Stevo Đurašković – ocjena knjige – Lucija Balikić, “Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije”, 2022.
Lucija Balikić, Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije, Srednja Europa, Zagreb 2022, 146 str.
Knjiga Lucije Balikić, doktorandice na Srednjoeuropskom sveučilištu u Beču, nastala je kao sinteza i svojevrsno proširenje dvaju diplomskih radova: rada Hrvatsko pitanje u političkom jeziku britanskih liberala od 1908. do 1920. koji je autorica obranila 2018. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i rada Integral Yugoslavism as Political Modernity in the Political Language of British and French Liberals koji je obranila 2019. godine na Odsjeku za povijest Srednjoeuropskog sveučilišta u Beču. Sumarno, Balikić u knjizi pokazuje kako britanski i francuski liberalni intelektualci nisu služili kao puki stručni „servis“ političarima svojih država, već su bili aktivni sudionici konceptualiziranja pojmova zajedničke države južnih Slavena i jugoslavenske nacije kojim su djelovali na političare. Pritom, autorica pokazuje kako intelektualci nisu bili samo pasivni primatelji koncepata (integralnog) jugoslavenstva koje su neposredno prije i tijekom rata formirali vodeći hrvatski i srpski intelektualci, zagovornici integralnog jugoslavenstva, već i kako su te dvije skupine tijekom rata utjecale jedna na drugu, dok je na sam pojam jugoslavenstva presudno utjecao idejni i politički kontekst vremena nastanka.
Upravo je idejnom i političkom kontekstu epohe kraja 19. i početka 20. stoljeća – te utjecajem dotičnog na formiranje ideje integralnog jugoslavenstva u krugovima britanskih i francuskih onodobnih intelektualaca – posvećeno prvo poglavlje knjige naslovljeno „Politička zbivanja na unutarnjem planu u Britaniji i Francuskoj“. Dotična zbivanja su kontekstualizirana u više povezanih okvira. Prvi je važnost Prvog svjetskog rata kao ključnog povijesnog loma koji mijenja dotadašnje razumijevanje pojmova nacionalnosti, suvereniteta i samoodređenja. Naime, autorica ukazuje kako implementacija prava (europskih) nacija na suverenu nacionalnu državu nije jedino i isključivo nastupila zbog poznatih Wilsonovih Četrnaest točaka, ili opasnosti koji je za građansku Europu predstavljala boljševička politika prava naroda na samoodređenje 1918.-1919. godine, već je uzrokovana i činjenicom da su Velika Britanija i Francuska svoje imperijalne ratne napore legitimirale parolama borbe za demokraciju i oslobođenje potlačenih naroda Europe od njemačkog militarizma. Nadalje, autorica ukazuje i kako sam tadašnji koncept integralne jugoslavenske nacije mnogo duguje onodobnoj krizi liberalizma i usponu koncepta integralnog nacionalizma. Naime, u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća klasični liberalni koncept nacionalne države kao okvira ostvarenja sloboda pojedinca koji posredstvom socijalizacije usvajaju svijest o nacionalnom zajedništvu našao se u krizi, te je bivao postupno zamijenjen biologističkim shvaćanjem koji naciji pripisuje fiksne i nepromjenjive karakteristike proizašle iz tjelesnih osobina ljudi i zemljopisno-klimatskih karakteristika nacionalnog teritorija. Dotični socijalni darvinizam svoj ekstremni izraz ima u integralnom nacionalizmu, koji odbacuje naslijeđe prosvjetiteljstva te međunarodne odnose gleda u svjetlu teorije prirodne selekcije. Autorica ukazuje i na to kako pred i tijekom Prvog svjetskog rata liberalni intelektualci zadržavaju klasični koncept nacionalne države, ali preuzimaju biologističko shvaćanje nacije, što se onda reflektira i na ideju jugoslavenske nacije koju zagovaraju tijekom rata.
