Andrija Banović – prikaz knjige – Mary Beard, “SPQR: Povijest starog Rima”, 2017.

 

Mary Beard, SPQR: Povijest starog Rima, s engleskoga preveo Ivan Ott, Školska knjiga, Zagreb 2017., 549 str.

 

Winifred Mary Beard (rođena 1. 1. 1955.) profesorica je klasičnih studija na Sveučilištu u Cambridgeu. Također je redovit autor u nizu časopisa, književnih suplemenata, kao i autorica bloga. Njena elokventnost i pristupačnost, kao i često kontroverzno tumačenje njenih izjava, učinili su ju vjerojatno najpoznatijom (živućom) britanskom stručnjakinjom za stari Rim. Ova knjiga kulminacija je skupljenog iskustva tijekom desetljeća uspješne karijere: premda opsežnija od nekih enciklopedija, bez sumnje predstavlja samo manji dio autoričinog znanja, pažljivo probranog i sažetog unutar trinaest većih poglavlja dodatno podijeljenih u manje cjeline.

Prvo poglavlje, Ciceronov zvjezdani trenutak, počinje pitanjem nad kojim su se mnogi povjesničari zamislili; što je bilo tako posebno oko tog malog grada? Odgovor neće doći tijekom ovog poglavlja, iako se samo pitanje provlači kroz većinu knjige. Umjesto toga, slijedi nam detaljna analiza Katilinine urote i njene važnosti u oblikovanju Rima. Velika pažnja posvećena je analizi izvora, heuristici i metodologiji. Autorica pritom koristi riječi kao što su „revolucija“, „terorizam“ i „državna sigurnost“. Njena je namjera pregledati sve strane (i bridove) medalje i prikazati Katilinu u svim svjetlima – od terorista do revolucionara, i sve nijanse između, predstavljene od najviše do najmanje izglednog. Većina izvora na koje se poglavlje oslanja su Ciceronova pisma; kao i mnogi antičari suočeni s njegovim samoslužećim stilom pisanja, profesorica Beard uživa u tome da se nježno ruga visokom mišljenju koje imao o sebi.

Premda se mitski počeci Rima čine logičnom polazišnom točkom za sintezu o rimskoj povijesti, njima se bavi drugo poglavlje, Na početku. Čitatelj je podsjećen na priču o Romulu i Remu i suočen sa time koliko je svaki element te priče u stvari bizaran i koliko je bitno razumjeti taj mit da bismo razumjeli kako su Rimljani vidjeli sebe. Cijelo poglavlje je kompleksna i isprepletena analiza raznih elemenata mitologije. Na primjer, otmica Sabinjanki je mit koji uključuje teme seksa, silovanja i braka. Poznajući tu priču, profesorica Beard niže načine kako ju možemo interpretirati. Je li to priča o definiciji braka drastično različitoj od naše? Radi li se o ratnom plijenu, pitanju nužde ili možda samo o tome da je u tome periodu i regiji vjerski festival bio dobro mjesto za upoznavanje djevojaka? Također, nadovezuje to na jednako kompleksno pitanje rimske inkluzivnosti i multikulturalnosti. Jedna stvar koja je posebno naglašena jest da su se Rimljani uvijek vidjeli kao Romulovi sljedbenici; što je istodobno značilo potomci samog boga rata, i potomci bratoubilačke protuhe. Ne zaboravlja ni dozu zdravog skepticizma koju su sami Rimljani, ili barem rimski pisci, osjećali prema vlastitoj mitologiji. Ovo poglavlje primarno se bavi odnosom povijesti i mita u rimskom svijetu, stoga završava s rimskim pokušajima da sinkroniziraju svoje mitove u neki oblik povijesne kronologije, pogotovo s dotada već razvijenom civilizacijom Grka i njihovim četverogodišnjim olimpijskim ciklusima. Autorica nam istodobno demonstrira kako koncept Rima nastaje u glavama njegovih stanovnika – Romul je vjerojatno nazvan po Rimu jer je bio konstrukt; stereotipni „gospodin Roma“. Uz njega se spominju i drugi, manje poznati mitovi (kao što je verzija u kojoj je Rim osnovao Rom, Odisejev sin po čarobnici Kirki). Dosta je prostora posvećeno Eneji i međuodnosu dva naizgled suprotstavljena mita o osnivanju. Sve u svemu, profesorica Beard nam vješto ilustrira koliko su „Rim“ i „Rimljani“ oduvijek bili etnički šarolik koncept. Na kraju, spominje se i arheologija ovog perioda, koja naravno otkriva puno o tadašnjem Rimu, iako nam na kraju ostaje slika Rima kao agresivno prosječnog brončanodobnog grada.

