Tihana Kušter – prikaz zbornika – “Faust Vrančić i njegovo doba”, 2018.

 

Marijana Borić, Zrinka Blažević, Bojan Marotti, ur., Faust Vrančić i njegovo doba. Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanoga u povodu 400. obljetnice objavljivanja Novih strojeva Fausta Vrančića. Vodice – Šibenik, 22-23. rujna 2015., Prvić Luka: Memorijalni centar „Faust Vrančić“, 2018., 261 str.

 

Na početnim stranicama ovog zbornika nalaze se tri skice Vrančićevih izuma, ilustracije koje vizualno ujedno tvore broj „400“. Toliko je godina prošlo od objavljivanja Machinae Novae, najpoznatijeg, ali i samo jednog u nizu od brojnih i tematski raznolikih djela Fausta Vrančića. Faust Vrančić, čovjek je kojega Marijana Borić, jedna od urednica zbornika, argumentirano naziva „metaforom renesanse“ u Hrvatskoj. Kao što saznajemo iz dosadašnje historiografije, ali i njenog najnovijeg izdanka, ovog zbornika, polihistor Faust Vrančić bio je poduzetnik, izumitelj, filozof, teolog, svećenik i biskup, protonacionalni ideolog i jezikoslovac te dakako, diplomat koji je svojom svestranom ostavštinom zasluženo privukao pozornost iznimno širokog kruga stručnjaka iz društvenih, prirodoslovnih i humanističkih disciplina. Četiristo godina nakon prvog izdanja Machinae Novae, 2015. godine, održan je međunarodni znanstveni skup u organizaciji Memorijalnog centra „Faust Vrančić“ u Prvić Luci. Tri godine kasnije objavljen je i interdisciplinarni zbornik s radovima dvanaestorice stručnjaka – povjesničara znanosti, povjesničara, filozofa, jezikoslovaca, povjesničara umjetnosti i povjesničara glazbe te informatologa. Interdisciplinaran raspon stručnjaka očit je i u uredništvu zbornika u čijem su sastavu, osim spomenute povjesničarke znanosti i organizatorice skupa Marijane Borić, i povjesničarka Zrinka Blažević te filolog Bojan Marotti.

Na samom početku glavnine zbornika, rad jedne od urednica bavi se povodom organizacije znanstvenog skupa i objave ovog zbornika. U izvornom znanstvenom radu „Vrančićevo djelo Machinae novae u obzoru novovjekovne znanosti“ Marijana Borić kontekstualizirala je i analizirala Vrančićev tehnički priručnik Machinae novae kojim je Vrančić zaslužio mjesto uz bok najutjecajnijim ljudima iz svjetske povijesti znanosti. Autorica je pritom dala kratki pregled znanstvene misli Vrančićevog doba i raspravila o dokumentiranim i mogućim utjecajima drugih izumitelja na Vrančićev rad. Kako je Vrančić u priručniku jasno razdijelio vlastite projekte od onih koje je preuzeo od drugih, Borić je postavila i odgovorila na pitanje zašto je uopće odlučio među svoje zamisli uključivati i one tuđe. Autorica je zatim analizirala tri najvažnije cjeline Vrančićeva priručnika, projekte koji se tiču gradnje mostova, projekte za mlinove i ono po čemu je Vrančić danas najpoznatiji, njegov projekt padobran, tj. Homo volans. Za svaku od tih skupina, autorica je analizirala i dalekosežnost i primjenjivost njegovih ideja. Uspoređujući Vrančićev projekt padobrana s onim ranijeg postanka, projektom Leonarda da Vincija, Borić zauzima vlastiti sud o eventualnim utjecajima Leonardovog projekta te objašnjava ključne razlike među njima do kojih su znanstvenici došli proučavajući i testirajući upravo njihovu moguću primjenu. O posve nepoznatim te, kao što je pokazao, i iznimno bitnim činjenicama iz Vrančićeva života, pisao je povjesničar umjetnosti Danko Zelić u izvornom znanstvenom radu „Izumitelj i poduzetnik – tri nepoznata dokumenta o Faustu Vrančiću iz 1588.-1590. godine“. D. Zelić je u članku objavio transkripte i analize triju do sad nepoznatih dokumenata iz Vrančićevog vrlo ranog života. Dokumenti koje donosi autor, ugovor za otkup patentne licencije u Grazu, molba za povlasticu i mletačka povlastica iz 1590., bacaju posve novo svjetlo na početke Vrančićeva bavljenja izumima. Naime, autor opovrgava do sad raširene hipoteze kako je Vrančićev izumiteljski rad bio plod dokolice i kako se on tom djelatnosti počeo baviti upravo kao izumitelj. Prvi dokument, ugovor o licenciji iz 1588. godine, prikazuje Vrančića kao poduzetnika koji otkupljuje patentnu licencu od izumitelja patenta baruna Hansa Friedricha Hofmanna te uz to pokazuje tadašnje norme i prakse u prodaji i kupovini patentnih licenci. Iduća dva dokumenta, molba za povlasticu upućena vjerojatno mletačkome dužbu i mletačka povlastica iz 1590. godine, jesu, kako tvrdi Zelić, vjerojatno povezana te govore o Vrančiću kao o izumitelju koji je za svoj patent uspio ishodovati povlasticu monopola na prodaju patentne licence. Zelić je osim toga interpretirao i Vrančićevo djelovanje u kontekstu poduzetništva i iznimnog porasta tehničkih inovacija i broja patenata u 16. i 17. stoljeću, a problematizirao je i Vrančićevo korištenje aliasa Felice Vero. Uz autorovu analizu i interpretaciju dokumenata, transkripti ovih dokumenata svakako su vrijedni za buduća, nova istraživanja.

Kako pomoću suvremenih tehnologija približiti izume Fausta Vrančića našim suvremenicima i posebno učenicima, bavili su u preglednom radu „Arhivsko gradivo i suvremene 3D tehnologije u edukaciji – primjer Fausta Vrančića“ informatolozi Hrvoje Stančić i Ivan Reljić. Autori su raspravljali o problemima pohrane arhivske građe te mogućnostima koje donosi inovativna digitalizacija u obliku izrade 3D objekta. Kao primjer, za izradu 3D objekta, tj. makete autori su uzeli Vrančićevu skicu „Mlin s pomičnim krovom“. Pritom su detaljno objasnili s kojim su se sve problemima susreli pri korištenju ove skice za izradu 3D objekta te opisali čitav proces rada, od pripreme, ispisa te završne obrade i bojanja, procesa koji je sveukupno trajao čak 120 radnih sati. Naposljetku, autori su dali i prijedlog korištenja 3D modela u nastavi, navodeći koje bi se sve aktivnosti mogle osmisliti njihovom primjenom.

Jezikoslovna skupina radova počinje izvornim znanstvenim radom „Vrančićev leksik u kontekstu hrvatskoga leksika u prošlosti i sadašnjosti“ kroatistice Sanje Vulić koja piše o značajkama Vrančićevog leksika u njegovom rječniku iz 1595. godine, ujedno i prvom samostalnom većem hrvatskom rječniku uopće. Vulić se pritom fokusirala upravo na bogatstvo rječotvorja hrvatskog jezika. Autorica je raspisala nekolicinu primjera tvorbenih dvočlanih nizova, tvorbenih lanaca i još više primjera tvorbenih prstena. Vulić je navela i druge primjere rječotvorja te na izrazito zanimljiv način problematizirala Vrančićevo odbijanje posuđenica i sklonost ka rječotvorju. Kako kaže, ono bi se danas u normiranom jeziku od mnogih proglasilo „novohrvatskom izmišljotinom“. Uz rječotvorje, autorica je raspravljala i o zanimljivosti Vrančićeva leksika s dijalektološkoga aspekta, odabirući pritom imenicu „hiža“ i Vrančićeve nazive mjeseca u godini. U drugom izvornom znanstvenom radu unutar te skupine, „O nadslovcima na hrvatskim riječima u Vrančićevu rječniku“, filolog Bojan Marotti analizirao je značenje i ustaljenost nadslovaka u Vrančićevom petojezičnom rječniku iz 1595. godine. Marotti se pritom zalaže za novi pristup u kojem se analiza radi bez pretpostavki o naglascima koji bi trebali stajati na određenim riječima, kao i bez prosuđivanja je li Vrančić dobro ili pogrešno upotrijebio pojedine naglaske. Prema njemu, u analizi bi se trebalo isključivo držati Vrančićevog rječnika i, kako kaže Marotti, pokušati saznati značenje „iz sustava“, a ne „iz okoline“. Marotti je pritom analizirao Vrančićevu upotrebu oštrog, teškog i zavinutog naglaska fokusirajući se na riječi koje se u rječniku javljaju više puta s različitim naglascima. Autor je zaključio kako se ne može proniknuti značenje nadslovaka, a kao razlog je naveo upravo njihovu neustaljenu upotrebu. Uz to, analizirao je i udvajanje samoglasnika i suglasnika u Vrančićevom rječniku. Naposljetku, autor je komparirao rječnik iz 1595. godine s Lodereckerovim rječnikom iz 1605. koji se smatra drugim izdanjem Vrančićevog rječnika i analizom zaključio kako je Vrančić postepeno odustajao od bilježenja nadslovaka. Kako Marotti kaže, to odustajanje još je očiglednije u Vrančićevom djelu Xivvot nikoliko izabraniih divviicz. Pritom navodi kako je upravo u tome djelu Vrančić objasnio zašto je odustao od bilježenja nadslovaka.

