Domagoj Švigir – prikaz knjige – Ian Kershaw, “Kraj – Slom Hitlerove Njemačke 1944.-1945.”, 2018.

 

Ian Kershaw, Kraj – Slom Hitlerove Njemačke 1944.-1945., prevela s engleskog Iva Karabaić, V.B.Z., Zagreb 2018, 542 str.

 

Hrvatski čitatelji dugo su bili uskraćeni za još jedno djelo važnoga britanskoga povjesničara Iana Kershawa. Naime, historiografska javnost još je 2011. upoznala knjigu koja je predmet ovoga prikaza. Tek nedavno, 2018. godine, ta je knjiga ugledala svjetlo dana i na hrvatskom jeziku – na preko 500 stranica, podijeljena u devet velikih poglavlja: Šok za sustav, Slom na Zapadu, Nagovještaj strave. Nada se uzdiže – i nestaje, Katastrofa na istoku, Teror se vraća kući, Urušavanje temelja, Implozija, Likvidacija.

Postoji li još nešto što se može reći i napisati o kraju Trećega Reicha, a da nije izgovoreno ili napisano? O ovoj je temi doslovno napisano tisuće knjiga i članaka, a u posljednjih dvadesetak godina su se pojavili mnogi sjajni autori poput Antony Beevora, Maxa Hastingsa, Rogera Moorhousea, Marka Mazowera, Richarda J. Evansa i Richarda Bessela. Zašto je onda Hitlerov biograf, Ian Kershaw, odlučio dodati još jedno djelo na ionako veliku količinu djela o završnim godinama nacističke Njemačke? Odgovora je nekoliko, tvrdi Kesrhaw: prvo, fascinacija i želja za istraživanjem nacističkoga režima još postoji kod autora, i drugo, u historiografskome smislu važnije, još nitko nije adekvatno odgovorio na, po njegovu mišljenju, najvažnije pitanje – zašto su se Nijemci nastavili boriti do gorkoga i apokaliptičnoga kraja, dugo nakon što je bilo kojoj racionalnoj osobi bilo jasno da je rat izgubljen i da bi njegovo produženje značilo samo još veće i totalno uništenje njemačkih gradova i apsolutnu bijedu stanovništva? Zašto su se Hitlerove samoubilačke zapovijedi još uvijek slušale bez pogovora i ikakvoga prigovora? Kershaw tvrdi da se pravi i adekvatni odgovori mogu naći u istraživanju struktura vladavine i stanja uma u Njemačkoj u trenutku Götterdämmerunga – Sumraka bogova.

Kraj – Slom Hitlerove Njemačke pripovijeda priču o samome kraju Drugog svjetskog rata – od posljedica neuspjelog pokušaja atentata na Adolfa Hitlera u srpnju 1944., preko protuofenzive u Ardenima, raspada Istočne fronte i opsade Berlina sve do kraja svibnja 1945. kada su, tri tjedna nakon Führerovog samoubojstva, njegovi nasljednici bili uhićeni, nacistička vlada raspuštena, a potpisom kapitulacije završio najstrašniji rat koji je čovječanstvo preživjelo. To je priča koju možemo svesti na samo nekoliko riječi, priča o prkosu i uništenju. Kao što Kershaw prikazuje u opipljivim i pitoresknim detaljima, ogromna i nezamisliva količina ljudske patnje u završnom poglavlju Drugog svjetskog rata prkosi mašti. Tijekom prva četiri mjeseca 1945. saveznici su na njemačke gradove bacili 471.000 tona bombi, dvostruko više nego u 1943. Deseci tisuća ljudi umrli su, milijuni su ostali beskućnici. Na istoku su milijuni očajnički pokušavali pobjeći od strahota silovanja i ubojstva koje su donosili sovjetski vojnici, koji su namjeravali osvetiti barbarsku okupaciju njemačke vojske svoje domovine. Teror nacista vidio se na svakom koraku i prema njemačkome narodu. Opisom jednog takvog mučnog događaja Kershaw započinje svoju knjigu: dolaskom američkih postrojbi 18. travnja 1945. pred gradić Ansbach u Središnjoj Frankoniji kada devetnaestogodišnji student teologije Robert Limpert započinje svoju akciju kako bi spriječio da njegov grad bude uništen u besmislenoj bitci protiv Saveznika. Na žalost, Limpert je prokazan od strane dvojice pripadnika Hitlerjugenda (Hitlerove mladeži), ubrzo je uhićen, osuđen na prijekome sudu koji je trajao samo dva sata te obješen. Četiri sata kasnije Amerikanci ulaze u grad te skidaju tijelo Richarda Limperta.

