“Motor mijene”: Franjo Fuis: Podzemni Zagreb / Gustav Krklec: Beskućnici
U srijedu, 30. svibnja 2018. u 18 sati u Booksi (Martićeva 14d) u Zagrebu novi termin “Motora mijene” tematizira zbirku priča „Podzemni Zagreb 1934-1941“ Franje M. Fuisa i roman „Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja“ Gustava Krkleca iz 1921. godine.
—
Motor mijene – Motor des Wandels
Motor se vraća kući:
Na sljedećem sastanku govorimo o novinarskoj i općesocijalnoj bijedi između dva rata, ali i o jednom pioniru istraživačkog novinarstva. Naime, mjesec okončavamo zbirkom „Podzemni Zagreb 1934-1941“ Franje M. Fuisa, napose pričama „Niz strminu bijede“, „Na skupštini ‘Prosjačkog Društva’“ i „Strahovita smrt skitnica“.
A kome zafali lektire (priče su kratke) pa poželi proširiti raspravu i na rane dvadesete, taj ili ta neka si pročita romančić „Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja“ Gustava Krkleca iz 1921. g. Za prekarne novinare i sve one koje – kao ovi Krklecovi – to ne žele (p)ostati!
Prenosim dva ulomka iz pregovora i pogovora „Podzemnom Zagrebu“:
„Fuis je duboko osjećao ljudske nepravde, bunio se na društveno uređenje, koje ih je stvorilo, ali nije bio kadar shvatiti prave uzroke takvim pojavama i prema tome povući potrebne zaključke. Ipak je, upravo intuitivno, umio svladati zapreke, koje je cenzura postavila štampi: iskorištavao je senzacionalističku formu reportaže i senzacionalistički postirane sadržaje nekih, naoko izoliranih zbivanja, da i kroz stupce buržoaske štampe kaže istinu ili bar dio istine o životu ljudi u tragikomičnom vremenu između dva rata. Stoga njegove reportaže, unatoč nekih nedostataka, ostaju dokumenat toga vremena i imale su pozitivno djelovanje na tadašnje čitaoce izazivajući naročiti bijes i bezočnu kritiku klerikalnih krugova.“ (Vlado Majer)
„Fuis ne piše reportaže iz palača i dvoraca, nego iz koliba i jazbina; Fuis ne veliča ‘zaslužni’ rad o ‘godišnjicama’ birokrata i građanskih ministara, nego napore pionira, koji umiru napušteni i zaboravljeni; Fuis ne posjećuje plesove ‘visokoga društva’, nego pučke zabave: narodne festivale, borbe bikova i ciganske balove. U Fuisovo vidno polje ne pada kriminal, niti on od toga pravi senzacije. On opisuje ljude ‘na strmini bijede’, na rubu kriminala, nastojeći ispod pepela njihove tragedije otpretati onu zdravu iskru, koja još tinja, i mobilizirati napredne snage društva u borbu za izbavljenje čovjeka. Pravi smisao te borbe sagledao je Fuis, istina, tek u danima okupacije naše zemlje, no osnovna tematika njegovih reportaža bila je i prije u stanovitoj mjeri progresivna.“ (Vlado Majer)
No kako je Fuis bitan i za razvoj domaćeg stripa, možemo i tome povesti riječ. Sa stranice http://www.stripforum.hr/leksikon/autori/fuis-franjo/ prenosim biografsku bilješku:
Kada je počeo rat, Franjo Fuis postaje partizanski obavještajac u okupiranom Zagrebu, djelujući u okviru ilegalne skupine “Galeb”, sastavljene od predratnih zrakoplovaca. Listopada 1943. godine, u otetom avionu Potez 25, poletio je s domobranskog aerodroma na Borongaju u partizane, ali se avion srušio negdje na području Plitvičkih jezera. U nesreći je, zajedno s trojicom suradnika poginuo i Franjo Fuis.
– A onda i bilješku o njegovu značenju za strip:
Veliki doprinos dao je Fuis i razvoju hrvatskog, odnosno jugoslavenskog, stripa. U razdoblju od 1936. do 1941. godine napisao je ukupno 15 scenarija izuzetnog psihološkog naboja i kreirao, zajedno sa Andrijom Maurovićem, neponovljive likove kakvi su se tada retko sretali čak i u radovima vrhunskih američkih autora. Pojedini junaci iz Fuisovih priča dostigli su veliku popularnost, dok je lik Starog Mačka postao neka vrsta zaštitnog znaka za cjelokupno Fuisovo i Maurovićevo stvaralaštvo, ostajući zlatnim slovima upisan u povjesnicama hrvatskog i svjetskog stripa.
