Igor Krnjeta – prikaz knjige – Kyle Harper, “The Fate of Rome: Climate, Disease, and the End of an Empire”, 2017.

 

Kyle Harper, The Fate of Rome: Climate, Disease, and the End of an Empire, Princeton University Press, Princeton 2017, 440 str.

 

U jeku trenutnog intenzivnog diskursa i tjeskobe koje izaziva tema antropogenih klimatskih promjena i implikacija koje ta odvijanja imaju za budućnost čovječanstva, došlo je do pojačanog interesa za istraživanje takve tematike u historijskoj znanosti. Trend koji je primjetan, posebice u zapadnoj historiografiji, jest pokušaj uparivanja povezanosti između značajnih prapovijesnih i povijesnih zbivanja sa događanjima u prirodnom svijetu, kao što su klimatske turbulencije ili raširenost epidemija i pandemija određenih infektivnih bolesti. Drugi iznimno obrađivani fenomen, gotovo pa sveprisutan u europskoj i zapadnoj kulturnoj svijesti, jest pitanje koji razlozi su bili presudni da dovedu do propasti i pada prve europske nadregionalne državne tvorevine koja je služila kao uzor nebrojenim kasnijim državnim sustavima. Jasno, riječ je o Rimskom Carstvu.

U ambiciozni pothvat sinteze gorespomenutih dviju komponenti upustio se američki povjesničar i profesor klasičnih studija na Sveučilištu u Oklahomi Kyle Harper u svom najnovijem naslovu The Fate of Rome: Climate, Disease, and the End of an Empire. Profesor Harper, koji je doktorirao na Sveučilištu Harvard, svoj je istraživački rad izvorno posvetio istraživanju društvene i ekonomske povijesti kasnog Rimskog Carstva čiji rezultati su predstavljeni u naslovu Slavery in the Late Roman World, AD 275-425 u izdanju nakladničke kuće Cambridge University Press. Njegova druga knjiga, također posvećena razdoblju kasne antike, bavila se problematikom utjecaja ranoga kršćanstva na svakodnevicu i spolnost, From Shame to Sin: The Christian Transformation of Sexual Morality, koju je objavio Harvard University Press.

Najnoviji naslov profesora Harpera može se na izvjestan način promatrati kao svojevrsni kompendij dosadašnjih spoznaja o klimi i utjecaju patogena u rimskom i kasnoantičkom periodu, no riječ je ponajprije o djelu koje, kronološki usmjerenim narativom, predlaže teoriju da glavni razlog pada Rimskog Carstva ne počiva na socio-političkom ili kulturnom nivou, već ponajprije u okolišnim faktorima. Način na koji Harper gradi svoju teoriju jest taj da integrira iskaze antičkih autora i arheološke izvore sa historiografskim zaključcima i otkrićima prirodnih znanosti. Potonja stavka se odnosi na iznošenje rezultata istraživanja geoloških i genomskih „izvora“ sa svrhom rasvjetljivanja niza prirodnih procesa koji su se odvijali u razdoblju kojim se bavi ova knjiga.

Narativ knjige započinje prologom naslovljenim Nature’s triumph koji koristi povijesni događaj posjeta cara Honorija gradu Rimu 400. godine kao prispodobu o slabljenju i polaganoj propasti rimske države u proteklim stoljećima. Harper na temelju opisa dotične povijesne anegdote ističe pitanje kako je do takvoga dekadentnoga stanja moglo doći. Autor se pritom osvrće na kapitalni doprinos Edwarda Gibbona dotičnom pitanju te naposljetku naznačuje kako je cilj njegove knjige ukazati na to da su ljudska povijest i razni prirodni procesi (poput klimatskih promjena i evolucije patogena) povezani.

