Mihaela Marić – prikaz – Okrugli stol „Monopol nad povijesnom istinom“, Kliofest, 9. svibnja 2018.

 

Okrugli stol „Monopol nad povijesnom istinom“, Festival povijesti – Kliofest, 9. svibnja 2018., Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

 

Na Festivalu povijesti – Kliofest održan je 9. svibnja 2018. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu okrugli stol „Monopol nad povijesnom istinom“ u organizaciji Kluba studenata povijesti ISHA Zagreb. Skupom je moderirala Lucija Bakšić – studentica povijesti i komparativne književnosti, a sudjelovali su Branimir Janković – profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Nikola Puharić – programski direktor Inicijative mladih za ljudska prava, Marko Pustaj – diplomirani povjesničar i Dario Špelić – novinar i urednik emisije Treća povijest.

U akademskoj zajednici, ali i u javnosti sve se češće javljaju pitanja tko ima pravo pisati povijest, koliku i kakvu ulogu bi trebala imati država u oblikovanju povijesnih narativa itd. Suočeni smo s problemom u hrvatskoj javnosti da se u vrijeme velikih komemoracija događaja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata nameće pitanje njihova tumačenja najviše zbog miješanja države u povijesne interpretacije. Kako bi se potaknulo na razmišljanje i daljnju raspravu o tim problemima, održan je okrugli stol „Monopol nad povijesnom istinom“. Otvorena su mnoga pitanja poput definiranja istine, utjecaja i uplitanja politike u rad povjesničara, novinara i drugih stručnjaka, tko ima pravo pisati povijest te na koji način se druge države nose sa sličnim problemima i kako se suočavaju s povijesti. Svaki od izlagača iznio je neka općenita, ali i svoja osobna mišljenja iz vlastitog iskustva i struke.

Moderatorica Bakšić je najprije postavila pitanje što je to povijesna istina, ideologija i kako su ti pojmovi međusobno uvjetovani te što se pod njima misli. Janković je iznio mišljenje iz pozicije historiografije za koju je, još od 19. stoljeća i uspostavljanja moderne povijesne znanosti, pitanje istine vrlo složeno. Napomenuo je kako postoje razna viđenja istine: neki smatraju da do spoznaje istine nije moguće doći, neki da postoji parcijalna istina dok se neki zalažu za apsolutnu istinu. Mnogi smatraju da se kod definiranja istine teško može govoriti o dosezanju apsolutne istine, ali se može govoriti o pluralnosti perspektiva i interpretacija. Samo pozivanje na izvore i dokumente ne znači da je neka interpretacija istinita jer uvijek treba uzeti u obzir što povjesničar smatra važnim, što selekcionira ili marginalizira te što dominira u njegovom interpretiranju prošle zbilje. Janković je također naveo da kod pozivanja na apsolutnu istinu nerijetko dolazi do isključivanja drugih perspektiva te se pojavljuju i određeni elementi cenzure. Osvrnuo se i na situaciju u Hrvatskoj gdje se mnogo toga ne smatra ideološkim pozicioniranjem, dok se za to isto krivi drugu stranu. Velika većina naprimjer nacionalizam ne smatra ideologijom iako on to itekako jest.

Nakon teoretiziranja pojma istine sljedeće pitanje bilo je upućeno Špeliću kao novinaru i uredniku – na koji način se odnose prema povijesnoj istini u praksi, posebno na televiziji. Špelić je za početak naglasio da postoji razlika između rada na javnoj i državnoj televiziji jer je prvoj svrha zabaviti i informirati ljude dok je potonja oružje države te tako podložna cenzuri. Složio se da je povijesnu istinu teško definirati jer sve ovisi o interpretaciji činjenica i izvora, iza čega uvijek stoji određena osoba. Nastavio je kako je za znanost bitno da se neka znanstvena teorija može opovrgnuti, a postojanjem apsolutne povijesne istine to postaje nemoguće.

