Magdalena NAJBAR-AGIČIĆ – Vladimir Aleksejevič Mošin, Pod teretom. Autobiografija, Prevod i komentari Nesiba Palibrk-Sukić, Narodna biblioteka Srbije – Gradska biblioteka Pančevo, Pančevo 2008, 283 str.

 

Povodom dvadesete godišnjice smrti istaknutog bizantologa i stručnjaka za pomoćne povijesne znanosti Vladimira Mošina u Pančevu je izašao iz tiska prijevod njegove autobiografije. Knjiga je to istovremeno dirljiva i zanimljiva svima koje iz bilo kojih razloga zanima životopis tog povjesničara na čiji su se dug i iznimno kompliciran život odrazili turbulentni događaji u njegovoj domovini – Rusiji, ali i sve ono što se zbivalo u Jugoslaviji od početka dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je ovamo doselio, sve do kasnih osamdesetih, kada je njegov život završio. Kako je tijekom svoga profesionalnog rada i znanstvene karijere, koja nije bila nimalo jednostavna i pravocrtna, Vladimir Mošin promijenio nekoliko akademskih sredina unutar jugoslavenske države, njegova bi autobiografija mogla poslužiti i kao vrlo koristan povijesni izvor za istraživače razvoja historijske znanosti u Srbiji i Makedoniji, gdje je radio, ali i u Hrvatskoj, u kojoj je doktorirao te kojoj je darovao više godina svoga rada na čelu Arhiva Historijskog instituta JAZU.

Najveća zasluga za izdavanje Mošinove autobiografije pripada bibliotekarki Gradske biblioteke u Pančevu i istraživačici povijesti ruske emigracije u Srbiji – Nesibi Palibrk-Sukić, koja je rukopis pronašla, prevela ga s ruskog, te priredila ovo izdanje sastavljajući bilješke o osobama spomenutima u tekstu i ostale potrebne komentare.

Kako saznajemo iz „Uvodnih napomena“ priređivačice, fotokopije rukopisa koje su poslužile za Mošinovu autobiografiju odnedavno se nalaze u Zavičajnom fondu Gradske biblioteke u Pančevu, a sâm rukopis pronađen je u ostavštini Sergeja Trojickog (danas u privatnoj zbirci). Vjerojatno je to jedan od četiri primjerka „Memoara“ Vladimira Mošina koje je on diktirao – boraveći u to vrijeme u Rusiji – svojoj sestri Galini i nekim drugim prijateljima. Jedan primjerak memoara spominje Rima V. Bulatova u tekstu „Osnivač jugoslavenske paleografske nauke – V. A. Mošin“, objavljenom u zborniku Ruska emigracija u Jugoslaviji (Moskva 1996).

Vladimir Aleksejevič Mošin rodio se 1894. godine u Sankt-Petersburgu, gdje je proveo i veći dio djetinjstva te se upisao na sveučilište. Prvi svjetski rat poremetio je redovni tijek njegova studija. Povučen – kako sâm kaže – „dobrovoljačkim zanosom“ svojih kolega iz gimnazije Mošin je stupio u vojnu službu i neko vrijeme proveo na galicijskom, a potom na kavkaskom frontu. Kasnije je boravio i studirao u Tiflisu i Kijevu, gdje je usprkos burnim revolucionarnim promjenama nastavio studij, radio u kazalištu i upoznao svoju buduću suprugu. Na kraju je mobiliziran u vojsku koja se borila protiv Crvene armije, a potom je, prilikom povlačenja, zajedno sa suprugom napustio Rusiju preko Krima.

Putnike koji su tjednima brodom putovali u neizvjesnost preko Crnog mora i Istanbula sudbina je odvela u Bakar odakle su prebačeni u Koprivnicu; tamo je bračni par Mošin živio idućih nekoliko godina. Vladimir Aleksejevič i njegova žena Olja radili su u koprivničkoj gimnaziji: on je predavao povijest i geografiju, a njegova žena – francuski jezik. U međuvremenu je položio završne ispite i stekao sveučilišnu diplomu te se nastavio baviti istraživanjem i pisanjem historiografskih radova. U proljeće 1928. godine doktorirao je na zagrebačkom sveučilištu radom o normanskoj kolonizaciji na Crnom moru. Život Mošinovih u Koprivnici poprimio je „ustaljen tok“, a podršku su dobivali i od hrvatskih prijatelja i od strane znanstvenika, pripadnika ruske emigracije naseljene u Jugoslaviji.

