Luka Pejić, “Pola stoljeća Hobsbawmove knjige ‘Bandits’ (1969.)”
Pola stoljeća od pojave Hobsbawmovih bandita
Iako je možda ostao zapamćen kao tvorac čuvene trilogije posvećene „dugom“ 19. stoljeću, početke Hobsbawmove međunarodne akademske afirmacije prvenstveno vežemo uz historiju odozdo i njegovu, za ono vrijeme, iznimno svježu analizu raspršenih fragmenata socijalnog banditizma. Deset godina nakon što je potpisao studiju Primitive Rebels (1959.), Hobsbawm je objavio knjigu jednostavnog, ali vrlo intrigantnog naslova, Bandits (1969.). Pola stoljeća kasnije, poslije nebrojenih radova napisanih prema modelu koji je predložio ovaj britanski povjesničar, kao i više ili manje uspješno artikuliranih argumenata usmjerenih prema osporavanju predloženog analitičkog okvira, Hobsbawmovi „banditi“ i dalje plijene pozornost istraživača, ali i šireg čitateljstva.
Kako je eksplicitno navedeno u drugom poglavlju, u fokusu ove Hobsbawmove knjige nalaze se određeni oblici individualne ili kolektivne pobune unutar seljačkih, predmodernih društava diljem svijeta. Prema ključnoj tezi autora, seljaci-odmetnici oduvijek su bili objekti ambivalentne socijalne percepcije. Naime, dok su ih veleposjednici i predstavnici državnih vlasti svojevremeno smatrali zločincima, za šire narodne mase oni su bili „heroji, prvaci, osvetnici, borci za pravdu, možda čak i predvodnici oslobođenja, a u svakom slučaju ljudi kojima se trebalo diviti, pomagati i podupirati ih“ (str. 19-20).[i] Za Hobsbawma, banditi (od tal. bandito) su svojevrsni simptomi krize ili tenzija unutar njihovih društava, poput gladi, bolesti, ratova i sl. „Banditizam sam po sebi ne predstavlja program za seljačka društva, već oblik samopomoći za bijeg iz njih u određenim okolnostima“, navodi autor (29). U svojoj srži, mit o banditima, konstruiran kroz selektivan proces idealizacije njihovih postupaka, usmenu predaju ili folklor, počiva u zamislima o redistribuciji dostupnih dobara i pravdi za siromašne. „Većina siromaha bili su seljaci, kao što su uvelike bili i oni koji bi postali banditi“, podsjeća Hobsbawm (171). S druge strane, kada je riječ o njihovom konkretnom djelovanju, gotovo nikada u pitanju nisu bili progresivni modernistički zahtjevi svojstveni, primjerice, revolucionarnim platformama sa socijalističkim predznakom kasnog 19. ili 20. stoljeća. Naprotiv, kroz djelovanje ruralnih odmetnika, određeno organizacijsko-ideološkim arhaizmima, manifestirao se primitivan protest za uspostavljanje „starih pravica“ (60). Samim time, vojni i politički potencijal ovih „revolucionarnih tradicionalista“ (31) uvijek je bio iznimno ograničen.
Jasno je kako fenomen banditizma može biti razumljiv jedino u korelaciji s historijom moći, tj. razvoja kontrolnih mehanizama država i drugih represivnih centara. Pozicija bandita spram vlasti nikada nije bila jednodimenzionalna, pa tako Hobsbawm upućuje na brojne nijanse i specifičnosti ovog odnosa. Odmetničke čete ili hajduci nisu odbacivali sve oblike političkog autoriteta, stoga su čak bili spremni privremeno surađivati s lokalnim dužnosnicima, sporazumno se suprotstavljajući nekoj trećoj strani (78, 98). Društveno pozicioniranje bandita postaje složenije, uzmemo li u obzir sljedeću Hobsbawmovu opasku: „U isto vrijeme, bandit je neizbježno upleten u mrežu bogatstva i moći jer, za razliku od ostalih seljaka, on stječe bogatstvo i ostvaruje moć. On je jedan od nas koji je u konstantnom procesu povezivanja s njima. Što je uspješniji kao bandit, sve više postaje predstavnikom i prvakom siromašnih, ali i dijelom sustava bogatih“ (95). Štoviše, u knjizi se navode zanimljivi primjeri vladara, u Etiopiji, Kini i drugdje, koji su karijere svojedobno započeli upravo kao odmetnici (10-11).
