Ivan Smiljanić – prikaz knjige – Ian Kershaw, “Do nade i natrag. Europa 1950.-2017.”, 2019.

 

Ian Kershaw, Do nade i natrag. Europa 1950.-2017., preveo s engleskog Vuk Perišić, Fraktura, Zaprešić 2019., 672 str.

 

Knjiga poznatog britanskog povjesničara Iana Kershawa (rođen 1943.), kojemu doista ne treba predstavljanje pred historiografskom zajednicom, Do nade i natrag. Europa 1950.-2017. (u engleskom izvorniku duhovitog i metaforičnog naslova Roller-Coaster) deveta je i posljednja knjiga u nizu The Penguin History of Europe nakladničke kuće Penguin, ali je ujedno i druga knjiga u autorovu opusu o povijesti Europe od izbijanja Prvoga svjetskog rata do suvremenoga doba. I ova je knjiga, poput prethodne (Do pakla i natrag. Europa 1914.-1949.), izašla u izdanju Frakture i u prijevodu Vuka Perišića s engleskog izvornika. U njoj autor dotiče doista mnogobrojne suvremene procese poput globalizacijskih problema Europe, demografije, migrantske krize, porasta desnih pokreta diljem kontinenta (poput stranke Alternative für Deutschland u Njemačkoj), ugrožavanja liberalnih demokracija u Poljskoj i Mađarskoj itd. Autor je također svjestan kako od historiografije ne treba očekivati ni dijagnoze, a kamoli propisivanje lijekova za prebolijevanje trenutne geopolitičke europske i svjetske situacije. Europu u razdoblju autorova razmatranja odlikuju prije svega porast materijalnog blagostanja, ali istovremeno i bankrotstvo duha. Ipak, stječe se dojam kako na razmeđu Istočne i Zapadne Europe posebna posrednička uloga Srednje Europe, u kojoj se nalazi suvremena Hrvatska, nije dovoljno istaknuta. Posebnost srednjoeuropskih zemalja leži upravo u njihovu autentičnom graničnom položaju i zadaći koju imaju. One si ne smiju dopustiti jednostrani utjecaj bilo zapadne bilo istočne kulture na vlastiti prostor. Sama pak knjiga ne završava niti smije završiti optimističnim tonom poput prethodne Do pakla i natrag, jer opisuje dvije velike epohe europske nesigurnosti. Jedna je započela već 50-ih godina prijetnjom nuklearne katastrofe, a druga je zapravo fenomen vidljiv u europskoj suvremenosti početka 21. stoljeća koje je naslijedilo prevratno razdoblje kraja Hladnog rata i raspada SSSR-a, što je ponukalo rađanje naivne predodžbe o posvemašnjoj prevlasti ideologije liberalizma nad mogućim političkim alternativama i početku razdoblja hegemonije SAD-a, imenovanom kao pax americana, a uobličenoj u knjizi neokonzervativca Francisa Fukuyame Kraj povijesti i posljednji čovjek 1992. godine.

Suvremena Europa oblikovana je nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a obilježavala ju je istovremeno i hladnoratovska atmosfera. Najopasnija faza Hladnoga rata bila je od početka Korejskog rata 1950. do Kubanske raketne krize 1962. godine. Neizmjerne i teško zamislive političke, kulturne, društvene i gospodarske promjene (tzv. „privredno čudo“ u gotovo svim europskim zemljama) zbivale su se od 1950. do naftne krize 1973. i njezina ponavljanja 1979. godine, ali šire gledano i sve do današnjih dana nesputane vladavine neoliberalne ideologije Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka. Teške rane, vidljive i nevidljive naravi, mučile su poslijeratna europska društva koja su se morala suočiti s ratnim razaranjima, neimaštinom i međuratnim nasljeđem, a to je pogotovo bilo teško u društvima poraženih država Zapadne Njemačke, Italije i Austrije. U pobjedničkim državama nastupilo je razdoblje prešućivanja kolaboracionističke prošlosti (Francuska, Grčka), a socijalističke zemlje poput Jugoslavije mučile su teška poratna stradanja i zločini. Ipak, nijedna prijašnja ili buduća generacija nije se toliko razlikovala od mogućnosti i životnoga stila svojih roditelja. „Djeca rođena u poslijeratnoj demografskoj ekspanziji bit će svjedoci preobrazbi kakve njihovi roditelji nisu mogli zamisliti.“ (str 2). Sveopći porast gospodarstava uvjetovao je i poboljšanje životnoga standarda ljudi u kapitalističkoj polovici Europe, ali i u komunističkoj, iako je u zemljama komunističkog lagera taj rast bio daleko manji, ali i dalje impresivan. To je sve kao posljedicu imalo pojavljivanje konzumerističkog društva opsjednutog posjedovanjem i korištenjem materijalnih stvari te svođenjem čovjeka na potrošačko biće koje zapravo živi neautentičnim životom. Taj je neautentični život bio pogotovo vidljiv pod neprestanom opasnošću od izbijanja nuklearnoga rata između jedinih preostalih dviju supersila: Sjedinjenih Američkih Država i SSSR-a.

Ključni fenomen, koji objašnjava tolike mnoge promjene u tradicionalnom svjetonazoru svojstvenom Europljanima, objašnjava se pojmom „globalizacija“. Osobito je to primjetno nakon stvaranja World Wide Web-a 1989., koji je od 1991. godine postao dostupan i široj javnosti. Fenomen globalizacije imao je i svoju veoma mračnu stranu. „Tim pojmom ne označava se samo ekonomska integracija proizišla iz slobodnog kretanja kapitala, tehnologije i informacija, nego i interakcija društvenih i kulturalnih modela koja se širi svijetom neovisno o državnim granicama. (…) Nanijela je, pored ostalog, i tešku štetu okolišu, produbila jaz između bogatih i siromašnih, intenzivirala masovnu migraciju (koju je sve teže kontrolirati), a s njom povezani tehnološki napredak i automatizacija doveli su do gašenja radnih mjesta.“ (str. 4). Kershaw je ovim retcima pokazao koliko je pronicljiv povjesničar jer je porast desnih suverenističkih pokreta diljem Europe objašnjiv upravo njihovom vizijom rješenja tih velikih problema koje je sa sobom donijela globalizacija. Europa je postala kontinent ponovno rascijepljen između globalističkih i suverenističkih projekata, ali ono što je u njoj samo preobraženi oblik stare geopolitičke karte, što je osobito značajnu za Srednju Europu, jest prvenstvo u političkom i gospodarskom značenju kojega ponovno ima Njemačka. Prošla je dugački i trnoviti put od potpuno razorene i među Saveznicima podijeljene države 1945. godine do trenutno vodeće europske sile. Vidimo kako u povijesti rijetko što može u tom smislu biti uistinu novo jer je uvijek riječ tek o sadašnjim metamorfozama onoga prošloga s pogledom u budućnost.

Podijeljenost Europe, prema Churchillovim riječima, „željeznom zavjesom“ zapravo je značila svakodnevnu egzistenciju običnoga čovjeka pod prijetnjom sukoba dvaju blokova, a u tom bi slučaju Europa bila bojno polje dviju supersila. Život u takvoj grozničavoj atmosferi obilježavao je dobar dio druge polovice 20. stoljeća, iako s jednim paradoksom. Prema Kershawu, burna faza Hladnog rata završila je smjenom Nikite Hruščova s čelnog mjesta KPSS-a, kao i SSSR-a te dolaskom na vlast Leonida Brežnjeva i njegova premijera Alekseja Kosigina. Taj će prijelomni trenutak označiti prestanak bilo kakvoga revolucionarnog žara ideologije komunizma, a jedino što će preostati bit će retrogradni konzervativizam, represija, klijentelizam i korupcija, suzbijanje bilo kakve oporbe unutar SSSR-a i sovjetskoga lagera, a čega će najbolji pokazatelj biti nasilno gušenje prosvjeda protiv komunističke vlasti u Njemačkoj Demokratskoj Republici 1953., Poljskoj i Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine. Tada je Hladni rat iz jedne nekontrolirane i vrlo lako eskalirajuće faze (obilježene izbijanjem Korejskog rata 1950., britansko-francusko-izraelskom invazijom egipatskog Sueza i sovjetskom okupacijom Mađarske 1956., testiranjima nuklearnih bombi od kojih je ona najimpresivnija bila sovjetska 1961. godine na otočju Novaja Zemlja u Sjevernom ledenom moru, incident u Zaljevu svinja i gradnja Berlinskog zida 1961. pa sve do raketne krize na Kubi 1962. godine) paradoksalno prešao u jednu predvidljivu, iako zbog toga ništa manje opasnu fazu.

Temeljna potreba čovjeka za sigurnošću, unatoč mnogim mirovnim inicijativama i summitima, poput onoga susreta velikih sila u Ženevi 1955. godine, nikako nije mogla biti zadovoljena. Taj je osjećaj fatalizma i nesigurnosti pratio i osjećaj nade u bolju budućnost koja bi mogla donijeti daleko viši životni standard. Ti su osjećaji nade u velikoj mjeri i bili ispunjeni, unatoč zaostajanju istočnog dijela Europe za onim zapadnim. Na globalnom planu javili su se i protesti protiv nuklearnoga naoružanja. „Čini se, a to je paradoksalno, da je protivljenje nuklearnom oružju bilo relativno slabo u razdoblju od 1950. do 1962., u vrijeme kada je Hladni rat bio u svojoj najopasnijoj fazi.“ (str. 31). Podjela Europe vidljiva u političkom i ideološkom smislu, dodatno je učvršćena osnivanjem Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO savez) 1949. godine. Nakon što je 5. svibnja 1955. dana puna suverenost Saveznoj Republici Njemačkoj te nakon njenog pristupanja u NATO četiri dana kasnije, osnovan je i Varšavski pakt te iste godine, dok su zemlje poput Austrije proglašene međunarodno neutralnima, a one poput Jugoslavije odbile su se svrstati u jedan od dvaju blokova.

„Željezna zavjesa“ nije bila tek neki iz današnje perspektive apstractum, nego je to uistinu bila politička, ideološka i ekonomska podjela Europe na dva dijela, koja će se od Drugog svjetskog rata nadalje kretati različitim pravcima i brzinama. Temelj takve blokovske, iako ne i toliko monolitne podjele ipak je ostala nacionalna država. Unatoč promjeni političke geografije, prema kojoj je Turska smatrana zapadnom državom, a Poljska ili Mađarska istočnima, bilo je vrlo teško preko noći orijentirati nacionalne države s državnom i povijesnom tradicijom, koja seže duboko u nebrojena stoljeća, na prihvaćanje bezuvjetne naddržavne strukture, bilo u obliku Europske zajednice za ugljen i čelik (preteče Europske ekonomske zajednice nastale potpisivanjem Rimskog ugovora 1957., a od ugovora u Maastrichtu iz 1992. preimenovane u Europsku uniju), bilo u obliku naddržavnih vojnih organizacija poput NATO-a ili Varšavskog pakta. „Međunarodne političke i ekonomske okolnosti su, neovisno o partikularnim nacionalnim različitostima, u prvim poslijeratnim godinama preobrazile Zapadnu Europu u prepoznatljiv politički entitet koji počiva na načelima liberalne demokracije, na međuovisnoj kapitalističkoj ekonomiji i na vezama sa Sjedinjenim Državama koje su bile neusporedivo čvršće nego prije rata.“ (str. 50).

