Gyula Illyés, “RUČAK U DVORCU” (S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić)
Pripovjedač – sam autor, čuveni mađarski klasik – nakon više godina vraća se u zaselak svoga djetinjstva nadajući se da će tu na miru, u okrilju vrućeg panonskog ljeta, prevoditi Molièrea. Grofovska obitelj, nekadašnji veleposjednici koji su u međuvremenu ostali bez glavnine imanja, pozivaju ga k sebi na ručak u zapušteni, dijelom konfiscirani dvorac u kojem su se sačuvale samo žalosne, kadšto i podsmješljive krhotine nekadašnjeg životnog stila. Razvlašteni vlastelin želi razgovarati s potomkom svojih bivših “biroša” koji je sada poznati autor hvaljene knjige posvećene upravo polufeudalnom društvenom položaju vlastelinskih najamnika. Veći dio knjige ispunjava razgovor koji tijekom ručka pripovjedač vodi s grofom i njegovim ukućanima, uz brojne digresije (pojavljuje se i anegdota o jednom nesuđenom hrvatskom banu). Pripovjedaču ne nedostaje sućuti za sadašnji položaj grofovske obitelji, nazire se i njegova distanca prema nekim crtama novog kolektivističkog poretka koji se učvršćuje netom završetka Drugog svjetskog rata, ali unatoč pokušajima međusobnog razumijevanja i približavanja dvije strane ostaju odijeljene nepremostivim jazom. Pripovjedač ostaje pri svojem stanovištu: bez obzira na moguće nostalgije i simpatije prema pojedinostima, neumitni zalazak stare zemljoposjedničke elite činjenica je koju ne treba oplakivati.
Gyula Illyés (1902–1983), klasik mađarske književnosti XX. stoljeća.
Sudionik (1919) revolucionarnog pokreta Béle Kúna; bio je u emigraciji (do 1926) u Parizu, gdje je upoznao predstavnike avangarde, posebice nadrealiste. Nakon povratka surađivao s M. Babitsom, odnosno časopisom Nyugat. Plodan pisac u gotovo svim književnim vrstama, isprva društveno angažiran pa disident; začetnik tzv. pokreta narodnih pisaca.
Njegovu liriku obilježava suzdržana čuvstvenost, intelektualizam često potaknut osjećajem nacionalne pogibelji te, u kasnijim godinama, naglašeni intimizam. Zbirke: Teška zemlja (Nehéz föld, 1928), Redovi otave (Sarjurendek, 1930), Nove pjesme (Új versek, 1961), Moje čaše (Poharaim, 1967) i dr.
Kao socijalni revolucionar, osobito zaokupljen stradanjima mađarskoga seljaštva, istaknuo se sociografskim romanima s elementima autobiografije Narod pustara (Puszták népe, 1936) i Ručak u dvorcu (1962).
Društvenu zbilju kao odnos morala i vlasti izražava u dramama Dósza György (1956), Miljenik (Kegyenc, 1963) i dr.
Napisao je (1936) zapaženu biografiju o S. Petőfiju, pisao je eseje, priče za djecu; 1980. objavio je zbirku mađarskih pučkih priča.
ISBN: 978-953-260-418-4
Godina izdanja: 2021
Broj stranica: 176
Dimenzije: 12 x 19 cm
Uvez: meki
Pročitaj početak knjige: