Hrvatska udruga nastavnika povijesti

Prije osvrta na Prijedlog kurikuluma povijesti kojeg je Ekspertna radna skupina usvojila početkom veljače 2019. godine, osvrnut ćemo se na način na koji je Prijedlog izrađen i usvojen. Radna skupina imenovana u prosincu 2018. imala je jasan mandat: unaprjeđenje prijedloga kurikuluma temeljem komentara pristiglih u javnoj raspravi. Nasuprot tome, Radna skupina je ignorirala ne samo komentare pristigle u javnoj raspravi već i originalni prijedlog kurikuluma bez da je ikada obrazložila ovakav izbor. Na stavu smo da jednom uspostavljena pravila izrade i unaprjeđenja kurikularnih dokumenata trebaju vrijediti za sve jednako. U suprotnom je riječ o ozbiljnoj povredi demokratskih procedura. Osim toga, krajnji je čas da se javno obznane daljnji koraci nadležnih tijela po ovom pitanju.

 

Zabrinuti smo i zbog činjenice da su kurikulum koji je bio na savjetovanju u prosincu prošle godine (dalje: K1) i prijedlog kurikuluma koji je trenutno na savjetovanju (dalje: K2) namijenjeni osnovnim školama i gimnazijama. Smatramo da 99,690 učenica i učenika (podatak prema aplikaciji ŠeR – Školski e-Rudnik) koji pohađaju strukovne škole u RH, što je oko jedne petine od ukupnog broja učenika u RH, također imaju pravo na stjecanje znanja i vještina koje nudi reformirana nastava povijesti, pogotovo onih koje bi im omogućili daljnje školovanje jer ono nije rezervirano samo za gimnazijalce.

 

Prijedlog kurikuluma (K2) navodi da se „sposobnost povijesnog mišljenja razvija uvježbavanjem pet vještina koje su kumulativne i čvrsto povezane s temeljnim povijesnim znanjima.“ Od tih pet, definiraju se samo dvije: vještina kronološkog mišljenja i vještina razumijevanja povijesne priče. Ostale tri se ne spominju, stoga nije jasno kao se mogu razvijati „u skladu s interesom i psihofizičkim uzrastom učenika“.

 

Pri raspodjeli gradiva u 5 organizacijskih područja/domena, naglasak je u prijedlogu kurikuluma (K2) stavljen na domenu politike, pogotovo u 7. i 8. razredu OŠ te u 3. i 4. razredu SŠ. Nigdje nije obrazložena ideja vodilja prema kojoj je gradivo raspoređeno po domenama te ostaje nejasno zašto je politika najzastupljenije područje, a Filozofsko-religijsko-estetsko te Znanstveno i tehnološko područje najmanje zastupljeno. Jedna od glavnih mana još uvijek aktualnih programa povijesti je upravo prezastupljenost političke povijesti u ukupnom gradivu zbog čega se učenje povijesti svodi na memoriranje vladara i bitaka. Smatramo da prijedlog kurikuluma (K2) ponavlja tu grešku i nedovoljno iskorištava potencijal domena koje sam navodi kao vlastitu organizacijsku strukturu.

 

Kurikulum (K1) je dopuštao puno veću slobodu nastavnika u odabiru tema, a i broj obaveznih tema je bio puno manji što je omogućavalo postizanje viših kognitivnih ciljeva. U prijedlogu kurikuluma (K2) tvrdi se da je za svaki razred predviđeno 28 tema. U stvari je uz svaki razred navedeno više od 28 tema koje, prema njihovom broju i opsegu uopće ne mogu biti teme već nastavne jedinice koje su čak i opsežnije od onih u aktualnim programima povijesti. Primjerice, u prvom razredu gimnazije je kao obavezan sadržaj navedeno 35 tema, uz još 10 preporučenih tema. Neke od tih tema, kao npr. “Rim – doba kraljeva, republika, carstvo – vlast u rimskoj državi” ili “ Ratovi koji su obilježili povijest drevnih Grka – od Trojanskog rata do osvajanja Aleksandra Velikog”, zahtijevaju nekoliko nastavnih sati kako bi ih se uspjelo uspješno obraditi s obzirom na ishode koje propisuje sam kurikulum. Na operativnoj je razini gotovo nemoguće oblikovati izvedbeni plan koji bi uključio sve obavezne teme, i neku preporučeni, a koji bi predstavljao bitan kvalitativan pomak u odnosu na aktualne programe za koje postoji opći konsenzus da su prenatrpani gradivom. Zbog toga ni istraživanje zavičajne povijesti, koje je bilo predviđeno kurikulumom (K1) nije moguće provoditi.