Treće poglavlje, naslovljeno Rimski kraljevi, bavi se njihovom povijesnošću i ulogom u kasnijem identitetu Rima. Prema profesorici Beard, njihove persone su dobrim dijelom projekcija prioriteta, nada i strahova kasnijih generacija, na što se nadovezuje analizom toga koliko su Rimljani i povjesničari krivi za spektakularne ideje o grandioznosti ranog Rima. Poanta je najlakše vidljiva ako parafraziramo samu autoricu: ljudi pišu o „vanjskoj politici“ u 6. i 7. stoljeću prije Krista i pritom zaboravljaju da su tadašnji kraljevi Rima vladali s nekoliko brežuljaka blatnjavih koliba i da su sve njihove herojske bitke vođene unutar dvanaest milja od njih. Čak i riječ kralj čini se pretjerano pompoznom kada se priča o tim rimskim poglavicama, dobrim dijelom imigrantima iz Etrurije ili grčkim izbjeglicama, od kojih su samo dva umrla u krevetu. Autorica se dotiče i nevjerojatno zapetljanog međuodnosa Rima i Etrušćana, ali tijekom ovog poglavlja uglavnom nam pokušava objasniti ustroj ranog Rima kroz arhitekturu i urbanizaciju, kao i seksualnu politiku vidljivu iz mitova. Na kraju također povlači paralelu između rimske i američke upotrebe termina „sloboda“.

Jedno od najzanimljivijih poglavlja je četvrto, sardonično nazvano Veliki skok naprijed, koje se bavi procesom prijelaza iz kraljevstva u republiku – procesu o kojem znamo razmjerno puno, ali ustvari malo razumijemo. Kao što profesorica Beard ističe, najraniji spomen termina „konzul“ potječe iz razdoblja od oko dva stoljeća nakon navodnog pada monarhije. Tekst nas opet vraća na često pitanje: po čemu su Rimljani bili posebni. Što god to bilo – a profesorica Beard nudi niz teorija, činjenica, argumenata i protuargumenata – odlučna promjena u karakteru Rima dogodila se u 4. st. pr. Kr. i postavila uzorak rimske politike (unutarnje i vanjske) koji će se održati stoljećima. Arheologija potvrđuje da netom prije, u ranoj Republici petog stoljeća prije Krista, Rim nije prosperirao. Uskoro dolazi do mnogih promjena, kao što je kodificiranje običajnog prava i društvene hijerarhije (od kojih su mnogi navedeni primjeri šarmantno „modernog“ tipa, kao što su pravni odgovori na probleme sa susjedovim voćkama čije grane ulaze u tuđe dvorište). Status plebejaca i njihovog postupnog zadobivanja prava inače rezerviranih za patricije ispričano je kroz kompleksan odnos ranih rimskih zakona (barem onih koji su nam poznati) i mitova. Ovo poglavlje je, kao i svako, podijeljeno u niz potpoglavlja, manjih eseja s vlastitim naslovima; neki od njih trebaju biti posebno spomenuti zbog osobito zabavnog ili informativnog karaktera. Vanjski svijet: Veji i Rim isplati se pročitati svakom istraživaču antičkih izvora, posebice onima koji tek počinju, makar samo zbog autoričinog nježnog izrugivanja pompoznosti rimskih autora, pogotovo (u izvorima) „dvadesetogodišnjoj“ opsadi Veja i njenim paralelama s Trojanskim ratom koje su rimski pisci voljeli stvarati. Rimljani protiv Aleksandra Velikog je pokušaj da se shvati kako su Rimljani postali toliko militantno i imperijalističko (mada još ne imperijalno) društvo. Poseban je osvrt dan Latinskom ratu – koji je Rim vodio protiv pobunjenih „saveznika“ – i tome je li redefiniranje rimskog građanstva koje mu je slijedilo bila nagrada ili kazna. Ekspanzija, vojnici i građani počinje tvrdnjom da, usprkos tome što je rimsko društvo postavljalo, po našim standardima, neugodno visok fokus na uspješnost u borbi, Rimljani ustvari nisu bili ništa više ratoboran narod od njihovih susjeda; pitanje koje se samo nameće je otkuda onda dolazi njihova poslovična učinkovitost u ratu. Ovo je poglavlje vrlo sažeta analiza toga što su razni rimski „savezi“ zbilja predstavljali i u njemu se elaborira kako su bili ključ rimskog uspjeha te primarni izvor ljudstva zbog kojeg je Rim mogao izgubiti mnoge bitke, ali svejedno na kraju dobiti rat, bar u Italiji. Lekcije koje se odavde mogu ponijeti su u svakom slučaju one o fleksibilnosti termina „rimsko“. Profesorica Beard također ističe da je znatan aspekt rimskog genija bio posljedica improvizacije koja je povremeno proizvela iznenađujuće produktivne rezultate. Zadnji dio poglavlja su Uzroci i objašnjenja, koji se bave rimskim prijelazom na više meritokratsko društvo i pojačano uključivanje plebejaca u državni aparat – potrebe organizacije i logistike njihove sve veće ekspanzije dovode do modernizacije arhaičnih aspekata društva i stvaranja temelja države. U određenoj mjeri Rimljani su bili žrtve vlastitog uspjeha, jer su odjednom morali izaći na kraj s problemima koji bi njihovim bliskim precima bili neshvatljivi; na primjer, u odnosu na njihova ranija čarkanja, sada su morali smisliti kako nahraniti vojsku koja je mogla narasti do broja od 16.000 ljudi.