Sljedeća dva manja poglavlja, naslovljena „Državni aparat i odnos prema jugoslavenskom pitanju“ i „Liberalna intelektualna društva i ključni pojedinci“ uvode nas u politički, društveni i organizacijski okvir djelovanja projugoslavenskih liberalnih intelektualaca u Britaniji i Francuskoj. Osim jezgrovita iznošenja već poznatih činjenica o glavnim nevladinim organizacijama i društvima koje su provodile projugoslavensko djelovanje u javnosti (poput The New Europe Society, The Serbian Society of Great Britain, Ligue internationale pour la défense du droits des peuples), pod vodstvom poznatih zvučnih imena kao što su Wickham Steed, Robert Seton-Watson, Ernst Denis itd., poglavlja donose još dvije važne činjenice koje je vrijedno izdvojiti. Prva je da su britanska i francuska vlada, usprkos činjenici da se stvaranje neovisne države južnih Slavena nije poklapalo s njihovim „realpolitičkim“ interesima do 1918. godine, bile podložne javnom pritisku projugoslavenskih intelektualaca, budući da su obje vlade ideološki legitimirale rat kao borbu za demokraciju i oslobođenje potlačenih naroda Europe od njemačkog militarizma. Druga važna činjenica je prikaz kako konzervativne elite u Britaniji – za razliku od liberala – nisu favorizirale južnoslavensku državu, ali ne iz razloga „srbofilije“, već iz straha da bi načelo samoodređenje naroda ugrozilo integritet Ujedinjenog Kraljevstva, te zbog idejnog reziduala svojevrsne slavofobije i paralelene „hungarofilije“ koja je proistekla iz dobrih veza mađarskog i britanskog visokog plemstva.
Posljednje poglavlje, pod naslovom „‛Rješavanje pitanja južnih Slavenaʼ ili kako su francuski i britanski intelektualci rušili Austro-Ugarsku“, analizira politički jezik prošlosti, sadašnjosti i budućnosti južnih Slavena od strane britanskih i francuskih liberalnih intelektualaca. Ovdje autorica pokazuje kako je presudni utjecaj imao ranije spomenuti konceptualni okvir kombinacije klasičnog koncepta nacionalne države i biologističkog shvaćanja nacije. Balikić pokazuje kako su intelektualci kod vlastitog konceptualiziranja južnoslavenskog pitanja aproprirali ideje integralnog jugoslavenstva Jovana Cvijića i Milana Marjanovića koji stvaranje posebnih južnoslavenskih nacija vide kao nusprodukt povijesne razdvojenosti južnih Slavena nastale njihovim razdvajanjem uslijed ekspanzije Turskog i Habsburškog carstva, te Mletačke republike. Također, intelektualci od Cvijića i Marjanovića preuzimaju koncept rasno-kulturne istovjetnosti velikog dijela južnih Slavena, pri čemu Seton-Watson razvija vlastiti politički jezik isključivanja Bugara iz zajednice južnih Slavena zbog biološke srodnosti sa narodima sa Bliskog istoka (str. 85). Nadalje, autorica pokazuje i kako su eksperti za Austro-Ugarsku i južnoslavensko pitanje, poput Setona-Watsona, utjecali na koselleckovsko mijenjanje značenja koncepta „Yugoslav“ u britanskoj javnosti i politici, od predratne konceptualizacije u smislu trijalističkog preuređenja Austro-Ugarske, do izjednačenja pojma sa ratnim ciljevima Srbije na samom početku rata, da bi na prijelazu 1915. na 1916. godinu pojam bio rekonceptualiziran u suprotnost spram pojmu „Greater Serbia“, uslijed neslaganja britanskih intelektualaca s ekskluzivističkom pristupom južnoslavenskom ujedinjenju od strane Nikole Pašića (str. 88-91). Naposljetku, autorica u zadnjem dijelu ovog poglavlja analizira britansko konceptualiziranje Jugoslavije iz perspektive geopolitike, tj. Jugoslavije kao efektivne prepreke njemačkoj Drang nach Osten politici, gdje je narativ britanskih liberalnih intelektualaca vješto povezao obranu britanskih imperijalnih interesa s pravom na samoodređenje naroda ugroženih ekspanzijom carske Njemačke u srednjoj i istočnoj Europi. Iako Balikić to direktno ne sugerira, iz postojeće konceptualizacije se može vidjeti prisvajanje starog narativa predziđa kršćanstva koji u novom političkom kontekstu zadobiva značenje svojevrsnog „obrnutog predziđa“, pa Jugoslavija u perspektivi postaje „antemurale“ prodoru Njemačke na europski i Bliski istok.
Zaključno, knjiga Lucije Balikić Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije predstavlja vrijedan primjer konceptualnog pristupa znanstvenom proučavanju povijesti, što nažalost još uvijek predstavlja manjinski pristup u „događajničkoj“ hrvatskoj historiografiji. Pritom, treba naglasiti kako konceptualni pristup nije samo potreban intelektualnoj povijesti, koja se bavi poviješću ideja, nego i „mainstream“ disciplinama političke povijesti, budući da je djelovanje bilo kojeg grupnog ili individualnog političkog aktera određeno svjetonazorom, te se i ne može sveobuhvatno razumjeti bez razumijevanja ideja i ideologije koje grupa ili pojedinac slijedi. Čak i samo polje nacionalne povijesti odnosi se na društveni i politički subjekt koji ne postoji „od stoljeća sedmog“, već „od stoljeća osamnaestog“, ili najranije sedamnaestog, te postoji čitav niz svjetonazorski različitih teorija koje tumače genezu i osobine nacije, od najplodonosnijeg teoretičara nacije, konzervativca Anthonyja Smitha, preko liberala Ernsta Gellnera i Rogersa Brubakera, do ljevičara Benedicta Andersona i Terry Eagletona, da spomenem samo neka od imena na širokoj ideološkoj paleti.
Što se tiče samog konceptualno-teorijskog pristupa ove studije, važno je istaknuti kako je pristupila analizi uloge liberalnih britanskih i francuskih intelektualaca kod stvaranja Jugoslavije kroz tzv. trojni lanac veze između njih samih, britanskih i francuskih političara, te južnoslavenskih političara i intelektualaca, kontekstualiziranih u idejni i politički kontekst epohe. Ovdje je osobito važno naglasiti da autorica nije koristila samo arhivsku građu u Hrvatskoj i Srbiji, već i građu Nacionalnog arhiva u Londonu, te arhiva poznate Škole za slavenske i istočnoeuropske studije na University College u Londonu. Međutim, istaknute prednosti ove knjige kriju i njene slabosti, prije svega sadržane u tome da je pristup fokusiran u širinu na uštrb dubine. Primjeri su brojni, a ovdje bih naveo samo neke. U prvom poglavlju knjige, koji ocrtava idejni i politički kontekst epohe, Balikić propušta definirati većinu pojmova koje navodi kao alate za analizu, poput liberalnog koncepta nacije, integralnog nacionalizma, socijal-darvinizma ili koncepta intelektualca kao javnog moralista. Ukoliko su ti pojmovi bili pobliže objašnjeni u teorijsko-metodološkim uvodima diplomskih radova iz kojih je iznikla ova knjiga – koji se redovito izbacuju kod objave – autoričin je propust što u najkraćim crtama nije objasnila dotične pojmove u samom tekstu knjige, budući da dotični nedostatak smanjuje jasnoću analize kod čitatelja koji nisu otprije upoznati sa sadržajem dotičnih pojmova, a takvih je velika većina.
Drugi problem se tiče dvosmjerne veze između britanskih i francuskih liberalnih intelektualaca i južnoslavenskih intelektualaca i političara. Naime, dok je utjecaj potonjih na prethodne jasno prikazan, utjecaj prethodnih na potonje baš i nije. A on je postojao, što se može vidjeti već iz iščitavanja primarne građe o Frani Supilu i Anti Trumbiću koju je objavio Dragovan Šepić, kao i iz korespondencije Seton-Watsona koju su skupa objavili Britanska akademija i Sveučilište u Zagrebu. Naime, Seton-Watson je prevodio na engleski jezik sve promemorije koje su Frano Supilo i Jugoslavenski odbor upućivali britanskim političarima i britanskoj javnosti, a koji npr. sadrže geopolitičke argumente u prilog stvaranja južnoslavenske države. Pa ostaju otvorena pitanja je li geopolitičke argumente konceptualizirao Seton-Watson ili Supilo, tj. tko je prisvojio argumente od koga? Na takva pitanja studija na žalost ne daje odgovora, što je šteta, osobito s obzirom na korištenje britanskih arhivskih izvora.
Zaključno, uza spomenute slabosti studija Lucije Balikić Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije predstavlja solidan primjer primjene konceptualnog pristupa povijesti na razjašnjavanje dosada zanemarene teme višeslojne uloge britanskih i francuskih liberalnih intelektualaca kod stvaranja zajedničke države Južnih Slavena u periodu Prvog svjetskog rata. Stoga ju se preporuča za čitanje široj javnosti kako zbog dosada zanemarene tematike europske perspektive na stvaranje zajedničke države Južnih Slavena, tako i članovima povijesne zajednice zbog primjera kako se arhivska građa konceptualno i teorijski usustavljuje.
Stevo Đurašković