Filip Šimetin Šegvić – Mogući presjeci suvremenih historiografskih tendencija: povodom objavljivanja važnih izdanja posvećenih povijesti historiografije i teoriji povijesne znanosti

Razmatrane su knjige: Georg G. Iggers, Istorijska nauka u 20. veku (Beograd: Arhipelag, 2014.); Jörn Rüsen, Historik: Theorie der Geschichtswissenschaft (Köln-Weimar-Wien: Böhlau, 2013.); Zrinka Blažević, Prevođenje povijesti. Teorijski obrati i suvremena historijska znanost (Zagreb: Srednja Europa, 2014.).

Prošlo je 20. stoljeće u mnogočemu označavalo pomake, bitne promjene ili prijelome – koji su se, uz manje ili jače izražene posljedice – događali na širokom području ljudskog djelovanja: od politike do društva, od znanosti i kulture do svakodnevnog života. U tom je smislu i za historiografiju 20. stoljeće izrazito bitno razdoblje važnih prijelaza i prijeloma, brojnih strujanja, „obrata“, izmjena paradigmi i gledišta. Nakon što se u prvoj polovici stoljeća povijesna znanost postupno i sustavno okretala čovjeku i društvu, u drugoj se polovici dogodio najprije lingvistički obrat, potom kulturni, a danas se može govoriti i o prostornom obratu, transnacionalnom obratu, imperijalnom obratu, globalnom obratu, moralnom obratu, digitalnom obratu, translacijskom obratu…, drugim riječima, toliko dinamičnim i brojnim teorijskim promjenama, da se u uglednom časopisu American Historical Review, u kritički osmišljenoj raspravi o historiografskim obratima u posljednjih trideset godina („turn talk“) govorilo o tome kako povjesničari trebaju na neko vrijeme „stati“ i razmotriti što sve nalažu ti razni teorijski obrati. (1) Upravo se u tom stoljeću učvršćuju znanstvene zasade povijesne znanosti tj. njena disciplinarnost, te se zatim kroz brojne pojedinačne teorije i prakse individualnih istraživača, skupina, škola ili struja definira i redefinira područje interesa povijesne znanosti, njegov opseg, fokus, dohvat i domet. U drugoj polovici stoljeća zatim se postupno prihvaća u širem smislu paradigma inter- ili multidisciplinarnosti i transdisciplinarnosti povijesne znanosti. Potaknuti novim valom teorijskih obrazaca, samopropitivanja ili kritika, koje su se događale već tijekom 1980-ih godina, povjesničari se nisu nalazili više u poziciji da, riječima Marca Blocha, vrše samo „izbor povjesničara“ (dakle odabir specifičnog područja proučavanja/izučavanja) koji ga kao takvoga definira u smislu discipline. (2) Pitanja, ma koliko ona bila u suštini i bliska onima koje postavljaju teoretičari povijesti kao što su E. H. Carr (3) ili Marc Bloch (4) (da se spomenu oni, čija su djela prevedena na hrvatski i dostupna), ipak nisu niti u disciplinarnom smislu dostatna, da bi dala zadovoljavajuće odgovore na spomenute nove razvoje u humanističkim znanostima općenito. S druge strane, koliko god provokativno ili radikalno kritički usmjereni pogledi povjesničara poput Keitha Jenkinsa ili Aluna Munslowa još uvijek djeluju, oni su se u praksi povjesničarskog zanata pokazali tek djelomično uporabljivima. Teorija i metodološka primjena vrlo brzo su došle do točke račvanja. (5) Kritičari takvih tendencija upozoravali su, često s pravom, na mogućnost relativizacije koja se u radikalnoj formi prihvaćanja teorijske osnove Jenkinsovih promišljanja može javiti. Iako u suštini njegova promišljanja predstavljaju jasno i ponekad radikalno formulirano nastojanje za izmjenom paradigme, u kojoj se interesantnim i provokativnim pristupom nastoji dekonstruirati historističke tendencije moderne historiografije, ali i općenito moderne, ponovno u smislu prakse Jenkins ne nudi cjelovit ili općeprihvatljiv zamjenski sustav. (6)
      Mnogo više od pitanja „što je povijest?“ ili pak što danas znači čitati Marca Blocha ili E. H. Carra u općem ili disciplinarnom smislu te postavljanja problema povijesnog promatranja pomoću određene metodologije (kako je to primjerice činio pokret oko časopisa Annales), kulturni i lingvistički su obrati povjesničara, nakon što je prošao val radikalnih kritika, usmjerili dodatno prema prihvaćanju spoznaja i širenju onoga što se s pravom pokazalo kao slabo ograničenim stručnim „teritorijem“ (E. Le Roy Ladurie). (7) Odmak od empirističkih težnji objašnjenja povijesnih fenomena, a naročito kvantitativnih metoda, (8) omogućio je, u blažoj varijanti, uravnoteženiji pogled prema prošlom vremenu, koji je nastojao objasniti i one aspekte, koji su se ranije činili manje važnima ili se jednostavno nisu uklapali unutar „velikog narativa“. (9) Odmicanjem od težnje koja je nalagala rekonstrukciju jedne univerzalne povijesti, novi su pristupi u historiografskoj praksi otvorili prostor prema drugačijim gledištima ili spoznajama, proširivši domet povjesničarova istraživanja i učinivši ga znatno kompleksnijim, istovremeno ipak gradeći na zasadama ranijih istraživanja. Iako se narativne tendencije povijesne znanosti unazad nekoliko desetljeća nastoje često potisnuti, pa je u današnje vrijeme opća tendencija kritiziranja „velikih narativa“ i pripovijedanja kao takvog općenito, upravo takve teorijske rasprave ukazuju i kako teorija humanističkih znanosti općenito i povijesne znanosti posebno predstavlja jedno, a praksa drugo: povjesničari ne čine i ne rade u praksi uvijek ono, što u formi teorije odbacuju ili zastupaju. Najkasnije na primjeru pokreta oko časopisa Annales to je postalo očito na više razina. (10)
      Ipak, upravo se paradigma inter- ili multidisciplinarnosti i transdisciplinarnosti povijesne znanosti odupire, i u teorijskom i (do neke mjere) u praktičnom smislu, pripovjedačkim tendencijama, omogućujući istovremeno već spomenuto širenje i prihvaćanje drugih modela disciplinarne analize. Ta je paradigma jače ili slabije izražena u nastojanjima velikog dijela stručnjaka, povjesničara i njihovim raznolikim pristupima te ih u današnje vrijeme često povezuje, iako se prema temi, načinu obrade ili općenitim teorijskim naglascima ne nalaze u bliskom srodstvu. Zajedno s novim interesom prema jeziku, simbolima i općenitim nastojanjima lingvističkog i kulturnog obrata, paradigma je omogućila situaciju u kojoj se danas više ne može govoriti o „utegu povjesničara“ (H. White), (11) koji ograničava i sputava zanat.
     Razvoj, promjene i tendencije povijesne znanosti u 20. stoljeću, spomenuta tri stupnja (disciplinarnost, inter- i transdiciplinarnost) i pristupi koji su dominantni u svjetskoj historiografiji 21. stoljeća predstavljaju glavne fokuse triju knjiga o kojima se ovdje raspravlja: Georg G. Iggers u knjizi Istorijska nauka u 20. veku (Beograd: Arhipelag, 2014.;  na njemačkom je knjiga izvorno objavljena još 1993. godine, a ponovno je izdana s dodatkom 2007.), Zrinka Blažević u knjizi Prevođenje povijesti. Teorijski obrati i suvremena historijska znanost (Zagreb: Srednja Europa, 2014.) i Jörn Rüsen u Historik: Theorie der Geschichtswissenschaft (Wien-Köln-Weimar: Böhlau, 2013.) – one se na različite se načine dotiču tih i drugih tema vezanih uz teorije historiografije. Dok je Iggersov pristup klasične povijesti historiografije usmjeren prema objašnjavanju glavnih smjernica, strujanja, ideja i škola povijesti u 20. stoljeću te na taj način nastoji biti u funkciji priručnika, pristupi Jörna Rüsena i Zrinke Blažević nisu toliko usmjereni prema sistematizaciji prošlosti historiografije, već žele razjasniti odnos sadašnjih i prošlih teorija, njihovu primjenu približiti širim stručnim krugovima na različitim primjerima. Dok Zrinka Blažević pozornost usmjerava na translacijski obrat, koji kako uspješno dokazuje, ima široku moć primjene u povijesnoj znanosti i vodi prema proširivanju, interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti, dotle Rüsen nastoji svojom knjigom pronaći empirijski fundiranu teoriju povijesne znanosti koja uz ipak zatvoreni krug stručnjaka i istraživača zahvaća i šire društvo.
     Ova tek sažeta skupna rasprava teško može izbalansirano i pravedno prikazati bogatstvo detalja, sintetičke interpretacije i misaone kompleksnosti navedenih djela. Njoj je međutim prvenstveno cilj ukazati na neke bitne točke daljnje rasprave, te u općem smislu potaknuti dalje promišljanje historiografije i teorije povijesti.