Peto poglavlje, Širenje rimskog svijeta, počinje pregledom svojevrsne vremenske linije „53 godine“ u kojima je Rim osvojio svijet. Međuodnos Rima s ratom i ratovanjem je malo dublje istražen, kao i problemi koji dolaze s tolikim uspjehom. Nimalo iznenađujuće onima kojima su poznati interesi profesorice Beard, dosta prostora posvećeno je zamućivanju granice toga što je ustvari „rimsko“ sada kada Rim pokriva čitav Mediteran. U ovom poglavlju treba izdvojiti esej Polibije o rimskoj politici. Polibijeva djela, opisana kao najstariji sačuvan primjer komparativne političke antropologije, upotrijebljena su za analizu rimskog političkog aparata, njegove uloge u rimskim osvajanjima te njegove kompleksne uloge u široj politici helenističkog svijeta. U njemu se odlično objašnjava što je koncept „carstva“ bio za Rimljane i kako se s vremenom mijenjao. Slično tome, manji esej Djelotvornost imperija bavi se raznim problemima koji pritom nastaju, kao i raznim ad hoc rješenjima. Slika koju nam ostavlja je slika jednog carstva koje je bilo više neuredno i eklektično nego što je obično prikazano. Na to se nadovezuje esej Kako biti Rimljanin, u osnovi niz priča o rimskom propagiranju inkluzivnosti.

Šesto je poglavlje Nova politika. Počinje pričom o uništenjima Kartage i Korinta te ukazivanjem na nastanak trendova koji će kasnije dovesti do pada republikanskog ustroja, u odlomku prikladno naslovljenom Razaranje. Kako i zašto je započela era građanskih ratova opisano je u poglavlju Ostavština Romula i Rema? Autorica nas vodi kroz eskalaciju takvih sukoba od Sule do Spartaka, sve do potajnog osnivanja Prvog trijumvirata i mafijaškog načina na koji je provodio svoj utjecaj u Rimu. Nakon toga slijede glave o Tiberiju i Gaju Grakhu, koje su fascinantan pogled u unutarnju rimsku politiku. Prikazana nam je skala rimske organizacije, koja je bila bez presedana (barem na Mediteranu). Kao kontrapunkt tome, upoznati smo s ponekad vrlo banalnim načinom na koji je rimska uprava funkcionirala – znatan dio novih zakona i radikalnih političkih poteza bio je zamaskiran kao povratak neke drevne tradicije i njeno poštovanje. U drugim glavama bavi se problemima pravne definicije građanstva te dihotomijom Rimljana i Talijana. Dotiče se i specifične problematike tzv. Savezničkog rata; jednog od najkrvavijih, ali i najzagonetnijih sukoba u povijesti. Riječima same autorice: „Jesu li htjeli unutra ili van?“. Slično tome secirala je mitove i činjenice o Suli i Spartaku. Poglavlje završava kratkim nizom anegdota nazvanim Obični životi, u kojem se čitatelj može upoznati s nekim fascinantnim sličnostima i različitostima naše i rimske svakodnevnice. Rimljani su primjerice imali stand-up komičare. Također su imali masakre u kazalištima.