U prvome poglavlju Kershaw opisuje trulost nacističkoga režima iznutra: stalne borbe za prevlast unutar nacističke stranke koje su nastavile obilježavati i razdoblje 1944.-1945. kada je kraj bio toliko blizu. Vlast u državi gotovo potpunosti u svoje ruke preuzimaju četiri Hitlerova paladina – Heinrich Himmler (šef policije i ministar unutarnjih poslova), Martin Bormann (čelnik stranačke kancelarije i Hitlerov osobni tajnik), Joseph Goebbels (ministar propagande i povjerenik za „totalni rat“) te Albert Speer (ministar za naoružanje i ratnu proizvodnju). Njihova moć još više raste nakon atentata na Hitlera u srpnju 1944., a opada moć nekih drugih istaknutih nacista poput Hermana Göringa koji pada u nemilost zbog stalnoga bombardiranja njemačkih gradova, tj. nemogućnosti ratnoga zrakoplovstva kojemu je bio na čelu da to zaustavi. Upravo ova četvorica bili su ključni, kako navodi Kershaw, za dodatnu radikalizaciju njemačke vojske, javnosti i pojačanja terora. Opis te pojačane radikalizacije i nacifikacije nastavlja se i u drugome poglavlju – više nije postojala niti jedna sfera javnoga, vojnoga ili bilo kakvog drugoga života koja nije bila pošteđena intervencije Nacističke stranke i njezinih podružnica. Pogotovo je to bilo naglašeno u odnosu prema vojsci te stalnim smjenama zapovjednoga kadra gdje je poslušnost i odanost stranci postala prvi i najvažniji kriterij imenovanja vojnih zapovjednika.

Idućih nekoliko poglavlja, Nagovještaj strave, Nada se uzdiže – i nestaje, Katastrofa na istoku, Teror se vraća kući, upućuju čitatelje u stanja na bojištima krajem 1944. i početkom 1945. godine. Na istočnome bojištu su samo vojne žrtve bile užasne iz perspektive nacističke Njemačke: gotovo polovica njemačkih vojnika koji su poginuli u ratu ubijeno je u posljednjih 10 mjeseci. I naravno, oni koji su naviše patili bili su žrtve nacističkog režima: prisilni radnici iz svih krajeva pokorene Europe, ratni zarobljenici na istočnoj bojišnici te preživjeli ostatci europskih Židova, od kojih su mnogi poginuli na besmislenim marševima smrti s ciljem pražnjenja koncentracijskih logora prije nego su ih mogli osloboditi neprijateljske snage. U Auschwitzu, na primjer, je ostalo samo 7.000 bolesnih i gladnih zatvorenika kada su sovjetske trupe stigle u siječnju 1945. Kershaw u detaljima opisuje kako su unatoč vojnim katastrofama na svakome koraku rijetki njemački vojnici dezertirali te se većina nastavila boriti. Suočeni s nemilosrdnim bombardiranjem i totalnim ratom, većina civila je bila iznimno depresivna, ali malo ih se pobunilo. Kako racionalno odgovoriti na tu činjenicu? Autor tvrdi da je jedan od odgovora u teroru: usprkos velikim poremećajima u gospodarstvu mašinerija državnog aparata je neprestano radila pa su tako i dalje tiskane novine, isplaćivane su plaće, pošta je bivala isporučena, „defetisti“ su brzo bili prokazivani, pronađeni i pogubljeni. Tu vjerojatno pronalazimo i najvažniju poruku ovoga historiografskoga djela: lekcija koliku cijenu moraju platiti svi zbog onih koji slijepo i vjerno slijede, u ovome slučaju Adolfa Hitlera, nasuprot lekciji da je ponekad časno i odustati. Samo letimični pogled na prošlost daje primjere ratova koji su završili predajom prije očaja i uništenja. Primjerice, u Američkom građanskom ratu, Jug nije prisilio Sjever da pobijedi tako što će se boriti za svaku ulicu. Ne trebamo čak ići ni toliko daleko u prošlost, samo dvadesetak godina ranije Njemačka i njezini saveznici kapitulirali su u „Velikom ratu“ bez potrebe da žene i djece izlaze iz svojih domova i umiru na ulicama gradova.

