Vjeran Kursar, “Croatian Levantines in Ottoman Istanbul” (Istanbul: The Isis Press, 2021)
Znanstvena monografija Vjerana Kursara o hrvatskim Levantincima u Istanbulu od ranog novog vijeka do 20. stoljeća utemeljena je na novim arhivskim istraživanjima i donosi niz važnih novih spoznaja o njihovoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj ulozi u osmanskoj prijestolnici kao i brojnim aspektima njihove socijalizacije, integracije i oblikovanja identiteta. Knjiga je objavljena na engleskom jeziku, kod uglednog turskog nakladnika The Isis Press specijaliziranog za objavljivanje studija iz osmanske povijesti.
Više informacija: http://www.theisispress.org/book-b627.htm
Sažetak:
U ranom novom vijeku, najbrojniji hrvatski imigranti u prijestolnici Osmanskog Carstva, Istanbulu, bili su Dubrovčani. Kao prijateljska i vazalna država, Dubrovačka Republika i njeni državljani su uživali široke privilegije, koje su poticale doseljavanje u Osmansko Carstvo, te posebice u Istanbul kao najveći ekonomski centar carstva. Uz trgovinu, Dubrovčani su igrali važnu ulogu i za katolicizam u Osmanskom Carstvu, bilo kroz diplomatsku podršku, ili pak i osobno kao visoko rangirani katolički dostojanstvenici u Istanbulu. Dubrovački diplomati su djelovali ne samo kao predstavnici istanbulske zajednice Dubrovčana, nego ponekad i kao predstavnici zajednice lokalnih katolika.
U “dugom 19. stoljeću” većina hrvatskih imigranata u Istanbulu pripadala je radništvu. Rjeđe, pojedini imigranti su poduzetnici ili obnašaju važne dužnosti u projektima koji su igrali važnu ulogu u transferu tehnologije u Osmansko Carstvo, istakavši se u poljima kao što su rudarstvo, brodarstvo, željeznica, duhanska industrija, tiskarstvo i kartografija. Pritom je njihova aktivnost nerijetko prelazila uže tehničke okvire, i postajala je važna za društveni i kulturni život Istanbula uopće, te posebice za Levantince, društvenu zajednicu zapadnoeuropskog porijekla, u koju su se iseljeni Hrvati ubrzo po dolasku asimilirali. Sa promjenom općih prilika po završetku Prvog svjetskog rata i nakon stvaranja nacionalne turske države, Republike Turske, promijenio se i položaj stranih imigranata, uključujući i Hrvate. Izgubivši privilegije i ekstrateritorijalni status, oni od 1920-ih i 1930-ih godina počinju napuštati Istanbul, koji od kozmopolitske metropole s vremenom postaje jednonacionalni turski grad.
