Karlo Jurak – Revizija revizionizma. Prilog raspravi Davora Marijana i Mirjane Kasapović – dio prvi

 

Revizija revizionizma. Prilog raspravi Davora Marijana i Mirjane Kasapović – dio prvi

 

U zadnja tri broja Časopisa za suvremenu povijest imali smo prilike pratiti raspravu između Davora Marijana, povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest te Mirjane Kasapović, politologinje sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Prvo je Marijan napisao tekst „Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“, na što je Kasapović odgovorila tekstom „Povijest, povijesni revizionizam i politike povijesti“, da bi joj u zadnjem broju Marijan na to odgovorio tekstom „O znanosti, ideologiji i totalitarnoj svijesti u nedovršenoj hrvatskoj tranziciji“. Ne znamo još hoće li ova polemika imati svoj nastavak, odnosno hoće li Kasapović što napisati kao odgovor, no već sada ima dovoljno materijala da se osvrnemo na ovu diskusiju i pokušamo istaknuti neke neuralgične točke koje su tako vidljive u ovoj diskusiji i kojih se ona zasigurno neće riješiti, koliko god da se nastavi. Prije svega, vrlo je važno da se o ovome pišu ovakve akademske diskusije te da se javni prostor nastoji „očistiti“ od amaterizma u ovom pogledu, ali utjecaj tog amaterizma i srozavanja diskursa, nažalost, primjetan je i ovdje. To je tim veći problem što i Marijan i Kasapović slove kao ugledni znanstvenici. U ovom ću osvrtu, kao prilogu toj raspravi, nastojati „raščlaniti“ pojam revizionizma, tj. osvrnuti se na njega metateorijski, što nije pošlo za ruku Marijanu, ali ni Kasapović. Drugim riječima, „revizijom revizionizma“ probat ću dekonstruirati taj pojam i učiniti ga ponovno upotrebljivim. Na nekom mjestu, konačno, i moramo postaviti granicu – kako „revizija revizije revizionizma…“ ne bi otišla ad infinitum, u beskonačni regres. Čini mi se da ni Marijan ni Kasapović ne nastoje preduhitriti tu opasnost, pa zato treba raspetljati taj revizionistički circulus vitiosus.

Pojam revizionizma nije nov u znanosti i filozofiji. Općenito, u znanstvenim se disciplinama pojam revizionizma, neovisno o historijskoj znanosti, koristi u različitim značenjima i s različitim svrhama. Primjerice, u povijesti filozofije, u jednoj možda sasvim ezoteričnoj platoničarskoj poddisciplini, imamo podjele na „unitariste“ i „revizioniste“ kada su u pitanju interpretacije Platonove teorije spoznaje u Teetetu. Tako „unitaristi“ naglašavaju jedinstvo Platonove doktrine, dok „revizionisti“ naglašavaju razlikovanje između Platonova srednjeg i kasnijeg perioda. U tom smislu, dijalog Parmenid je prijelomna točka, a Teetet pokazuje znatno napredovanje u odnosu na ranijeg Platona jer je, po „revizionistima“, napustio krutost teorije ideja. Važno je naglasiti da su „unitaristi“ dominantna interpretativna tradicija, takoreći „klasična“, koja vuče kontinuitet od Aristotela preko njemačkih romantičara do anglosaksonskih autora poput Cornforda; a „revizionisti“ predstavljaju „skretničare od dominantne paradigme“ te su uglavnom zastupljeni u suvremenoj anglosaksonskoj analitičkoj tradiciji (poput npr. Rylea).[1]