Govoreći o kulturnim transferima i translacijama, povjesničarka Zrinka Blažević analizirala je u izvornom znanstvenom radu „Dalmatinski sarmatizam Fausta Vrančića (1551.-1617.) – paradigmatski model humanističke kulturne translacije“ Vrančićevu polemičku poslanicu De Slovinis seu Sarmatis. Poslanica je bila namijenjena krakovskom kanoniku Krzysztofu Warszewickomu i objavljena u dodatku hagiografsskog djela Xivvot nikoliko izabraniih divviicz. Blažević je u toj poslanici prepoznala preuzimanje specifičnog protonacionalnog ideologema, sarmatizma, i stvaranje nešto drugačijeg, „dalmatinskog“ sarmatizma. Autorica je komparirajući navela ključne razlike između Vrančićevog „dalmatinskog“ sarmatizma i poljskog sarmatizma Krzysztofa Warszewickog, kanonika čiji je sarmatizam bio u funkciji imperijalističkih i ekspanzionističkih pretenzija tadašnjeg poljskog kralja Sigismunda III. Vase. Navodeći ključne razlike, autorica je objasnila i Vrančićev odabir elemenata i pisaca unutar sarmatističke tradicije koji su odgovarali Vrančićevoj agendi. Kao jedan od primjera navodi Vrančićevo protivljenje izjednačavanju Sarmata i Skita budući da je humanistička etnogenealogija Skite smatrala praočevima Turaka, što Vrančiću s obzirom na povijesni kontekst nikako nije moglo odgovarati. Uz to, Blažević je komparirala Vrančićev sarmatizam sa sarmatističkim diskursom u djelima Vinka Pribojevića i Dinka Zavorovića. Pritom je zajedničke elemente pronašla u Vrančićevom i Zavorovićevom protivljenju svetojeronimskoj legendi te zaključila kako je njihov sarmatizam bio daleko „moderniji“ od Pribojevićeva.

Filozofski blok u zborniku počinje preglednim radom „Vrančićevo djelo Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita“ Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman s Instituta za filozofiju (Zagreb). Autori su analizirali Vrančićevo djelo Logica nova, smještajući ga primarno u kontekst renesansne filozofije te fokusirajući se na Vrančićevu definiciju logike i metafizike. Pokazali su kako se Vrančić svojom definicijom udaljio od skolastičkog aristotelizma te dao vlastito shvaćanje definicije, kategorija i razgraničenje logike i metafizike. Pritom su opisali i Vrančićevu podjelu logike na polja koja se bave definicijom, divizijom te dokazom, zaključkom i potvrđivanjem. Budući da je Vrančić pisao o logici kao o disciplini koja se bavi formama, a ne sadržajem, te disciplini koja se ne bavi otkrivanjem već razlaganjem istine, autori su njegovo pisanje interpretirali kao proširenje funkcije logike. S druge strane, Vrančićevo poglavlje „O metafizici“ i njegovu kritiku Aristotelove metafizike autori ipak prosuđuju kao djelo koje je bilo posve u skladu s tadašnjom filozofskom klimom. Dapače, naglasili su kako se ono sastoji zapravo od toposa humanističke kritike peripatetičke filozofije. Idući u filozofskom bloku zbornika jest pregledni rad „Sličnosti i razlike Plotinove i Vrančićeve kritike Aristotelove teorije kategorija“ Mate Buntića. Buntić je analizirao i komparirao Plotinovu i s druge strane Vrančićevu kritiku Aristotelove teorije kategorija u poglavlju „De praedicamentis“ iz djela Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita. Njihovom komparacijom zaključio je kako se Vrančić slagao s Plotinom u tome da Aristotelovih deset kategorija nisu održive. Međutim, dok je Plotin prihvatio Platonovu ljestvicu od pet kategorija, Vrančić je zadržao ljestvicu od deset kategorija te ju je pritom revidirao, mijenjajući bivstvo, odnos, položaj i posjedovanje s materijalnim, formalnim, djelatnim i svršnim uzrokom. Ivica Musić i Mate Penava preglednim su radom „Između morala i etike – Vrančićeva Ethica Christiana“ također dali filozofski pogled u stvaralačku baštinu Fausta Vrančića. Autori su na početku razložili tradiciju kršćanske etike objašnjavajući razloge korištenja i zadržavanja termina „kršćanska etika“ te koje je značenje etičnosti u kršćanskom kontekstu. Pritom su Vrančićevo djelo Kršćanska etika smjestili unutar skolastičke tradicije te naveli kako smatraju da ga treba promatrati kao praktični priručnik šibenskim redovnicima. Autori su analizirali Vrančićevo pisanje o trima temeljnim krjepostima (poniznost, čistoća i siromaštvo) iz kojih prema njemu proizlaze sve druge krjeposti. Uz to, objasnili su i Vrančićevu kritiku Aristotelovih vrijednosti. Unatoč konstataciji kako je Vrančić smatrao da Aristotelove krjeposti uopće nisu krjeposti, autori smatraju kako se Vrančić nije direktno suprotstavljao Aristotelu već je samo modificirao njegove stavove prema kršćanskim vrijednostima.