Jugoslavija je u sukobu sa Sovjetskim Savezom proglašena nacionalnom državom koja postoji tek jednu generaciju i to bez ikakvog spominjanja složenih višenacionalnih ili etničkih odnosa unutar same države, a koji su Drugim svjetskim ratom još drastično pogoršani. Također, sukob između Beograda i Moskve 1948. godine prikazan je relativno simplificirano, što ne treba zamjerati knjizi koja velikim potezima riše kompleksne sheme europske povijesti druge polovice 20. stoljeća, ali moramo primijetiti kako je autor ostao ispod razine zadatka na ovom konkretnom primjeru. Naime, tvrditi kako je glavni uzrok narušavanju odnosa između Staljina i Tita bila tobožnja potpuna suprotnost u jugoslavenskoj i sovjetskoj koncepciji gradnje besklasnoga društva djeluje ahistorijski. U najboljem slučaju može se eventualno dopustiti takvo tumačenje kasnijih procesa izgradnje samoupravljanja, ali to pripada kasnim šezdesetim godinama, a ne glavnim uzrocima raskida Tito-Staljin. Nitko ne može osporiti činjenicu kako je najbolji učenik staljinističkih metoda upravljanja i represija bio upravo Tito, kao i njegova Jugoslavija. Dakle, o radikalnom razilaženju u ideološkom smislu do 1948. godine ne može biti ni govora. Također, još jedna od neispravnih teza, koju Kershaw preuzima iz sekundarne literature, ona je o raskidu koji dolazi s Titove strane. Zapravo je Staljin bio taj koji je uvjeren u svoj autoritet jednostavno odlučio zamijeniti Tita na čelu KPJ podobnijim čovjekom. Tvrdnje kako se u ranim stadijima Jugoslavije upravljalo decentralizirano, a da je sustav samoupravljanja kasnije načelno debirokratizirao državnu upravu, ne djeluju dovoljno uvjerljivo ni kao da im je autor posvetio dodatnu provjeru, pogotovo imajući u vidu najnovije dosege hrvatske historiografije o toj temi. Unatoč manjkavosti pristupa Jugoslaviji ili samom Titu, Kershaw donosi poprilično točan zaključak: „Ipak, granice su postojale: sustav se nije smio dovoditi u pitanje i u konačnici je opoziciju suzbijao represijom.“ (str. 122). Hrvatsko proljeće je Kershaw pomalo grubo poistovjetio s nacionalističkim zahtjevima za samostalnošću Hrvatske, a sve veći činjenični jaz između proporcionalne zastupljenosti Hrvata u tijelima državne, političke i vojne uprave te broja Hrvata u okviru Jugoslavije nazvao je olako tek široko rasprostranjenim predodžbama. Kershaw čini i velike faktografske pogreške (primjerice sastanak Tita s hrvatskim partijskim rukovodstvom u srpnju 1971. godine smješta u Beograd, a ne na Brijune, trenutak donošenja Ustava 1974. proglašava uspostavljanjem uravnotežene konfederacije itd.), zbog čega je i sam prevoditelj osjetio potrebu nekoliko puta intervenirati vlastitim bilješkama i opaskama. Sve je to dodatno začinila pomalo neshvatljiva anglosaksonska manira pisanja o Titu s neizostavnim dodatkom „maršal“.

Zemlje Zapadne i Srednje Europe u razdoblju između kraja Drugog svjetskoga rata i polovice šezdesetih godina proživljavaju konsolidaciju unutarnjeg liberalno-demokratskog poretka. Naravno da to konsolidiranje ima svoje lice i naličje izraženo u brojnim partikularnostima različitih država s različitim političkim, ideološkim i kulturnim tradicijama. Konsolidacija liberalne demokracije izražena je trostrukom podjelom na dominantne političke opcije konzervativizma odnosno demokršćana, socijaldemokrata i liberala. Najvažnija konsolidacija dogodila se u Saveznoj Republici Njemačkoj od 1949. do 1963. godine pod kancelarom iz CDU-a, Konradom Adenauerom, koji je politički inferiornu Zapadnu Njemačku začuđujućom brzinom pretvorio u gospodarskog diva (uz neizostavnu pomoć Marshallovog plana iz 1947. godine) i važnog faktora političke stabilnosti poslijeratne Europe odabiranjem vezivanja uz Zapadni blok pod vodstvom SAD-a nauštrb pokušaju ranoga ujedinjenja s Njemačkom Demokratskom Republikom pod uvjetom proglašavanja trajne neutralnosti na taj način ujedinjene Njemačke. Ono što pogađa ostale zapadnoeuropske države u tom trenutku, prije svega Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i Belgiju, Nizozemsku i Portugal, jest proces snažne i nezaustavljive dekolonizacije. Ona će po Britaniju i njeno stanovništvo imati jedva primjetne učinke, ali će po prostore koje ostavlja iza sebe, poput Indije, Pakistana ili Palestine, imati uistinu nemjerljive i to većinom one negativne, koji će biti obilježeni dugotrajnim međuetničkim sukobima, eskalacijom nasilja i brojnim neriješenim problemima sve do današnjih dana. Francuska je svoje kolonijalno carstvo branila znatno žešće od Britanije, a nigdje to nije bolje vidljivo nego na primjerima Indokine, iz koje je Francuska izbačena strahovitim porazom od vijetnamske vojske pod vodstvom majstora ratnoga umijeća Võa Nguyêna Giápa kod Dien Bien Phua 1954., ili pak konačnim priznanjem Alžira kao neovisne države 1962., nakon razornoga rata u kojem je Francuska tvrdoglavo sudjelovala sve do pada Četvrte republike i donošenja novoga ustava pod predsjednikom Charlesom de Gaulleom 1958. godine.