Ofenziva u Ardenima je pak, kako je opisano u poglavlju Nada se uzdiže – i nestaje, dala bar u svojim početcima dodatni stimulans ne samo u vojničkome smislu već je iskorištena za propagandu kod kuće kako bi se stanovništvo još više žrtvovalo za „obranu domovine“. Sami vojnici bili su podijeljeni – veći dio je jedva čekao da ponovno „prošeta Parizom“, a manji je ipak shvaćao kako je ova ofenziva najvjerojatnije samo odgađanje neizbježnoga. Ipak, svi su se nastavljali boriti, a primjeri dezerterstva ili odbijanja zapovijedi su bili rijetki – a tada su bili žestoko kažnjavani. Kroz sva početna poglavlja se isprepliće i dodatna, jedinstvena priča o Hitlerovu kultu ličnosti – u sljedećem (Drugom) svjetskom ratu, kako navodi Kershaw, Njemačka će biti drugačija, uglavnom jer je Hitler bio drukčiji. Njegov kult ličnosti i međusobno povezane skupine sljedbenika značile su da ga je praktički nemoguće ukloniti s vlasti. To ne znači da nije bilo neprijatelja, ali, kao što Kershaw pokazuje, neuspješni atentat u srpnju 1944. zapravo je Hitlerovu vladavinu učinio jačom uklanjanjem prijetnji i zastrašivanjem kritike. Unatoč već tada lošem fizičkom stanju (posljedica atentata, uzimanja droga) i katastrofalnim vojnim odlukama, Hitlera još uvijek „simboliziraju… nevjerojatna volja da se drži svaki centimetar teritorija, i da se nikada i nipošto ne kapitulira“, tvrdi autor. „I on je još uvijek mogao očarati one u svojoj prisutnosti sa snagom svoje volje, i sa svojim neumoljivim optimizmom.“ Hitler je, sa svoje strane, bio odlučan da njemački narod pati zbog svojih „pogrešaka“, poglavito pri kraju rata; pa je tako njegov autoritet nad sudstvom i želja za kažnjavanjem pomoću prijekih sudova ostala netaknuta gotovo do samoga kraja. U isto vrijeme, državna mašinerija terora se učinkovito rješavala svih disidenata. U vojnoj sferi, SS Reichsführer Heinrich Himmler i fanatični zapovjednici poput feldmaršala Schörnera nemilosrdno su pogubljivali dezertere. Goebbels je isto radio kod kuće, u Njemačkoj, dok je Albert Speer, ministar naoružanja, izvodio čuda s improvizacijom (i nanosio užasnu patnju robovima u koncentracijskim logorima) kako bi tvornice radile i dalje. Nacistička stranka, koju predvodi Martin Bormann, preuzela je gotovo sve funkcije njemačke države, a Volkssturm, njemačke posebne „narodne“ jedinice, iako vojno beskorisne, bile su instrument kontrole njemačkoga naroda. Početak 1945., nakon nove serije razornog savezničkog bombardiranja te kukavičkog i sebičnog ponašanja vodstva stranke, naveo je mnoge Nijemce da izgube vjeru u Hitlera. Ipak, otpora nije bilo.

Poglavlje Katastrofa na istoku upravo publicistički fascinantno opisuje krvavi rat u Istočnoj Pruskoj u kojem su njemački vojnici, zapovjednici, pričuva i narod uz nacističku indoktrinaciju pokušali uistinu obraniti svaki pedalj zemlje, ali zbog jednostavnih matematičkih odnosa to nisu bili u stanju učiniti – Crvena armija je na raspolaganju imala 11 puta više pješaštva, 7 puta više tenkova, 20 puta više topova, 20 puta više zračnih snaga. S druge strane, sve veći očaj dijela režimskih vođa i njihovih predstavnika na nižim razinama, uz očite naznake pada morala kod kuće i na bojištu, utjecao je na pribjegavanje mjerama krajnje represije. One više nisu bile usmjerene samo protiv bespomoćnih, progonjenih manjinskih skupina, nego i protiv cijele njemačke populacije. Teror koji je toliko dugo bio prisutan na istoku, polako se vraćao kući.

