Kristina Deskar – prikaz zbornika – “Reprezentacije socijalističke Jugoslavije: preispitivanja i perspektive”, 2019.

 

Hannes Grandits, Vladimir Ivanović, Branimir Janković (ur.), Reprezentacije socijalističke Jugoslavije: preispitivanja i perspektive, Udruženje za modernu historiju, Srednja Europa, Sarajevo – Zagreb 2019, 209 str.

 

Zbornik Reprezentacije socijalističke Jugoslavije rezultat je projekta u kojem su povjesničari s više institucija iz zemalja bivše Jugoslavije (Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije) surađivali s kolegama s Katedre za povijest jugoistočne Europe Humboldtovog sveučilišta u Berlinu. Riječ je o višegodišnjem DAAD projektu pod nazivom „Repräsentationen des sozialistischen Jugoslawien im Umbruch“ (Reprezentacije socijalističke Jugoslavije u prijelomnim godinama) koji je započeo 2012. godine, a fokusiran je na mijenjanje percepcije o socijalističkoj Jugoslaviji te implementaciji novih, kvalitetnijih znanstvenih i istraživačkih paradigmi.

Na tragu toga, u uvodu zbornika urednici iznose nekoliko glavnih teza o pokušaju „normalizacije“ pristupa suvremene historiografije prema socijalističkoj Jugoslaviji. Između ostalih, ističe se potreba za suradnjom povjesničara iz svih republika sljednica Jugoslavije, a „ne samo u vlastitom historiografskom znanstvenom okruženju“ (str. 7), u uskom nacionalnom ili nacionalističkom diskursu. Kako su urednici primijetili, takav pristup doprinosi spoznajama i napretku svake od tih historiografija te istraženosti područja i prezentaciji same socijalističke Jugoslavije. Dakle, pogled na ovu temu krucijalan je kako bi i ovo razdoblje povijesti bilo sagledano u potpunosti, a ne samo parcijalno i do neke mjere subjektivno.

Sam zbornik je podijeljen na tri dijela. U prvom, naslovljenom „Modernizacijska paradigma pod znakom pitanja“, iznosi se pogled na samu historiografiju te daje pregled i određene smjernice za buduća istraživanja. Tako Hannes Grandits i Holm Sundhaussen zazivaju kontekstualizaciju i logičko razmišljanje nasuprot teleološkom pristupu Jugoslaviji koji, uz sveobuhvatnu modernizaciju, povijest socijalističke Jugoslavije vidi kao linearan put od točke A do točke B, pri čemu je točka B neizbježna propast. Također se ne smije izolirati društvena, ekonomska, pa i politička situacija u Jugoslaviji, već se u obzir treba uzeti da je ona uvelike ovisila o globalnim čimbenicima.

Kako ističe Jure Ramšak, i pokret 1968. godine u Jugoslaviji je bio pod utjecajem globalnih struja, ali dok su drugi studenti pozivali na uređivanje sustava sličnijeg jugoslavenskom, neki jugoslavenski marksisti bili su nezadovoljni napuštanjem ‘klasnih zakona’ i ‘birokratizacijom’, te su se zbog toga smatrali „jedinim stvarnim“ revolucionarima.

Aida Ličina Ramić analizirala je historiografiju o rastu i razvoju tri velika jugoslavenska grada (Beogradu, Sarajevu i Zagrebu). Unatoč tome što se modernizacija uvelike odlikuje urbanizacijom i izgradnjom gradske infrastrukture, koje su među glavnim karakteristikama socijalističke Jugoslavije, u historiografiji su te teme u najmanju ruku zanemarene. Kako je autorica pokazala, postojeći radovi se fokusiraju na razdoblje od 1945. do 1970., a njihovi su autori često tek zaljubljenici u arhitekturu i povijest, dok radovi stručnjaka još uvijek izostaju.

Pitanje percepcije razvijenosti socijalističke Jugoslavije može se pratiti kroz udžbenike povijesti, koji su dio dominantnog narativa određenog vremena i društva, jer su usmjereni prema najmlađim naraštajima, a samim time i budućnosti tog društva. Baš to je učinio Darko Stojanov, koji je analizirao makedonske udžbenike povijesti od 1970. do danas. Otkrio je da su jugoslavenski udžbenici pridavali veliku važnost modernizaciji i industrijskom napretku postignutom od 1945. godine, dok je u samostalnoj Makedoniji taj aspekt povijesti Jugoslavije u potpunosti izgubio na važnosti.

Igor Duda u svom je članku napravio pregled socijalne historije socijalističke Jugoslavije. Naime, to je područje historijske znanosti u posljednjih petnaestak godina doživjelo poseban procvat, zainteresiravši brojne strane i domaće povjesničare. Međutim, mnoga područja su još uvijek neistražena. To su, na primjer, pitanja obitelji, kućanstva, privatnog života te emancipacije, mobilnosti, klijentelizma i elite. S druge strane, među najbolje istraženim temama je kultura sjećanja, o čemu svjedoči i značajan dio ovog zbornika koji se bavi baš time.

Drugi dio zbornika posvećen je temi „Dinamike otvorenosti i zatvorenosti jugoslavenskog socijalizma“. O otvorenosti socijalističke Jugoslavije svjedoče radovi Ruže Fotiadis i Nemanje Radonjića. Dok se Fotiadis fokusirala na grčko-jugoslavenske odnose, Radonjić je istražio glorifikaciju jugoslavenske vanjske politike zbog pokretanja Pokreta nesvrstanih i veza zemalja koje su nekada nazivane Trećim svijetom. Oboje su zaključili da je zbog svoje vanjske politike Jugoslavija bila cijenjena, ali Radonjić je ukazao na odnose s brojnim državama i mnoge teme vezane za Pokret nesvrstanih koje u suvremenoj historiografiji i dalje ostaju neistražene. To su, na primjer, ekonomski i kulturni odnosi, rasizam i odnosi sa zemljama Latinske Amerike. Katharina Tyran je u svom radu ustvrdila da je pozitivnu sliku u inozemstvu Jugoslavija ostavila i u Austriji, gdje je unatoč negativnom stavu gradišćanskih Hrvata, nastupala kao zaštitnica hrvatske i slovenske nacionalne manjine.

Borut Klabjan usporedio je kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat u Sloveniji i Italiji od raspada Jugoslavije do danas. Kao rezultat svog istraživanja ponudio je tezu da u kulturi sjećanja između te dvije države nema esencijalnih razlika te da stoga Jugoslavija ne pripada skupini ostalih postsocijalističkih zemalja, već po tome nalikuje državama zapadne Europe. Nadalje, poziva povjesničare da prestanu dijeliti Europu Željeznom zavjesom u odnosu na kulturu sjećanja, nego da se usredotoče na komparativni pristup i pogranična područja.

Jugoslavija je nesumnjivo po mnogim pitanjima bila otvorenija od svojih susjeda na istoku. Jedno od njih bila je publicistika, što unatoč otvorenosti nikako nije značilo da su se objavljivale knjige kritički nastrojene prema vodstvu države. No, zahvaljujući odmaku nakon sukoba Tito-Staljin, u Jugoslaviji su objavljene knjige zapadnih autora i disidenata o SSSR-u i Staljinu. Branimir Janković uz ovu konstataciju poziva u svom radu i na podrobnije istraživanje povijesti knjige i čitanja, kao novog područja proučavanja jugoslavenske povijesti.

O važnosti i mnogobrojnosti istraživanja u području kulture sjećanja govori i to da joj je posvećen treći dio ovog zbornika, „Tjeskoba pogleda unazad u postjugoslavenskim historiografijama“, ali i neki od radova u drugim dijelovima. Naime, dominantni narativi u historiografiji, kao i u široj javnosti o Jugoslaviji, većinom su negativni. Riječ je o problematici poimanja Jugoslavije kao „izgubljenog vremena“ koji prate narativi o političkom i ekonomskom zapostavljanju određene republike. Zanimljivo je da se, unatoč značajnim razlikama između naroda i republika unutar Jugoslavije, takav diskurs javlja u svim njezinim sljednicama. Prema Petru Todorovu, u Makedoniji se reflektira u dokumentarnim filmovima u kojima je Jugoslavija predstavljena kao glavni krivac za makedonsko gubljenje samostalnosti, dok se u Bosni i Hercegovini kao žrtva ne prikazuje državnost, već religijska autonomija Islamske zajednice, o čemu je u zborniku pisao Amir Duranović. Pri tome ključnu ulogu igra odabir vokabulara koji ponekad šalje eksplicitnu poruku čitateljima ili gledateljima. Povodom obilježavanja stogodišnjice stvaranja Jugoslavije, u Srbiji se prisjećanje pretvorilo u „demoniziranje, […] sotonizaciju, […] i mistifikaciju“ Jugoslavije. Radina Vučetić upozorava da se, druge strane, razdoblje socijalističke Jugoslavije ponekad, pogrešno, glorificira ili je se sjeća s nostalgijom. Općenito, u Srbiji su posljednjih godina mnoge obljetnice ostale prešućene, što možda govori o srpskom društvu i više od obljetnica koje jesu obilježene.

Međutim, da kritika razdoblja socijalističke Jugoslavije ne mora nužno biti i negativizacija pokazao je Husnija Kamberović svojim istraživanjem. On je analizirao memoare nekoliko visokopozicioniranih jugoslavenskih političara koji nisu u skladu s dominantnim narativom, a svoje sjećanje formiraju iskustvom rata 1990-ih i raspadom Jugoslavije.

Vladimir Ivanović je pri istraživanju sjećanja bosanskih izbjeglica u Beču 1990-ih godina proveo s njima 2017. godine intervjue u kojima je pokušao otkriti kakav je bio njihov pogled na situaciju u kojoj su se tada našli, ali i kako se određuju u usporedbi s gastarbajterima iz 1960-ih i 1970-ih, nakon čega je zaključio da se te dvije generacije uvelike razlikuju. Ovaj članak je posebno aktualan s obzirom na trenutnu emigraciju iz svih postjugoslavenskih država.

Svi radovi sadržani u ovom zborniku pokušavaju doprinijeti promjeni paradigme isključivog pogleda na socijalističku Jugoslaviju, to jest, previše subjektivnog, pozitivnog ili negativnog pogleda izvan vremenskog i prostornog konteksta, te upozoriti na neistraženost pojedinih područja njezine povijesti. Istraživanja i sugestije o budućim istraživanjima u skladu s postavkama postmodernističke suvremene historiografije, preispitivanje dosadašnjih diskursa i reprezentacija, a ne puko otkrivanje i prepričavanje činjenica jake su točke ovog projekta i zbornika koji je iz njega proizašao.

 

Kristina Deskar