Kako nas vide drugi: Primo Levi o zadatku povjesničara da premosti vremenski jaz zbog kojeg javnost misli da je “glad u Auschwitzu ista ona glad koju osjećamo kada preskočimo obrok”
“Čini mi se da u svojim granicama ovaj događaj dobro oslikava jaz koji postoji, i koji je svake godine sve veći, između onoga što je u “onom svijetu” bilo i onoga što danas vidimo kao proizvod imaginacije nadahnute knjigama, filmovima i mitovima. Ona neizbježno klizi prema pojednostavljivanju i stereotipu; ovom knjigom htio bih podignuti branu protiv takvog iskrivljavanja. U isto vrijeme htio bih podsjetiti da se ipak ne radi o pojavi koja se vezuje samo za shvaćanje nedavne prošlosti ili povijesnih tragedija: ona je mnogo općenitija, neraskidivi je dio naše teškoće ili nesposobnosti da shvatimo tuđa iskustva, nesposobnosti koja je utoliko izraženija ukoliko su ti doživljavaji dalji u vremenu, prostoru i po karakteru. Težimo ih izjednačiti s nekim “sličnim iskustvima”, kao da je glad u Auschwitzu ista ona glad koju osjećamo kada preskočimo obrok, ili kao da se bijeg iz Treblinke može izjednačiti s bijegom iz nekog manjeg lokalnog pritvora. Zadatak povjesničara je da premosti ovaj jaz, koji s vremenom postaje sve veći.” (Primo Levi, Utopljenici i spašeni, Zagreb 2017, str. 142-143)
“Unatoč svemu, točno je da je većina ugroženih obitelji (na prvom mjestu Židovi) ostala u Italiji ili u Njemačkoj. Preispitivati se i tražiti razloge za to još jednom znak je stereotipnoga i ankronoga poimanja povijesti; jednostavnije rečeno, znak rasprostranjenog neznanja i zaboravnosti koji s vremenom, što se više udaljavamo od činjenica, postaju sve veći. Europa između 1930. i 1940. nije bila današnja Europa. Emigracija je uvijek bolna; onda je bila i teža i skuplja nego danas.” (str. 146)
“Treba se čuti naknadne pameti i stereotipa. Treba se, općenito uzevši, čuvati pogreške da daleka vremena i mjesta prosuđujemo mjerilima koja vladaju danas i ovdje: pogreške je utolike teže izbjeći ukoliko je veća razdaljina u prostoru i vremenu. Zbog toga mi, neupućeni, imamo toliko poteškoća s razumijevanjem biblijskih i Homerovih tekstova, pa i tekstova grčkih i latinskih klasika. Mnogi ondašnji Europljani, i ne samo Europljani, i ne samo onodobni, ponašali su se i ponašaju kao Palmström, negirajući postojanje onoga što ne bi smjelo postojati.” (str. 149)