Stipica Grgić – In memoriam: Pavao Knezović (1949.–2019.)
Dana 2. prosinca 2019. napustio nas je dr. sc. Pavao Knezović, poznati latinist te redovni profesor u miru Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 26. svibnja 1949. u Crnopodu kraj Ljubuškog. Nakon završene srednje škole upisuje studij klasične filologije i arheologije. Njega je završio diplomirajući 1975. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Skoplju. Od 1977. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tamo je, prvo kao asistent prof. Željku Puratiću, a kasnije kao docent, predavao predmete vezane uz latinski jezik i kulturu. Još kao asistent tokom 1980-ih u nekoliko navrata je odlazio na stipendije u Italiju, posebice Rim (Facoltà di letere e filosofia). U talijanskim knjižnicama i arhivima, kao i onim domaćima, istraživao je tekstove latinista iz današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Uslijed izbijanja Domovinskog rata Pavao Knezović seli u Zagreb gdje će do 1998. predavati na nekoliko srednjih škola latinski jezik. Spomenute 1998. prelazi na Hrvatski institut za povijest, gdje će ustrojiti Odjel za latinističku historiografiju, preko kojeg će pomoći razvoju jedne plodne generacije mlađih znanstvenika, koje će ujedno i sam zaposliti. Do sredine 2000-ih kao vanjski suradnik predaje kolegije iz rimske kulture i književnosti na sveučilištima u Zagrebu, Mostaru i Zadru. Godine 2005. prelazi na Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu, gdje neumornom energijom ustrojava Odsjek za hrvatski latinitet.
Znanstveni interesi prof. dr. sc. Pavla Knezovića bili su oduvijek usmjereni istraživanju hrvatskog latiniteta. Smatrao je da je upravo latinistička faza hrvatske povijesti, književnosti i (šire) kulture, koja je obilježila našu prošlost od antike pa do 19. stoljeća, pomogla razvoju posebne hrvatske kulture i identiteta te da je oduvijek bila hrvatska poveznica s ostatkom kulturne Europe. U tom kontekstu treba promatrati i projekte koje je vodio u posljednja dva desetljeća, a koje je mahom stipendiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske: Književnojezični latinizam u franjevačkoj baštini, Kanonske vizitacije Senjske i Krbavske ili Modruške biskupije, Percepcija Turaka u hrvatskoj latinističkoj historiografiji, Hrvatska latinistička historiografija. Usput valja naglasiti kako je bio istaknuti član nekoliko strukovnih udruženja, poput Hrvatskoga društva klasičnih filologa ili Hrvatskoga arheološkoga društva.
Pavao Knezović autor i koautor je nekolicine srednjoškolskih i sveučilišnih udžbenika latinskog jezika. Samostalno ili zajedno s raznim kolegama napisao je nekoliko knjiga koje se odnose na bogatu kulturnu povijest hrvatskog latiniteta. Sveukupno je izdao više od stotinu raznih radova. Uredio je mnoštvo izvora koji su nam dali dosad nepoznati uvid u prošlu zbilju Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Posebno bih istakao njegov neformalni, ali dugogodišnji projekt Tihi pregaoci u kojem su obrađivani životi te znanstveni opusi dosad zanemarenih franjevaca, kao i doba u kojima su oni stvarali. Sve je rezultiralo sa 17 skupova u nizu, koje su pratili zbornici radova. Da nije bilo prof. Knezovića o tim se pojedincima vjerojatno do današnjih dana ne bi ništa pisalo.
Iako se na sve moguće načine nastojao ograditi od takvog naziva prof. Knezović je doista bio spiritus movens mnogih skupova i izdanja, posebice Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Pritom je često nastojao uključiti što više znanstvenika raznih profila i polja interesa, te okupiti ekipu s kojom je ispunjavao mnoge obveze. Na taj način mnoge su se generacije, pogotovo mlađih znanstvenika, naučile puno o bitnim elementima znanstvenog, istraživačkog i izdavačkog posla, poput prijava projekata te uređivanja zbornika, ali i poboljšanja izlagačkih vještina.
Mnogima, pa i piscu ovih redaka, kojem je prof. Knezović kraće vrijeme predavao (i kod njega imao zaključenu ocjenu dovoljan), ostat će u sjećanju kao izvrstan predavač, koji nas je tražio puno znanja, ali je bio spreman dati sve od sebe da ga se usvoji. Ispričat ću ovdje samo kraću anegdotu, da ostane negdje zapisana. Ona svjedoči o njegovom duhu i metodama. Školske godine 1997./1998. bio sam jedan od sretnika koji je upisao prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj Šalati. Većina nas „prvašića” po prvi puta susrela se, između ostalog, i s latinskim jezikom. To nam je bio ne samo nov nego i težak predmet. Stoga su na većim i manjim provjerama znanja mnogi pokušavali koristiti razne „šalabahtere”. Prof. Knezović je kao nastavnik toga predmeta neumoljivo, ali šutke, samo sa smiješkom, cijelo polugodište plijenio takva „pomagala” u našem i drugim razredima kojima je predavao. Došao je tako kraj polugodišta. Na velikom panou namijenjenom latinskom jeziku u auli naše škole, koji je bio pod staklom i zaključan s par bravica, prije Božića osvanulo je čudno uređeno drvce. Na velikom zelenom papiru koji je bilo izrezan da predstavlja jelku nalazile su se mnoge i raznobojne kuglice. U svakoj od njih po jedan ranije zaplijenjen šalabahter, preko kojeg je kemijskom olovkom bilo napisano ime i prezime te razred „prepisivača”. Crvenjeli smo se tjednima, ali je u drugom polugodištu razina pokušaja „švercanja” drastično pala.
Radi svoje stručnosti, inkluzivnosti, ali i pozitivnog pristupa, prof. Knezović bio je cijenjen među kolegama i omiljen među studentima kojima je predavao. A predavao je na više sveučilišta i više odsjeka te je bio mentor nebrojenom mnoštvu studenata za raznorodne teme. Ispred glavne zgrade Hrvatskih studija, ili na kratkoj kavi, često ga se znalo sresti kako (uz nezaobilaznu cigaretu) dijeli uvide u svoje znanje, usmjerava, potiče te ohrabruje studente i kolege. Njegovo umirovljenje nakon teškog srčanog udara, a nekoliko godina nakon toga i smrt od mučne bolesti duboko su pogodile sve koji su ga poznavali. Nedostajat će nam njegov prepoznatljiv brk, ali još više znanje i optimizam kojim je zračio.
Stipica Grgić