Fokus prvog poglavlja Environment and Empire je na postavljanju i elaboriranju tvrdnje da je Rimsko Carstvo svojim širenjem stvorilo umjetno povezani mediteranski ekosustav. Nadalje, naznačava se da glavni razlog uspjeha Carstva počiva na periodu povoljnih klimatskih promjena koje autor naziva „optimumom rimske klime“. Njega se datira u razdoblje od 200. godine pr. Kr. sve do 150. godine. Kao drugi klimatski period određuje se razdoblje tranzicije (150-450. godine) te se naposljetku definira period kasnoantičkog malog ledenog doba (450-700. godine). Paralelno s time, autor ukratko pojašnjava i utjecaje triju pandemija koje su pogodile Rimsko Carstvo i ukratko naznačava njihove dalekosežnije posljedice. Za prvu među njima, antoninsku kugu, Harper ističe da je ona nakratko prekinula rimsku ekonomsku i demografsku ekspanziju. Njen pandemijski nasljednik, Ciprijanova kuga, povezan je sa sušama i političkim neredima koji su doveli do „krize 3. stoljeća“, odnosno dezintegracije rimskog sustava. Po restauraciji imperijalnoga projekta u 4. stoljeću dolazi do konkretnog pada Carstva na Zapadu zbog barbarskih provala. Što se tiče istočne polutke Carstva, ona je živjela relativno nesmetano sve do jedne od najgorih okolišnih katastrofa u ljudskoj povijesti – kombiniranog utjecaja Justinijanove kuge i malog ledenog doba. Te dvije prirodne katastrofe dovele su do iznimnog demografskog pada, pojave islama i naposljetku arapskih osvajanja.

U sljedećem poglavlju, naslovljenom prema Gibbonovoj ocjeni razdoblja ranoga i razvijenoga Carstva The Happiest Age, Harper se bavi demografskim i klimatskim stanjem rimske države sve do polovice 2. stoljeća, kao i kvalitetom života stanovnika Carstva. Kao što je već naznačeno, razjašnjava se korelacija blagotvornog utjecaja holocenske klime gdje se poseban fokus pridaje izračunu prosječne temperature i količine padalina u tom periodu. Te stavke se povezuju s ekspanzijom rimske države i kapacitetom otpornosti Carstva na izdržavanje unutarnjih i vanjskih prijetnji. Autor poglavlje zaključuje naznačavanjem mogućeg kraja rimskog blagostanja pojavom prve od tri pandemije – antoninskom kugom.

Treće poglavlje Appollo’s Revenge prvo se dotiče razjašnjavanja stavki okoliša koji su Rimljani stvorili za povoljan protok patogena diljem gradova, ali i između provincija. Pritom se ocrtavaju najučestalije bolesti u rimskom svijetu, kao i higijenske stavke života u prosječnom rimskom gradu. Zatim se ističe značaj trgovačkih veza koje je Carstvo njegovalo s udaljenim krajevima, a tom prilikom se stavlja poseban naglasak na značaj trgovačke veze s Indijom putem Crvenoga mora i Indijskog oceana. Harper pretpostavlja da je upravo tim putem u rimsku sferu 165. godine došao novi patogen, uzročnik antoninske kuge. Autor u dijagnostičkom tonu predlaže teoriju da je uzročnik pošasti bio virus boginja ili mogući genetski prethodnik dotičnoga virusa. Dijagnozu Harper vrši na taj način da uspoređuje spise jednog od svjedoka pandemije, najpoznatijeg antičkog liječnika Klaudija Galena, s modernom kliničkom slikom virusa Variola. Naposljetku se ističu društveni, politički i vjerski procesi koji su u rimskom društvu pokrenuti zbog pandemije.

The Old Age of the World naziv je poglavlja koje se bavi trećim stoljećem, točnije periodom krize koja je zahvatila cijelo Carstvo. U ranijim sintezama, fokus je bio na vojno-političkim uzrocima imperijalnog rasapa, no Harper ističe da je važno uzeti u obzir i prirodne procese. U tu svrhu se fokus daje procesima klimatskog porijekla, čiji indikator su suše do kojih dolazi zbog varijabilnosti sunčeva svjetla i topline, kao i onima mikrobijalnog porijekla, u ovome slučaju Ciprijanove kuge. Upravo za dotičnu pandemiju Harper iznosi interesantnu dijagnozu, koju postavlja na temelju iskaza sv. Ciprijana, onodobnog kartaškog biskupa, gdje se simptome bolesti povezuje s uzročnikom gripe ili viralnim hemoragičkim groznicama, od kojih je danas najpoznatiji predstavnik virus ebole. Kao glavne posljedice dotične krize, Harper izdvaja dvije stavke koje predstavljaju neka od glavnih obilježja kasnoga Carstva. To su ekspanzija kršćanstva kao vjerskog pokreta i pojava careva vojnog podrijetla, koji u odnosu na njihove prethodnike vlast nisu stjecali dinastičkim, već vojnim putem.