Već spomenute velike društvene i kulturne promjene doživjele su svoj vrhunac kasnih šezdesetih godina kada je stasala nova generacija mladih ljudi koji su htjeli radikalni raskid s prošlošću, a u čemu su ih svesrdno podržavali vodeći europski intelektualci poput Alberta Camusa ili Jean-Paula Sartrea svojom egzistencijalističkom filozofijom, koju Kershaw potpuno neispravno proteže i na Martina Heideggera, zasigurno najvećeg filozofa 20. stoljeća. Iako intelektualna avangarda u umjetnosti, filozofiji i kulturi nije igrala toliko značajnu ulogu u pokretima mladih, impulsi tada začeti preko masovnih oblika medija (kino dvorane, filmovi, televizija) doživljavaju svoj vrhunac upravo u tom periodu radikalne promjene dotada priznatih stilova u književnosti (teatar apsurda Ionescoa i Becketta, brutalizam u arhitekturi socijalističkih i zapadnih zemalja te vezivanje mladih uz nove oblike glazbe poput rock’n’rolla novih glazbenih grupa poput Beatlesa ili Rolling Stonesa koji su postali simboli pobune protiv onoga što su doživljavali autoritarnim i represivnim oblicima vladavine starije generacije), posvemašnja liberalizacija i tendencije anarhizma bile su vidljive posvuda, čak i u zemljama Istočne Europe koje su bile pod totalitarnim oblicima komunističke vladavine. Ponajbolji primjeri toga svakako su raskidanje sa starim vrijednostima poput držanja na visokoj cijeni služenja vojnoga roka, obrazovanja, religije ili obitelji, a to je ujedno i period porasta društvenih pokreta za prava crnaca, drugoga vala feminizma (Simone de Beauvoir i njena utjecajna knjiga Drugi spol), pacifizma i ekoloških pokreta. „Mnogi pripadnici mlade generacije su liberalizaciju doživljavali kao odveć sporu i nedovoljno radikalnu.“ (str. 239).

Takav će mladenački ressentiment buknuti u požaru bunta i pobune 1968. godine sa svim posljedicama (u prvi plan sedamdesetih godina izbijaju terorističke skupine indoktrinirane marksizmom poput Rote Armee Fraktion odnosno Grupa Baader-Meinhof u Zapadnoj Njemačkoj ili Brigate Rossa u Italiji) koje je taj pokret još jednog pokušaja uspostave besklasnog društva na neomarksističkim temeljima donio sa sobom. Ipak, unatoč svemu, bilo je gotovo jednako studenata konzervativnoga usmjerenja koji nisu podržavali studentske nemire 1968. godine, a često im je znala izostati i radnička podrška. Rezultati studentskih nemira bili su poboljšavanje uvjeta studiranja, smanjenje granice punoljetnosti s 21 na 18 godina i demokratizacija sustava visokog obrazovanja, dok su utopijski ciljevi revolucionarnog mijenjanja svijeta razumljivo ostali nedosegnuti. „U svakom slučaju, manjina koja je zastupala utopijske ideje o revoluciji i uništenju kapitalizma nije predstavljala izazov etabliranom i stabilnom demokratskom poretku, niti je uspjela mobilizirati šire slojeve društva koji su doživjeli razdoblja pune zaposlenosti i dotad neznanog blagostanja i uopće nisu simpatizirali marksizam.“ (str. 247). Sve što se događalo na Zapadu nije bilo uopće mjerljivo s izazovom koji će sovjetskom režimu prirediti „praško proljeće“ pod vodstvom Alexandera Dubčeka i svesrdnom podrškom intelektualaca poput Václava Havela ili Milana Kundere, a ništa ne oslikava bolje razliku između ideoloških lutanja neomarksističkih teoretičara na Zapadu i istinskih težnji za slobodom koja se javila među ljudima na Istoku (osobito u Čehoslovačkoj i Poljskoj, a to je svoje odjeke imalo i u Hrvatskoj tijekom 1971.) od izjave poljskog aktivista: „Za nas je demokracija bila san, a za njih je bila zatvor.“ (str. 266). Zemlje realnoga socijalizma time su iskazale vlastitu nekompatibilnost s idejama demokracije i vladavine prava, kao i konačno razbijanje iluzije o mogućnosti bilo kakve izgradnje „socijalizma s ljudskim licem“.

Temelj suvremene Europe počinje se nazirati već 1985. kada na mjesto generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza dolazi Mihail Gorbačov. „Počeo je kao komunist, a karijeru je završio kao socijaldemokrat zapadnog tipa.“ (str. 350). Njegov pokušaj reformiranja okamenjenog i dekadentnog sovjetskog državno-partijskog sustava (perestrojka i glasnost) završit će propašću i raspadanjem ne samo Sovjetskog Saveza nego i čitavoga europskoga komunizma u Istočnom bloku (osobito krvavo bilo je u Rumunjskoj kada je 25. prosinca 1989. godine vojska po brzom postupku izvršila egzekuciju diktatora Ceaușescua i njegove supruge Elene). Sovjetski je Savez možda mogao slijediti primjer Kine pod Deng Xiaopingom od 1979. godine kada je tamo nastupila ekonomska reforma, ali ne i promjena političke strukture vladanja. Raspad SSSR-a 1991. godine omogućen je i požuren glasovitom „Sinatrinom doktrinom“ („My Way“) koja je tako imenovana po glasovitoj izjavi sovjetskog ministra vanjskih poslova Eduarda Ševarnadzea. Ona je napokon dopustila zemljama članicama Varšavskoga pakta da same pronađu svoj put koji je bio zanijekan Istočnoj Njemačkoj 1953., Poljskoj i Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine. Sve su te države krajem 1989. (simboličan događaj pada Berlinskog zida odigrao se 9. studenog 1989.) pa sve do kraja 1991. godine u „europskoj revoluciji“ prešle na zapadni višestranački model političkog upravljanja. „Sila koja se sedamdeset godina doimala neslomljivom, raspala se u samo dvije godine.“ (str. 390). S vremenom su svoju sreću te države potražile u zapadnoatlantskim integracijama i Europskoj uniji (golemo proširenje Unije dogodilo se 2004. godine kada su u nju ušle baltičke zemlje kao što su Estonija, Latvija, Litva te srednjoeuropske Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija, 2007. pratile su ih balkanske zemlje Bugarska i Rumunjska, a od 2013. u tom europskom društvu našla se naposljetku i Hrvatska). „Zemlje srednje Europe htjele su se ekonomski i kulturno vratiti Europi od koje su u duljem razdoblju bile odsječene.“ (str. 431).

Početna euforija bivših komunističkih država suočila se s teškom realnošću tranzicije na liberalno-demokratsko političko i gospodarsko uređenje. To je osobito bilo teško za Hrvatsku koja je početkom devedesetih bila izložena agresiji tijekom raspada Jugoslavije u krvavom ratu 1991.-1995. godine. Kershaw ispravno prosuđuje nemoć postrojbi Ujedinjenih naroda koje nisu uspjele izvršiti glavnu misiju uspostavljanja primirja između zaraćenih strana (osobito se ističe debakl nizozemskoga odreda u čuvanju Srebrenice koja je umjesto „zaštićene zone“ 1995. postala mjesto genocida nad preko 8000 bošnjačkih muškaraca i mladića), kao i neodlučnost same Europe da riješi vlastito pitanje bez pomoći SAD-a. „Nezadovoljstvo neuspjesima komunističkog režima u Jugoslaviji tijekom osamdesetih godina preusmjereno je u etnički nacionalizam.“ (str. 436). Ipak, u povijesnim procesima dugoga trajanja teško je pripisati etničke sukobe tek posljedicama neuspješne komunističke vladavine ili ranama Drugoga svjetskog rata kao što Kershaw čini. Naime, politička pozadina velikosrpske ideologije proteže se duboko u sredinu 19. stoljeća s Garašaninovim Načertanijama, ali i strukturno-duhovnom povezanošću srednjovjekovne države Nemanjića sa svetosavljem kao inačicom pravoslavlja. Kershaw također na anakronističan način bosanskim muslimanima pridaje ime Bošnjaka već 1991. godine i tvrdi kako su sva tri naroda u BiH živjela stoljećima u miru. Ideologem o tobožnjem življenju u miru tijekom vladavine Osmanskoga Carstva nije toliko vrijedan osvrtanja sam po sebi, ali bitno je napomenuti kako je na području BiH uistinu vladao mir otkad je Austro-Ugarska Monarhija 1878. okupirala to područje i pokušala ga vezati uz srednjoeuropske impulse kojih je bila nositeljica. Iako je teško od Kershawa očekivati nešto dublje poznavanje južnoslavenskoga pitanja, pogotovo u knjizi ovakvoga opsega i zadanoga okvira, može nam ipak svojim tezama ponuditi plodno tlo za historiografsku raspravu i dijalog. Sam prevoditelj osjetio je potrebu intervenirati na nekoliko mjesta ispravljajući Kershawa, a to je najbolje vidljivo na pokušaju objašnjenja funkcioniranja složenog sustava vladanja utjelovljenog u tijelu pod imenom Predsjedništvo SFRJ. Kershaw usprkos svemu tome ispravno uviđa kako je „Milošević potpalio fitilj etničkih sukoba kada je na Kosovu 24. travnja 1987. održao huškački govor. (…) Milošević je plamen srpskog nacionalizma zalijevao benzinom. Ne samo na Kosovu. To mu je omogućilo da postane predsjednik Srbije. Tada je počela agonija Jugoslavije.“ (str. 441). Ne možemo se složiti s Kershawom ni kada tvrdi: „Strahovi srpske manjine u Hrvatskoj bili su iskra koja je zapalila požar četverogodišnjeg rata u Jugoslaviji.“ (str. 442). Naime, nisu njihovi više-manje neopravdani strahovi bili uzrok ratu, nego upravo manipulacija i podstrekivanje tih strahova iz Beograda (prije svega posredstvom državnih medija poput RTS-a) koji ih je kanalizirao u vlastite osvajačke ambicije prilikom stvaranja Velike Srbije. Začuđuje i autorova tvrdnja kako je Knin postao hrvatski tek 1995. godine, kao da taj grad nema svoj korijen u tisućugodišnjoj hrvatskoj povijesti. Najveća strateška pobjeda koju je Milošević kao glavni akter ratnih zbivanja izborio jest današnje postojanje Republike Srpske kao jednog od dvaju entiteta u BiH, iako je srpski vojni poraz zapečaćen 1999. godine na Kosovu, čime se Kosovo (od 2008. neovisna država) pridružilo društvu zemalja poput Slovenije, Hrvatske i BiH koje su prošle kroz mučno razdoblje agresije, ali su iz njega izašle kao pobjednice.