     Georg G. Iggers vrlo se lako može uvrstiti među vodeće američke i svjetske povjesničare historiografije. Osim što je desetljećima predavao povijest historiografije na Sveučilištu u Buffalu, gostovao kao predavač na sveučilištima i institutima diljem svijeta, sudjelovao je i u objavljivanju teorijski profiliranih i na historiografiju usmjerenih časopisa te je sam autor nekoliko značajnih knjiga. Hrvatskoj javnosti je vjerojatno manje poznat, iako je 2011. godine objavljen razgovor s Iggersom, te je napisao historiografski uvodnik časopisa Pro tempore. (12)  
     Interesantan je omjer teorije, individualnih istraživača, pokreta i škola kojima Iggers u knjizi Istorijska nauka u 20. veku na određen način balansira. Forma klasične povijesti historiografije (primjere takve forme je moguće pronaći u inozemstvu kod Jerzyja Topolskog, Charles-Oliviera Carbonella, Michaela Bentleyja, Donalda Kelleyja, Lutza Raphaela, Ernsta Breisacha ili kod nas u djelu Mirjane Gross Suvremena historiografija te u znatno manjoj mjeri kod Roberta Burnsa) u kojoj nit vodilju predstavljaju razne paradigme (njemački historizam, marksizam, različite tradicije društvene povijesti, i sl.) te trendovi nastali uglavnom u kontekstu zapadne, dakle američke, britanske, francuske i njemačke historiografije, i kod Iggersa dominira. Njegovo je gledište jasno i stilski oblikovano, pristupačno te usmjereno na procese razvoja. Iggers dijeli optimističnu viziju historiografije, koja i pred kraj 20. i na početku 21. stoljeća teži određenoj rekonstrukciji iz različitih perspektiva, razvijajući se i nadopunjujući. Krize koje su obilježile 20. stoljeće, sumnje o kraju povijesti, zatim o njenoj znanstvenosti i stav prema nasljeđu prosvjetiteljske misli odnosno koncepta shvaćanja sadašnjosti i prošlosti, prema Iggersu ne vode u determinističku negaciju ili relativizaciju, već samo iznova potvrđuju ili razrađuju u okvirima historiografije povjesničarev zanat. Usporedi li se Iggersovo djelo s dosada objavljenim i u Hrvatskoj dostupnim te korištenim pregledima historiografije, dobit će se vjerojatno dvoznačni odgovori. S jedne strane, Iggersova se knjiga, kako je napomenuto, drži klasične forme sinteza povijesti historiografije. U odnosu na ipak džepno izdanje Carbonellova pregleda, (13) Iggers daje dakako cjelovitiji i slojevito izloženi pregled, dok u usporedbi sa spomenutom knjigom Mirjane Gross ne inzistira u tolikoj mjeri na osobama, teorijama, školama i periodizacijskim shemama, već odlazi u šire kontekstualizacije kojima postiže koherentnost. (14)  
      Gradeći na koncepcijski i idejnopovijesno orijentiranim ranijim radovima, Iggers u svoju sintezu nastoji ugraditi pojedine teme koje je ranije sam istraživao, kao primjerice utjecaj Leopolda von Rankea na historiografiju izvan Njemačke (15) ili odnos marksizma i njemačke društvene povijesti, (16) te na taj način unijeti što je više moguće novih važnih dimenzija na području transformacije ideja, pristupa i teorija u historiografiji. On također nastoji unijeti i analitičke odrednice jedne šire intelektualne povijesti kakva mu je, po svom žanru, sama po sebi bliska (autor je, zajedno sa svojom suprugom, intelektualne autobiografije Two Lives in Uncertain Times). Na taj se način nadovezuje i na pristup Johna Burrowa (Povijest povijesti, 2010.) te promjene historiografije gleda u odnosu na globalne promjene, zatim dominantne teorijske obrasce objašnjava kako „unutrašnjim“ tako i „vanjskim“ (odnosno izvanznanstvenim) podražajima. Dva su intelektualnopovijesna pristupa historiografiji Iggersa i Burrowa vrlo pogodna za usporedbu, primjerice kada je riječ o pisanju o marksizmu u historiografiji, čemu oba autora pridaju pažnju u sklopu historiografije 20. stoljeća. Iggers (str. 68-78) nastoji pratiti razvitak ideje, koncepcije i teorije od Marxa, koji prema njemu stvara jedno problemski orijentirano interdisciplinarno shvaćanje društva koje je prirodno područje bavljenja povijesne znanosti (ali uz ograničenje Marxove povijesno-filozofske sheme) pa je prema tome koncepcijski bliska kasnijoj ideji njemačkih povjesničara o povijesnoj društvenoj znanosti. Uz pomoć povijesti te geopolitičkih odrednica on razvrstava pojedine daljnje razvoje marksizma u Europi. Jasna odjelnica za Iggersa je recepcija izvornog učenja Marxa (koje samo po sebi nije uvijek dosljedno i jednoznačno), koja se prati u istočnoj i zapadnoj Europi, a naročito važna postaje nakon hladnoratovske blokovske podjele. Iako Iggers kritizira dogmatizaciju Marxova učenja i transformaciju marksizma u socijalističkim državama europskog istoka (pritom bi bilo interesantno proširiti spektar i na Aziju i Južnu Ameriku, što Iggers ipak ne čini), on uočava ipak i pozitivne podražaje postupnog približavanja marksizma zapadnim trendovima, kao što se događalo u poljskoj historiografiji s W. Kulom i drugima koji su se približili naročito Braudelu i drugim francuskim povjesničarima iz pokreta Annales. Zapad s druge strane prema Iggersu odnosi se tijekom 20. stoljeća sve više kritički prema marksizmu, i to iznutra kao i izvana, što dovodi najzad do koncepcijskog širenja, ali i jednako snažnog (ali različitog naspram istočnom) razilaženja s izvornim učenjima Marxa. U dva dominantna pravca zapadnog marksizma, strukturalistički i kulturološki, Iggers se naročito bavi britanskim povjesničarima, povrh svega E. P. Thompsonom, i njegovim koncepcijski diferenciranim bavljenjem marksizmom kao „povijest odozdo“, shvaćajući njihov marksizam kao jedan most prema drugim zapadnim tendencijama, kao što je povijesna antropologija, stvarajući interdisciplinarnu podlogu za proučavanje zapostavljenih ili prešućenih aktera povijesti kojima Thompson „pronalazi glas“.
      John Burrow u Povijest povijesti (str. 507-514), osim što je već koncepcijski više vezan uz anglo-američke tradicije u historiografiji, ne pridaje značaj niti izvornim idejama Marxa niti razvoju marksizma u istočnoj Europi. Fokus njegova istraživanja su britanska historiografija u nizu Arnold Toynbee – R. H. Tawney – Christopher Hill – E. P. Thompson, te francuska i, sporedno, njemačka historiografija. Međutim, Burrow uspijeva dublje povezati nacionalne tradicije (kao što je vigovska tradicija „pripovijesti“), politički kontekst (porast radništva i sl.) te opće globalne kretnje i odnos Zapada prema komunizmu i marksizmu. Također, Burrow više pažnje pridaje objašnjenju zašto su pojedine teme ili razdoblja bila pogodna za uspostavljanje marksističke interpretacijske tradicije. Burrowova fokusiranost na britanske tradicije omogućuje mu u odnosu na Iggersa dublju, ali nebalansiranu povijest ideja bliskih ili povezanih s marksističkom interpretacijom povijesti, što u konačnici znači da se na priručnički napisan Iggersov pristup marksizmu vrlo dobro nadovezuje Burrowova analiza.
      Iako se Iggersu može prigovoriti upravo ograničenost na primarno zapadne modele i pristupe povijesnoj znanosti, ipak treba imati na umu da je ovoj knjizi važna daljnja nadopuna A Global History of Modern Historiography (novo izdanje 2013.), (17) zbornik kojega je Iggers ostvario surađujući s Q. Edwardom Wangom i Supriyjom Mukherjeeom, a koji upravo širi spektar analize historiografskih pristupa na područje jugoistočne i istočne Azije, Bliskog istoka, Latinske Amerike itd.   
      Način na koji Iggers pristupa povijesti historiografiji u djelu Istorijska nauka u 20. veku vidljiv je iz primjera obrađivanja važnosti škole oko časopisa Annales i razvitka njemačke društvene povijesti – ujedno i među najutjecajnijim pravcima u recepcijskoj povijesti hrvatske historiografije. Osim što navodi pojedince i njihova važna djela, Iggers nastoji, iako svjestan da je nemoguće pronaći zajednički nazivnik, ipak u radovima Marca Blocha, Luciena Febvrea, Fernanda Braudela, Emmanuela Le Roy Laduriea, Jacquesa Le Goffa, Roberta Mandroua i dr., naglasiti važne zajedničke karakteristike. Uz osnovne odlike pokreta Annales, kao što je općeniti spoj znanstvenosti i dobre književnosti, zatim interdisciplinarnost, koordinacija projekata i timski rad te postupna institucionalizacija ističu se i skupne odlike kao što su decentralizacija povijesti (18) (povijest bez središnje točke ili jedinstvenog kuta promatranja), izbjegavanje događaja, ličnosti i pojedinaca, vrijeme se ne razlaže linearno, prevladavaju nadnacionalne teme ili pak regionalne teme. Iggersu jedino promiče dodatno istaknuti internacionalizaciju pokreta Annales, koja je putem međudržavne historiografske suradnje, ali i recepcijom „iz druge ruke“, dakle posredno te putem prijevoda, ostavila dubok trag u različitim historiografijama, od španjolske i portugalske do hrvatske, srpske, poljske itd. S druge strane, Iggers jasno odjeljuje njemačke tendencije prema povijesnoj znanosti kao društvenoj nauci. Kontekst poslijeratne Njemačke, sukobi tradicionalnije orijentiranih povjesničara i mlađih generacija, tzv. Fischerova kontroverza, stanovito oživljavanje radova Eckarta Kehra, odnos prema Marxu i Weberu, osnutak Sveučilišta u Bielefeldu i radovi predvodnika novog historiografskog pristupa kao što su Hans-Ulrich Wehler ili Jürgen Kocka, čine glavne okosnice kroz koje Iggers nastoji prikazati važnu promjenu historiografskih paradigmi u Zapadnoj Njemačkoj. U analizi Wehlerovog pristupa, zamišljenog kao sveobuhvatna „povijest društva“, Iggers pronalazi i sličnosti sa školom Annales (Braudel), ali i bitne razlike, kao što je jače naglašeno proučavanje modernizacijskih i industrijalizacijskih procesa. Interesantno je primijetiti kako svojevrstan „srednji put“, koji se nadovezuje i na principe njemačke povijesti društva, ali i na francuske analističke obrasce, nudi austrijski povjesničar Michael Mitterauer, odnosno skupina njegovih suradnika, koji je i u hrvatskoj historiografiji ostavio značajan trag te utjecao na neke od (tada) mlađih predstavnika hrvatske nove historiografije, okrenute prema svjetskim trendovima. (19) Jedino je čudno kako malo poveznica Iggers pronalazi (osim spomenutog E. Kehra koji je svojedobno bio ipak izuzetak njemačke historiografije) između predstavnika novih tendencija kao što su Wehler i drugi pripadnici Bielefeldske škole i ranijih njemačkih ekonomski i socijalno orijentiranih povjesničara. Na pamet padaju ranije spominjani Gustav von Schmoller i Otto Hintze ili pak Werner Conze, tek da se spomenu neki najpoznatiji.