Hobsbawm je pokušao, barem načelno, kategorizirati bandite u tri skupine, a to su: plemeniti pljačkaši (noble robbers, poput Robina Hooda), hajduci (specifične primitivne gerilske jedinice), te osvetnici (avengers), kao što je bio čuveni brazilski odmetnik Lampião[ii] (23). Ovoj podjeli, te nizu popratnih karakteristika, pridružio je i prijedlog periodizacije historije banditizma s obzirom na socijalne okolnosti. U prvoj fazi, kako tvrdi, odmetništvo predstavlja reakciju na inicijalno uključivanje tradicionalnih ruralnih društava u klasne državne režime, viđene iz perspektive seljaštva kao strane silnice. Slijedi vrijeme lokalne i globalne transformacije banditizma u kontekstu uspona kapitalizma, uz popratne izljeve revolta prema udaljenim organima vlasti ili kreditnim institucijama koje su male zemljoposjednike nepovratno povezale sa širim tržištem. Osvrćući se na niz pojava, od Balkana i Anatolije do Argentine i Kolumbije, Hobsbawm je uočio kako je brojnim banditskim pojavama zajednički bio otpor prema nametanju izvanjskog autoriteta i kapitala (9). U konačnici, uspješno provedena modernizacija, kao kombinacija ekonomskog razvoja, formiranja učinkovitih načina komunikacije i administrativne mreže, postaje dokidajući čimbenik za banditizam koji cvjeta u socijalnim okolnostima lišenima ovih elemenata (22).
Nedugo nakon objavljivanja knjige, provokativne i dalekosežne teze koje je Hobsbawm iznio u Bandits postale su predmetom akademske fascinacije, ali i nepopustljive kritike. Hobsbawm je prozivan zbog metodološki dvojbenih utemeljenja istraživanja koje je, kako primjećuje Luka Šešo,[iii] uvelike bilo oslonjeno na fiktivnu literaturu (pjesme, epovi, balade itd.), te izvore inspirirane folklorom, a ne institucionaliziranoj, arhivskoj dokumentaciji. Vjerodostojnost takvih vrela dovođena je u pitanje i s obzirom na problem selektivnosti kolektivnog sjećanja, ali i poziciju promatrača koji su, u mnogim slučajevima, bili pripadnici srednje klase bez pravih doticaja sa stvarnošću bandita. Svakako je najpoznatija kritika Hobsbawmovog modela socijalnog banditizma napisana od strane nizozemskog antropologa, Antona Bloka 1972. godine.[iv] U najkraćim crtama, Blok je zauzeo stajalište kako ličnosti poput Robina Hooda imaju vrlo malo veze s društvenom realnošću nekog okruženja, držeći da takav mit egzistira isključivo u glavama članova određene zajednice. Blok je pod upitnik doveo i (prenaglašeni) klasno-protestni karakter banditizma, Hobsbawmovo viđenje političnosti hajduka, te generalnu kategorizaciju odmetnika i njihovu jasnu distinkciju spram drugih kriminalnih skupina. Kako god bilo, Hobsbawm je Blokove opaske očigledno doživio kao konstruktivnu kritiku, stoga je uz nadolazeća izdanja knjige objavljivan i njegov poduži odgovor spomenutom nizozemskom stručnjaku, napisan na dvadesetak stranica. Upravo je na ovaj način Hobsbawm dobio mogućnost dodatne elaboracije teze, pojašnjavajući sve nedorečene aspekte jednog od svojih najranijih zapaženih djela. Tridesetak godina nakon objavljivanja prvog izdanja knjige, zahvalio se širokom krugu čitatelja, među kojima su bili i mezoamerički militantni aktivisti posvećeni vlastitim borbama 1970-ih. „To ne znači da je analiza predstavljena u Banditima točna. No može ohrabriti čitatelje knjige kako ona predstavlja ipak nešto više od vježbe u antikvarijanizmu ili akademskoj spekulaciji. Robin Hood, čak i u svojim najtradicionalnijim oblicima, i dalje nešto znači u današnjem svijetu te ljudima poput ovih meksičkih seljaka. Takvih je mnogo. I oni zavređuju znati.“ (199), zapisao je.