Ništa toliko ne obilježava početak novoga 3. tisućljeća i 21. stoljeća kao događaj koji se zbio 11. rujna 2001. godine u New Yorku. Rušenje nebodera Svjetskoga trgovinskog centra od strane sunitske terorističke skupine Al-Qa’ida pod vodstvom Osame bin Ladena obilježilo je početak „rata protiv terorizma“, koji koalicija SAD-a i europskih zemalja neće voditi samo u Afganistanu 2001. godine (u kojemu je bjesnio građanski rat od povlačenja Sovjetske armije 1989. godine između vlade u Kabulu i talibana pod vodstvom Mule Muhameda Omara) ili Iraku 2003. godine (nakon lažnih obavještajnih izvještaja o navodnom Sadamovom posjedovanju oružja za masovno uništenje) nego i borbom protiv terorizma na američkom i europskom tlu. Sve učestaliji teroristički napadi na velike europske gradove najbolji su pokazatelj toga. Međuovisnost Europe i svijeta nikada nije bila tolika kao danas, a svijest Europljana uistinu to i odražava. „Nikada Europa i svijet nisu bili do te mjere međusobno povezani i uzajamno ovisni.“ (str. 484). Borba zemalja kršćanske civilizacije protiv islamističkog fundamentalizma u najvećoj mjeri obilježava svakodnevni život europskoga čovjeka u 21. stoljeću. Mijenja se i geostrateška karta svijeta. Naspram SAD-a pod Trumpom, Europa mora surađivati i s Rusijom koja kontinuirano jača svoj globalni utjecaj još od 31. prosinca 1999. kada je Vladimir Putin preuzeo predsjednikovanje Ruskom Federacijom od slaboga i impulzivnoga Borisa Jeljcina. „Putin je odlučio dokinuti sveopći osjećaj poniženja koji je Rusija doživjela raspadom Sovjetskog Saveza. Htio je obnoviti ruski ponos, vratiti građanima vjeru u budućnost i obnoviti staru slavu.“ (str. 525).