      U povijesnom pregledu Iggers je međutim ponekad usmjeren i na pojedinačne programatske članke, a ne samo velike historiografske škole. Tako primjerice poznati tekst Lawrencea Stonea iz 1979. naslovljen „The Revival of Narrative: Reflections on a New Old History” (Past & Present, 85 (1979.)), Iggers obilato koristi na više različitih mjesta, kako bi izrazio istovremeno hrabru obranu tradicionalno orijentiranih povjesničara koji su se u to vrijeme našli pogođeni radikalnim kritikama kulturne semiotike, zatim obilježja vremena i promjena u historiografiji, ali i preklapanja koja su se događala kod naizgled udaljenih pristupa. Mnogo više od osoba i škola, Iggers također analizira i časopise kao dominantno sredstvo jasnih promjena paradigmi. Izmjene časopisa Annales od njegova pokretanja krajem 1920-ih, pa u 1940-ima i 1950-im godinama kada časopis pod Febvreom i kasnije Braudelom odmiče dotadašnjoj praksi naglašenih suvremenih tema, pa potom novim promjenama u 1970-ima i 1980-ima te 1990-ima, kada kulturni i lingvistički obrati počinju nametati drugačiji oblik i funkciju suradnje među znanostima i označavaju raskorak s dotadašnjom (prvenstveno geografski, ekonomski i sociološki) orijentiranom interdisciplinarnosti, Iggers ne promatra samo kroz nominalne promjene u nazivu časopisa ili uredništva. Njegova analiza seže i u urednički izbor tematskih cjelina, dominaciju određenih tema ili žanrovski/poddisciplinski usmjerenih problemskih sklopova te dominaciju različitih razdoblja povijesti (medievistička i ranonovovjekovna istraživanja od 1950-ih do 1970-ih vs. novovjekovna istraživanja od 1980-ih) ili područja (europski, mediteranski ili atlantski orijentirana povijest vs. povijest Afrike, Amerika i Azije). Iggers nastoji razvoj historiografije kontekstualizirati s globalnim društvenim i političkim promjenama (19. i) 20. stoljeća, odnosno identificirati osnovne koncepte, potom prevladavajuće političke situacije ili fenomene te najzad i sveopće društvene promjene koje su formirale i utjecale na mentalitet, okolinu, percepciju i samopercepciju povjesničara – te su na taj način bile izravno povezane s razvojem povijesne znanosti. Kada govori o Rankeu i njemačkom historizmu, Iggers ne zaboravlja kontekst pruske države i velikog pitanja Njemačke u 19. stoljeću. U pogovoru novom izdanju (za 2007. godinu), Iggers se tako primjerice ne libi posvetiti svjetskim implikacijama političkih promjena s kraja 1980-ih i početka 1990-ih godina, te na taj način nadovezati se na promjene na području humanističkih znanosti općenito te historiografije, identificirajući kulturni i lingvistički obrat, feminističku i rodnu povijest, promjene u istraživanju nacionalizma, postmodernu kritiku, i globalnu povijest te povijest globalizacije kao osnovne trendove i težišta u posljednja dva desetljeća.
      Treba pritom imati na umu da je decentrirana povijest, povijest strukturalista i poststrukturalista, povijest koja se odmiče od ličnosti, suhoparnog iznošenja podataka i linearnog nabrajanja, izgleda najkasnije doprla do one grane povijesti, koja ju je najjače promovirala i u određenu mjeru „globalizirala“ – do proučavanja povijesti pisanja povijesti. Pregledi historiografije i dalje su prepuni godina, osoba, prekretnica, a matrica iznošenja materije je, uz tek rijetke promjene, uglavnom linearna. Tako se čini da je vrijeme, nakon što su u nas ili objavljene izvorne ili prevedene ugledne strane klasične sinteze povijesti pisanja povijesti, napraviti i na području historiografije određen odmak, korak dalje, te nastojati novim koncepcijama i matricama ukazati na neke dubinske procese koji dosada ostaju tek površinski spomenuti.  
      A gdje Iggersovo djelo na određen način prestaje, nastavljaju se knjige Zrinke Blažević i Jörna Rüsena. One dakako, za razliku od Iggersovog djela, nemaju priručnički karakter niti inzistiraju na sveobuhvatnim pregledima historiografije. Radi se prvenstveno o osobnim teorijskim primjenama, prilagodbama ili pak težnji prema uspostavljanju univerzalnih disciplinarnih osnova. Iako je ime Jörna Rüsena u kontekstu hrvatske historiografije uglavnom posrednički poznato (preko tekstova Mirjane Gross (20) i jednog slovenskog prijevoda (21)), potrebno je reći da se radi o jednom od najeminentnijih njemačkih povjesničara historiografije i teorije povijesti koji je već od kraja 1970-ih i 1980-ih godina radio na teorijskom sustavu, revalorizirajući tradicije njemačkog historizma i općenitog usmjerenja prema filozofiji povijesti (naročito misleći pritom na trojac Ranke – Droysen – Burckhardt), povezujući te tradicije s modernijim pristupima povijesti društva i drugim modelima. Točno trideset godina nakon prve knjige edicije Grundzüge einer Historik (Göttingen, tri sveska 1983.-1989.) nova Rüsenova knjiga predstavlja sukus osobnog shvaćanja teorije povijesti, nastojanja da se učvrsti disciplinska matrica povijesne znanosti koja se sastoji od osnovnih ideja, teorija, metoda, narativnih oblika i funkcija povijesnog pisanja i koja naglašava proces povijesne spoznaje, ali i proširi domet onoga što Rüsen smatra povijesnim na društvo i kulturu u najširem smislu.
      O smislu i smislenosti povijesti raspravljalo se naročito u kontekstu historiografije 19. stoljeća. U Njemačkoj je rasprava značila važnu polazišnu točku znanstvenika koji su bili okrenuti svojem vremenu i suvremenim događanjima, te su crpeći ideje, procjene, koncepte i podatke iz prošlosti, nastojali u društvu konkretno utjecati. Zbog toga su krajem 19. stoljeća na njemačkim sveučilištima povjesničari bili prave zvijezde, njihova su predavanja masovno slušana, knjige čitane, a njihovo je mišljenje u javnosti široko raspravljano. Koji je smisao povijesti danas? Je li znanstveno utemeljena povijesna znanost doista sama sebi svrha ili postoji i dalje društvena dimenzija povjesničareva djelovanja, iako je vrijeme „zvijezda-povjesničara“ davno prošlo? Je li uopće u 21. stoljeću, kada se povijest nepobitno (?) dokazala kao znanost, potrebno raspravljati o smislu povijesti? Za Jörna Rüsena odgovori nisu niti malo dvoznačni. Svjestan mana njemačkog historizma, Rüsen ipak želi na teorijsko-praktičnoj tradiciji pronaći temelje na kojima gradi vlastitu optimističnu teorijsku podlogu kojoj je upravo u središtu odnos znanosti i svakoživotnog u Husserlovom smislu, nadalje objektivnog i subjektivnog. Za njega povijest nema samo funkciju izučavanja i nije svedena na strogo znanstvene okvire.
     Na osnovni kulturnih ljudskih univerzalija, dakle dimenzija, procesa i faktora koji utječu na izražavanje ljudskog svijeta, nastaje i povijesno razmišljanje, koje je zajedničko kako svim ljudima tako i modernoj znanstvenoj historiografiji. Prema Rüsenovom antropološki orijentiranom shvaćanju, svaki čovjek i u individualnom smislu ima svoju vlastitu povijest, iz koje uči i stječe iskustvo te ih primjenjuje na vlastitu sadašnjost i budućnost. Drugim riječima, parafrazirajući Rüsena, čovjek i u osobnom smislu može proživjeti svoj osobni potres ili promjenu, „pad Rima“ ili „Francusku revoluciju“. Naime, uz vrijeme prirode, slijedeći ponajviše razmišljanja Reinharta Kosellecka, Rüsen ističe konstrukciju humanog vremena, između kojih je umjetna, ali bitna razlika: ona predstavlja crvenu nit ljudskog načina življenja i podnošenja patnje (str. 33). Čovjek potrese i patnje, kao i humano vrijeme općenito razrađuje („humanizira“, Rüsenovim rječnikom) i unutar njih stvara smisao, koji ga vodi do povijesnog razmišljanja. Iskustvo kojemu smisao daje značaj fundamentalni je oblik ljudskog funkcioniranja, te u sebi sadržava elemente povijesnog sjećanja ili kulture sjećanja, te nas na taj način neraskidivo povezuje s prošlošću.
     Rüsen tako disciplinski definiranu i znanstveno osposobljenu historiku zamišlja u širokoj interakciji s društvom i s jasno određenim funkcionalističkim odnosom prema sadašnjosti/budućnosti, gradeći svojevrsnu povijesnu antropologiju teorije povijesne znanosti. Samim imenom historika se nadovezuje dakako prvenstveno na poznati historiološki koncept Johanna Gustava Droysena iz sredine 19. stoljeća, (22) koji se okreće problemima teorije i prakse povijesne discipline, metodike, kritičnosti izvora, hermeneutike i heuristike. (23) Rüsen je postavlja inkluzivno, otvorenom u smislu da se tri dimenzije (disciplinarnost, interdisciplinarnost i transdisciplinarnost) povezuju u jednu cjelinu koja odgovara na suvremena pitanja teorije povijesne znanosti, ali je u potpunosti orijentirana i širem znanstvenom, a zatim i društvenom kontekstu, jasno zauzimajući svoju funkciju. Njegov je sustav uredno postavljen i jasno sistematično razdijeljen kroz različite razine, podrazine, faktore i sl.
     Problem se dakako javlja u slučaju nekih novih ili diferenciranih metodološko-teorijskih nastojanja, budući da Rüsen ne donosi preciznu formulu kako se oni mogu integrirati u historiku; Rüsenova je teorija povijesne znanosti doista inkluzivna, ali ipak počiva na temeljima koji su određeni i za koje autor smatra da bi trebali biti općeprihvaćeni. Težnja je očita: historika nastoji povijest učiniti boljom kroz razrađeni znanstveni i didaktički sustav, da bi povjesničar mogao, kako Rüsen metaforički naglašava, od brojnih stabala vidjeti šumu, ako se želi snalaziti u toj šumi sa stablima (str. 24). Pritom je posebna pažnja posvećena objašnjenju spoznajne moći povijesne znanosti (ali i njenih ograničenja), zatim povezanosti didaktike povijesti i historike pomoću koje se odgovara na pitanje „Što je povijest?“ i može shvatiti osobitost povijesnog učenja. Naime, prije negoli didaktika kao „znanost o povijesnom učenju“ (str. 254) rasvjetljava procese učenja povijesti, potrebna je ponovno matrica, historika, kojom se dolazi do posebnih osobina povijesne znanosti. I nanovo tako iz područja znanosti Rüsen prelazi u svakodnevno. Prije nekoliko godina je na britanskoj televiziji povjesničar David Starkey pokazao poteškoće s kojima se povijest u modernoj nastavi suočava. Starkey je međutim, formulirajući lekcije iz opće povijesti prema vlastitim odrednicama, učenike uputio upravo na povijesno razmišljanje i kreativno pisanje kao najvažnije elemente njegova predmeta, što je na kraju polučilo dobar uspjeh i pozitivno iskustvo s predmetom povijesti u eksperimentalnom reality-razredu. (24)
      Rüsen uvodi za historiku (i društvo općenito) bitan pojam povijesne kulture (Geschichtskultur), u kojoj se znanost kristalizira, predstavljajući drugi pol povijesnog razmišljanja u kojemu ono dobiva društveno-praktičnu funkciju u širem smislu ljudskog života. Ona je, prema postulatima koji su dobro poznati još iz 19. stoljeća i njemačkog historizma, dakle usmjerena prema sadašnjosti i budućnosti čovječanstva/čovjeka, odnosno iz iskustva s ljudskom prošlošću nastoji objasniti sadašnjost i omogućiti stvaranje perspektiva za budućnost. U tom kontekstu Rüsen zaključuje da povijest procesom demokratizacije „pripada svima“ (str. 222), da je svatko svoj vlastiti povjesničar, ali i da upitom oko mjesta i zadatka povijesti opet kročimo unutar granica povijesne znanosti. Posebnu divergenciju predstavljaju u takvom praktično-životnom smislu sjećanja i kultura sjećanja, jer nastaju iz Koselleckovske premise (25) o postojanju posebnog ljudskog shvaćanja vremena odnosno vremenskog horizonta, koji se kod čovjeka nalazi između iskustava prošlosti i očekivanja za budućnost. Rüsen navodi pet dimenzija povijesne kulture (kognitivna, estetska, politička, moralna, vjerska) koje se izvode iz temeljnih odrednica – mišljenja, osjećanja, htjenja, vrednovanja i vjerovanja.   