Iako se znanošću u početku bavio samo „’sebe radi’, iz zadovoljstva, zbog naučne znatiželje i instinktivne težnje za proširenjem svog kulturnog horizonta“, s vremenom je Mošin pomislio i na znanstvenu karijeru te se počeo interesirati za mogućnost zaposlenja na beogradskom univerzitetu, a predloženo mu je i da se kandidira za mjesto docenta bizantologije u Skopju. U potonjem je gradu uskoro počeo predavati, ali bez službenog imenovanja. Da bi se što bolje pripremio za bavljenje poviješću Bizanta, Vladimir Mošin jedno je ljeto proveo u Grčkoj učeći jezik. Od tog se trenutka posvetio ozbiljnim bizantološkim istraživanjima; predavao je u Skopju, kamo je otišao sam, bez obitelji – žene i sina Nikole, koji su još neko vrijeme nastavili živjeti u Koprivnici. Zbog financijskih restrikcija i zamrzavanja novih zaposlenja, u međuvremenu se Mošin morao vratiti na svoje staro radno mjesto u koprivničkoj gimnaziji.

Kako je u proljeće 1932. godine zbog demonstracija koje su đaci organizirali protiv beogradskog režima gimnazija u Koprivnici zatvorena, sudbina je Mošina i njegovu obitelj iznenada bacila u Pančevo, u novu sredinu koja se – kako i sam kaže u autobiografiji – „mnogo razlikovala od koprivničke, s kojom smo se za dvanaest godina života veoma srodili“. U prilagođavanju su Mošinovima pomogle veze s lokalnim društvom ruskih imigranata, a Vladimir Aleksejevič počeo je tješnje surađivati s beogradskim univerzitetom, gdje je izabran za privatnog docenta. Nastavio se intenzivno baviti bizantologijom, a surađivao je s Georgijem Ostrogorskim i Aleksandrom Vasiljevičem Solovjovim na izdavanju grčkih povelja srpskih vladara. Napokon je 1939. godine dobio namještenje na fakultetu u Skopju. Tijekom tridesetih godina Vladimir Mošin više je puta boravio u Grčkoj, međi ostalim i u samostanima na Svetoj gori (Atos), što je nesumnjivo utjecalo na jačanje njegova interesa za vjerska pitanja.

Rat i bugarska okupacija Makedonije ponovno su prekinuli Mošinovu znanstvenu karijeru te ga vratili natrag u Beograd, gdje se Vladimir Aleksejevič uzdržavao radeći kao profesor povijesti na Ruskoj muškoj gimnaziji. U to se vrijeme snažnije povezao s Ruskom pravoslavnom crkvom u Beogradu te je 1942. godine postao njezin svećenik. Nakon dolaska partizanskih vlasti Mošin je, zajedno s mnogim drugim ruskim imigrantima, uhapšen i kraće vrijeme proveo u zatvoru zbog sumnje na suradnju s Nijemcima (koja je pala na sve bijele emigrante). Ipak, izbjegao je sudbinu onih koji su bili žestoki protivnici sovjetskog režima te su kao takvi prognani iz Beograda ili osuđeni na kazne logora i otpremljeni u Rusiju. Rat je uzrokovao i veliku obiteljsku tragediju Mošinovih: njihov se jedinac Nikola potkraj rata našao u Francuskoj, a uskoro je ušao u Legiju stranaca i poginuo u Sajgonu 1947. godine.

Nakon rata Vladimir Mošin imao je priliku susretati se sa sovjetskim delegacijama znanstvenika koji su posjećivali Jugoslaviju. Kako primjećuje: „ugledajući se na sovjetsko iskustvo, državna vlast se pobrinula za obnovu Akademije nauka, posvećujući posebnu pažnju akademijama i naučnicima u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani“. Mošin je prvo postao suradnik Istorijskog instituta Srpske akademije nauka u Beogradu, a uskoro je pozvan u Historijski institut JAZU u Zagreb te je imenovan direktorom tamošnjeg arhiva. Godine 1948. Mošinovi sele u Zagreb, u bivši stan Ante Trumbića; u dijelu tog stana bila je smještena Orijentalna zbirka koju je vodio Sulejman Barjaktarević. Iako teška srca, Mošin je odbio mjesto u Vizantološkom institutu SANU koje mu je nuđeno nešto kasnije jer očito više nije imao snage ponovno se seliti natrag u Beograd.

