Iz hrvatske intelektualne povijesti: prijepori zbog fotografije logora Dretelj na koricama knjige

“Zarez je pokrenut 1999. godine nakon što je grupa urednika i suradnika napustila Matičin Vijenac, zbog političkih pritisaka, te različitih oblika indirektne i direktne cenzure. Sukob u Matici kulminirao je odlukom uprave da ne dopusti da se na koricama knjige ratnoga dnevnika Branka Matana Domovina je teško pitanje objavi fotografija muslimanskih logoraša u hrvatskom logoru Dretelj u Hercegovini.”

Izvor: https://www.fabrikaknjiga.co.rs/rec/61/57.pdf


“Zarez was started in 1999, after a group of editors and writers left Matica’s Vijenac, due to political pressure and different forms of indirect and direct censorship. The conflict in Matica culminated when the managing council decided to ban the appearance of the photograph of Moslem prisoners in the Croatian war camp Dretelj on the covers of Branko Matan’s war diary The Past is a Difficult Question.”

Izvor: https://www.eurozine.com/culture-in-croatia-during-the-transition-period/


Branko Matan, Domovina je teško pitanje, Zagreb: Press Data, 1998.

Fragmenti:


I Zarez je nastao kao disidentski list, uslijed sukoba u Matici Hrvatskoj između nacionalističke uprave i liberalne redakcije Matičinog časopisa Vijenac. Kako nam prenosi Andrea Zlatar Violić, tadašnja glavna urednica Vijenca i prva glavna urednica Zareza (1999.-2002.), “nakon odlaska Vlade Gotovca s mjesta predsjednika Matice barem dvije godine rasla je napetost u odnosu između nove uprave i Vijenca, jer veći dio uprave nije bio zadovoljan ‘uređivačkom politikom’. Iz današnje perspektive jasno je da je to bilo političko neslaganje u klasičnoj opoziciji lijevo/desno, iako se cijelo vrijeme fingiralo da se radi o pokušaju stvaranja novina za kulturu bez politike, koje su trebale biti nacionalno orijentirane na članstvo i simpatizere MH.” Sukob je eskalirao kad je uprava stopirala izlazak knjige Domovina je teško pitanje Branka Matana u biblioteci Vijenac jer je na naslovnici knjige bila fotografija Dretelja, hrvatskog logora za Muslimane. Nakon tog slučaja veći dio redakcije je kolektivno napustio Maticu i odlučio osnovati novi dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja Zarez koji će biti hibrid između novina i časopisa. Zlatar obrazlaže da je “dvotjedni ritam odgovarao namjerama – imati i aktualnost i kvalitetu duljih tekstova. I novinarskih i književnih i kritičkih.”

Početna situacija za Zarez bila je prilično poticajna. Zlatar Violić je sa sobom povela dobar dio uredničkog i autorskog kadra iz Vijenca pa je redakcija bila uhodana i motivirana. Časopis je u startu imao pažnju i podršku liberalnog dijela javnosti koji je pratio Vijenac i događanja u MH. Izdavač časopisa je postala novoosnovana Druga strana d.o.o. čiji su udjeličari bili članovi redakcije, dakle redakcija nije imala upravu iznad sebe pa je imala potpunu slobodu u radu. I, naravno, časopis je podržao Institut Otvoreno društvo koji je dao potporu za početak izlaska i dvije sobice za rad redakcije. Stoga je redakcija Vijenca napustila Maticu 1998., a prvi broj Zareza izašao je već 1999. godine. 

Izvor: https://www.kulturpunkt.hr/content/sloboda-je-imala-cijenu


Danas je to teško zamisliti, ali u tom pradobu Vlado Gotovac kandidirao se za predsjednika Republike, ljudi su demonstrirali za Radio 101, Cvjetni trg još nije bio uništen ni prvom rekonstrukcijom (a kamoli drugom), HTV-om su vladali Ivica Mudrinić i Hloverka Novak Srzić, Tuđmanova smrtonosna bolest bila je javna tajna. Javna tajna bila je i da je u Matici hrvatskoj postojala liberalna struja, koja je izdavala Vijenac, a da je ostatak te časne ustanove bio više za HDZ. Moralo je puknuti. Prvo je Tuđman u Maksimiru potapšao jednog mladog čovjeka po obrazu, na što je Matan napisao komentar u kojem tumači da je to gesta diktatora, a da je njena simbolika u tome što te ista ruka može i pogladiti i zadaviti; zbog toga i nema slika demokratskih vođa koji tapšu ljude po obrazu, a ima slika Tita, Hitlera i Staljina. Onda je izašao i Matanov dnevnik s fotografijom hrvatskog logora u Dretelju i svi smo se našli na ulici.