      Jednu od središnjih uloga historike zauzima smislenost, odnosno stvaranje smisla. Ono je povezano i s povijesnom znanosti i s društvenom ulogom povijesti. Stvaranjem smisla povijest se znanstveno obuhvaća i omogućava interpretaciju – u formi pripovijesti. Zbog toga Rüsen inzistira na narativnoj logici koja je u središtu potrebe za stvaranjem smisla u povijesti: „pripovijest“ je ustvari most koji čovjeka povezuje s iskustvima prošlosti i današnjim položajem. Južnoafrički strip Vusi Goes Back Rüsen koristi kao zorni primjer narativnog iznašanja smislenosti prošlog iskustva: Vusi kao glavni junak saznaje prošlost i prošla iskustva vlastite obitelji – a ustvari povijest Južne Afrike – kroz razgovor, u formi priče (slika) koja je smislena. Povijest je u ovom stripu (objavljenom 1981. u priručniku za stanovnike južnoafričkih Townshipa) u funkciji objašnjavanja prošlog vremena, kao i sadašnjosti, ali i davanja perspektive za budućnost – njena narativna forma izravno se tako povezuje s povijesnim razmišljanjem. Time Rüsen naglašava i komunikativno obilježje povijesnog smisla, jer ono traži društveni kontekst (str. 44-46). Međutim za razliku od – na ovom mjestu moglo bi se činiti, idejno mu bliskog – Haydena Whitea, povijest sama po sebi nije bez smisla niti je narativnost ono što isključivo daje formu povijesti. (26) Rüsena ne zanima toliko literarna forma historiografije – pa baš u tom smislu njegova koncepcija pokazuje određene manjkavosti s obzirom na razvijenost narativne teorije u posljednjim desetljećima, već mnogo više naglaska stavlja na sumu svih elemenata koji ljudsku prošlost čine specifično povijesnim iskustvom. Zanima ga dakle proces kojime se od skupa događaja dolazi do jezičnog izražaja povijesti, dakle ponovno – povijesno razmišljanje.   
     Prema Rüsenu, povijesno razmišljanje u svojoj osnovi sadrži vjerovanje u smisao koje je usidreno dubinski u ljudskoj subjektivnosti; upravo taj smisao se pomoću historike objašnjava, a unutar znanstvenoga okvira problematizira. No jednako, ako ne i važnije izražena, ostaje društvena funkcija povijesti, jer je povijesnim razmišljanjem omogućeno smisleno orijentiranje i povezivanje odnosa prošlosti i budućnosti. Između traume kao oblika besmislenosti i očaja te ljudske snage za nadilaženjem smisla (koju Rüsen pronalazi primjerice u književnosti kod Prousta) nalazi se svim ljudima na dohvat povijesno razmišljanje, koje im omogućuje put prema „pozitivnoj“ traumi nadilaženja. Primjeri Holokausta i Francuske Revolucije Rüsenu služe kao primjeri povijesnih događaja koji su intergeneracijski upravo smislom povezani, jer sjećanje na zločin protiv čovječnosti ili ideja ljudskih prava od svoje povijesne realnosti do sadašnjeg vremena upravo povijesnim razmišljanjem kao iskustvo dobivaju smislenost.
     S druge strane, za znanstvenu sferu je važna jasnoća povijesnog smisla (dakle jasno oblikovani tekst), zatim jasna kontekstualizacija (praktičko-normativni značaj, dakle pomaže pri orijentiranju u dimenziji vremena) i pronalaženje vremenskih poveznica (empirijsko iznošenje vremenskih procesa) koji zajedno tvore smisaonu strukturu. Teorije Rüsen shvaća kao zaplet (plot) u odnosu na narativnu strukturu povijesti kojime se „dodaje kognitivno-konstruktivni element pripovijesti“ (str. 154), dakle koje čine strukturu (povjesničarevog) objašnjenja. Slijedeći definiciju Jürgena Kocke i primjerima teorijske uloge kod Rankea, Gervinusa, Webera te recentnije Hansa-Ulricha Wehlera i njegove sveobuhvatne društvenopovijesne analize, Rüsen nastoji prikazati teorije kao kognitivno-konstruktivni element priče, pojmovno i kategorijsko-sustavno pojašnjenje koje je povezano ali ne proizlazi izravno iz povijesnog vrela. Rüsen međutim ne vidi nikakve prepreke u korištenju zasade Droysenove teorije ili drugih tradicionalnih koncepcija, istovremeno propitujući, mijenjajući, prilagođavajući, nadovezujući sve one teorijske obrasce, koji su prema Rüsenu potrebni da bi povjesničar bio u stanju shvatiti što to znači pristupati povijesti znanstveno, odnosno što se „povijesnim razmišljanjem“ postiže. Tako primjerice Rüsen ističe zadaću historike pri uspostavljanju ravnopravnog odnosa spoznajne sažetosti (dakle istraživanja, znanstvenog obrađivanja neke teme) i estetskog oblikovanja i retoričkog utjecaja u bavljenju poviješću – vraćajući se tako na Rankeovo razmišljanje o dvojnosti povijesne znanosti. Rüsen se tako bavi i estetskom oblikovanošću, političkim funkcijama, didaktičkim elementima i drugim komponentama koje oblikuju, utječu ili mijenjaju povijesno razmišljanje. Oslanjajući se jasno na Droysena, Rüsen u metodologiji povijesne znanosti i u potrazi za povijesnim smislom ključne uloge pridaje heuristici, kojom se u povijesnom smislu propituje i dolazi do empirije, potom kritici i interpretaciji, ali i reprezentaciji kroz narativ. A upravo je povijesno pripovijedanje ono što se historikom nastoji redefinirati; odmičući se od tipologija Droysena, Friedricha Nietzschea i Haydena Whitea, Rüsen nastoji ponuditi vlastitu, pronalazeći kroz četiri različita pristupa (tradicionalni, egzemplarni, genetički, kritički) načine da se ljudska prošlost unutar smisleno oblikovane povijesti približi sadašnjosti ili učini sadašnjom.
      Historika obrađuje i pojedina suštinska pitanja tehnika, formi, procesa i metoda historiografije, kao što su primjerice heuristika, kritika ili interpretacija, promišljanje povijesti i nastavak tog procesa u formi pisanja povijesti, itd. Pritom ne bježi od jednostavnih, jezgrovitih formulacija, praktičkih naputaka kakve pronalazimo u klasicima kao što su oni Droysena ili Blocha, zanimljivih paralela ili primjera iz popularne kulture (Charlie Brown, Vusi Goes Back), književnosti (Shakespeare, Marcel Proust, R. M. Rilke), grafičkih shematizacija ili stripovskih pojašnjenja (nacrtao Dan Perjovschi) – jer sve to čini historiku pristupačnijom i prihvatljivijom, što je glavna Rüsenova želja. Svjestan i prednosti i mana tradicionalnih i modernih pristupa povijesne znanosti, on pledira na znanstvenost i odgovornost stručnjaka unutar discipline, odbija relativizaciju znanja kojeg historiografija donosi te zagovara konstruktivno istraživanje uz pomoć teorije povijesne znanosti. Njegova je povijesna kultura ipak bliža utopiji ili idealnoj slici odnosa znanosti i društva, jer je gotovo laboratorijski osmišljena u opće-pozitivnim uvjetima. Nedostatak predstavlja zbog toga dakako izostajanje konkretnih poveznica sa stanjem povijesti u nastavi u Njemačkoj ili Europi u cjelini (ako je to moguće svesti pod jedno poglavlje), ali i u okviru akademskih krugova i naročito na sveučilištima, gdje je teorija povijesne znanosti najčešće integrirana kako prema razdobljima tako i kroz posebne katedre za metodologiju, historiografiju i teoriju. Na tom području Rüsenu nedostaju izravne poveznice, koje bi historiku činile manje vizijom, a više realnim ili ostvarivim planom.
      Rüsen čitatelju pruža sveobuhvatni sustav znanstvenog promišljanja povijesti, koji u sebi sadrži i teorijske i praktične primjere, a koji nadasve pokazuje svoju stabilnost količinom naizgled suprotstavljenih teorijskih modela: Rüsen je sa svojom historikom u stanju povezati strukturalistička i poststrukturalistička gledišta, pronaći poveznicu između Droysenove i Koselleckove koncepcije povijesti (vremena i povijesnog razmišljanja), a da njegov sustav pritom ne postaje preopterećen ili neorganiziran. Rüsenu naime nije cilj pobrojati različite teorije ili ih samo primjera radi povezivati, on je mnogo više usmjeren prema potrazi zajedničkih elemenata, dakle teži stvoriti integrativnu teorijsku osnovu za znanstvena istraživanja i promišljanja povijesti. Zbog toga Rüsen ne polemizira, već jednostavno prihvaća aktualnost poststrukturalizma ili postkolonijalnih studija te ih, na primjenjiv način, povezuje primjerice s dominantnim koncepcijama njemačkog historizma, svjesno očekujući i provocirajući daljnje rasprave o povezivosti ili preklapanju tih naizgled udaljenih analitičkih modela. (27) Neki će mu pritom, poput austrijskog novinara Alessandra Barberija, zamjeriti inzistiranje na kontinuitetima i neuvrštavanje teorijske matrice koja od Waltera Benjamina do Foucaulta, de Certeaua, Derride i drugih napominje upravo važnost diskontinuiteta te zahtijevati uspostavljanje diskurzivno-analitičke historike. (28) Nadalje, primjetno će biti neintegriranje nekih marksističkih tradicija koje su se i tijekom posljednjih desetljeća iskazale kritički sposobnim a u odnosu na Rüsenov pristup ponovnog „osvježavanja“ ideja historizma itekako imaju svoje mjesto; misli se poglavito na shvaćanje uloge znanosti i znanja, povijesti i povjesničara u društvu i njene interakcije. Unatoč tome ili upravo zbog toga, historika modernom povjesničaru pružan poticajan i interesantan vodič, postavlja i daje odgovore vezane uz struku i disciplinu, te – vraćajući se na Rüsenovu metaforiku – pokušava u što cjelovitijoj perspektivi sagledati šumu s drvećem.