Sedmo poglavlje je Na putu do carstva. Spomenuti izazovi administriranja ekspanzije dalje su predstavljeni kroz (polumitsku) Ciceronovu parnicu protiv korumpiranog rimskog guvernera Vera. Kroz nastavak poglavlja razložen je i međuodnos onih koji u Rimu upravljaju i onih kojima se upravlja. Slika rane rimske vladavine koju nam Mary Beard oslikava u pravilu varira između zanemarivanja i okrutne eksploatacije; većina rimskih administratora djeluje krajnje neodgovorno. S druge strane, prikazuje nam se i nastajanje sofisticiranog pravnog sustava koji izlazi na kraj s tim problemima. Poseban odjeljak, Senatori na udaru, posvećen je upravo raznim pravnim privilegijama viših slojeva, što se zgodno nadovezuje s Rim je na prodaju u kojem nam je pružena analiza toga kako su mito i korupcija u Senatu funkcionirali, zajedno sa spomenom Marijanskih reformi i usponom autokrata. Nakon toga, dva su odlomka posvećena Pompeju – njegovom usponu i padu – ali i raznim elementima carinstva koji su mu za života dani, prikazujući ga kao neku vrsto protoimperatora. Slijedi Tročlana banda, odjeljak koji na prilično eklektičan način vrluda po raznim akcijama, reakcijama i posljedicama politike u zadnjoj polovici stoljeća prije Krista. Prikazan nam je jedan period Rima u kojem su mnoge stvari „posao kao inače“ mada se glavne tradicije i metode republikanskog Rima polako dezintegriraju – ustvari je vrlo slikovit opis toga kako je rimska ideja demokracije konačno rastavljena iznutra i kako je postupno sva moć oduzeta Senatu. Nakon toga opisan je početak građanskog rata; premda je često prikazan kao sukob autokrata i republikanaca, profesorica Beard argumentira da se radilo samo o sukobu rivala za cara. Slično tome, čitatelj je podsjećen da to Rimljanima nije ni približno prvi građanski rat – samo prvi koji je zahvatio tada poznati svijet. Poglavlje završava s dijelom Martovske ide, koji je uglavnom priča o atentatu na Cezara, pogotovo o aspektima atentata koji su imali moralnu i tradicionalnu ulogu u rimskom društvu, ali također i pregled niza reformi koje je Cezar uveo; na primjer, golemi značaj prvog preciznog kalendara.

Povijest svakodnevnog života je nešto čega se djelo dotiče u osmom poglavlju, Kod kuće. Uvodni dio bavi se izvorima i temama koje u njima prevladavaju (nimalo iznenađujuće, onima iz viših slojeva). Ovo fascinantno poglavlje pokriva širok niz tema, od kojih ćemo izdvojiti nekoliko. Supruzi i supruge bavi se konceptom braka u rimskoj eri. Dobrim dijelom istražuje položaj žena te njihovu relativnu slobodu s obzirom na kompleksan odnos tradicije, zakona i prakse. Kao što je često slučaj s cijelom knjigom, Ciceronova epistolarna ostavština je opet primarno sredstvo kojim nam se približava ova tematika. Također, čitatelju predstavlja pokoji zanimljivi detalj; na primjer, kada je Ciceron u svojim šezdesetima oženio petnaestogodišnjakinju, mnogi su to smatrali krajnje neukusnim. Rođenje, smrt i žalost bavi se točno time što naslov kaže, i kroz niz primjera ilustrira razlike, ali i sličnosti u pristupanju navedenome između nas i Rimljana. Novac je bitan pokazuje nam cijene arhitekture i dekora interijera, nečeg što je često prva asocijacija na Rim tijekom vrhunca slave. Na to se nadovezuje kompleksno pitanje toga otkuda rimski novac ustvari dolazi i kako cirkulira, s obzirom na to da viši slojevi često vrše transakcije koje bi u gotovini zahtijevale milijune kovanica. Vlasništvo nad ljudima bavi se mnogim nijansama i definicijama rimskog robovlasništva. Poglavlje završava odjeljkom Prema novoj povijesti – carskoj koje ustvari služi kao uvodni dio sljedećeg poglavlja. U njemu profesorica Beard predstavlja povijest imperijalnog Rima kao jedan monolitni blok historiografije; u njemu opravdava to što njeno djelo izostavlja većinu carskog perioda rimske povijesti, koristeći njenu relativnu političku stabilnost i male društvene promjene kao razlog te elaborira zašto bi radije taj prostor posvetila transformaciji republike u carstvo.