Činjenica terorističke ugroze Europe koincidirala je s imigrantskom krizom koja je samo dodatno raspirena tzv. „arapskim proljećem“ 2011. godine (svrgavanje i destabilizacija Gadafijeva režima u Libiji ili Mubarakova u Egiptu). Sirija pod Basharom al-Assadom izbjegla je taj katastrofalni scenarij, planiran u zapadnim državama, jedino uz podršku Rusije 2015. godine, koja je na taj način ako ne ugrozila, a ono barem usporila porast globalne dominacije SAD-a koje su nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima za američkog predsjednika 2016. godine ponešto izmijenile svoj tradicionalni pristup vanjskoj politici. Ruska agresivna aneksija Krima (predan Ukrajini 1954. godine od Nikite Hruščova) i podržavanje ruskih separatista u ukrajinskom području pod kontrolom gradova Donjeck i Lugansk ojačali su strahove istočnoeuropskih zemalja o možebitnom proširenju ruskoga teritorija i na njih, ali takvi su strahovi u velikoj mjeri bili i ostali odraz sovjetske politike okupacije Poljske i baltičkih zemalja 1939. i 1940. godine, a ne aktualne ruske geopolitike zainteresirane isključivo za proširenje svoje sfere utjecaja na te prostore.

Privredna konjunktura započeta nakon pada Berlinskoga zida konačno je završila 2008. godine kada je nastalo razdoblje velike krize i recesije. „Epoha optimizma je završena. Svanulo je doba krize i štednje. Nakon tog financijskog kraha, Europa više nije bila ista.“ (str. 529). Pod sjenom islamističkog terorizma i velike ekonomske krize primjetan je snažan porast euroskepticizma i otpora prema daljnjem proširenju ovlasti političke unije što je svoj vrhunac pronašlo u Brexitu 2019. godine (izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije pod velikim utjecajem stranke UKIP i njenoga vođe Nigela Faragea). Europska unija postala je nepoželjna u mnogim zemljama članicama upravo svojim birokratizmom, tehnokratstvom i sveopćim dojmom udaljenosti od interesa običnih ljudi. „Pokazalo se da ne posjeduje dovoljno jedinstva niti učinkovitu strategiju kojom bi izišla na kraj s imigrantskom krizom i zato je u očima mnogih izgubila svoju svrhu.“ (str. 569). Taj proces bit će paralelan s porastom borbe populističkih stranaka za zabranu daljnje masovne imigracije u europske zemlje. „Njene posljedice tek će se osjetiti i bit će duboke. Utjecale su na stavove o imigraciji i multikulturalizmu – pokušajima integracije pripadnika drugih kultura koji su se doselili u Europu – i postat će akutno političko i društveno pitanje.“ (str. 484).

Iako knjiga u hrvatskom izdanju općenito odaje dojam prebrzoga rada na njoj pa se pojavljuju i neobične tiskarske pogreške koje su se lako mogle izbjeći pažljivijim lektoriranjem prevoditeljevog teksta, postoje i pogreške u engleskom izdanju. Primjerice, politička karta Europe 2018. godine ne prikazuje Republiku Kosovo, dok u isto vrijeme prikazuje podijeljeni Cipar na grčki i turski dio pa kriteriji kojima su takve granice povučene ostaju nejasni. Bilo kako bilo, pišući svoju knjigu krajem 2017. godine, Ian Kershaw zasigurno je u pravu kada epohu u koju ulazi Europa, odnosno zemlje članice Europske unije, naziva „novom epohom nesigurnosti“. Globalni problemi političke, društvene, kulturne, civilizacijske, ekološke i ekonomske naravi potresaju same temelje Europe. Kershaw naravno ne nudi nikakva jednostavna rješenja niti nudi predvidive scenarije za Europu i svijet, ali njegove teze su u svakom slučaju inspirativne i poticajne za razmišljanje, a nerijetko i za kritiziranje ili polemiziranje. Ako je to bio temeljni motiv njegove knjige, onda je autor još jednom uspio u provociranju čitatelja na pokušaj vlastitoga mišljenja. Čitatelj će u knjizi Do nade i natrag. Europa 1950.-2017. moći pronaći mnoštvo poznatih činjenica interpretiranih perom jednoga od najpoznatijih suvremenih britanskih povjesničara, ali će ujedno u njoj možda pronaći i temelje nekih vlastitih promišljanja ne samo o europskoj prošlosti nego i nešto mnogo važnije, naime o njenoj sadašnjosti i budućnosti. „Ne možemo znati što će nam donijeti nastupajuća desetljeća. Samo je neizvjesnost izvjesna. Nesigurnost će ostati važna značajka modernog života. Europska posrtanja i skretanja, usponi i padovi, trajna su obilježja njene povijesti, a takvima će zasigurno i ostati.“ (str. 607).

 

Ivan Smiljanić