      Zrinka Blažević u knjizi Prevođenje povijesti upravo približava hrvatskoj stručnoj javnosti moderne teorijske koncepcije, komplekse pitanja, interdisciplinarne i transdisciplinarne odnošaje između povijesti i drugih znanosti, te povezuje teorijske refleksije i praktično-istraživački postupak. Četverokut sastavljen od dva jednaka trokuta na naslovnici knjige, osim što nas sugestivno podsjeća na trope Haydena Whitea i Metahistory, (29) kao da sugerira opću i unutrašnju organiziranost Prevođenja povijesti. Naime, moguće je zaključiti da knjiga sadrži tri osnovne operativne dimenzije: Blažević radi na općim (svjetskim) dominantnim teorijama, zatim na međi između pojedine (povijesne) poddiscipline i drugih manje ili više srodnih disciplina čije su teorijske paradigme po mišljenju autorice kompatibilne i korisne te potom i na konkretnim primjerima. Isto tako su i pojedina poglavlja, ustvari članci, strukturirani uglavnom u sustavu trokuta odnosa između općih teorijskih obrazaca – primjene na određenom području (npr. imagologiji ili vjerskoj povijesti) – autoričinog individualnog viđenja primjene iznesenih teorija i stvaranja vlastitog puta. Autorica tako više od putokaza nastoji redefinirati neka, prema njenom mišljenju, ključna područja istraživanja kojima je potrebna nova problematizacija: nudi tako primjerice nove izazove u istraživanju Drugoga ili pitanja reformacije u Hrvatskoj, alternativnu „post-postfeminističku redefiniciju kategorije žene“ (str. 174), kako misliti o kulturi u svjetlu novih obrata itd.
      U okvirima hrvatske historiografije takva knjiga (sastavljena od dvanaest prije objavljenih, ali za format knjige prerađenih i nadopunjenih članaka) danas predstavlja rijetkost. Skoro da je moguće na prstima nabrojati hrvatske knjige koje se ne bave samo historiografijom kao takvom, već u svojoj suštini analiziraju i odnose teorije i metode, nastojeći uspostaviti, ako ne nove trendove, onda barem smjerokaze: među takva djela spada pomalo zaboravljeno i neopravdano zapostavljeno (iako danas zastarjelo) djelo Gavre Manojlovića Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927.) koje u klasičnoj tradiciji filozofije povijesti nastoji definirati empirijski karakter povijesne znanosti, tražeći zakonitosti i pravilnosti u općim povijesnim razmatranjima jedne „kolektivne koncepcije“ i na taj način stvarajući određeni „nacrt induktivne filozofije historije“. (30) Uz spomenutu Manojlovićevu knjigu, pojavljivala su se povremeno i još neobičnija djela, kao ono Josipa Weissgerbera U svijetlu metahistorije (1967.) koje je smješteno onkraj povijesne znanosti, ispitujući metahistorijsko kroz vjeru (i različite koncepcije) te ne ulazi u područje teorije povijesti, (31) a u novije je vrijeme tek Miroslav Bertoša objavio intrigantnu knjigu s naslovom Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli (2002.) u kojoj autor posreduje između vlastitih teorijsko-koncepcijskih pogleda na mediteransku, hrvatsku i istarsku povijest i modela koje su postavili povjesničari iz pokreta Annales, talijanska microstoria i dr. (32) Osim tih knjiga, nekolicine članaka i rasprava, temata u časopisima poput Naših tema ili Gordoganu, poticajnih zbirki kritičkih osvrta i rasprava koje su ponovno objavljene u obliku knjige (33) te zbornika posvećenih ili općenito historiografiji ili određenoj osobi, (34) primjetan je nedostatak intelektualnih biografija povjesničara i povjesničarki u kontekstu hrvatske historiografije. Dok u svjetskim razmjerima proučavanje intelektualnih veza, povijesti ideja i koncepcija predstavlja mlađim povjesničarima početak utiranja vlastitog puta, pa su ugledni povjesničari poput Williama M. Johnstona (R. G. Collingwood), E. P. Thompsona (William Morris) ili ovdje razmatranog Jörna Rüsena (J. G. Droysen) u svoj zanat krenuli upravo preko proučavanja zamršene povijesti ideja i koncepcija iz prošlosti, u hrvatskoj historiografiji još ne postoje niti podražaji za objavljivanjem kakve ego-histoire u duhu francuske škole (P. Nora), (35) povjesničarske autobiografije ili pak intelektualne biografije nekog povjesničara. Uz kontroverzne, a u znanstvenom smislu nedovoljno intelektualnopovijesno orijentirane knjige Z. Kulundžića i M. Brandta, (36) ističe se izuzetno interesantna ego-povijesno oblikovana autobiografija Mirka D. Grmeka. (37) Sve to dakako znači da je intelektualnopovijesna konstrukcija ponekad teško izvediva kada su hrvatski povjesničari, koji ne pišu ego-povijesne eseje ili knjige, rijetko ulaze dubinski u metodološke rasprave i objašnjenja, a još rjeđe ih pozicioniraju u odnosu na domaće i strane teorijske predloške, u pitanju.  
     Tu dolazimo do važnosti knjige Zrinke Blažević, jer pokazuje izuzetnu teorijsko-koncepcijsku aktualnost sa svjetskim trendovima, potom daje vlastiti obol povijesnoj znanosti u Hrvatskoj u cjelini, ali se spušta i na razinu konkretnih primjera – iako je to možda točka koja bi, pogotovo pošto raspravljane teorijske prakse u hrvatskoj historiografiji ili nisu zaživjele ili još nisu široko primjenjivane, trebala biti jače naglašena i poduprijeta dodatnim konkretnim primjerima. Unatoč tome što se u knjizi razmatraju teorijski obrati u okvirima suvremene povijesne znanosti, upravo bi primjeri primjene nekih zastupanih ili naglašenih modela na konkretnim slučajevima mogli ne samo približiti teoriju praksi, već i ukazati na potrebitost istih, naročito ako se na teorijske obrasce gledalo kao na svojevrstan početak istraživanja/rada. S druge strane, otvaranje rasprave o novim, inovacijskim i svježim pristupima višestruko je korisno za hrvatsku historiografiju. Ovdje se ne radi o jednostavnom „preskakanju“ (razvojnih) faza u historiografiji, već nužnoj aktualizaciji, otvaranju novih kompleksa problema i pitanja, itd. Međutim, pritom je potrebno raspravu proširiti i s područja koncepcija i teorija na područje metodologije ili mogućih metodologija koje se s novim obratima u povijesnoj znanosti uvode ili impliciraju. Jasno je stoga da je nužno nadovezivanje novih pristupa s disciplinarnim temeljima koji podrazumijevaju etabliranu odgovornost i norme povijesne znanosti te s pomoćnim povijesnim znanostima kao osnovi istraživanja. (38) Također, i nadovezujući se na kritiku M. Gross u jednom članku, (39) postavlja se pitanje nisu li transdisciplinarnost, težnja za transnacionalnu humanističku kulturnu znanost, nadalje prihvaćanje postulata prema kojemu povijesna istina nije singularna i nije u potpunosti spoznatljiva, a da je njena rekonstrukcija tek djelomično ostvariva, elementi koji su u povijesnu znanost ušli i prije lingvističkog i kulturnog obrata? Nije li Nova povijest, pritom misleći ne samo na pokret Annales, već na bielefeldske, britanske, američke, talijanske i druge poticaje, već prije nekoliko desetljeća zastupala u suštinskom smislu navedeno. Stanovite promjene, koje se uporno previđaju u historiografskim pregledima s linearnom modernizacijskom interpretativnom matricom, moguće je prve uočiti na području stare povijesti. Upravo je „francuska povjesničarska revolucija“ (P. Burke) časopisa Annales najslabiji utisak ostavila (u tom „revolucionarnom“ metodološko-teorijskom smislu) na područje stare povijesti, ne najzad i zbog toga što su povjesničari antičkih razdoblja već početkom 20. stoljeća umjeli u svoju analizu integrirati ne samo filološke, već i arheološke, povijesnoumjetničke, ekonomske i dr. teorije i disciplinarna načela. Mladi su strasbourški povjesničari uostalom bili povezani s ranijim generacijama povjesničara antike kao što je bio Numa Denis Fustel de Coulanges, dok su primjerice Gustav Bloch i Andre Aymard nepobitno utjecali u ranijim fazama teorijskog razvoja časopisa Annales odnosno njenih pokretača. Danas se na staru povijest ponovno mogu ugledati i sve ostale grane povijesti, kada se propagira inter- i transdisciplinarnost, jer razmjena s novim medicinskim, biološkim ili pak geološkim istraživačkim metodama već odavno postoji.
     Dakako, to ne znači da lingvistički i kulturni obrat, kao i postmoderni postulati, ne pridonose u smislu razvoja povijesne znanosti. Upravo dvojnost disciplinarnog propitivanja granica, brisanja istih, zatim okretanje ligvističkim i naratološkim formama (o čemu danas u hrvatskoj historiografiji još nema mnogo rasprave, iako je vrijeme već odavno za to došlo), vodi do produbljivanja, novih kreativnih i inovativnih spoznajnih putova, a nadasve potiče na revalorizaciju i otvaranje novih pitanja i među klasičnim temama koje su djelovale obrađene ili apsolvirane. Upravo u suvremenim istraživanjima, koje od stručnjaka zahtijevaju sve jaču povezanost disciplina, sve boljim poznavanjem primjerice prirodnih znanosti, najnovijih neuroloških ili bioloških istraživanja, ukazuje se i na važnost postojanja razrađenog disciplinarno sveobuhvatnog sustava povijesne znanosti koji će stajati u temeljima svakog međudisciplinarnog poduhvata, vodeći računa na metodologiju, povijesno razmišljanje i ciljeve koji se, unutar povijesne discipline, postavljaju povezivanjem dviju ili više disciplina: dakle onoga, što Jörn Rüsen smatra historikom. Iako zamišljena u najširem mogućem smislu, kako bi bila prihvatljiva većem dijelu struke, ona dakako ne zauzima – kao što to u današnje vrijeme i nije običaj a gotovo i da nije prihvatljivo – poziciju jedine epistemološki ispravne stručne osnove. Isto se treba reći i za pristupe koji su nastali iz razmatranih obrata; oni bi trebali prvenstveno biti u funkciji nadograđivanja, usavršavanja, proširivanja i kompleksnije obrade.   