Idućih desetak godina Vladimir Mošin bio je presudna osoba za rad Historijskog instituta JAZU, čiji je najvažniji i najaktivniji sastavni dio bio upravo arhiv što ga je vodio Mošin. No, to zagrebačko razdoblje Mošinove karijere također je završilo neočekivano naglo i u neugodnim okolnostima. Vladimira Mošina u Zagrebu su tolerirali dok je mukotrpno radio na izdavanju izvorne građe. U trenutku kada je aktualno postalo pitanje njegova imenovanja ravnateljem Historijskog instituta JAZU situacija se bitno promijenila. Naišao je na zakulisne igre i protivljenje akademika te je praktički izbačen iz Instituta i umirovljen 1959. godine. Nemogućim se pokazao i nastavak znanstvenog rada u Hrvatskoj, pa je Mošin – još uvijek vitalan i pun želje za novim istraživanjima – morao pokušati pronaći mjesto za sebe drugdje, prvo u Beogradu, u Narodnoj biblioteci Srbije, gdje je osnovao arheografski odjel, a kasnije u Skopju u Državnom arhivu Makedonije i u drugim institucijama. U Skopju je doživio i svoje zadnje dane – preminuo je 1987. godine.

Hrvatskim čitateljima zasigurno je najzanimljiviji onaj dio Mošinove Autobiografije u kojem on opisuje svoje zagrebačke dane i rad u Historijskom institutu JAZU. Na taj se dio odnosi poglavlje od tridesetak stranica na kojima se Mošin prisjeća svojih suradnika u Institutu, detaljno opisuje uvjete u kojima je taj Institut započeo s radom, svoju suradnju sa Staroslavenskim institutom, izdanja na kojima je radio i tijek rada na sređivanju arhiva. Kako se Mošin posebno istraživački bavio vodenim znakovima, dosta je pažnje posvećivao radu u Dubrovačkom arhivu, gdje je prikupljao materijale za rad, te se sa zadovoljstvom sjeća svojih boravaka tamo i ugodne atmosfere na koju je nailazio, te prijateljstva s Branislavom Nedeljkovićem koji je radio u Institutu SANU u Dubrovniku. „Olja i ja smo tih godina živjeli srećno“ – prisjeća se Mošin u autobiografiji svoga zagrebačkog razdoblja, a osjećaj spokoja davala mu je – izgleda – i svećenička služba u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, čemu također posvećuje nekoliko odlomaka teksta. Govori i o putovanju 1956. godine u Rusiju koju je tada zajedno sa ženom posjetio po prvi put nakon 35 godina emigrantskog života. Nakon toga je još nekoliko puta odlazio na putovanja u domovinu te održavao dobre veze sa sovjetskim znanstvenicima, što mu zasigurno nije pomoglo u trenutku kada se odlučivalo o njegovoj sudbini u Historijskom institutu JAZU. Kao Rus, bio je po definiciji sumnjiv vlastima, a kao znanstvenik širokih svjetskih veza i ugleda, na sebe je navukao podozrivost, pa i ljubomoru kolega.

Na preko dvjesto stranica knjige Autobiografija Vladimira Mošina možemo pratiti njegovu neobičnu sudbinu; priča započinje Mošinovim sjećanjem na roditelje i rodbinu, a završava oko 1980. godine.  Kronološkim redom on mirno pripovijeda o okolnostima u kojima se zatekao, govori vrlo otvoreno, čak i intimno o djetinjstvu i mladosti, o Prvom svjetskom ratu i prilikama u Rusiji, o putovanju u emigrantsku neizvjesnost, o životu i radu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i, kasnije, Jugoslaviji. Čitatelj s njime putuje od Rusije do Jugoslavije, pa preko Koprivnice, Skopja, Pančeva i Beograda, do Zagreba, pa opet preko Beograda do Skopja, prateći sudbinu koja uistinu čitatelja može na trenutke i potresti i rastužiti. Istovremeno Mošin donosi pregršt različitih informacija, osobito o znanstvenom životu, o razvoju historiografije, te zapažanja o osobama i okolnostima s kojima se susretao. Autora upoznajemo kao iznimno skromnu osobu, blagonaklonu prema svima, kao čovjeka pomirenoga s tužnom sudbinom, koji krivicu za svoje nedaće uvijek najprije traži kod sebe, a kod drugih nalazi gotovo uvijek pozitivne strane.

Predgovor knjizi, naslovljen „Sećanja protojereja, akademika V. A. Mošina“, napisao je pođakon Andrej Tarasjev, predsjednik Društva za očuvanje spomena na Ruse u Srbiji, a uvodne napomene sastavila je prevoditeljica i priređivačica knjige Nesiba Palibrk-Sukić. Na kraju se donosi i dvadesetak fotografija iz života Vladimira Mošina te detaljna bibliografija njegovih radova.

Magdalena Najbar-Agičić