Izvor: http://www.zarez.hr/clanci/zarez-me-stvorio


No, koju bi to “paletu interesa” danas pokrivali Slovo-Zarez-Vijenac? Naime, u devedesetima je situacija u tom pogledu bila mnogo jasnija. Znamo da je Hrvatsko slovo pokrenuto prije deset godina na inicijativu Franje Tuđmana kao svojevrsna novinska tribina za ono što se oksimoronski naziva “državotvornom misli”, a koja je bila izražena u nizu antisrpski i antisemitski intoniranih tekstova. S druge strane, Vijenac je u proteklom desetljeću, kada je okupljao imena poput Vlade Gotovca, Slobodana Prosperova Novaka, Andreje Zlatar, Branka Matana, Marija Bošnjaka i drugih, bio pravi izdanak antituđmanovskog, opozicijskog tipa kulture koja je u borbi protiv hadezeiziranih kulturnih institucija ujedinila mekše nacionaliste, liberale i lijevim idejama sklonije autore. A onda je potkraj 1998. njihovu kohabitaciju slomilo “teško pitanje” Matanove “Domovine”, na čijoj je poleđini trebala biti slika zatočenika hrvatskog logora Dretelj: Matica hrvatska donijela je odluku o prekidu profesionalne suradnje s Matanom i Bošnjakom u uređivanju “Vijenca” zbog “niza nekorektnosti koje su uèinili spram Matice hrvatske”. Boris Buden tom je prilikom sukob, koji je rezultirao akcijom za-rez iz Vijenca “odmetnutih” autora, te je tako nastao Zarez, ocijenio kao “sukob oko primata u pravu na reprezentaciju tzv. hrvatske kulture kao nositelja nacionalnog identiteta”.

Izvor: https://www.old.hnd.hr/hr/novine/show/48763/index.html


Uostalom, još otkako je početkom devedesetih obnovljen njezin rad, unutar Matice traje sukob predstavnika građansko-liberalne i nacionalno-konzervativne struje. Prvih godina liberali su bili u vodećem položaju prvenstveno zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Gotovcu, međutim nakon njegove abdikacije HDZ i Franjo Tuđman poduprli su izbor Josipa Bratulića i od tada Matica slovi kao jedna od najdesničarskijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Tuđmanov režim strahovito su nervirali Gotovac, Boris Maruna, Slobodan Prosperov Novak i drugi protivnici HDZ-a zbog kojih je Matica doživljavana kao svojevrsni pokret otpora. Naposljetku je on slomljen i Bratulićevom inauguracijom desničari su napokon došli na svoje. Matica se s vremenom svela na osnivanje seoskih i malogradskih ogranaka te publiciranje djela anonimnih autora, a zauzvrat su iz proračuna počele stizati milijunske dotacije. Politički ekscesi postali su rijetkost i za tzv. “najeuropskiju instituciju hrvatskog naroda” u javnosti nije vladao pretjerani interes sve dok u jesen 1998. Matanu nije odbijeno tiskanje knjige “Domovina je teško pitanje”. Tada je uslijedio skandal koji je nekoliko tjedana bio u središtu domaćih, ali i stranih medija poput britanskog BBC-ja. Matanova knjiga trebala se objaviti u Biblioteci Vijenac i posvećena je ratnim događajima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No kada je Bogišić vidio da se na poleđini nalazi slika dreteljskih zatočenika, ultimativno je zatražio njezino skidanje. Matan je to odbio i poslije žestoke polemike s Bogišićem knjigu je morao tiskati u izdavačkoj kući Hrvatskog novinarskog društva. Danas Matan nevoljko priča o aferi iz 1998. i jedino na što podsjeća je podatak da je i prije toga imao sukob s potpredsjednikom Matice koji je bio zadužen za održavanje veze s redakcijom Vijenca. Radio je to na takav način da je na jednom kolegiju svih petnaest članova uredništva potpisalo zahtjev tražeći Bogišićem odstup, predlažući da ga zamijeni Bratulić. Plan je propao, a u sukobu koji je kulminirao oko knjige “Domovina je teško pitanje” kraći kraj izvukli su vodeći ljudi Vijenca i uskoro su odstupili Matan i Branko Bošnjak, a naposljetku i glavna urednica Andrea Zlatar. Nakon toga je osnovan dvotjednik Zarez a pokrenuo ga je dio urednika i novinara nakon napuštanja Vijenca i Matice.