U fokusu petog poglavlja Fortune’s Rapid Wheel pokušaj je restauracije i uspostave stabilnog i, kako autor naznačava, „robusnog“ imperijalnog projekta u 4. stoljeću. Ovdje Harper uspjeh administrativnih i monetarnih reformi Konstantina Velikog i Dioklecijana povezuje s malom količinom katastrofičnih događaja kao što su epidemije i nepovoljne klimatske prilike. Potonji faktor se odnosi na povratak stabilne „osunčanosti“ Carstva u tom periodu. U narativ se također uvodi značajan čimbenik na euroazijsku klimu, a to je sjevernoatlantska klimatska oscilacija. Naposljetku se prati začetak propasti zapadnog dijela Carstva uvođenjem Huna kao značajnog faktora u padu rimske države. Harper pritom Hune naziva „klimatskim izbjeglicama“. U tom dijelu teksta se također ističe još jedan faktor koji je Hune i ostale narode euroazijskih stepa mogao nagnati na migracije, a to su moguće epidemije širokih razmjera.

Nakon kratkotrajnog perioda stabilnosti kojim se bavilo prethodno poglavlje, ono naredno, nazvano The Wine-Press of Wrath, bavi se uzročnikom bubonske kuge, bacilom Yersinia pestis. Točnije, riječ je o kratkoj razradi utjecaja bubonske kuge ne samo na Rimsko Carstvo, nego i u nizu drugih povijesnih epizoda u kojima su zabilježena izbijanja kuge. Na temelju toga se želi istaknuti značaj koji je ta bolest imala na ljudsku povijest. U ovome poglavlju, kojemu je fokus na tzv. Justinijanovoj ili Prokopijevoj kugi, pojašnjava se na koji način je crni štakor prenio novu zarazu u rimsku sferu. Prema autorovom mišljenju, bolest se proširila diljem Mediterana iz Egipta koji je bio prvi pogođen. Pritom se naznačava niz različitih načina na koje se bolest mogla proširiti rimskom sferom. Kao uzrok pojave patogena i izbijanja pandemije, Harper ističe klimatske promjene koje se zbivaju početkom 6. stoljeća. U ovom poglavlju je također primjetan trijumfalistički ton pri opisu dosega suvremenih znanstvenih metoda zbog toga što su suvremene genomske analize iz kosturnih ostataka pokazale da je uzročnik Justinijanove kuge doista bila bakterija koja je uzročnik bubonske kuge. Naposljetku se pojašnjava utjecaj te vrste kuge na demografiju europskog prostora kroz naredna dva stoljeća.

Sedmo poglavlje Judgment Day bavi se kasnoantičkim malim ledenim dobom. Kao reakciju na onovremena klimatska događanja, autor ističe dva suprotstavljena kasnoantička svjetonazora: onaj neoplatonistički koji počiva na poimanjima o kozmičkom redu i onaj apokaliptički. U ovoj cjelini se također elaborira značaj Kasiodora kao važnog svjedoka kasnoantičkih klimatskih promjena. Njegov iskaz je posebice važan za 539. godinu, koja se naziva i „godinom bez svjetla“. Uzroke dotičnog događaja Harper vidi u dvjema vulkanskim erupcijama i u vulkanskim oblacima koji su prekrili onodobnu Europu. Kao i u prethodnom poglavlju, i ovdje je stvorena slika Carstva u 6. stoljeću kao suhe, hladne i kužne državne tvorevine koja je na rubu potpune propasti. Daljnji tijek poglavlja bavi se razradom na koji način je ta atmosfera potakla religijsku misao i apokaliptički doživljaj svijeta u judaizmu, kršćanstvu te posebice islamu. U potonjem slučaju, pojava islama i arapska osvajanja koja su rezultirala iz tih religijskih strujanja također se kontekstualiziraju u prirodne procese toga vremena. S tim događajima Harper naznačava da početak arapskih osvajanja predstavlja službeni kraj Rimskoga Carstva.

U epilogu naslovljenom Humanity’s Triumph? ističe se značaj radova Thomasa Roberta Malthusa i način na koji je njegov opus pomogao u reinterpretaciji rimske povijesti. Također se povlače paralele između slučaja obrađenog u ovoj knjizi zajedno s trenutnom situacijom te se ponovno ističe da ljudsko postojanje nije odvojivo od prirodnih procesa. Slijede dva dodatka. Prvi je tablični prikaz duljine femura iz historijskih italskih populacija koji služi kao indikator ljudskog zdravlja u obrađenom periodu, dok drugi sabire sva izbijanja Justinijanove kuge koja su zabilježena u pisanim izvorima. Naposljetku se nalaze bilješke i popis korištene literature.