Sljedeće pitanje je bilo usmjereno Nikoli Puhariću kao članu nevladine organizacije – na koji način se nevladine organizacije, pa tako i Inicijativa mladih za ljudska prava, odnose prema pitanju istine, odnosno državne istine. Puharić je spomenuo da se u Inicijativi često izbjegava pojam „istina“ zbog implikacija koje izaziva. Zalaže se nasuprot tome za pluralitet mišljenja, jer postuliranje povijesne istine zatvara svaku raspravu i onemogućava uključivanje različitih pogleda. Istaknuo je kako državi smetaju istine koje se protive trenutnoj politici. Puharić smatra kako je državi ideologija jako važna jer ju koristi za oblikovanje određene istine i njezino usmjeravanje u ideološkom smjeru. Puharić napominje kako se na ovaj način i država i nacionalizam upliću u javni odnos prema povijesti.

Za problematiku državnog monopola te trebaju li povjesničari „učiti“ državu ili ona njih moderatorica je za mišljenje pitala Marka Pustaja. Pustaj je komentirao da u slučajevima uplitanja države u znanstveni rad, poput Deklaracije o Domovinskom ratu, prestaje znanost, a počinje ideologizacija. Nadodao je kako se država uvijek miješa ako se određeni stav protivi stavu državne vlasti. Po njemu je uloga države omogućiti financijska sredstva za razne znanstvene projekte, ali da nikako ne smije stvarati okvire unutar koji bi se trebalo i moralo istraživati.

S obzirom da se sve češće osim povjesničara prošlošću bave mediji i javnost, postavilo se pitanje tko ima pravo pisati povijest, je li to ograničeno samo na povjesničare ili se mogu uključiti i drugi, poput novinara ili književnika. Špelić je odgovorio da svatko ima pravo pisati, ne smije postojati monopol niti jedne struke, kao ni države. Za njega je – u vrijeme novih medija i kada svatko bez ikakve kontrole može imati internetski portal – najbitnija kvaliteta krajnjeg proizvoda.

Isto pitanje je postavljeno Jankoviću kao izvođaču kolegija Javna povijest na kojem se dosta prostora daje raspravama o javnim istupanjima povjesničara i pitanju tko ima pravo pisati povijest. Naglasio je da, iako je profesor na fakultetu, uvijek pokušava istaknuti neka ograničenja akademskog bavljenja poviješću te da se zalaže za ravnopravnost književnosti, filmske umjetnosti i historiografije u odnosu prema povijesti jer i drugi žanrovi potiču suočavanje s prošlošću. Također treba uzeti u obzir da politika i sudstvo interveniraju u javnosti i tumače povijest. Po njegovom mišljenju to ne znači da historiografija i dalje ne zauzima bitno mjesto u javnosti, ali bi društvena uloga povjesničara trebala biti drugačija. Povjesničari nisu samo izolirani stručnjaci već su i građani i sudionici javnosti zbog čega bi još više trebali sudjelovati u javnim raspravama o povijesti. Smatra da manjak kvalitetnih rasprava rezultira zasićenošću prevladavajućim načinom govora o nekim kontroverznim temama čime hrvatska javnost i društvo stoje u mjestu. Špelić se nadovezao da treba uzeti u obzir da nažalost povjesničari nisu ravnopravni sa sudom. Sud ih može tužiti ako se njihovo mišljenje ne podudara s državnim. Napomenuo je da s obzirom da se ne može protiv zakona, treba biti oprezan pri istupima o određenim temama osjetljivog sadržaja.

Bakšić je zamolila Puharića da prokomentira pitanje sukoba sa zakonom i utjecaja države na kolektivno pamćenje jer su pripadnici Inicijative prosvjedovali protiv postavljanja ploče s pozdravom „Za dom spremni“ u Jasenovcu. Puharić drži da se povijest koristi kao oružje te da se zatvaraju oni koji se protive državnom tumačenju prošlosti, a ne oni koji promiču štetnu ideologiju. Smatra kako bi trebalo odrediti neki minimum vrijednosti u društvu (poput prava na slobodu govora te dostojanstvo žrtava) ispod kojih se kod tumačenja povijesti ne bi smjelo ići.