Izvor: http://arhiva.nacional.hr/clanak/11040/u-matici-rat-loseg-predsjednika-i-goreg-zamjenika


Ako su krivci, kao što kažete, poznati – djeluje li rasprava koja je krenula nakon objavljivanja knjige Branka Matana kao, kako kaže Lovrenović, “moralni anestetik”? I je li to pitanje doista pokrenuto tek sada?

Ja se tu doista moram složiti s Lovrenovićem, to je sve doista moralni anestetik, šuplja riječ. Jer ta polemika u kojoj na jednoj strani Branko Matan, a na drugoj nekolicina ljudi iz Ferala i Ivan Lovrenović, po mom je dubokom uvjerenju, bespredmetna. Naime, uopće ne mogu shvatiti o čemu se tu polemizira; da li se tu polemizira o koncentracijskim logorima koje je otvarala vlast Republike Hrvatske na teritoriju Bosne i Hercegovine, da li se tu polemizira o kolektivnoj odgovornosti za pojedinačni zločin, da li se tu polemizira o tome tko je kad govorio, a tko šutio – ja to uopće ne znam. Čini mi se da bi bilo jako pametno kad bismo se jednostavno pokušali vratiti nekim temeljnim pitanjima, kad bismo najprije pokušali razmotriti u kojoj godini živimo, a o kojem vremenu razgovaramo. Danas možemo slobodno govoriti o Dretelju jer nas ova vlast više neće raspaliti pendrekom preko leđa ako ga spomenemo, a ta je vlast dovoljno pametna da zna kako živi u 1999. godini, dok smo mi izgleda toliko budalasti da mislimo kako 1999. možemo namiriti svoju šutnju iz 1993. godine. Zanimljivo bi bilo vidjeti tko je o Dretelju govorio, a tko je tek danas jako raspoložen za razgovor. Naime, definitivno je riječ o različitim likovima.

Izvor: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/oduvijek-sam-planirao-biti-pisac/


Kada Branko Matan emfatično govori u prvome licu “ja sam kriv”, ja to ne prihvaćam kao adekvatan diskurs. Tu se savršeno slažem s profesoricom Rihtman-Auguštin. Taj diskurs ne svjedoči neku supstancijalnu istinu već predstavlja samo moralnostilsku figuru. Kada ispod takva diskursa stoji potpis Stanka Lasića ili Branka Matana ili Nevena Šimca, ili bilo koga od nas, on jednostavno nije točan. Ali nije ni to toliko važno. Bunim se protiv toga diskursa zato što on na moralno i politički neproduktivan način pokušava artikulirati nešto što bi se moglo nazvati kolektivnim cas de conscience, i što onda treba kao čarobnim štapićem riješiti cijelu stvar.

Hrvatski problem jest sama stvarnost. Ako je riječ o krivnji Hrvatske u Bosni, Dretelj i sve ono što on simbolizira jest paklena stvar, i ni na kraj pameti nije mi to relativizirati, ali želim naglasiti nešto drugo: Bosna je upropaštena zemlja, Bosna je zemlja bez budućnosti, ona je strukturno razorena zemlja. Hrvatska je krivnja u tomu golema ona se ne završava Dreteljem, ona se ne završava nekakvim potpisom u Washingtonu ili Daytonu ili u Parizu, ta krivnja traje i danas, u nekim je elementima i teža nego ondašnja. To govorim ne samo zbog Bosne nego i zbog Hrvatske jer je takav način političkoga djelovanja u Bosni za Hrvatsku izravno samodestruktivan. Zbog toga plediram da promijenimo perspektivu, i da nam Matanova knjiga posluži kao povod za drukčije postavljanje teme. Dretelj je simbol, ali taj simbol svoju zlu vitalnost pokazuje i danas. Na primjer i tako da jedan od glavnih arhitekata, ili barem ovlaštenih potpisnika dreteljskoga izuma, čarolijom i “zaslugom” hrvatske politike, sjedi danas kao vrlo umiven gospodin u fotelji ministra države koja se zove Bosna i Hercegovina. To je jedan isto toliko đavolski aspekt kakav je i sam Dretelj. Ovu ljupku sličicu valja, naravno, shvatiti tek kao parabolu.