Deveto je poglavlje naslovljeno Augustove preobrazbe. Počinje pričom o Cezarovom ubojstvu, njegovim političkim posljedicama za velike igrače i Rim te iznenadnim kompliciranjem svačijih planova pojavom mladića koji sebe predstavlja kao Cezarovog legalnog i moralnog nasljednika. Kroz priču nas opet vode Ciceronova pisma; do ovog dijela u knjizi čitatelj s Ciceronom već razvija gotovo intiman odnos ili, u najmanju ruku, shvaća prijateljsku familijarnost profesorice Beard s njime. Dobar dio poglavlja posvećen je samom građanskom ratu i tome što ustvari pouzdano znamo o kaosu koji je trajao deset godina prije nego je August izašao iz njega kao pobjednik. Ukratko, bavi se vojnicima, civilima, opsadama, Antonijem i Kleopatrom te završava Oktavijanovim trijumfom – pobjedničkom paradom u kojoj se Oktavijan de facto okrunio, usprkos činjenici da Rim tehnički nema, ne treba i ne želi kralja. Također smo počašćeni iznenađujuće humorističnom analizom izvora, s obzirom na mrku temu. Zagonetka August bavi se njegovom osobnošću, tj. pokušava rasplesti kako je jedan brutalni gospodar rata i provoditelj političkih čistki u kolektivnoj svijesti postao augustus. Na kraju, čitatelj je siguran samo da je „stari reptil“, kako ga profesorica Beard zove, bio jednako tajanstven kao sfinga koju je odabrao kao svoj pečat. Nadalje, ovo poglavlje nam pruža analizu Res Gestae, kao nacrt vladavine za svakog cara koji je uslijedio, te detaljnu analizu mehanizma vladavine koju je August izgradio. Prema profesorici Beard, od dodjeljivanja titula do kiparstva, sve je barem djelomično bilo usmjereno tome da spriječi da netko na vlast dođe istim metodama kao i August (samovoljom, brutalnošću i privatnom vojskom). Slično tome, autoričina je tvrdnja da je snaga reformi koje August uvodi dio razloga zašto je povijest Rima tijekom careva manje kompleksno poglavlje. Poglavlje završava pregledom problema koje je Augustova vladavina imala – iako naizgled čvrsta, bila je ustvari tranzicijski period izumljenih tradicija koja je povremena bila na klimavim nogama; Augustova kćer Julija, fascinantna ličnost sama po sebi, odigrala je znatnu ulogu u tome da destabilizira očevu situaciju. Slično tome, prikazano nam je kako je poslije Augustove smrti uređena relativno bešavna tranzicija vladavine na Tiberija, mada nam se isto tako postavlja pitanje kako to da je Augustov nasljednik bio sin njegovog neprijatelja?