 

Ciljevi koje prijedlog kurikuluma (K2) postavlja, kao što su „prepoznati različite perspektive o bilo kojem događaju u prošlosti“, „analiziranje i vrednovanje izvora“ ili „istraživanje na način da [učenici] slobodno biraju metode rada“ nije moguće postići uz količinu gradiva koje isti dokument propisuje.

 

Kao obrazloženje uz velik dio izbornih tema nalazi se ideja da one trebaju „ukloniti eurocentričnost u nastavi i uvesti učenike u iskustva življenja naroda i kultura izvan europskog kulturnog kruga“. Taj se cilj nigdje u dokumentu (K2) ne razrađuje te ostaje nejasno zašto se nalazi u prijedlogu i koja je njegova svrha. Ako je razbijanje eurocentričnosti nastave jedan od ciljeva, on treba biti razrađen i dosljedno provučen kroz cijeli kurikulum. Ubacivanjem jedne ili dvije teme, uz 28 „eurocentričnih“ teško da se išta može postići. Uz to, nije jasno kako teme poput „Uloga talijanskih gradova i Venecije u razvoju hrvatskih prostora“ mogu doprinijeti tome cilju, budući da se, prema nama raspoloživim podacima i spoznajama, i Venecija i Hrvatska nalaze u Europi.

 

U prijedlogu kurikuluma (K2) uloga nastave povijesti u razvoju identiteta pojedinca sužena je jer predviđa „razvoj osobnoga, kulturnoga i nacionalnog identiteta pojedinca“, dok je u prethodnom kurikulumu (K1) predviđen razvoj „osobnih i kolektivnih identiteta (lokalnih, etničkih, nacionalnih, kulturnih, socijalnih, klasnih, religijskih, manjinskih, rodnih, i dr.)“. Nacionalni su identiteti smatrani podskupom kolektivnih identiteta uz ostale navedene. U prijedlogu kurikuluma (K2) se namjera omogućavanja razvoja cijelog niza identiteta uklanja bez obrazloženja (a time se ne uklanja potreba učenika za razvijanjem istih) i svodi se samo na tri. Uz to, formulacija je iz množine (nacionalnih) prebačena u jedninu (nacionalnog) čime se implicira postojanje jednog nacionalnog, kulturnog i osobnog identiteta, pretpostavljeno onoga većine, kojeg valja razvijati. Time se ne uzimaju u obzir svi pojedinci koji zbog raznih razloga ne spadaju u većinsku kategoriju, i bitno osiromašava potencijal nastave povijesti za stvaranje multikulturnog, kozmopolitskog građanskog društva. Zbog takvog pristupa, ne samo da je prijedlog kurikuluma (K2) korak unatrag u odnosu na kurikulum (K1), već nije u skladu sam sa sobom jer se u daljnjem tekstu navodi da je svrha nastave povijesti, između ostalog, osposobiti učenike da „postanu promišljeni aktivni građani u demokratskoj zajednici“, da prepoznaju „vrijednost solidarnosti“, prepoznaju „svoju povezanost i međuovisnost s drugim članovima zajednice“, i „usude se djelovati ka zajedničkoj promjeni na dobrobit sviju, pogotovo onih najranjivijih“.

 

U prijedlogu kurikuluma (K2) kao jedan od ciljeva nastave povijesti navodi se poučavanje „društveno prihvatljivim vrijednostima“, a od učitelja/nastavnika se očekuje „djelovanje u skladu sa zajednički usuglašenim društvenim i kulturnim vrijednostima“. U kurikulumu (K1) je vrijednosni aspekt nastave povijesti bitno drugačije formuliran: „proučavanje prošlih događaja koji imaju izražena moralna i etička pitanja doprinosi razumijevanju postupaka ljudi u prošlosti te istovremeno omogućuje učenicima preispitivanje i konsolidiranje osobnog sustava vrijednosti, stavova i uvjerenja.“ S jedne strane imamo preispitivanje i konsolidiranje, a s druge poučavanje društvenim konvencijama s tim da u drugom slučaju nije jasno koje su to uopće vrijednosti koje su „društveno prihvatljive“ i tko ih određuje. Najproblematičnije je to što se prema prijedlogu kurikuluma (K2) obeshrabruje preispitivanje društvenih normi što djeluje kontraproduktivno na građansku komponentu nastave povijesti.