Tako Kershaw u sljedećem poglavlju, Teror se vraća kući, dovršava svoj argument te upućuje na prva dva odgovora na pitanje koje je postavio sebi i svojim čitateljima na početku knjige (Zašto se Njemačka svom snagom bori i dalje): teror i karizmatično vodstvo. Treći odgovor, tvrdi Kershaw, nalazimo ne u Njemačkoj već u njenim protivnicima – antifašističkoj koaliciji predvođenoj SAD-om, V. Britanijom i SSSR-om. Churchillovo i Rooseveltovo inzistiranje da ne može biti separatnoga mira na zapadu s nacističkom Njemačkom, u kombinaciji s Wehrmachtovim postupcima u Rusiji i ponašanju Crvene armije na njemačkom tlu, impliciralo je da je svaki njemački vođa – bio on zapovjednik manjih jedinica, gaulajter (upravitelj) pokrajine ili visoki stranački dužnosnik – dužan nastaviti borbu, pokušati ne dozvoliti da vojnici i civili padnu u ruke Sovjeta.

Posljednja poglavlja ove knjige obrađuju zadnjih nekoliko mjeseci rata te njihovi nazivi impliciraju o čemu je riječ – o potpunom urušavanju ne samo režima već i bilo kakvoga oblika imalo normalnoga život u Njemačkoj u posljednjim tjednima rata. I tu leži i najveća kritika Kershawu u ovim posljednjim poglavljima – sve napisano je ustvari već tradicionalna priča, ali ispričana na malo drugačiji način. Nitko ne može, niti bi trebao, osporiti Kershawu talent za pisanje i publicistiku, ali s druge strane – u analitičkome smislu – Kershaw ne donosi praktično ništa novo. Čak i sam ne istražuje pitanja koja se nameću iz materijala koji iznosi – koristi izvorne dnevnike raznih generala Wermachta, koji prikazuju unutarnju borbu generala koji nastoje pomiriti zakletvu o poslušnosti Hitleru s očiglednom činjenicom da je rat bio izgubljen, pa ipak ne piše ništa o političkoj i vojnoj tradiciji iz koje su njihovi stavovi potekli. Što se tiče mentaliteta i poslušnosti Nijemaca te odanosti Hitleru, niti ovdje Kershaw ne donosi ništa novoga još od njemačkoga emigranta sociologa Theodora Adorna koji je davno definirao Hitlera i njegovu „autoritarnu osobnost“. Kershaw, što je možda i najveći problem ove knjige, ne raspravlja o tome jesu li, u zemlji koja je bila ujedinjena samo 75 godina, različite povijesne prošlosti („historical pasts“) mogle proizvesti i različite ishode 1945. godine? Sama premisa knjige – da nitko nije adekvatno odgovorio na pitanje zašto se Njemačka bori – ne stoji. Naprotiv, povjesničari su raspravljali o ovom pitanju ad nausem; Kershaw je i sam dao nevjerojatno velik doprinos u svojoj biografiji Hitlera. Ono što je potrebno već dugo nije još jedno uprizorenje Götterdämmerunga, već potpuno nove interpretacije. Primjerice, u svojoj Njemačkoj 1945., povjesničar Richard Bessel je ponudio novu interpretaciju i pokazao put. Dok je opisivao nevjerojatno uništenje u posljednjoj godini rata, Bessel je koristio te događaje kako bi potvrdio širi argument: da je oluja koja je pomela Njemačku 1945. promijenila tijek svjetske povijesti, uništila u Njemačkoj nacionalizam na dulje vrijeme, filozofske i rasne idealizme i, možda najvažnije od svega, geopolitičku ambiciju Njemačke koja je pokrenula svjetske ratove. Iako Kershaw u ovoj knjizi jest istražio strukture vladavine i stanje uma u Njemačkoj toga vremena, dojam je da za razliku od svojih ranijih djela ovdje ipak nije pokazao takvu originalnost i inovativnost – strukture vladavine i stanje uma svakako nisu novi argumenti za neku drugu interpretaciju Götterdämmerunga.

 

Domagoj Švigir