Zašto je bitna ova paralela s primjenom pojma „revizionizma“ u jednoj, na prvi pogled, ezoteričnoj raspravi o platoničarskoj tradiciji u povijesti filozofije? Upravo zato da dâ ilustraciju što znači „tehničko“ korištenje određenih pojmova u znanosti, u ovom slučaju ponajprije pojma revizionizma. Naime, nije samo „revizionizam“ tehnički upotrijebljen radi imenovanja jedne interpretativne tradicije u povijesti filozofije nego je to slučaj i s pojmom „unitarizma“ – netko tko čvrsto drži do okamenjenosti pojmova i njihovu opiranju od polisemičnosti, reći će kako „unitarizam“ znači točno nešto određeno u teoriji države i svoju upotrebu može imati samo u politologiji ili historiografiji. Pa kako onda odjednom taj pojam u sasvim specifičnom značenju u raspravi o nasljeđu Platona? Odgovor je vrlo jednostavan – on se prvenstveno koristi u tehničkom smislu, a sadržajnost mu je pridana s obzirom na područje (kontekst) u kojemu se koristi – pa tako u tom kontekstu unitarizam nije državni centralizam, „jedinstvo nacije“, nego „jedinstvo Platonove doktrine“, nasuprot rezovima i diskontinuitetima koje naglašavaju „revizionisti“. Paralelno, dakle, s time možemo gledati i na pojam „revizionizma“ – on iz svojeg „formalno-tehničkog“ smisla može prelaziti u određeni kontekst koji mu daje sadržajnost, čime poprima sposobnost za svoju specifično znanstveno-žargonsku upotrebu. I, doista, to je moguće onda u mnogim znanstvenim disciplinama – bilogdje gdje se naglašava određen „odmak“ od ustaljene paradigme, od neke dominantne tradicije. Kada se usidri u taj određeni kontekst, njegova upotreba postaje „stvarno znanstvena“, odnosno „žargonska“ u znanstvenom smislu, i onda prema tom pojmu postupamo s obzirom na to. Zato svaki put kada iskoristimo pojam revizionizma, bilogdje, nastojmo ga prvo definirati, tj. „usidriti“ njegovu upotrebu.

Primijenimo to na historijsku znanost i nevolje, kako Marijan kaže, s revizionizmom u njoj. Tako je potpuno izlišno tražiti trenutak u našoj domaćoj historiografiji (ili „popularnoj historiografiji“, pa čak i pseudohistoriografiji[2]) kada se taj pojam uobičajio koristiti. Umjesto toga, krenimo od jedne njegove „tehničke“ upotrebe (upotreba prvog reda) i onda ga ubacimo u njegovu „žargonsku“ upotrebu (upotreba drugog reda) te pristupimo problemu s obzirom na to. Prema tome, ovdje se neću osvrtati na osobu, vrijeme i kontekst „prve upotrebe“ revizionizma u historiografskom smislu prema Marijanu, nego na autora kojeg Marijan otpisuje kao pripadnika „ekstremne ljevice“, makar u ovom tumačenju samo koristi „revizionizam“ da teorijski opiše jednu pojavu u historijskoj znanosti koja predstavlja „otklon od paradigme“. Dakako, za to taj „ekstremni ljevičar“ nije uopće trebao biti pripadnik ljevice, a da jednako reflektira danu pojavu. O tome malo kasnije.

Marijan kao moguću upotrebu pojma revizionizma vidi njegovo „izvorno“ marksističko značenje – namijenjeno obračunu u Drugoj internacionali kada su Bernstein i Kautsky prozivani za „revizionizam“ jer su odstupili od standardne teorije revolucije, odnosno toga da je socijalizam moguće postići jedino prevratom, tj. revolucionarnom promjenom društvenih odnosa. Otada su mnogi „skretničari“ s navodno ispravnog marksističko (kasnije marksističko-lenjinističkog) puta prozivani „revizionistima“. I tome se nema što prigovoriti – doista je „revizionizam“ bio česta etiketa primjenjivana na političke protivnike unutar komunističkih partija, bile one na vlasti ili ne. Druga moguća upotreba pojma revizionizma jest ona s kojom se želi obračunati, a koja služi, kako kaže, za potpuno neznanstven pokušaj obeshrabrivanja mnogih istraživača da unaprjeđuju spoznaje u historijskoj znanosti. Prema tome, to je „etiketa“ kojom se služe ideolozi (uglavnom lijevi), a svaki pravi znanstvenik-povjesničar jest revizionist:

„Povijesni revizionizam pojam je novijeg postanka, osjetno mlađi od Republike Hrvatske. U socijalizmu je revizionizam bio rezerviran isključivo za sferu marksizma, stoga ne čudi da nema povijesnoga rada o revizionizmu do 1990. godine. Sve što se o revizionizmu pisalo bilo je ideologija i bilo je usmjereno protiv onih koji su smatrali da se u komunizam može bez socijalističke revolucije… Prozivanja za revizionizam u znanosti, pa tako i u historiografiji, apsurdna su. Što je znanost bez revizije?… Prozivanje za povijesni revizionizam ima nakanu da se stanje hibernira, a potencijalni istraživači obeshrabre… Povjesničari koji nisu revizionisti nemaju što tražiti u znanosti.“[3]