U izvornom znanstvenom radu „Slike iz svakodnevnog života u Šibeniku prema vizitaciji apostolskoga vizitatora Agostina Valiera 1579. godine“ povjesničarka Jadranka Neralić opisala je dva sudska postupka koja su se vodila u Šibeniku 1579. godine. Neralić je pritom iznijela i zaključke o tadašnjem svakodnevnom životu u Vrančićevom rodnom gradu. Autorica je navela kako su tijekom spomenute vizitacije organizirani brojni sudski postupci, međutim, detaljno opisuje samo sudski postupak protiv dominikanca Augustina Pridojevića optuženog za neprimjeren život s konkubinom u iznajmljenoj kući i noćna druženja s lascivnim društvom uz pjevanje neprimjerenih pjesama te postupak protiv mladog kanonika Franje Bogafčića zbog udaranja i vrijeđanja starca Franje Kršulića. Neralić je s obzirom na relativno visoku težinu izrečenih kazni postavila i odgovorila na pitanje o uobičajenosti ili izvanrednosti izricanja kazni na koje je naišla. Naposljetku, Valierovu izrazitu kritiku morala u Vrančićevom rodnom gradu protumačila je i odrazom borbi između starih i novih običaja te unutarnjih i vanjskih utjecaja. Povjesničar glazbe David di Paoli Paulovich u preglednom je radu „Liturgijska glazbena tradicija akvilejskoga pjevanja u domovini Fausta Vrančića“ najprije objasnio kompleksnost i bogatstvo raznolikih obreda u Crkvi, stavljajući u fokus akvilejsko pjevanje na istočnoj obali Jadrana i akvilejski obred koji se u Mletačkoj Republici unatoč njegovom ukidaju, kao državni obred slavio sve do 1807. godine. Autor razlaže tradiciju akvilejskog pjevanja koje se na hrvatskom povijesnom prostoru zadržalo u latinskoj i glagoljaškoj varijanti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Također, objašnjava i uzroke krize dijela repertoara prema akvilejskim obrascima te kao takve navodi izdanja liturgijskih knjiga s gregorijanskim napjevima iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, ograničenost tumačenja reformi s Drugog vatikanskog sabora te Drugi svjetski rat koji je utjecao na iseljavanje brojnih zajednica i gašenje mnogih bratovština. Di Paoli Paulovich naposljetku je i apelirao na važnost očuvanja i istraživanja baštine akvilejskog pjevanja u Hrvatskoj. Posljednji prilog u zborniku jest za istraživače iznimno korisno izlaganje sa znanstvenog skupa „Spisi Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Zadru (fond „Obitelj Draganić-Vrančić“)“ Dubravke Kolić i Danka Zelića. Autori su u kraćim crtama razložili povijest obiteljskog arhiva Draganić-Vrančić fokusirajući se na dokumente koji su 1948. godine prilikom djelovanja Komiteta za naučne ustanove, sveučilište i visoke škole Narodne Republike Hrvatske zabunom završili u Državnom arhivu u Zadru. Uz to, autori navode kako su ti vrijedni dokumenti – nastali između 1484. i 1921. godine – sve do 2013. godine bili u zaboravu. Na kraju, prilažu i cjelovit „Popis spisa iz ostavštine Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Zadru“ (fond „Obitelj Draganić-Vrančić“, HR-DAZD-352) te upozoravaju na izniman značaj tih dokumenata koji su, kako su dosadašnja istraživanja pokazala, bacili novo svjetlo na ostavštinu Fausta Vrančića.

Da je ovaj zbornik bio objavljen s nešto drugačijim, jednoličnijim konceptom, zasigurno ne bi bilo mnogo zamjerki organizatorima skupa i urednicima. Naime, povod organizacije znanstvenog skupa odgovara upravo učestalom isticanju primarno izumiteljske baštine Fausta Vrančića. Međutim, spomenuti skup i njegov pisani produkt dokaz su kako umreženost institucija i istraživača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Italije može rezultirati iznimno kvalitetnim i interdisciplinarnim prilozima koji kilometrima izlaze iz ustaljenih istraživačkih okvira. Zasigurno je riječ o pozitivnoj suradnji dostojnoj da postane model za buduća istraživanja.

 

Tihana Kušter

 

—

 

Napomena: prikaz će biti objavljen u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu