dobivale udio u tumačenju progresivnog razvoja ljudskog društva. S druge strane, Hegelu je subsaharska Afrika ostala izvan okvira „povijesnoga“ kao „divlja i nepripitomljena“. Tijekom devetnaestog stoljeća, „nepovijesnost“ područja poput Afrike ili Gvineje, odnosno njihova pozicija na dnu ljestvice progresa, počela se shvaćati kao neosporna činjenica. To se najbolje vidi u tvrdnji koju je izrekao Joseph Marie de Gérando: „putnik-filozof koji plovi do ruba Zemlje zapravo putuje kroz vrijeme; on istražuje prošlost; svaki korak koji napravi je prolaz kroz vijek.“ Za Hunt, ovo je svjedočanstvo evolucijskog doživljaja vremena koje je u određenom trenutku uvelike iskrivilo shvaćanja pojedinih znanstvenih disciplina. Na primjer, antropolozi su bili primorani pisati o „primitivnim“ ljudima kao da oni ne dijele isti trenutak u vremenu s „razvijenim“ društvima. U historiografiji su povijesti „drugih“ imale tendenciju da postanu varijacije glavnog narativa pod naslovom „Povijest Europe“. Stoga se otvorilo pitanje, koje posebno naglašava Ashis Nandy, treba li doći do odbacivanja povijesti? Međutim, ono se javilo još tijekom devetnaestog stoljeća u raspravama o historicizmu i antihistoricizmu te se postepeno razvilo do shvaćanja da u jednom trenutku nastupa kraj povijesti. Prema Hunt, takva shvaćanja će se javljati dokle god bude same povijesti. Posljedično, pojavila se i kritika koncepta modernosti. Naime, nedostatak modernosti je da ograničava horizont povijesnog jer se vremenski ograničava na razdoblje od zadnjih dvjesto godina, a prostorno na Zapad. Na taj način se ignorira većina povijesti koja se odigrala izvan rečenog prostorno-vremenskog okvira. Među kritičarima zbog toga, kao reakcija, nastaju koncepti novih „modernosti“ – kolonijalne, japanske, indijske i slično – koji samo upotpunjuju rečeni skup nedostataka u pristupu povijesti i stvaraju zatvoreni krug.

Shvaćanje da je povijest teleološka, odnosno da ima svoju svrhovitost, pratilo je i teleološko viđenje modernosti. Hunt vjeruje da se takav stav može promijeniti. Tada bi se napravio odmak od antičkih, srednjovjekovnih i modernih kategorizacija prema široj i otvorenijoj svijesti o budućnosti, ali i prošlosti. Hunt stoga predlaže djelomični povratak vrijednostima koje izražava Voltaireva historie générale. To ne znači da bi evolucionistički pogled jednostavno nestao jer, za razliku od progresa ili eurocentrizma, on teško izlazi iz vokabulara povjesničara. Hunt potvrdu svog mišljena vidi u riječima Daniela Smaila. On je kritizirao povjesničare koji početke povijesti još uvijek datiraju iznimno kontroverzno. Naime, iako je tumačenje povijesti odavno izašlo iz zagrljaja kršćanskog narativa, Smail smatra da je historiografija još uvijek omeđena njegovim granicama. Rajski vrt je jednostavno zamijenjen Sumerom, a da se pritom nije izvršila dublja promjena shvaćanja. Smail stoga smatra da treba odstraniti razdjelnicu prethistorija/povijest u korist darvinističkog evolucionističkog pogleda. Na taj bi se način razvio novi narativ temeljen na „neurohistoriji“. Barbara Adams se izravno nadovezuje na takav stav kritikom dihotomije prirodnog i društvenog vremena koja je ugrađena u analize „primitivnih“ društava te se zbog nje nameće zaključak da spadaju u sferu „nepovijesnoga“. Naravno, svijest o problematičnosti trodijelne razdiobe na antičko, srednjovjekovno i moderno nije novost. Hunt smatra da bi možda bolje bilo da se za vremensko omeđivanje koriste stoljeća, a ne epohe. Tako bi povjesničari bili prisiljeni da budu precizniji oko toga što zapravo misle.

Kako završno poglavlje ide kraju, nameće se pitanje na koji bi način stoga trebalo pisati „globalnu povijest?“ Hunt putokaz pronalazi u radovima Sanjaya Subrahmanyama. Prema njemu, postoje mnogi načini percepcije prošlosti u bilo kojem društvu, no oni nisu nužno „povijesni“. Stoga je neprirodno dijeliti društva na „povijesna“ ili „nepovijesna“. Što se Hunt tiče, „povijesnost“ bi se trebala proširiti na način da povijest postane nasljeđe svih ljudi i svih vremena, umjesto da još uvijek bude identificirana s disciplinom koja se poučava na sveučilištima zapadnoga svijeta ili oblikom pisanja formiranim još od strane Herodota.³

* * *

U uvodu ovoga prikaza navedena su pitanja i nedoumice oko vremena koje je Hunt uzela kao temelj knjige Measuring Time, Making History. Samim pogledom na njih nameće se zaključak da odgovori nisu jednostavni, a vjerojatno nikada i neće biti posve jasni i jednoznačni. No u ovoj ih knjizi ionako ne treba tražiti. Kritikom niza ključnih točaka na kojima se današnji doživljaj vremena oblikovao, Hunt prvenstveno ističe potrebu za polemikom, djelomično i revizijom, a ne konačnim odgovorima. Stoga zasluga ove knjige leži u tome da u velikoj mjeri preispituje sam smisao povijesti kao discipline, a to je problem oko kojega se svaki ozbiljan povjesničar bar jednom u životu zapitao. Ona nije ni prva ni zadnja te vrste, ali ima prednost što iza nje stoji veliko znanje i umijeće autorice da na sažet i jasan način obuhvati iznimno složen odnos vremena i povijesti.

Tomislav Bali

Bilješke