—
S novcima moglo se kupiti slavu, čast, ugled, položaj, sve… Činovnik, ako je bio pošten, morao je da gladuje, ili barem da živi u najbednijim prilikama. To su znali i đaci, od kojih mnogi utekoše iz srednjih i viših škola, i dadoše se u „trgovinu“. A korupcija, koja je svakog dana bivala sve većom, i u javnom i u društvenom životu, gazila je pobednički sve što nije imalo smisla za pljačku, za podmićivanje, za kriomčarenje. Na svim su stranama bila vrela za obogaćivanje, i nije bio neobičan slučaj da jučerašnji skitnica, vucibatina i probisvet, sutra bude milioner, posjednik automobila i metrese. Inteligenciju duha zamenila je inteligencija zarađivanja novaca. A kako su najviše novaca zarađivali većim delom ljudi sumnjiva karaktera i još sumnjivije naobrazbe, dogodilo se, te su u društvu preko noći iskočili neki novi, sumnjivi tipovi. Zagreb je polako postajao centar kulturnih zlikovaca, tipova poslednje vrsti, i sve sile nekih malenih, prevrtljivih ignorantića.
(Gustav Krklec: “Beskućnici”, 1921)
—
Još malo atmosfere dvadesetih, ovaj put od Krleže:
“Da, da, moj mladi gospodine! Igrao sam ja već vašu ulogu u životu! Igrao sam je! To je vrijeme kad čovjek imade silne iluzije! I volja mu nije satrta! To je gibanje u jednoj liniji nebom. […] Svi smo mi vjerovali da ćemo preorati globus. A što se dogodilo? Poniženje za poniženjem! Sramota za sramotom! Porazi! Propasti! Nije bilo novaca! Bilo je projekata i ideja i sinteza, ali nije bilo novaca, nije bilo ni krova, ni kruha, ni tople peći. […] NIJE BILO POŠTENE REDAKCIJE! NI MOGUĆNOSTI DA KOREKTOR POSTANE ČOVJEK!“
(Tri kavaljera frajle Melanije)
—
Živjeti u Zagrebu između dva rata:
“Stanar Tuškanca raspolagao je s oko 50 četvornih metara stambene površine, korisnik najamnog stana s oko 17, a na Trešnjevci je u sobi sa štednjakom na 12 četvornih metara živjela šesteročlana obitelj.
Statistički podaci doista su strašni: na jednom hektaru na Tuškancu je živjelo 17 stanovnika, na Peščenici 63, a na Trešnjevci čak 102.
[…] najveći urbanistički problem međuratnog Zagreba: surova stvarnost periferije napučene divljim kućama bez osnovnih higijenskih uvjeta, kategorija izgradnje koju grad prije Prvoga svjetskog rata gotovo i nije poznavao. Strahote života u barakama i vagonima periferije, ali i onih podignutih u dvorištima donjogradskih blokova, te na njihovim tavanima i u podrumima…
[…] U takvim uvjetima živjelo je, naime, između četrdeset i pedeset tisuća ljudi, ni više ni manje nego četvrtina zagrebačkog stanovništva. Osim posljedica ove pojave, s kojom su bili suočeni svi veliki europski gradovi, s tom razlikom što su kod nas zbog visokih najamnina, dvostruko većih nego u Europi, prilike bile još gore.
[…]
Zagreb se u razdoblju od 1921. do 1931. godine prvi put u svojoj povijesti suočio s enormnim porastom gradskog stanovništva koje se povećalo za gotovo 77 000.
[…]
Stambenoj je krizi pridonio i izostanak planiranoga, organiziranog djelovanja gradskih općina u rješavanju problema stanovanja najsiromašnije gradske populacije – radnika I nezaposlenih. Indiferentnost države ne treba odviše čuditi ako se zna da je Jugoslavija bila agrarna zemlja s više od 80% seoskog stanovništva. Nehumane stambene uvjete i krizu država nije smatrala općim društvenim problemom kojemu treba posvetiti dužnu pozornost, a gradske su je općine izgradnjom pojedinačnih gradskih stambenih kuća i rijetkih naselja minimalno ublažile. Loši stanovi, uz lošu prehranu, bili su glavni uzrok velikom broju različitih oboljenja, među kojima je na prvome mjestu bila tuberkuloza. Naime, svaki treći zagrebački radnik umirao je upravo od te bolesti. Umjesto da se najveća pozornost obrati iskorjenjivanju glavnog i osnovnog uzroka, socijalno djelovanje i države i gradskih općina bilo je usmjereno na osnivanje javnih ustanova poput antituberkuloznih dispanzera, sanatorija, kolonija za bolesnu djecu itd., kojih kapaciteti nisu zadovoljavali potrebe. Nakon terapije, zaliječeni bolesnici vraćali su se u iste loše stambene i radne uvjete.”
Tamara Bjažić Klarin: „Radna grupa Zagreb – osnutak i javno djelovanje na hrvatskoj kulturnoj sceni.“
Izvor:
https://hr-hr.facebook.com/Motormijene/
https://hr-hr.facebook.com/events/1701125209983106/