Nastojeći ponuditi što uvjerljiviju sintezu historije socijalnog banditizma, Hobsbawm je pisao o sličnim pojavama u nizu zemalja, na gotovo svim kontinentima. Samim time, njegova pojašnjenja nisu mogla obuhvatiti sve mikrohistorijske nijanse i specifičnosti nekog konteksta, što je potaknulo brojne povjesničare da specijalistički prošire, afirmiraju ili ospore Hobsbawmove komentare o odmetništvu na području određenih država. S vremenom, objavljene su studije o banditizmu u Zimbabveu i Mozambiku, Brazilu, Kini, Angoli, Kubi, Maleziji, Dominikanskoj Republici, SAD-u, Litvi, Turskoj, itd.[v] Neovisno o neujednačenim stavovima povjesničara, sociologa ili antropologa o ovoj teoriji, socijalni banditizam nedvojbeno je postao globalni akademski fenomen. Imajući to na umu, pomalo je nevjerojatno da knjiga Bandits i dalje nije prevedena na hrvatski jezik, iako je to učinjeno s gotovo svim preostalim relevantnim naslovima ovog autora. Na kraju krajeva, model socijalnog banditizma u svojim su člancima propitivali tek rijetki istraživači s ovih prostora. U tom je smislu neizostavno ime Miroslava Bertoše koji je, pišući o istarskom razbojništvu u 17. i 18. stoljeću, Hobsbawmovu sintagmu opisao kao „uspješnu i prikladnu“, uz napomenu kako ju on sam koristi „u proširenom i izmijenjenom značenju, donekle prilagođenom istarskim prilikama“.[vi] Osim njega, studiju o „primitivnim pobunama“ na području Banske Hrvatske krajem 19. stoljeća objavio je Stefano Petrungaro, pozivajući se na Hobsbawmove teze kao svoje djelomično teorijsko uporište.[vii] Kada se sve zbroji i oduzme, lako je zaključiti da je analiza socijalnog banditizma uglavnom zaobišla Hrvatsku, iako je ostavljeno i više nego dovoljno prostora za takva istraživanja. Uostalom, Hobsbawm je među referencama naveo tek šačicu izvora koji su obuhvatili područje bivše Jugoslavije.[viii] Na tragu navedenog, moguće je primijetiti kako čak niti višedesetljetna fascinacija Jovanom Stanisavljevićem Čarugom nije polučila rad koji bi ovog poznatog slavonskog razbojnika kritički postavio u okvire Hobsbawmove teorije.[ix]
Iako je originalno izdanje knjige Bandits svjetlo dana ugledalo prije pola stoljeća, već je rečeno kako su nadolazeće inačice omogućile Hobsbawmu da revidira i dopuni svoju argumentaciju. Upravo je u posljednjem izdanju, onom iz 2001. godine, priznao kako je s pravom kritiziran s obzirom na inicijalno ograničavanje pojave socijalnog banditizma na predmoderna agrarna društva. Imajući na umu takve opaske, u obzir je uzeo tvrdnje kako nije nužno iščezavanje navedenog fenomena s razvojem moderniziranog prijevoza, komunikacija ili represivnih mehanizama. Baš naprotiv, prema nekim autorima, mogu se javiti i opstati novi oblici socijalnog banditizma, adaptirani sasvim drugačijim okolnostima tehnoznanstvenog svijeta (183). Hobsbawm je dao do znanja kako se unutar prevladavajuće kapitalističke paradigme transformirala i uloga bandita, ali je i podsjetio da je njega prvenstveno zanimala analiza „ovog starog i rasprostranjenog fenomena“, a ne pokušaji obrazlaganja mogućih uvjeta u kojima bi on mogao oživjeti (184, 188). Ipak, domišljate reference na popularnu kulturu, od Johna Waynea i Akira Kurosawe do Batmana, poslužile su mu kako bi dodatno aktualizirao čitavo pitanje, ostavljajući novoj generaciji istraživača sasvim dovoljno manevarskog prostora za eventualno propitivanje socijalnog banditizma u okvirima neoliberalnog kapitalizma i svijeta masovnih medija kasnog 20. ili ranog 21. stoljeća.[x]
Luka Pejić
[i] Pri analizi studije, korišteno je sljedeće, četvrto izdanje knjige: Eric Hobsbawm, Bandits, Abacus, London, 2001.
[ii] Punim imenom Virgulino Ferreira da Silva (1897. – 1938.), no poznatiji pod nadimkom Lampião (od port. Lampeão – svjetiljka, lampa), bio je poznati predvodnik skupine od stotinjak cangaceiro bandita u sjeveroistočnom Brazilu tijekom 1920-ih i 1930-ih godina.