Očigledno je da je interes za tematikom ove knjige, kao i motivacija za njen nastanak, povijesni trenutak u kojemu se nalazimo, što je činjenica koju autor ne zaboravlja napomenuti već na početku knjige. Upravo je tema knjige odraz trenutnog globalnog straha od antropogenih klimatskih promjena, kao i pojave novih zaraznih akutnih bolesti. Potonja stavka se može iščitati i u Harperovoj dijagnozi senzacionalnog karaktera kada uzročnika Ciprijanove kuge nalazi u virusu srodnom eboli. Pritom je potrebno spomenuti da su teme istraživanja slične ovoj u trendu američke historiografije. Točnije, to se uglavnom odnosi na naznačavanje korelacija između klimatskih promjena i turbulentnih povijesnih perioda. Odličan primjer sličnog pristupa predstavlja knjiga Erica Clinea 1177 B.C.: The Year Civilization Collapsed u kojoj se kolaps brončanodobnih civilizacija na istočnom Mediteranu i pojava tzv. „naroda s mora“ pokušavaju povezati s klimatskim promjenama i prirodnim katastrofama.

Pojava knjige i motivacija za njezino pisanje također nije odvojiva od trenutnih socio-političkih događanja u anglosaksonskome svijetu. Ukoliko moguće identificiranje Sjedinjenih Američkih Država kao trenutno vodeće zemlje u svijetu s Rimskim Carstvom i strahovanje od ponavljanja istog scenarija njihove propasti s onim koji je zadesio Rimljane držimo ipak kao zanemarivi faktor u ovoj analizi, ostaje za naznačiti barem još dva trenutna strujanja karakteristična za anglosaksonski svijet koja su mogla poslužiti kao katalizator za pojavom knjige ovakve tematike. Prva jest sve učestalije i raširenije negiranje antropogenih klimatskih promjena u javnom diskursu. Druga motivacija se dotiče rasta značaja pokreta ekstremne desnice u zapadnome svijetu koja se poziva na njihovu viziju Rimskog Carstva kao utjelovljenja „zlatnog doba“ europske civilizacije koje su uništile „horde“ imigranata. Pojava knjige koja se bavi ovom tematikom može se tada iščitavati na način da joj je cilj pokazati da se glavni razlozi propasti velikih povijesnih državnih tvorevina ne nalaze nužno u društvenoj ili kulturnoj degradaciji, već da oni mogu počivati i u procesima u kojima ljudi ne moraju nužno imati nikakvog udjela.

Što se tiče pitanja ljudskog djelovanja prisutnog u narativu knjige, primjetno je da usprkos povremenim naglašavanjima antropogene promjene okoliša u ranijim poglavljima, (npr. da je prekomjerna sječa šuma na istočnom Mediteranu dovela do klimatskih promjena; str. 51-52), Harperova glavna teza počiva na okolišnom determinizmu. Točnije, dojam koji se stječe jest da su onodobni Rimljani bili pasivni recipijenti klimatskih promjena i pandemijskih događanja te da potencijalna djelovanja ljudskih aktera nisu bila dovoljno značajan faktor u transformaciji pojedinih značajki rimskog sustava. Naprotiv, poruka koja se može izvući iz Harperovog narativa jest da je to isključivo zasluga događanja prirodnog porijekla kao što su suše, vulkanske erupcije ili zaraze. Problem predstavlja i činjenica da se na klimatsko-geološke promjene, kao i na učinak pandemija na demografsku sliku Carstva gleda kao da su diljem cijelog Carstva imale jednak utjecaj. Harper pritom ne uzima u obzir moguću regionalnu varijabilnost, iako pritom valja naznačiti i mogućnost da je do takvog načina argumentiranja moglo doći i zbog manjka izvora.

Usprkos dotičnim kritikama, valja naglasiti da neovisno od eventualnih mana ovo djelo predstavlja svojevrsni orijentir zato što je ocrtalo u kojem smjeru bi se buduća istraživanja antičkog svijeta mogla voditi i na koji način prirodne znanosti mogu obogatiti spoznaje historijske znanosti. Temeljni značaj ovoga djela jest u tome što je prenijelo na sustavan i jednostavan način jednu kompleksnu temu s novim izvorima (rezultatima prirodnih znanosti) koji su povjesničaru ili prosječnom čitatelju teško razumljivi. Stoga je knjiga zbog uvođenja i interpretiranja tih „novih“ izvora svakako preporučljiva za stručnu zajednicu historijske znanosti, dok bi široj publici mogla biti interesantna ne samo zbog teme kojom se bavi, već i zbog pristupačnog i na trenutke dramatičnog načina na koji autor piše.

 

Igor Krnjeta