Nije se teško složiti s Marijanom kada objašnjava značenje revizionizma u marksističkoj teoriji i praksi, pa ni tada kada kaže što je znanost bez revizije – tada se pak poziva na teoriju i povijest znanosti. Samo je problem taj što nam to ništa i dalje ne govori o specifičnoj (dakle, žargonskoj) upotrebi revizionizma u historijskoj znanosti, za koju čak pogrešno i kaže da je „novijeg postanka“ i da je povezana s tzv. detuđmanizacijom. O tome bismo stvarno i mogli govoriti kada bismo našu historijsku znanost isključivo provincijalizirali, no rasprave u kojima se koristi pojam revizionizma uobičajene su među povjesničarima u svijetu, o čemu dovoljno svjedoči čak i vikipedijska (na engleskom) natuknica „Historical revisionism“. Na kraju krajeva, nedavno objavljen zbornik pod istim naslovom daje kritički pregled „historijskog revizionizma“ s naglaskom na SAD gdje obrađuje Građanski rat, abolicionizam, Hladni rat, odnos prema Holokaustu u SAD-u itd. Ta, o tome pišu povjesničari, a baš nema veze s „detuđmanizacijom“, dok Jasenovac i NDH čak nisu ni teme!

Referirao bih se prvo na svoj članak koji je nedavno objavljen u zborniku radova s konferencije o Prvom svjetskom ratu koja je održana u prosincu 2018. godine u Banjoj Luci. Napisao sam rad pod naslovom „Kraj Prvog svjetskog rata i izvorišta historijskog revizionizma“ u kojemu se referiram na jednu sasvim specifičnu interpretaciju rezultata Prvog svjetskog rata i njegovih posljedica koja se može nazvati „revizionističkom“ (tu je pojam još na svojoj „tehničkoj“ razini) jer predstavlja jednu vrstu „alternativne interpretacije“, otklona od ustaljene, dominantne paradigme (kada se „usidri“ u taj kontekst, pojam dobiva svoj puni sadržaj, i dalje „žargonsku“ upotrebu). Tako se referiram dobrim dijelom na Domenica Losurda (kojega Marijan proglašava „ekstremnim ljevičarom“) koji je s obzirom na to tumačio teoriju historijskog revizionizma.[4] S obzirom na što? Objašnjavam to u sljedećim rečenicama:

„Historijski revizionizam ovdje se definira u onom značenju koje poprima kroz opus i djelovanje prije svega Ernsta Noltea i Francoisa Fureta. Svjesni potencijalne višeznačnosti ovog pojma ograničavamo se tako na ono tumačenje koje najbolje objašnjava svakodnevnu upotrebu toga pojma, a za to je najkorisnije obratiti se prilikama u povijesnoj znanosti osamdesetih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj, tj. pojavi koja se naziva Historikerstreit jer je otvorila jednu veliku intelektualnu diskusiju koja se rezultatima kraja „kratkog 20. stoljeća“ samo još dodatno zakomplicirala.  Ernst Nolte, koji već značajno na historiografskoj sceni djeluje i šezdesetih godina kada se pojavljuje Fritz Fischer, osamdesetih je godina pokrenuo lavinu reakcija objavom svoga feljtona u konzervativnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung pod nazivom „Between Myth and Revisionism. The Third Reich in the Perspective of the 1980s“ gdje izlazi s tezom da su holokaust i nacistički koncentracijski logori napravljeni po uzoru na već postojeće sovjetske gulage, odnosno kao „pretjerana reakcija na boljševizam“ (tzv. „annihilation therapy“).“[5]