Nakon rasprave o ulozi države u formiranju povijesne istine, Bakšić je postavila pitanje ponajprije Pustaju, a zatim Jankoviću, kakva su međunarodna iskustva u suočavanju s prošlošću i odnosu politike prema povijesti. Pustaj je komentirao kako se politika uvijek koristi poviješću, točnije, da se prošlost uvijek koristi za tumačenje sadašnjosti ali i budućnosti. Kao jedan od primjera naveo je mit o kralju Tomislavu koji je u 19. stoljeću poslužio za poticanje nacionalnog pokreta, a ponovno je oživljen tijekom 1990-ih. Spomenuo je da je Deklaracija o Domovinskom ratu bila kompromis kako bi se, u vrijeme kada su 2000-ih generali završili u zatvoru, a na vlasti bio SDP, smirili zahtjevi s desnice. Iz svega toga proizlazi da politika uvijek koristi povijesna istraživanja za promoviranje određene političke pozicije.

Janković je komentirao kako u Hrvatskoj često tražimo mišljenje treće strane – izvana – kada se sami oko nečega ne možemo dogovoriti. Njemačka i Francuska su potencijalno uvijek dobre referentne točke, iako ističe da se kod nas u obzir uzimaju samo ona strana iskustva kojima se može potkrijepiti vlastita pozicija. Janković drži da bi trebalo najprije raspraviti kakvu vrstu odnosa prema povijesti želimo, je li to potpuna sloboda govora kao što je u SAD-u ili da postoje određene teme koje će biti zakonski uređene, poput negiranja Holokausta, kao što je često praksa u Europi. Osobno smatra da bi za Hrvatsku i pitanje suočavanja s prošlosti NDH kao najbolji primjer mogla poslužiti Njemačka. Iako i u Njemačkoj i dalje postoje mnoga otvorena pitanja, ipak se intenzivno suočila s pitanjem vlastite odgovornosti, o čemu u Hrvatskoj nedostaje detaljnije rasprave. Na to se nadovezao Puharić spominjući Hannu Arendt i njezinu tvrdnju – kriv je onaj kome se sudi, protiv koga postoje određeni dokazi dok su svi kao građani odgovorni osuditi zločin kako se ne bi nikada više ponovio. Time Puharić naglašava da postoji razlika između individualne krivnje i kolektivne odgovornosti za zločin, o čemu bi Hrvatska trebala voditi računa s obzirom na 1940-e i 1990-e.

Bakšić je sljedeće pitanje – postoji li cenzura u radu na televiziji – postavila Špeliću. Odgovorio je da uvijek postoji autocenzura te da je ona puno veća nego prije nekoliko godina dobivši novi zamah nakon 2014/2015. Spomenuo je kako se u pokušajima rehabilitacije NDH od 1990-ih do danas otišlo u krajnost te da je problem kako se sada prema svemu tome postaviti. Iako ni u Njemačkoj proces suočavanja s prošlosti nije završen, napominje da je tamo situacija bila drugačija jer je proglašena glavnim krivcem za rat i vršen je pritisak od strane saveznika da se osnuju sudovi. Špelić je nadalje napomenuo kako je u Njemačkoj 1960-ih krenuo drugi val suočavanja s prošlošću kada su studenti pitali svoje roditelje što su radili u Drugom svjetskom ratu. Premda dakle ni tamo situacija nije razriješena, Špelić smatra kako Hrvatska ne posjeduje ni sredstva niti je situacija pogodna kako bi se krenulo njemačkim stopama.

