Stevo Đurašković – osvrt na knjigu – Drago Roksandić, “Historiografija u tranziciji”, 2018.

 

Drago Roksandić, Historiografija u tranziciji, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 2018, 563 str.

 

Zbornik radova Historiografija u tranziciji predstavlja svojevrstan rezime nadasve plodnog strukovnog i javnog djelovanja profesora Drage Roksandića u zadnjih 25 godina. Tako djelo obuhvaća raspon od radova o manje ili više davnim prijelomnicama hrvatske povijesti – poput Srba u Hrvatskoj 1989/1990. godine, preko genocidnog nasilja u NDH, ideologije i kulture partizanskog pokreta ili stvaranja Jugoslavije 1918. godine – pa do raznih aporija identiteta formiranih na granicama i predziđima, od kolektivnih identiteta vojnih krajišnika do policentričnih identiteta osoba poput Save Mrkalja ili Gerasima Zelića. Način na koji Roksandić prilazi dotičnom širokom pojasu povijesnih događaja, ljudi i ideja najbolje se može izraziti riječima jednog od recenzenata knjige, Slavena Ravlića, koji je zbornik sveo pod zajednički nazivnik teorijske inovativnosti i dijaloške otvorenosti. Na posljednju su fokusirana uvodna dva eseja koji predstavljaju otvoreni autorov poziv na dijalog kao način suočavanja s traumama naše bliske prošlosti, budući da povijest po odličnoj Roksandićevoj opasci predstavlja neprolaznu avet naše sadašnjosti uslijed straha hrvatskog društva pred drugima i straha od samog sebe.

U radovima koji tematiziraju razmeđa prošle sadašnjosti, bliske prošlosti i suvremene povijesti, Roksandić se upire odstraniti sa čitatelja prošlost kao avet sadašnjosti pričanjem o očitim činjenicama koje dobar dio javnosti negira, poput one kako se npr. „u zadnjih dvadeset i pet godina u Socijalističkoj Jugoslaviji ni o čem se nije toliko raspravljalo kao o naciji i nacionalnim odnosima“ (64). Što jeste činjenica od koje naš povijesni kanon bježi kako se ne bismo suočili da se u SFRJ ne samo moglo, već i skoro pa moralo deklarirati Hrvatom ili Srbinom, ali isključivo komunističkim Hrvatom i Srbinom. Autor izvrsno pokazuje kako su komunistički Hrvat i Srbin skrenuli s puta kada je režim aproprirao predkomunistički nacionalni master-narativ u „komunistički neoromantizam“. Nadalje, autor plastično pokazuje kako je otvaranje rasprave o naciji i nacionalnom – umjesto efekta otkrića povijesti radi budućnosti – dovelo do „svođenja svih društvenih pitanja na nacionalno ishodište, čime su komunisti stvorili sve duhovne pretpostavke za ratno razrješenje spornih pitanja“ (65). Nasuprot tendencioznih teza o namjernoj komunističkoj politici dizanja ruku od Jugoslavije, Roksandić vrlo lijepo prikazuje kako do razvoja jugoslavenskog policentrizma nije došlo samo endogenim partijskim odlukama, već i dobrim dijelom pod egzogenim pritiskom procesa destaljinizacije u Sovjetskom bloku, ali i dekolonizacije Trećeg svijeta, gdje je policentrični samoupravni model trebao služiti i održanju međunarodne reputacije jugoslavenskog modela kao komunističke avangarde. Autor pokazuje i kako se ni do nacionalističkog pakla nije došlo odjednom, već je uslijed krize samoupravljanja pojam klasnog bivao sve odvojeniji od svijeta života, zbog čega je pojam nacije dobivao sve više na značaju budući da su u marksizmu-lenjinizmu klasa i nacija bili isprepleteni kao srp i čekić.

U esejima koji obrađuju traumu i tragediju ustaškog genocida autor pristupa fenomenu genocida kao kumulativnoj politici radikalizacije nasilja od početne segregacije preko protjerivanja do konačne faze masovne eksterminacije. Ovi nas eseji pozivaju na razmišljanje kako je preduvjet genocida uvijek pasivno prihvaćanje većine, u vezi čega Roksandić ispravno naglašava Mačekov proglas iz travnja 1941. godine kao nultu točku legitimiteta i legaliteta NDH (166-167). Isticanje Mačekova proglasa osobito je važno s obzirom da savršeno ocrtava što je povijesna odgovornost bez krivnje (166-167), ali i pokazuje svu kontingentnu narav povijesti. Sintetski članak o ustaškim zločinima u Glini i Vrginmostu čitatelja suočava s užasom stihijske istovremenosti svih faza genocida, a osobita vrijednost ovih članaka kontekstualizacija je zločina u geopolitički položaj Gline i Vrginmosta (blizina Zagreba i važan prometni položaj, ideja zapadne Bosne kao budućeg geopolitičkog središta NDH itd.). Naposljetku, Roksandić bez zadrške otvara i sve aspekte propitivanja Jasenovačkog logora izvan mitova tematizirajući i njegovu radnu ulogu u kontekstu plana NDH o isušivanju Lonjskog, Crnac i Jelas polja – tih neuralgičnih devetnaeststoljetnih manipulativnih točaka hrvatske povijesti – a koje je trebala vršiti srpska robovska radna snaga.