Dakle, naglašavam, kao što čini Losurdo i kao što čine mnogi drugi koji koriste pojam „revizionizam“ u svrhe historijske znanosti, na što se u daljnjem diskursu pojam revizionizma i odnosi, te posebno ističem da je nužno dati tu odredbu. To se čini iz razloga što se revizionizam zaista može odnositi na nešto sasvim deseto, također u historijskoj znanosti, da ovaj put ne dajemo previše primjera iz drugih disciplina. Kako pak Marijan „otpisuje“ Losurda, makar je čovjek objasnio što razumijeva pod „historijskim revizionizmom“:

„Losurdo je bio marksist, član Komunističke partije Italije, angažirani djelatnik koji je pod krinkom znanstvenika proturao ideologiju koju je povijest porazila nekoliko godina prije. Za Losurda je povijesni revizionizam negiranje revolucionarne tradicije, tj. historijskog ciklusa od 1789. do 1917. godine. Losurdo se drži pravovjerne marksističke definicije revizionizma i nakon propasti komunizma brani njegovu smislenost.“[6]

Točno je da Losurdo definira historijski revizionizam kao likvidaciju revolucionarne tradicije u kontinuitetu od Francuske do Oktobarske revolucije, ali to nema veze s onom „pravovjernom marksističkom definicijom revizionizma“ koju Marijan spominje ranije, a koja se odnosi na obračun prvo unutar Druge internacionale. Nasuprot tome, Losurdo vidi teorijske osnove u obračunu sa spomenutim revolucionarnim kontinuitetom od strane onih koji su bili nezadovoljni rezultatima i posljedicama Prvog svjetskog rata, a koji su kasnije na bazi razumijevanja tog nezadovoljstva inaugurirali relativizaciju nacionalsocijalizma kao posljedice (tu se misli, naravno, na Ernsta Noltea).

Činjenica je da, zbog svog denotativnog značenja, i predominantne tehničke upotrebe, pojam (historijskog) revizionizma može biti zlorabljen, i toga su svjesni i oni koji ga neće a priori odbaciti kao možda koristan pojam za druge svrhe. Primjerice, James McPherson u časopisu Američke asocijacije povjesničara obračunava se s korištenjem „historijskog revizionizma“ u izričaju tadašnjeg predsjednika SAD-a Georgea W. Busha koji je tim terminom karakterizirao, u kontekstu Iračkog rata, sve one koji negativno konotiraju određene ratove koje je SAD vodio u prošlosti. To je značenje u kojemu određeni političar „etiketira“ svoje kritičare, ali, naglašava McPherson, revizionizam je ustvari važan, i neizostavna je komponenta svake znanosti (upravo to kaže i Marijan), pa se tu referira na članak Cristena Congera „How Revisionist History Works“ koji kaže:

„Since the days of ancient Greek and Roman scholars, such as Plutarch and Tacitus, people have been editing recorded history. But modern historical revisionism originated in the 20th century, after the first global military conflict that shocked the world: World War I. The aftermath of the war would alter the way scholars and laymen alike viewed historical preservation… By challenging the authoritative historical record of the war, these post-World War I historians opened the door to a new form of historical study. No longer was the past a two-dimensional collection of facts and dates, but rather a living, evolving dialogue. The scholars involved with the second major wave of historical revisionism that started in the 1960s recognized the difficulty of chronicling a living history. Consequently, specific social lenses emerged in that turbulent era’s historical records.“

I na ovom se mjestu približavamo značenju „historijskog revizionizma“ veoma sličnoga kao i u „ekstremnog ljevičara“ Losurda. I vikipedijska natuknica na engleskom „historical revisionism“ naglašava upotrebu revizionizma često kao krinke za „negacionizam“ kada je u pitanju osporavanje Holokausta. Da ipak treba napraviti razlikovanje između „revizionizma“ i „negacionizma“, unatoč poroznoj granici, naglašavam također u svojemu radu:

„U tom smislu valja razlikovati revizionizam od negacionizma – dok negacionizam stremi negiranju dokazanih činjenica posežući za tzv. teorijama zavjera, revizionizam ne negira činjenice, već ih značajno reinterpretira, mijenja eventualno ustaljenu paradigmu unutar koje se promatralo određene procese i događaje. Tako je negiranje holokausta negacionizam, dok je reinterpretacija razloga zašto je do njega došlo, u kojoj ključnoj uzročno-posljedičnoj vezi, revizionizam. Drugim riječima, revizionizam ostaje dio znanstvenog diskursa u najširem smislu, iako vrlo često, radi potkrijepe vlastitih polazišnih točaka, mora posegnuti za negacionizmom kao sredstvom, pa je zato granica između toga dvoga u praksi vrlo porozna. Porazom pak izvjesnih modernističkih ideja, npr. socijalizma 1989./90./91. godine, otvorio se još veći prostor za preispitivanje svega onoga što je dovelo do njega, pa su zato nakon tih događaja i završetka „kratkog 20. stoljeća“ uvjeti za historijski revizionizam još znatno izraženiji.“[7]

Ovo naglašavam kako se ne bi shvatilo historijskog revizionista Ernsta Noltea kao negatora Holokausta nego kao njegova „reinterpretatora“. Ako je pak ta reinterpretacija sastavni dio znanosti, kako naglašava Marijan, zašto onda ne i propustiti sasvim legitiman pojam „revizionizma“, umjesto da ga se a priori proglašava ideologiziranim i ispolitiziranim? Ipak, ovo nam otvara neka daljnja pitanja jer određeni zaokret dominantne paradigme nije došao s Nolteom nego zapravo šezdesetih godina s Fritzom Fischerom koji znatno naglašava da je njemačko vodstvo prije Prvog svjetskog rata mnogo radilo na pripremanju rata u Europi.[8] To je odmak od „konsenzualnih“ poslijeratnih godina kada se htjelo nivelirati pitanje „njemačke krivice“ i izgraditi Njemačku u drugom smjeru. Fischer, i prema Nolteu, ponovno inaugurira „njemačku krivicu“, pa mu on (Nolte) na to želi radikalno odgovoriti čime je i započeo Historikerstreit u osamdesetima u Njemačkoj – tip intelektualne diskusije kakvu mi nikada nismo imali – jer velika većina onih koji se bave obračunom s „dominantnom interpretacijom“ Jasenovca i NDH čine to na način negacionizma. A k tome još neki nisu ni, što se sigurno Marijanu ne sviđa, profesionalni povjesničari niti članovi akademske zajednice.

Kasapović s primjerom Noltea i Njemačke dobro poentira – to čini kako bi „usidrila“ pojam revizionizma u historijskoj znanosti, i u tome se ne razlikuje njezino oprimjerenje od mojega, no čini onda veliku pogrešku, čak bi se moglo reći „revizionističku“ pogrešku kada suprotstavlja „totalitarizam“ i „demokraciju“, pristajući tako na hladnoratovski diskurs koji donosi samo jedno od mogućih desetak određenja pojma „totalitarizma“.[9] A upravo je ovo određenje „totalitarizma“ koje donosi Kasapović dio šire „revizionističke“ paradigme koju koristi u svojem primjeru – doduše, ne direktno Nolteova, ali svakako Furetova. U tom smislu, Kasapović ne pomaže puno u dekonstrukciji onoga zbog čega i odgovara na Marijanov članak, ali ukazuje na snagu revizionističke paradigme koju Marijan uopće otpisuje kao koncept.

„Totalitarizam i demokracija označuju dva različita tipa političkoga poretka i pojmovi su istoga reda, a komunizam i višestranačje ne označuju dva različita tipa političkoga poretka i nisu pojmovi istoga reda. Komunizam je oznaka za politički sustav, a višestranačje je oznaka za tip stranačkoga sustava kao jednoga podsustava političkoga sustava. U višestranačje se prelazi iz jednostranačja, a u demokraciju iz totalitarizma.“[10]

Profesorica Kasapović ovdje, u samo nekoliko rečenica, čini više pogrešaka, zbog čega u vodu pada cijelo njeno nastojanje da argumentirano odgovori na Marijanove teze, pa i neke njegove ad hominem iskaze. Naime, profesorica Kasapović, kao politologinja, čini se da nije čula za pojam „totalitarne demokracije“ koji u širu upotrebu uvodi izraelski povjesničar Jacob Talmon svojom knjigom The Origins of Totalitarian Democracy, pa koristi „totalitarizam“ i „demokraciju“ kao isključivo oprečne pojmove istoga reda. Time se ograničava tek na jedno određenje totalitarizma, i to ono koje je dio hladnoratovske paradigme, a čiji su najpoznatiji predstavnici Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski, a također i Francois Furet koji pak stoji bok uz bok, u dijelu argumentacije, Ernstu Nolteu kojega je Kasapović iskoristila (sasvim ispravno) kao primjer dosljednog historijskog revizionista. Isto tako, Kasapović pogrešno komunizam naziva političkim sustavom – komunizam je društveno-ekonomsko uređenje, a politički sustav može biti npr. „jednostranačka vlast komunističke partije“. Zbog ignoriranja tih bitnih razlikovanja, što je opet dio Friedrich-Brzezinski-Furet paradigme, i imamo tako nisku razinu diskusije o komunizmu, socijalizmu, liberalizmu i demokraciji. To treba promijeniti, a profesorica Kasapović to bi mogla da nije i sama koristila to površno tumačenje.

Na kraju, postavlja nam se pitanje kako otpetljati naš „revizionistički začarani krug“? Drugim riječima, da spriječimo beskonačni regres – da ne bismo imali „reviziju revizije revizije…revizionizma“, u što se vrlo lako možemo upetljati ako „revizionizmu“ pristupamo isključivo tehnički. No, onda treba imati na umu da svaki „revizionistički“ čin u znanosti, kako god se on nazvao (npr. kao „revolucija“ u kuhnovskom smislu) osim svoje tehničke dimenzije (prvog reda) odmah se usidrava i u drugoj dimenziji – sadržajnoj.[11] Ako stanemo na tome, više „revizionizam“ (kao koncept) neće biti samo simptom neke ideologizacije, ali ako se dosljedno držimo Marijanovih riječi, možda se konačno jednom koncepcija revizionizma usidri i kao revizija određenih mitova i narativa koji su dominantni iz jednog novijeg razdoblja, a za čiju nužnost revizije Marijan i mnogi drugi dosad nisu pokazivali volju i znanstvenu ljubopitljivost. Neka nas budućnost naše historijske znanosti u tome razuvjeri, ali više o ključnom elementu koji je uvjet mogućnosti toga – politici povijesti, koja se također spominje kao predmet polemike Marijan–Kasapović – u drugom dijelu osvrta na ovu raspravu.

 

Karlo Jurak

 

[1] Više o tome vidi u: Sophie-Grace Chappell, „Platon on Knowledge in the Theaetetus“, Stanford Encyclopedia of Philosophy, URL: https://plato.stanford.edu/entries/plato-theaetetus/.

[2] Ovo je posebno naznačeno jer se Marijan naročito osvrće na to što je navodno pojam „revizionizma“ u historiografiji inaugurirao čovjek koji uopće nije povjesničar po struci, niti je imao akademsko zvanje/titulu.

[3] Davor Marijan, „Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 51, no. 2, str. 413-414.

[4] Domenico Losurdo, Historijski revizionizam. Problemi i mitovi, Prosvjeta, Zagreb, 2017.

[5] Karlo Jurak, „Kraj Prvog svjetskog rata i izvorišta historijskog revizionizma“, u: Prvi svjetski rat: 1914 – 1918., Filozofski fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2019., str. 10.

[6] Davor Marijan, „Suvremena hrvatska povijest i nevolje s revizionizmom“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 51, no. 2, str. 403.

[7] Karlo Jurak, „Kraj Prvog svjetskog rata i izvorišta historijskog revizionizma“, u: Prvi svjetski rat: 1914 – 1918., Filozofski fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2019., str. 10.

[8] Fritz Fischer, Posezanje za svetskom moći. Politika ratnih ciljeva carske Nemačke 1914-1918, Filip Višnjić, Beograd, 2014.

[9] Za sva moguća određenja pojma totalitarizma vidi: Enzo Traverso, „Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta“ („Le totalitarisme. Histoire et apories d´un concept“), L´Homme et la société, no. 129, str. 97 – 111. Prijevod: Milena Ostojić, Slobodni Filozofski, URL: http://slobodnifilozofski.com/2018/04/totalitarizam-povijest-aporije-koncepta.html.

[10] Mirjana Kasapović, „Povijest, povijesni revizionizam i politike povijesti“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 51, no. 3, str. 952-953.

[11] Više o „znanstvenoj revoluciji“ vidi u: Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.