Na pitanje cenzure i autocenzure odgovorio je i Janković ističući kako cenzure u historiografiji nema, ali postoje napadi na povjesničare u javnosti. Posebno je pitanje trebaju li povjesničari biti kritični ili afirmativni prema državnim vlastima, no povjesničari su itekako svjesni kakvo im ponašanje u određenom trenutku može donijeti kritike i napade, a kakvo eventualno društveno napredovanje. Janković osobno smatra kako bi povjesničar ipak trebao biti kritičan prema vlasti. Pitanje neke vrste cenzure u Hrvatskoj je najviše vidljivo u javnim reagiranjima na određene tvrdnje o Domovinskom ratu i u raspravama o kurikulumu povijesti. Janković je to komentirao Marxovim citatom „što se više te svjesne iluzije vladajućih klasa pokazuju kao lažne, i što manje zadovoljavaju zdrav razum, to se one dogmatičnije iskazuju“. I Pustaj je istaknuo kako bi povjesničar trebao biti kritičan prema vlasti, istraživati ono što ga zanima te da nikako ne bi smio podilaziti političkim strankama i njihovim odlukama. Jasno, osnovni je preduvjet da ima posao i osigurane financije.

Nakon toga su uslijedila pitanja i kritički komentari iz publike koji su se ponajprije odnosili na različite probleme vezane uz istinu – dolazi li propitivanjem i osporavanjem istine do relativizma, odnosno da li izrečenim napomenama o postojanju više istina i nemogućnosti postizanja jedne istine sve postaje relativno. Janković je na to odgovorio da ne zastupa relativističku poziciju i da je pitanje istine i dalje važno za povijesnu znanost, ali da treba imati na umu pluralitet perspektiva i problem isključivanja drugih perspektiva zalaganjem za samo jednu istinu. Puharić se složio i napomenuo da država i institucije priječe pluralizam, što se može vidjeti na primjerima Poljske ili Izraela i njihovih zakona i odredbi o komemoracijama određenih nacionalnih događaja. Špelić je spomenuo da se slažemo da postoje neke granične točke, naprimjer da ne možemo reći da je Zemlja ravna ploča ili da je Belgija započela Prvi svjetski rat napadom na Njemačku.

S tim u vezi postavljeno je pitanje Puhariću je li moguće doći do dogovora na prostoru bivše Jugoslavije ako ne postoji određeni minimum slaganja. S time se Puharić složio tvrdeći da ako nema slaganja posebno oko pitanja zločina – poput genocida u Srebrenici – ne može doći ni do dogovora. Stoga je nužni prvi korak priznavanje zločina. Napomenuo je kako Inicijativa mladih za ljudska prava radi na projektu postizanja zajedničkog narativa oko određenih problema iz 1990-ih. Na pitanje pak o kurikulumu povijesti Janković je zaključno napomenuo kako je modernizacija nastave povijesti ključna, dok se u javnosti nažalost govori samo o pravovjernim interpretacijama i količini prostora namijenjenog nacionalnoj povijesti.

Raspravom na okruglom stolu otvorena su samo neka pitanja vezana za monopol nad povijesnom istinom. Kao što se može zaključiti iz rasprave, postoje mnogi problemi u hrvatskom društvu – suvremeno relativiziranje određenih povijesnih zbivanja, teškoće sa suočavanjem s prošlošću, reforma nastave povijesti, miješanje države u znanost. Političke vlasti još uvijek imaju veliki utjecaj u javnom tumačenju nekih povijesnih tema posebno iz druge polovice 20. stoljeća. Potrebno je stoga organiziranje što većeg broja sličnih okruglih stolova i rasprava kako domaćih tako i stranih stručnjaka kako bi se potaknulo iznošenje različitih perspektiva, kao i iskustava drugih zemalja u rješavanju problema s prošlošću te informiralo širu javnost o tome. Tako bi se polako krenulo u teško, ali ne i nemoguće suočavanje s traumatičnim događajima iz prošlosti.

 

Mihaela Marić