Imperijalni Rim je glavna tema poglavlja Četrnaest careva. Nakon uvoda o historiografskoj podlozi, prelazi na Kaligulinu vladavinu i promjene do kojih tijekom nje dolazi u odnosu na relativno nedavan period republike. Naglašeno je da ni dan-danas ne znamo je li Kaligula ubijen zato što je bio čudovište ili je učinjen čudovištem zato što je ubijen; popularna percepcija njegove vladavine je uglavnom proizvod rimske propagande. Dalje se postavlja pitanje koja je razlika između dobrih i loših careva – prema profesorici Beard, sličniji su jedni drugima nego se misli, što nam otkrivaju rimske definicije „dobrog“ i „lošeg“. Ubijeni carevi su demonizirani, dok su oni koji su poživjeli dovoljno dugo uglavnom zapamćeni sa sličnim setom komplimenata (dobroćudni, posvećeni Rimu, nisu pompozni i sl.). Usput pratimo i razne promjene u mehanizmima moći s republike u carstvo te možemo uočiti niz paralela između današnjih ideja o administraciji. Nasljeđivanje je također zasebno problematizirano. Autorica ističe da je vladavina Rimom za vladara u pravilu stabilna – proces nasljeđivanja nije ni najmanje. Između ostaloga, nije bilo nikakvih zakona ili garancije da će prvi sin biti nasljednik ili nečeg sličnog. Kako su Rimljani izlazili na kraj s tim problemom? Prema profesorici Beard, neuspješno. Također, dotiče se i uloge senatora u toj čudnoj klackalici moći. Poglavlje završava nastankom, ili uvozom, ovisno o tome kako to tko shvaća, fenomena divinizacije careva, kao i toga koliko je to tko ozbiljno (ili neozbiljno) shvaćao.

Jedanaesto poglavlje, Neki imaju, neki nemaju, bavi se razlikama između bogatih i siromašnih Rimljana, ali izdvaja i sličnosti koje dijele. Autorica ističe određene probleme s kojima se pritom susrećemo – najbolje smo upoznati s urbanom populacijom. Drugi bitan problem je to što oni koji nemaju ništa ostavljaju malo tragova u arheologiji osim neoznačenih grobova (to da su većini povijesnih izvora nezanimljivi ne treba ni spomenuti). Prema profesorici Beard, život jednog britanskog seljaka jedva da se promijenio od željeznog doba do duboko u srednji vijek; dobrim dijelom to je točno i za većinu od 50 milijuna stanovnika Carstva. Drastične razlike između slojeva dalje su nam ilustrirane kroz priču o radu milenij i pol prije nego smo izumili koncept djetinjstva. Prema profesorici Beard, njihova profesija bila je najveći dio identiteta prosječnih Rimljana (pri čemu navodi neke vrlo zanimljive primjere). Usto, objašnjava i nastanak rimskih kolegija. U odjeljku Kultura krčme doznajemo o raširenosti kockanja i kontrole nad njom, zajedno s nekim drugim konceptima koji se čine čudnim modernoj perspektivi; na primjer činjenici da su bogati Rimljani jeli kod kuće, siromašni vani. Prema kraju poglavlja, spuštamo se sve niže po stupovima društva, sve do samog dna nastanjenog robovima i krajnje siromašnima, te nam je predstavljena pravda u rimskom društvu, odnosno njezin nedostatak.

Dvanaesto poglavlje je Rim zvan Rima, u kojoj dolazi do prvog spomena širenja kršćanstva u ovoj knjizi, te toga što su suvremenici poput Plinija Mlađeg i Trajana mislili o tome. Također nam je predstavljena metodika upravljanja carstvom i toga kako u provincijama postupno prelazimo iz osvajanja i pacifikacije u upravljanje i oporezivanje, pogotovo zahvaljujući vojsci i „romaniziranju“ lokalnih elita. Interesantna je opaska o samim granicama Carstva i tome kako se postupno pretvaraju u sve više fiksne linije, a manje apstraktne zone rimske kontrole – prema profesorici Beard, ključan trenutak preokreta bila je katastrofa u Teutoburškoj šumi. Što se romanizacije tiče, predstavljene su nam razne interpretacije „rimskoga“, od Brita u togama ili keltskih vinograda na jugu Francuske do Plutarhovih djela u kojima slavi Rim ali ih cijelo vrijeme podsjeća da su to Grci napravili prvi. Također čujemo i o pobunama protiv rimske vlasti, od Judeje do Britanije; profesorica Beard ističe da su vođe pobune u pravilu lokalne elite koje su netom prije bile bliske Rimu. Slobodno kretanje robe i novca je također nešto što je ovdje obrađeno, kroz niz primjera za oboje – isto tako je obrađeno i slobodno kretanje ljudi, jedna od autoričinih omiljenih tema. To usput pruža kontekst odjeljku o mutnim početcima kršćanstva i korijenu njegovih sukoba s Carstvom. Prema profesorici Beard, velika ironija njihovog međuodnosa je bila u tome da je ujedinjeni svijet Carstva znatno doprinio širenju jedine religije koju je Carstvo pokušalo zatrti. Posebni odjeljak bavi se pitanjem tko je, ustvari, Rimljanin; status koji se u pravilu definira rimskim državljanstvom. Stoga nas profesorica Beard upoznaje s raznim prednostima koje državljanstvo donosi, s posebnim naglaskom na rimsku inkluzivnost – mada pritom upozorava i da je njihova „sljepoća oko rase“ bila relativna stvar. Poglavlje završava odjeljkom o Gaju Juliju Zoli, izuzetnom pojedincu koji je služio Augustu i Cezaru prije njega, te onome što danas o njemu znamo.