Izvor: http://www.zarez.hr/clanci/carobni-stapic


Znači li vam išta fraza iz naslova ovog teksta? Ako ste čitali Feral Tribune za Tuđmanova vakta, morala bi. 1998. godine knjiga Branka Matana s naslovom “Domovina je teško pitanje” potresla je cijelu Hrvatsku na način na koji knjige mogu utjecati na javnost isključivo u totalitarnim ili polutotalitarnim društvima. Da stvar bude bizarnija, problem nije toliko bio u sadržaju knjige, koliko u opremi – tačnije u fotografiji na zadnjoj korici. Radilo se o fotografiji izlaska logoraša iz Dretelja, snimljenoj krajem augusta 1993. godine. Knjigu je trebala objaviti Matica hrvatska, ali je upravo zbog navedene fotografije na koricama odustala. Nastala je velika afera, hrvatski su mediji (a i neki bosanskohercegovački) mjesecima pisali o temi “zabranjene knjige”, koju je naposljetku objavio izdavač Press Data. Naslovna fraza počela je živjeti vlastitim životom, doživljavajući i različite varijacije tipa Domovina je teško skitanje.

Izvor: https://www.6yka.com/novosti/domovina-je-tesko-pitanje


Zbog neobjavljivanja knjige Domovina je teško pitanje (1999) B. Matana, što je izazvalo raskol u uredništvu Vijenaca, u kojem je B. Matan bio urednik, i sukob s upravom nakladnika, Maticom hrvatskom, razvila se opsežna polemika oko utjecaja vlasti na uredničku politiku Vijenca, u koju su se uključile mnogobrojne novine i intelektualci (I. Sabalić, Uzbuna u listu «Vijenac», Globus, 1998, 408; L. Žigo, Vijenac poštuje stručnost i autorstvo, Hrvatski obzor, 1998, 182; D. Derk, Kontekst pojeo tekst, Večernji list, 3. X. 1998; S. Bašić, Odbijali smo i Krležu!, Slobodna Dalmacija, 4. X. 1998; D. Derk, Javnost je vrisnula!, Večernji list, 8. X. 1998; J. Pavičić, Vijenac je lako pitanje, Nedjeljna Dalmacija, 9. X. 1998; E. Popović, «Vijenac» je teško pitanje, Hrvatski obzor, 10. X. 1998; M. Jergović, Logor u bunkeru, Feral Tribune, 12. X. 1998; I. Banac, Materinski jezik slobode, Isto; J. Mandić, Batina i brnjica u Matici hrvatskoj, Novi list, 13. X. 1998; R. Bajruši, Nije istina da sam pokušao uništiti Vijenac, Nacional, 14. X. 1998; J. Lovrić, Dretelj u Matici, Novi list, 18. X. 1998; Z. Gall, Trut na Matici, Feral Tribune, 19. X. 1998; R. Bajruši, Hrvatska pod sitnozorom pjesnika svoje emigracije, Nacional, 21. X. 1998; R. Dragojević, Hrvatstvo doista umara, Novi list, 7. XI. 1998; A. Anić, Nakon odlaska Tuđman će biti okrivljen za sve hrvatske grijehe, Jutarnji list, 14. XI. 1998; B. Matan, Nisam bio plaćenik vlasti, Jutarnji list, 16. XI. 1998; Z. Kravar, Od pojedinca natrag «narodu», Vijenac, 1998, 126 i dr.). Sukob je završio odlaskom skupine mlađih pisaca iz Matice hrvatske i osnivanjem lista Zarez.

Izvor: https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=35


Odgovori