[iii] Pozornost obratiti na sljedeći članak: Luka Šešo, „Povijest istraživanja socijalnog banditizma“, Povijest u nastavi, vol. 5, br. 1, 2005., 74-75.
[iv] U pitanju je tekst „The Peasant and the Brigand: Social Banditry Reconsidered“, Comparative Studies in Society and History, vol. 14, br. 4, 1972., 494-503.
[v] S obzirom na redoslijed zemalja navedenih u tekstu, istraživanja u pitanju su sljedeća: Allen Isaacman, „Social Banditry in Zimbabwe (Rhodesia) and Mozambique, 1894-1907: An Expression of Early Peasant Protest“, Journal of Southern African Studies, vol. 4, br. 1, 1977., 1-30; Linda Lewin, „The Oligarchical Limitations of Social Banditry in Brazil: The Case of the Good Thief Antonio Silvino“, vol. 82, 1979., 116-146.; Elizabeth J. Perry, „Social Banditry Revisited: The Case of Bai Lang, a Chinese Brigand“, Modern China, vol. 9, br. 3, 1983., 355-382; W. G. Clarence-Smith, „Runaway Slaves and Social Bandits in Southern Angola, 1875–1913“, A Journal of Slave and Post-Slave Studies, vol. 6, 1985., 23-33; Louis A. Pérez, Jr., „Vagrants, Beggars, and Bandits: Social Origins of Cuban Separatism, 1878-1895“, The American Historical Review, vol. 90, br. 5, 1985., 1092-1121; Cheah Boon Keng, „Hobsbawm’s Social Banditry, Myth and Historical Reality: A Case in the Malaysian State of Kedah, 1915–1920“, Bulletin of Concerned Asian Scholars, vol. 17, 1985., 34-51; Julie Franks, „The Gavilleros of the East: Social Banditry as Political Practice in the Dominican Sugar Region, 1900–1924“, Journal of Historical Sociology, vol. 8, br. 2, 1995., 158-181; John Boessenecker, „California Bandidos: Social Bandits or Sociopaths?“, Southern California Quarterly, vol. 80, br. 4, 1998., 419-434; Tomas Balkelis, „Social Banditry and Nation-Making: the Myth of a Lithuanian Robber“, Past & Present, vol. 198, br. 1, 2008., 111–145; Baris Cayli, „Crime, Bandits, and Community: How Public Panic Shaped the Social Control of Territory in the Ottoman Empire“, Territory, Politics, Governance, 2018., 1-16.
[vi] Miroslav Bertoša, Doba nasilja, doba straha: vojnici-pljačkaši, seljaci-razbojnici i doseljenici-nasilnici u Istri XVII. i XVIII. stoljeća, Duriex, Zagreb, 2011., 260.
[vii] Stefano Petrungaro, Kamenje i puške. Društveni protest na hrvatskom selu krajem XIX. stoljeća, Srednja Europa, Zagreb, 2011., 52.
[viii] U pitanju je Staatskunde und Geschichte von Dalmatien, Croatien, und Slavonien, Johanna Christiana von Engela iz 1798. godine. Tu je i rukopis Bosnien, koji je 1879. godine u Beču objavio Amand von Schweiger-Lerchenfeld, kao i Aus Bosniens letzter Türkenzeit (Beč, 1905.), Josefa Koetscheta. Prilikom obrađivanja prilika u Crnoj Gori, Hobsbawm se poziva na autobiografiju Milovana Đilasa, Besudna zemlja (New York, 1958.). Također, među izvorima navodi i knjigu Georgesa Castellana, La Vie Quotidienne En Serbie Au Seuil De L’indépendance, 1815–1839 (Pariz, 1967.).
[ix] Bez obzira na to, i popularni i stručni radovi uglavnom problematiziraju socijalni karakter Čaruginih kontroverznih postupaka. Na tom tragu, indikativno je kako je knjiga Borisa Rašete naslovljena upravo ovako: Čaruga. Legenda o Robinu Hoodu (Zagreb, 2019.).
[x] U tom smislu, legitimno je postaviti pitanje mogu li se ili ne cyber aktivisti, poput primjerice grupe Anonymous, uklopiti u okvire suvremenog socijalnog banditizma. Među ostalim autorima, na umu vrijedi imati i rad Hakima Beyja te njegove „privremene autonomne zone“ (Temporary Autonomous Zone), kao „koncept pobune, ustanka ili gerilske akcije koja oslobađa područje (…) a potom se rasplinjuje (…) prije nego je Država uspije ugušiti“. Više o navedenom ovdje: Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.