Epilog knjige naslovljen je Prvi rimski milenij. U njemu nam se nudi pregled Karakaline neslavne karijere i njegovog poznatog edikta – vjerojatno još uvijek najmasovnije dodjele građanstva bilo gdje i bilo kad. Usprkos tome što je još u uvodnome poglavlju najavila da će knjiga završiti 212. godine, profesorica Beard nam na kraju ne nudi neku elaboraciju oko toga zašto je baš taj datum odabran; njena poanta je da se usprkos naizgled kolosalnom značaju tog događaja malošto zbilja promijenilo. Sličan je njen komentar i za Konstantina Velikog i kršćanstvo – stvari dugo vremena ostaju manje-više iste. Kao zaključak knjige ostavljeni smo sa sljedećom mišlju: ljudski rod više nema ništa za naučiti od Rimljana, ali još uvijek možemo puno naučiti iz interakcije s njihovom povijesti, njihovom prozom, poezijom i kulturom i tako dalje; imamo još puno za naučiti o Rimljanima i, tijekom tog procesa, o sebi samima.

Usprkos svojoj opsežnosti, SPQR je lako štivo za povjesničare, a to je možda najviše zbunjujuća kvaliteta ovog djela: za koga je ustvari napisano. Premda na prvi pogled djeluje kao udžbenik za fakultetsku razinu, to definitivno nije. Preporučiti ju nekome kao uvodnu točku u rimski svijet nije dobra ideja, stoga što profesorica Beard ipak podrazumijeva određeno predznanje kod čitatelja. S druge strane, usprkos tome što je začinjena nizom fascinantnih detalja, anegdota i minornih povijesnih ličnosti kojim nam oživljava svijet starog Rima, ova knjiga zbilja ne sadržava ništa novo za prosječnog povjesničara specijaliziranog za antički svijet. Većina poglavlja su uvod u neku problematiku, zajedno s natuknicama gdje bi mogli nastaviti istraživati i prema kojim se izvorima uputiti; je li to dobra ili loša stvar je odluka čitatelja. Teme u djelu nisu poredane kronološki (kao što smo svi navikli), iz razloga koji imaju smisla za narativni tok koji je profesorica Beard htjela poduzeti; s druge strane, ipak ponekad skakuće s teme na temu na način koji, mada ne odnosi ništa od samog teksta, djeluje vrlo eklektično u knjizi ovog tipa. Čitatelj bi također trebao znati da je fokus knjige na rimskoj republici, pogotovo kasnom republikanskom periodu. Izostanak većine carskog perioda je obrazložen na više mjesta u djelu – usprkos tome, knjigu bi obogatilo da se njime bavi s više detalja. U ovom obliku sve poslije Augusta – ali prije Karakale – tek je usputno spomenuto. Knjiga sadrži samo natruhe kasne antike, što je u skladu sa širim trendovima historiografije, s obzirom da kasni antički period ima tendenciju biti zanemaren između specijalista za antiku i srednji vijek. U čisto proznom smislu, knjiga je užitak za čitanje, iako, ako ste čitali engleski original koji je izašao 2015., očito vam je da se u prijevodu nešto izgubilo. Ovo nije nipošto kritika prevoditelju, samo opaska na stil pisanja profesorice Beard, koji je gust aluzijama i igrama riječi koje je, nažalost, uglavnom nemoguće prenijeti u hrvatskom prijevodu. Na kraju odgovor na pitanje kome preporučiti ovu knjigu: idealno svojim prijateljima povjesničarima, pogotovo onima koji se ne bave primarno starim Rimom, jer je knjiga odličan način da im objasni zašto je nepresušan izvor fascinacije svima koji proučavaju staru povijest.

 

Andrija Banović