 

„Tehnički koncept“ ili „koncept drugog reda“ etičke prosudbe smatramo posebno problematičnim. On ne postoji u prethodnom kurikulumu (K1) već se bez obrazloženja javlja u prijedlogu kurikuluma (K2). Dva su načina na koja se ovaj koncept može shvatiti. Prvi je taj da se moralna prosudba vrši uzimajući u obzir vrijednosni sustav suvremenika događaja. U tome slučaju, količina gradiva i raspoloživost vremena u nastavi nije dovoljna da bi se došlo do razumijevanja bilo kojeg razdoblja do mjere u kojoj bi se moglo razumjeti moralne norme prošlosti. Prosuđivanje moralnosti postupaka, primjerice antičkih Grka ili srednjovjekovnih Europljana pretpostavlja cjelovito poznavanje svjetonazora tadašnjih pojedinaca i dubinsko poznavanje svih domena ljudskih djelatnosti što, zbog količine propisanog gradiva, nije moguće postići u okviru ovog kurikuluma (K2). Primjerice u Filozofsko-religijsko-estetskoj domeni prvog razreda gimnazija nalazi se ishod u kojem se očekuje etička prosudba, a prema kojem se traži da učenik „analizira novu duhovnost – pojavu proroka na Bliskom istoku i istočnom Iranu te starokineske filozofe, indijsku duhovnost i grčku filozofiju“. Znači li to da učenik donosi etičku prosudbu o tome je li određeni postupak moralan za jednog pripadnika Taoizma ili je li Taoizam moralan svjetonazor. Za odgovor na prvo pitanje potrebno je puno više od 1-2 sata koliko je raspoloživo, dok drugo pitanje ne spada u domenu historiografije.

 

Drugi je način tumačenja tog koncepta taj da se moralni sudovi donose koristeći moralne norme 21. stoljeća. Taj je pristup nespojiv s povijesnom znanošću. Prošlost nije „vječna sadašnjost“ i promatranje prošlosti kroz prizmu vrijednosti 21. stoljeća je falsificiranje povijesti. Takvim se pristupom ne dolazi do slike prošlosti koja je u najvećoj mogućoj mjeri objektivna nego se najčešće povijest koristi kako bi se opravdali moderni stavovi. Takav je pristup poučavanju povijesti inherentan autoritarnim, a ne demokratskim režimima.

 

O loše oblikovanim i faktografski netočnim ishodima koji se nalaze u prijedlogu (K2) već je dosta napisano, no mi napominjemo da ishodi za svaku nastavnu jedinicu uopće ne bi trebali biti dio kurikularnog dokumenta. U kurikulumu (K1) naglasak je bio na autonomiji nastavnika i učenika u odabiru gradiva kroz koje se razvijaju zadane vještine dok se u prijedlogu (K2) zadaju ishodi vezani uz konkretno gradivo. Time je autonomija bilo koga zahvaćenog nastavnim procesom ograničena do razine aktualnih programa čime je poražena jedna od glavnih poanta pokretanja cjelovite reforme.

 

Prijedlog kurikulum (K2) je nekonzistentan te prepun proturječnosti i faktografskih pogrešaka. Propisuje nerealno velik obujam sadržaja s obzirom na to da si kao cilj zadaje razvoj vještina, a ne gomilanje faktografskog znanja. Zbog toga također onemogućava razvoj kritičkog mišljenja i guši mogućnost oblikovanja informiranih i slobodnih stavova koji su nužan preduvjet angažiranog sudjelovanja u društvu. Prijedlog kurikuluma (K2) je sadržajno i strukturno neodrživ dokument i kao takvog ga treba odbaciti.

 

Izvor: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=10217

(21.02.2019)