      Kombinacija teorijske refleksije i praktično-istraživačkoga postupka, „medijacijska priroda i posrednička funkcija“ povijesti koju Blažević ističe, upravo je povezana i s Rüsenovim konceptom povijesne kulture, jer je autorica svjesna kako zadaci povijesne znanosti nisu ograničeni disciplinarnim, ali ni strogo znanstvenim, već prelaze i na inter- i transdisciplinarno, a teže i društvenoj, kulturnoj, političkoj i drugim aktualizacijama. Na taj način uz pomoć obrata, kao što je translacijski, čitatelj otkriva dimenzije povijesti koje su onkraj područja znanstvenosti i prelaze u sferu društvenog, što preko interpretativnih, kulturnih ili drugih prakseoloških pristupa. Translacijski obrat, kojime se nastoji nadići nedostatke paradigme interdisciplinarnosti, u obliku dinamičkog procesa translacije pokušava ostvariti transdisciplinarna načela, dakle teorijsko-konceptualno „prevođenje“ paradigmi s različitih područja istraživanja u svrsi što fokusiranijeg, kompleksnijeg i cjelovitijeg shvaćanja određenog problema. Nadalje, translacijski obrat, kako ukazuje Zrinka Blažević, nudi vrlo konkretnu i široko upotrebljivu konceptualizaciju transdisciplinarnih suvremenih težnji, pa se otvara nov prostor za kreativne i inovativne pristupe konkretnim istraživanjima, dok se istovremeno na širem znanstvenom području omogućava internacionalizacija i unutrašnja transformacija određenog područja. Budući da je na području historiografije u okvirima Hrvatske koncepcija nova i još osim teorijskih tekstova nedostaje i demonstracija konkretnih istraživački artikuliranih rješavanja problemskih kompleksa u praksi, šteta je što autorica nije čitateljima dala neku vrstu dublje povijesti koncepata (Begriffsgeschichte) same translacijske znanosti i translacije u odnosu na historiografiju.
     No Blažević u svojoj knjizi ne donosi samo presjek novih teorijskih obrazaca (lingvistički, kulturni, performativni, translacijski i prostorni obrati), birajući najeminentnije predstavnike, odnosno najsnažnije argumentirana ili definirana teorijska usmjerenja, već ih iskušava na konkretnim područjima istraživanja (npr. povijest reformacije, povijest Balkana), potom poddisciplinama (npr. vjerska povijest, rodna povijest, imagologija) i najzad, slično Rüsenu, na već odavno postavljene teze i tipologije povijesti, kao kod Friedricha Nietzschea. Blažević tako, prateći put koji su djelomično ucrtali Michel Foucault i Clayton Koelb, (40) provjerava kompatibilnost Nietzscheovog shvaćanja povijesti u kontekstu poststrukturalističkih paradigmi, pronalazeći u njegovoj kritici upravo temeljne podudarnosti s nekim suvremenim (poststrukturalističkim) maksimama, kao što je naglašavanje interpretacijske matrice povrh (neostvarive) težnje za rekonstrukcijom (Nietzsche vs. historizam, odnosno rankeovska škola). Nadovezujući se na Haydena Whitea, Blažević ukazuje na mogućnost okretanja povijesti u smjeru performativnog obrata kako bi postala znanost „u službi života“. Međutim, pitanje autentičnosti performativnosti (dakle, je li performativnost autentičan čin ili se radi o usiljenoj, namjernoj ili pak neprirodnoj „glumi“), kojega su poststrukturalistički orijentirani istraživači često zanemarili, ovdje predstavlja zanimljiv problem, jer upravo povijesno mišljenje kakvoga zagovara Rüsen ne djeluje pretjerano kompatibilno s performativnim obratom i prihvaćanjem takvih teorijskih koncepata.
     Važnost translacijskog obrata Zrinka Blažević naročito jasno izlaže u programatskom poglavlju „Globaliziranje Balkana iz perspektive translacijske epistemologije“. Kratki pregled recentnog stanja balkanoloških studija, ponajviše zbog svoje forme ponekad daje dojam da brzo i relativno poopćeno donosi zaključke. Primjerice, period od 19. stoljeća pa do kraja Hladnog rata u smislu balkanskih nacionalnih historiografija djeluje kao monolitni blok u kojem su se „uglavnom reproducirale historističke, a kasnije i modernističke “velike pripovijesti““, što ipak predstavlja generalizirano gledište i isključuje različite načine odskakanja, a zanemaruje inovativne i koncepcijski diferencirane modele istraživanja povijesti. Jednako tako generalizirana je i tvrdnja da je hrvatska historiografija pospješila vlastitu marginalizaciju tako što je „tvrdoglavo odbijala ikakvu povezanost s Balkanom“, držeći se „izlizane autopercepcije“ (str. 153.) o predziđu kršćanstva i kolijevke civilizacije, naročito ako nekoliko redaka potom autorica konstatira da su sama istraživanja Balkana po mjerilima današnjih balkanoloških studija ušla u krizu i samima prijeti marginalizacija. No, povijest pisanja o Balkanu i odnos nacionalnih historiografija prema Balkanu i balkanskim studijima nije osnovni cilj poglavlja: prvenstvena je želja uz pomoć translacijskog i prostornog obrata ponuditi „reformsku platformu“, legofovski rečeno „za jedan drugi Balkan“, kojim bi se izbjegla marginalizacija i dapače pospješila daljnja istraživanja na transdisciplinarnim osnovama. U srži tog programa Blažević vidi rekonceptualizaciju pojma Balkana pomoću prostornog obrata i postmoderne geografije, nadalje proučavanje heurističkog modela „Balkana kao heterotopije“, „mišljenja identiteta“ i „mišljenja granice“, teorijsko prilagođavanje postkolonijalne usmjerenosti na prostor, transnacionalni karakter epistemološke platforme te fokus na kulturne, političke i ekonomske transfere i transakcije, uz pomoć analize procesa translacije i paradigmi koju su postavili predstavnici tzv. „ukrštene povijesti“ (histoire croisée). Kroz heterotopiju atopičnog, Blažević vidi i način na koji se shvaća i razmišlja kultura u sklopu suvremene teorije te se suočava s problemom kulturne razlike i u općem smislu. Interesantno bi bilo pritom ispitati i prilagoditi ovaj teorijski-konceptualno itekako ambiciozan i poticajan program balkanoloških studija na primjeru proučavanja Srednje Europe, te moguće vizure „Mitteleurope kao heterotopije“, dakako uz sve posebnosti i različitosti u odnosu na Balkan. Treba pritom napomenuti da je, u odnosu na ovaj program vidno zastarjeli i koncepcijski različit, ali ipak i u današnje vrijeme u sklopu balkanologije zanimljiv način razmatranja povijesti Balkana kroz tri razine povijesne analize  i inzistiranju na zajedničkom kulturnom sustavu vrijednosti Balkana kojega je nastojao demonstrirati povjesničar Trajan Stojanović. (41) Retrospekcija ili pak novo čitanje starijih historiografskih koncepcija ipak nije bit knjige Zrinke Blažević, pa ovo spominjanje ipak dolazi tek kao usputna opaska možda vrijedna razmatranja.
      Nedostatak teorijskih rasprava u hrvatskoj historiografiji usmjerenih prema novim obrascima i njenim primjenama preklapaju se i s ponekad neopravdanim, a prečesto generalizirajućim stavom nekih povjesničara prema novim i suvremenim tendencijama koje se najčešće skupno nazivaju poststrukturalističkim/postmodernim. Razlog tome je ponekad i opravdan prigovor da su teorije tek same sebi svrha, odnosno da u praksi ne vode prema konkretnim istraživanjima ili korespondiraju s inicijalnom težnjom istraživanja vrela. Osim toga, kao što i sam Georg Iggers postavlja legitimno pitanje, dok teorije o postmodernoj historiografiji postoje, pitanje je „da li postoje i postmoderni oblici istoriografije“ (st. 93). Za razliku od toga, knjiga Zrinke Blažević ukazuje nam na slojevitost, međupovezanost i korisnost određenih modela, kao što je najnovija usmjerenost prema povijesti emocija ili neuropovijesti. Tradicionalno s pokretom Annales povezano proučavanje povijesti mentaliteta koje je, moglo bi se reći od samih svojih početaka, predstavljalo ambivalentnu točku istraživanja, jer su upravo mentaliteti postali jedan od najjačih karakteristika tog francuskog historiografskog pokreta, ali pritom nikada nisu u teorijsko-konceptualnom smislu u kontinuitetu proučavani na isti način na koji je primjerice povijesna demografija. Međutim, upravo kroz neuropovijest, povijest emocija i povijesnu antropologiju (što je u odnosu na potonje demonstrirao i André Burguière (42)), Blažević pronalazi modus novog oživljavanja i teorijskog osposobljavanja proučavanja povijesti mentaliteta, koji bi mogli dokinuti barem djelomično stalnu boljku tog teško „mjerljivog“ i empirijski udaljenog područja.
      Zrinka Blažević preko translacijskog obrata ustvari zastupa pluralitet teorijskih paradigmi, te ih nastoji usustavljeno primijeniti na određena pitanja, područja i teme. Dok u slučaju povijesti Balkana donosi programatski spis vlastite vizije razvoja jednog područja, kada je riječ o imagologiji, radi se uglavnom o nadograđivanju, dodatnom transdisciplinarnom približavanju s povijesnom znanošću, te inovativnoj primjeni različitih teorijskih modela. Slijedeći to, Blažević tako primjerice nastoji ponovno definirati ključne pojmove kao što su predodžba, identitet i alteritet te potom analitički orijentirano imagološko istraživanje dodatno senzibilizirati prema suvremenim koncepcijama koje su proizišle iz lingvističkog i kulturnog obrata. Tako i knjiga Prevođenje povijesti ponovno ukazuje nadalje na nužnost inter- i transdisciplinarne paradigme, ali i na kompleksnost koju takva analiza zahtijeva. Blažević pritom nisu strani oslonci ni književnost ili film, pa referirajući se na film The Go-Between (1970.) dodiruje zanimljivu poveznicu ovdje razmatranih djela. Osim što koncepcijski film (nastao prema književnom predlošku Lesliea Polesa Hartleya) odudara od intrigantne uvodne rečenice „povijest je strana zemlja: ondje se stvari rade drugačije“, jer su povijest i sadašnjost neraskidivo prepletene, ali zasebno poznate i jasne (dapače, moguće je tvrditi da je u filmu „okvir“ prošlosti jasniji). Film redatelja Josepha Loseya i scenarista Harolda Pintera otvara drugačiji pogled prema Rüsenovom shvaćanju narativnosti povijesti. Naime, za razliku od stripa Vusi Goes Back, u kojem je povijest „ispričana“, The Go-Between predstavlja neoblikovani narativ prošlosti, koji dakle čitavim vremenom trajanja upravo zahtijeva povijesno razmišljanje. (43)  
      U kontekstu današnje historiografije knjige poput već spomenute Carrove, ali i mnogo suvremenije kao što su Braudelovi „pogledi“ na povijest (Ecrits sur l’Histoire, I. iz 1969. i II. iz 1990.) i Hobsbawmova On History (1997.) nešto su rjeđe, a po svojem pristupu nastoje izbjeći determinizme kakvi su u ranije vrijeme, naročito kod polemički intoniranih tekstova u duhu Braudela, bili u određenom obliku običaj. Već krajem 20. stoljeća je raslojavanje historiografskih pravaca i škola, pojedinih pristupa i metoda, uskih sustava, ali i u, društveno širem smislu, ideologija i svih ekskluzivističkih ili dogmatski intoniranih teorijskih obrazaca, očito. Moderna se historiografija u 21. stoljeću kreće u različitim smjerovima s manje ili više međuovisnosti; zadatak povjesničara je, prije svega, pratiti u što širem smislu te različite razvojne putove, pronalaziti poveznice i pomoću teorija ili koncepcija prevladavati ranije ucrtane granice. U tom nas smislu ovdje razmatrane tri knjige dalje potiču, provociraju, usmjeravaju. Govore nam o važnosti sustavnih istraživanja, ukazuju na to kako se nacionalne historiografije mogu preklapati ali i, uslijed drugačijeg političkog, ekonomskog, kulturnog i općedruštvenog razvoja, razilaziti, a da je pritom važno slijediti razvojne korake (Iggers). Bilo da se radilo o individualnim tematskim, žanrovskim ili teorijskim privrženostima ili o sustavnim timskim projektima koji su interdisciplinarni ili transdisciplinarni, važnost disciplinske (povijesno-teorijske, a nadasve znanstvene) matrice (Rüsen) pruža čvrst oslonac, polazište za daljnje nadograđivanje teorijskim paradigmama i, još važnije, suvremenim putovima povezivanja različitih novih ostvarenja znanosti uz uvijek kritičku nit vodilje etabliranih teorijskih obrazaca (Blažević). Sve su tri razmatrane knjige dakako i limitirane, jer, unatoč želji da budu korisne široj struci i srodnim znanostima, same po sebi i svojoj formi nose određena ograničenja. Tako nema primjerice spomena tzv. digital history, načina prezentacije i reprezentacije prošlosti koji je u današnje vrijeme sve raširenije raspravljan u Sjedinjenim Državama i Europi, a koji sa sobom donosi čitav set pitanja koja se odnose kako na do sada etabliranu shematizaciju povijesti, tako i na područja teorije povijesti, metodologije i tehnike povijesti. (44) Ako se i može reći da su zastupnici tzv. „Cliometrics“ i Emmanuel Le Roy Ladurie bili u krivu kada su govorili o tome da će povjesničari postati programeri, danas te procjene pronalaze izmijenjene, ali interesantne rezonancije upravo na području digitalne povijesti. A upravo ovaj primjer jasno ukazuje koliko je kompleksno i nedostižno razgranato današnje razvijanje povijesne znanosti. Postavi li se pitanje kako dalje, nakon toliko „obrata“ i izmjena paradigmi u znanosti, odgovor mora biti barem djelomično jasniji upravo iz tri ovdje razmatrana djela. Na primjeru knjige Zrinke Blažević vidno postaje koliko je daleko doseglo umnožavanje različitih teorijskih obrazaca, a da je pozicija povjesničara-istražitelja pritom i dalje ostala jasna. On nužno vrši odabir i selekciju, odustajući od bilo kakve težnje za totalitetom, u današnje se vrijeme usmjerava više nego prije na probleme, koncepte ili strukture, težeći na interdisciplinarnim i transdisciplinarnim paradigmama ne kao nekim daljnjim stupnjevima razvoja, već kao elementima koji istraživača u kružnoj potrazi vode od disciplinarne matrice dalje kroz teorijsko-metodološko područje (putujuće teorije) različitih obrata i smjerova, ali najzad – ako je istraživačko pitanje problemski postavljeno – natrag u sferu disciplinarnog. Zbog takvog cirkularnog odnosa Rüsenova matrica može predstavljati osnovnu, ishodišnu – ali i završnu točku. Isto tako, taj odnos dopušta i nadogradnju kakvu zastupa Blažević, ali i brojne druge potrebne nadogradnje. Na kraju, pregled i sinteza pisanja povijesti kroz prošlo stoljeće ukazuje nam poput kompasa, koje su teorije i koncepcije možda spremne za revalorizaciju, reinterpretaciju ili uvođenje u našu historiografiju. Sve to vodi do jednog ili nekoliko planova, nekoliko „programa“ historiografije, koji, kako nam pokazuju knjige Iggersa, Rüsena i Blažević, moraju i mogu biti inkluzivani, teorijski i disciplinarno širokog zahvata, ali s pravilnim istraživačkim pitanjima i ciljevima. Na taj način i hrvatska historiografija može, prihvaćajući, kritizirajući, prilagođavajući i držeći se znanstvenosti, a povrh svega društveno odgovorno – pronaći nove načine povijesne spoznaje, dohvatiti „bijele mrlje“ historiografije te imati važniju ulogu u široj javnosti.  
 
Filip Šimetin Šegvić

————————————————————————————————————————————————————————————

1) Judith Surkis, Gary Wilder, James W. Cook, Durba Ghosh, Julia Adeney Thomas, Nathan Perl-Rosenthal, „AHR Forum: Historiographic ‘Turns’ in Critical Perspective“, American Historical Review 117/3 (2012.), 698–813.
2) Marc Bloch, Apologija historije (Zagreb: Srednja Europa, 2008.), 48.
3) Edward Hallett Carr, Što je povijest? (Zagreb: Srednja Europa, 2004.).
4) U slučaju Blocha, njegova je Apologija na određen način osuđena istovremeno na trajnu aktualnost, ali i zastarjelost. Ona je generacijama bila i bit će uporišna točka svih povjesničara-znanstvenika i povjesničara-istraživača, te po svojem općem pristupu usmjerenu prema čovjeku, dakle historijskoj znanosti o čovjeku i čovjekovom djelovanju u prošlosti, trajno referentno djelo, mjesto inspiracija i poticaja. Međutim, koliko god osnovna pitanja kojima se Bloch bavi i odgovara i danas predstavljaju izazov, toliko mora biti jasno da je u daljnjih pola stoljeća razvoja historijske znanosti otvoreno izuzetno mnogo „prozora“ i „vrata“ kojih se Apologija nije niti mogla, u vrijeme kada ju je Bloch koncipirao, doticati. O Blochovoj Apologiji, osim predgovora J. Le Goffa i pogovora D. Roksandića (objavljenih u hrvatskom izdanju), potom uvodnih predgovora u drugim prijevodima (F. Graus za češko izdanje 1967. te naročito A. Gurevich za rusko izdanje 1986.) te interesantnog teksta E. Blocha u francuskom izdanju (1999.), vidi također prikaze i rasprave: Branimir Janković, „Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, prevela Jagoda Milinković, Srednja Europa, Zagreb 2008, 183 str.“, Historijski zbornik LXII/2 (2009.), 569-573; Božena Glavan, „Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, prevela s francuskog Jagoda Milinović. Zagreb: Srednja Europa, 2008., 183 str.“, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 48 (2010.), 439-440; Nikolina Šimetin Šegvić, „Marc Bloch: Apologija historije ili zanat povjesničara. Zagreb: Srednja Europa, 2008.“, Pro tempore 8-9 (2010.-2011.), 387-391.
5) Posebno je pritom intersantna rasprava F. Hameršaka i B. Jankovića na stranicama Historijskog zbornika. Vidi: Filip Hameršak, „Kako (pro)čitati Promišljanje historije? (uz hrvatski prijevod knjige Keitha Jenkinsa i Okrugli stol «Historijska znanost prije i poslije postmoderne»)“, Historijski zbornik LXIII/1 (2010.), 321-328; Branimir Janković, „Kakva sve historija može biti? Uz Hameršakovo čitanje Jenkinsove knjige Promišljanje historije, Zagreb 2008, 107 str.“, Historijski zbornik LXIII/2 (2010.), 573-590.
6) Povjesničarka Natalie Zemon Davis ponudila je vjerojatno u metodološkom i koncepcijskom smislu (za tadašnje vrijeme tj. 1990-e i rane 2000-e) najbolji pristup modernim tendencijama, nastojeći uz pomoć lingvističkog i kulturnog obrata dodatno izoštriti analitičku ili pak filozofski-smisaonu dimenziju vlastitog rada. O tome vidi prvenstveno: Natalie Zemon Davis, A Passion for History. Conversations with Denis Crouzet (Truman State University Press 2010.) te Dijalog s povodom 4: Putujući između margina i centra (Zagreb: FF Press, 2012.); Maja Crnjac, „Mikrohistorija i Natalie Zemon Davis“, Povijesni prilozi 42 (2012.), 329-356.
7) Emmanuel Le Roy Ladurie, Le territoire de l’historien (Paris: Gallimard, sv. I – 1973., sv. II – 1978.).
8) Danas se, s druge strane, može govoriti o povratku kvantitatitativne povijesne analize, ali provođene kroz drugačije definirane pomoćne discipline. Primjer za to je u Hrvatskoj već dobro razvijena i etablirana povijesna demografija, a naročito digitalna povijest u novije vrijeme otvara drugačije mogućnosti primjerice arhivskog pretraživanja, uređivanja ili sustavnog obrađivanja velikih količina podataka. Vidi primjerice: Božena Vranješ-Šoljan, „Kvantitativne metode u povijesnim istraživanjima. Osvrt na nove primjene kvantitativnih metoda u ekonomskoj i socijalnoj povijesti“, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 15 (1982.), 235-241; Alica Wertheimer-Baletić, Stanovništvo i razvoj (Zagreb: Biblioteka Gospodarska misao, Zagreb 1999.); Vladimir Stipetić – Nenad Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske (Zagreb – Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2004.).
9) To dakako ne znači niti da su kvantificirajuće metode analize vrela u povijesti isključivo vezane uz „velike narative“ ili narativnost općenito, niti da te metode zapostavljaju određene sporedne, marginalne elemente ili one na mikrohistorijskoj razini. Vrlo dobar je primjer historijska demografija, koja je u Hrvatskoj do danas pa unatrag nekoliko desetljeća ostvarila bitne rezultate kako za istraživače nacionalne povijesti općenito, tako i primjerice za lokalne povjesničare.
10) Za primjer treba uzeti samo F. Braudela, koji je, osim što je pojmove kao što su „dugo trajanje“, „totalna historija“ i sl. koje je konstantno razvijao, prilagođavao i mijenjao, a da je pritom objašnjenje na teorijskoj razini tih pojmova često odudaralo od vlastite Braudelove primjene u konkretnom istraživanju. O tome vidi između ostaloga: Cheng-Chung Lai, Braudel’s Historiography Reconsidered (University Press of America, 2004.) kao i prevedeni članak istoga autora „Preispitivanje Braudelovih predodžaba i metodologije“, Pro tempore 8-9 (2010-2011), 84-104. Ovaj je argument naročito vidljiv iz Braudelovog pisanja o „dugom trajanju“, koncepciji koju je u poznatom članku objavljenom u časopisu Annales („Histoire et sciences sociales: La longue durée“, 1958., hrv. prijevod Časopis za suvremenu povijest, 15/2 (1983.)) predstavio u programatskom smislu. U najpoznatijim Braudelovim djelima, od knjige Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II (prvo izdanje 1949.) do trotomne edicije Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća i Identiteta Francuske (1986.), Braudel svoju koncepciju mijenja i podešava. Iako je to u vrijeme njegova života izazivalo stalne rasprave i kritike, pokazat će se da je koncepcija dugog trajanja i danas, u vrijeme primjerice „globalnog obrata“ izuzetno potrebita upravo zbog svoje teorijski fluidno konstruirane matrice koja je inkluzivna.
11) Misli se tu na odgovornost koju povjesničari imaju spram vlastitoj disciplini i društvu općenito. Hayden V. White, „The Burden of History“, History and Theory 5/2 (1966.), 111-34.
12) Georg G. Iggers, „Uvod“, Pro tempore 8-9 (2010-2011), 400-414 te „Razgovor“ u istom časopisu 415-419. Također, vidi vrlo jezgrovit i informativan tekst u nastavku Iggersove knjige: Mihael Antolović, „Pogovor: Georg G. Igers – istoričar istoriografije“, u: Istorijska nauka u 20. veku, 163-174.
13) Charles-Olivier Carbonell, Istoriografija-šta znam? (Beograd: Plato, 1999.).
14) Vidi također i hrvatski prijevod: Oto Luthar, Majstori i muze (Zagreb: Naklada MD, 2002.).
15) Georg G. Iggers, „The image of Ranke in American and German historical thought“, History and Theory 2/1 (1962.), 17-40; Georg G. Iggers – James M. Powell (ur.), Leopold von Ranke and the Shaping of the Historical Discipline (Syracuse University Press, 1990.).
16) Georg G. Iggers, „Marxism and Modern Social History”, u: New Directions in European Historiography, ur. Georg G. Iggers (Middletown, Conn., 1975.), 123-174
17) Georg G. Iggers – Q. Edward Wang – Supriya Mukherjee, A Global History of Modern Historiography (New York: Routledge, 2013.).
18) O decentriranju povijesti kao pristupu koji u historiografiju polagano ulazi od 1945. godine govori Natalie Zemon Davis ističući pomak prema radništvu i subalternom, zatim prema ženi i rodu, različitim marginalnim zajednicama ili zajednicama obilježenim po rasi/etnicitetu, kao i općenitom nastojanju da se europski pogled na svijet shvati kao jedan mogući, odnosno da se u istraživanje s jedne strane uvode globalne teme a s druge strane nastoji uključiti razna (ne-europska) gledišta. Vidi: Natalie Zemon Davis, „Decentriranje povijesti: lokalne priče i kulturni prijelazi u globalnom svijetu“, Dijalog s povodom 4: Putujući između centra i margina (Zagreb: FF Press, 2012.), 59-80.
19) Pozornost plijeni svakako značajni pristupi demonstrirani u časopisu Otium (1993-2000).
20) Mirjana Gross, Suvremena historiografija – Korijeni, postignuća, traganja (Zagreb: Novi Liber, 2001.) i dr.
21) Jörn Rüsen, „Pisanje zgodovine kot teoretski problem zgodovinske vede“, u: Vsi Tukididovi možje, Sodobne teorije zgodovinopisja (Ljubljana: Knjižnica revolucionarne teorije Krt 1990.), 75-93.
22) Dakako, pojam i koncepcija historike nisu samo predmet Droysenovih teorijskih razmišljanja. O tome: Horst Walter Blanke, Dirk Fleischer, Jörn Rüsen, „Theory of History in Historical Lectures: The German Tradition of Historik 1750-1900“, History and Theory 23/3 (1984.), 331-356.
23) Vanja Dolenec – Filip Šimetin Šegvić, „“Suština historijske metode je istraživanjem shvatiti“: Johann Gustav Droysen (1808.-2008.)“, Pro tempore 6-7 (2009.).
24) Radi se o britanskom reality-dokumentarnom serijalu Jamie’s Dream School u sedam nastavaka iz 2011. godine.
25) Vidi: Reinhart Koselleck, The Practice of Conceptual History: Timing, History, Spacing Concepts (Cultural Memory in the Present) (Stanford University Press, 2002.).
26) Hayden White, „The Question of Narrative in Contemporary Historical Theory“, History and Theory 23/1 (1984.), 1-33.
27) O tome vidi n. dj. M. Gross.
28) Alessandro Barberi, „Diskontinuitäten und Strukturbedingungen von Sinn: Eine Kritik an Jörn Rüsen“, u: Erwägen Wissen Ethik. Forum für Erwägungskultur (EWE) 22 (2011.), 495-498.
29) Hayden White, Metahistory. The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe (Baltimore-London: Johns Hopkins University Press, 1975.).
30) Gavro Manojlović, Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (Zagreb: JAZU, 1927.), I.
31) Josip Weissgerber, U svijetlu metahistorije (Zagreb: vlastita naklada, 1967.).
32) Miroslav Bertoša, Izazovi povijesnog zanata. Lokalna povijest i sveopći modeli (Zagreb: Antibarbarus, 2002.).
33) Radi se tu primjerice o: Nenad Ivić, Napulj i druga imaginarna mjesta (Zagreb: Udruga za kulturu „Gordogan“, 2009.); Drago Roksandić, Srpska i hrvatska povijest i „Nova historija“ (Zagreb: Stvarnost, 1991.); Isti, U NIN-u i Danasu (Zagreb: SKD Prosvjeta, 2011.).
34) Ovdje se posebno upućuje na seriju zbornika koja je pokrenuta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Damir Agičić – Branimir Janković (ur.), Jaroslav Šidak i hrvatska historiografija njegova vremena (Zagreb: FF Press, 2012.); Suzana Leček (ur.), Josip Matasović i paradigma kulturne povijesti (Slavonski Brod-Zagreb: Hrvatski institut za povijest-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2013.); Damir Agičić – Tomislav Galović, Nada Klaić i njezin znanstveni i nastavni doprinos razvoju historiografije (Zagreb: FF Press, 2014.).
35) Misli se prvenstveno na: Pierre Nora (ur.), Essais d’ego-histoire (Paris: Gallimard, 1986.). Na ovom je mjestu potrebno ukazati i na dvije vrlo zanimljive nedavno objavljene biografije/autobiografije francuskih povjesničara: François Dosse, Pierre Nora: homo historicus (Paris: Perrin, 2011.); Marc Ferro – Gérard Jorland, Autobiographie intellectuelle (Paris: Perrin, 2011.).
36) Zvonimir Kulundžić, Tragedija hrvatske historiografije. O falsifikatorima, birokratima, negatorima, itd… itd… hrvatske povijesti (Zagreb: vlastita naklada, 1970.); Miroslav Brandt Miroslav Brandt, Život sa suvremenicima (Zagreb: Naklada Pavičić, 1996.). Upravo je Brandtova knjiga u određenom smislu „propuštena prilika“, jer umjesto da služi kao „ispušni ventil“ kojime se autor rješava očito teško podnošljivog tereta i uvodi osobne elemente, moglo se detaljnije pojasniti koncepcijske misli, teorijska usmjerenja i preklapanja s francuskom i engleskom historiografijom, kojih je u Brandtovim radovima bilo i koji i danas predstavljaju zanimljiv odmak od tadašnje historiografske prakse.
37) Mirko Dražen Grmek, Život bolesti i povijest. Teze i razmišljanja (Zagreb: HAZU, 2000.).
38) U njemačko-austrijskoj je historiografiji rasprava o pomoćnim povijesnim znanostima, njihovoj povijesti i aktualnom stanju. O tome vidi primjerice: Toni Diederich – Joachim Oepen (ur.), Historische Hilfswissenschaften: Stand und Perspektiven der Forschung (Wien-Köln-Weimar: Böhlau, 2005.); Wolfgang Ernst, Signale aus der Vergangenheit. Eine kleine Geschichtskritik (München: Wilhelm Fink, 2013.); Eckart Henning, Auxilia Historica. Beiträge zu den Historischen Hilfswissenschaften und ihren Wechselbeziehungen (Wien-Köln-Weimar: Böhlau, 2015.).
39) Vidi: Mirjana Gross, „Dekonstrukcija historije ili svijet bez prošlosti“, Historijski zbornik LXII/1 (2009.), 165-194.
40) Vidi: Clayton Koelb, „Reading as a Philosophical Strategy: Nietzsche’s The Gay Science“, u: Nietzsche as Postmodernist: Essays Pro and Contra (SUNY Press, 1990.), 143-160.
41) Trajan Stojanović, Balkanski svetovi. Prva i poslednja Evropa (Beograd: Equilibrium, 1997.).
42) André Burguière, The Annales School: An Intellectual History (Cornell University Press, 2009.), 219-242.
43) Dvije se interesantne, iako iz tematski različitih gledišta, rasprave na temu filma i povijesti mogu naći kod: Hildegard L. C. Tristram (ur.), (Re)Oralisierung (Tübingen: Gunter Narr, 1996.); Tim Ingold (ur.), Key Debates in Anthropology (New York: Routledge, 1996.).
44) Vrlo dobar početak istraživanja područja digitalne povijesti nudi: Toni Weller (ur.), History in the Digital Age (New York: Routledge, 2013.).