Ipak po sudu pisca ovih redova Roksandić najveću pljusku povijesti kao mitu daje u članku „O manjinskom legitimitetu i legalitetu: Srbi u Hrvatskoj između lojalnosti, neposlušnosti i pobune“, gdje „gađa u sridu“ samu srž problema odnosa većinskog i manjinskog identiteta kao „posvemašnju nespremnost intelektualnih slojeva među Srbima u Hrvatskoj da kritički artikuliraju autohtonu srpsku političku kulturu u Hrvatskoj…“ (32). Cijeli esej je svojevrsna polemika autora sa spomenutom intelektualnom nespremnosti, poput obračuna s floskuletinom o segregacijskoj oficijelnoj politici spram Srba u Socijalističkoj Hrvatskoj. Ono što eseju nedostaje je jasno tumačenje zašto SKH–SDP – kojem je ogromna većina hrvatskih Srba dala glas na izborima 1990. godine – nije formulirao svoju srpsku politiku, te tako učinio dobrim dijelom izlišnim SDS-ovu politiku „ustanka bez oružja“ ili „pobune bez nasilja“ (51). Summa summarum, članak je i poziv za cjelovito promišljanje identiteta hrvatskih Srba, u kojem antifašistička borba čini samo jedan dio duge povijesti koja seže barem od iliraca i narodnjaka preko Hrvatsko-srpske koalicije i Seljačko-demokratske koalicije sve do KPH/SKH kao svjedočanstva o povijesnoj ugrađenosti hrvatskih Srba u hrvatski politički narod nasuprot opozitnom narativu o Srbima u Hrvatskoj kao najzapadnijem dijelu svekolikog Srpstva.

Posljednje tri tematske jedinice Zbornika obuhvaćaju tematski vrlo raznorodni članci, koje karakterizira zajednički nazivnik teorijske inovativnosti. U hrvatskom kontekstu, ona ne obuhvaća samo ukazivanje na nove teorijsko-metodološke alate, već prije svega na „crne kratere“ hrvatske historiografije, koji se ne svode samo na podzastupljenost društvene i kulturne u odnosu na političku historiografiju, već na kronični nedostatak kontekstualizacije i komparativne perspektive. Tako npr. Roksandić interpretira 1918. godinu iz Koselleckovih pojmova prostora iskustva i horizonta očekivanja, opterećenih mnoštvom hrvatskih i srpskih zakašnjenja proizašlih iz konvulzivne modernizacije (408). U sklopu temata o hrvatsko- njemačkim vezama, Roksandić pokazuje kako je „njemački jedan od najvažnijih dimenzija hrvatske nacionalne integracije i modernizacije“ (436), budući da Ilirci ne odbijaju njemačku transmisiju modernizacijskih utjecaja, već je žele aproprirati i iskazati na hrvatskom. Nadalje, analizirajući pojam tolerancije u Habsburškoj Monarhiji, pokazuje kako ga nisu uveli građanski revolucionari već konzervativci poput Josipa II i Metternicha implementirajući njemački feudalni koncept koji drugog prihvaća u svezi s praktičnim razlogom, što iako nije moderni pojam tolerancije „otvara mnogima zatvorena vrata“ (471). Osim nabrojanih, tu su i eseji o policentričnim povijesnim ličnostima, poput Nikole Tommasea, Save Mrkalja i Gerasima Zelića, koji su u svojim povijesnim osobnostima amalgamirali višestruke identitete prisutne na prostoru „Triplex Confinuma“, kao i eseji o autoru profesionalno i ljudski važnim profesorima, poput Renea Lovrenčića i Đorđa Stankovića.

Zaključno, može se reći kako Historiografija u tranziciji dobrim dijelom opravdava zadaću koju joj je postavio autor, a to je suočavanja s traumama naše bliske prošlosti, tj. suočavanje i etničke većine i manjine sa strahom pred drugima i od sama sebe. Jasnim raščaravanjem aveti prošlosti, kao i teorijski inovativnim interpretacijama one nešto dalje, ovaj zbornik izabranih eseja svakako treba preporučiti široj intelektualnoj javnosti. Tim više što radovi imaju prije formu vrhunskih eseja, nego strogo znanstvenih članaka s obzirom da većinom ne donose primarno nove znanstvene spoznaje, već više sintetiziraju dosadašnja istraživanja donoseći pritom brojne vrijedne opservacije o obrađivanim povijesnim pojavama. Kroz dotičnu formu zrcali se i Roksandićev neumoran rad na otvaranju hrvatskoj historiografiji raznih obzora i prozora u svijet, kroz koje, nažalost, malo tko da je gledao. Ali i to više ide na račun sredine, a manje autora ove knjige.

 

Stevo Đurašković