Vinko Drača – prikaz knjige – Jürgen Osterhammel, “The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century”

Kontroverze moderniteta: 19. stoljeće kao doba globalnih transformacija

Jürgen Osterhammel, The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century, na engleski preveo Patrick Camiller, Princeton University Press, Princeton, New Jersey 2014, 1167 str.

Jürgen Kocka je u tjedniku Die Zeit nazvao knjigu Jürgena Osterhammela The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century jednom od najvažnijih historijskih knjiga u posljednjih nekoliko desetljeća. Svoju važnost Osterhammelov podvig opravdava već samom svojom ambicioznošću. Radi se, naime, o historijskom djelu u kojem autor na preko tisuću stranica nastoji sveobuhvatno prikazati iskustvo devetnaestog stoljeća u globalnoj perspektivi te učiniti odmak od eurocentričnih i nacionalno-komparativnih perspektiva u okviru kojih su se transformacijski procesi devetnaestog stoljeća poput modernizacije ili kolonijalizma dosad objašnjavali. Budući da djelo nastoji globalno objasniti spomenute procese i napraviti odmak od dosadašnjih jednostranih shvaćanja tih odnosa u vidu pojednostavljenog mapiranja “centara” i “periferija”, postavlja se pitanje na koji način objasniti modernitet. Ako smo epistemologiju procesa poput industrijalizacije, nastanka globalne diplomacije, emancipacije i nastanka svjetskog kapitalističkog tržišta istrgnuli iz specifično eurocentričnih ili nacionalnih perspektiva unutar kojih je dugo bila ukotvljena, moramo razviti specifično interkulturalno globalno očište kojim ćemo ih objasniti. Ovaj prikaz nastojat će odgovoriti na pitanje može li se takav pristup nazrijeti iz knjige Transformations of the World.

Knjiga je podijeljena u tri velike cjeline – prva nosi naslov “Approaches” (pristupi) i u njoj Osterhammel analizira dosadašnje pristupe devetnaestom stoljeću polazeći od pamćenja i samopromatranja. Prije ulaska u procese i događaje devetnaestog stoljeća Osterhammel odlučuje pod istraživačko i analitičko povećalo staviti sve načine na koje je u devetnaestom stoljeću kultura i povijest postala vidljivom realnošću. Muzeji, arhivi, knjižnice, objavljivanje nacionalne diplomatičke baštine i arhitektura gradova u devetnaestom su stoljeću od povijesti i kulture učinili javno dobro. Načini na koji povijest, aproprirana od društvenih elita, biva monumentalizirana unutar javne sfere zaslužuju poseban osvrt iz dvaju razloga. Prvi od njih je što je devetnaesto stoljeće doba kad brojni politički akteri, od aristokracije, preko građanstva, do radničkih, ženskih i socijalističkih pokreta, koriste povijest i kulturu za legitimaciju svojeg mjesta u društvu i propagiranje vlastitih političkih pozicija. Povijest time postaje vidljiva u javnoj sferi i po prvi put postaje područje od javnog interesa oko kojeg se vode brojne debate, što je mjesto koje je povijest zadržala sve do danas. Drugi razlog se tiče devetnaestoljetne povijesti kao objekta današnjih monumentalizacija i same prisutnosti događaja iz devetnaestog stoljeća u javnoj sferi. Francuska i Američka revolucija i kraj Prvog svjetskog rata kao simboličko rođenje i smrt devetnaestog stoljeća prisutni su u javnoj imaginaciji i u brojnim narativima povijesnog sjećanja. Njima se daje važnost prijelomnica i točaka diskontinuiteta, datuma kada su nastali novi svjetovi, a današnji politički identiteti su često kreirani na aproprijaciji ili poricanju nasljeđa tih prijelomnica. Taj simbolični značaj bitno je i odredio devetnaesto stoljeće kao prostor između kraja ancien regimea i kraja imperijalnog poretka “velikih sila” definirajući ga kao međuprostor unutar kojega se odvijaju procesi postupnog stvaranja novog i odumiranja starog, kao svojevrsnog laboratorija ideja u kojem je brojnim procesima modernizacije nastao suvremeni svijet. Ako je taj period i imao svoje cul-de-sacove u danas s pravom odbačenoj kolonijalnoj politici i jingoističkoj diplomaciji topovnjača, te pogreške se također smatraju bitnima za suvremeno poimanje političkih identiteta. Primjer za to je način na koji su intelektualna opozicija kolonijalizmu i izvještaj Rogera Casementa o zvjerstvima počinjenima u takozvanoj “Slobodnoj Državi Kongo” ukorporirane u narativ europske političke povijesti kao argumenti u prilog tezi da su emancipatorne zasade prosvjetiteljstva ostale prisutnima u europskoj javnosti čak i u razdoblju najizrazitije kolonijalne eksploatacije svijeta. Za Osterhammela pisanje povijesti devetnaestog stoljeća počinje i završava njegovim opisivanjem kao fenomena povijesnog sjećanja bilo da se radi o suvremenom povijesnom pamćenju devetnaestog stoljeća ili o ulozi koju je povijesno pamćenje imalo u devetnaestoljetnim društvima.

U druga dva poglavlja prvog dijela autor nastavlja propitivanje pristupa predmetu proučavanja i analizira prostornu i vremensku komponentu pojma devetnaestog stoljeća. Paralelno s prostornim i temporalnim demarkacijama, Osterhammel govori o mjestima koje su prostor i vrijeme imali u brojnim kulturnim i intelektualnim horizontima dugog devetnaestog stoljeća. Što se tiče temporalne dimenzije, izrazita pažnja je posvećena činjenici da je devetnaesto stoljeće bilo stoljeće u kojima su različita poimanja vremenskog toka supostojala te da je to bilo prvo stoljeće u kojem su i vrijeme i prostor standardizirani – prvo kroz međunarodne vremenske zone, drugo kroz nastajanje cjelovitih geografskih prikaza svijeta. Doduše, letovi u svemir i satelitske slike koji će nam postati dostupni u drugoj polovici dvadesetog stoljeća još će jednom znatno promijeniti naše shvaćanje prostora i udaljiti ga od linearnih devetnaestoljetnih poimanja. Smještanjem povijesnog identiteta, prostora i vremena kao globalnih devetnaestoljetnih fenomena, Osterhammel također naglašava modernizaciju kao proces koji je nastojao na ovim fundamentalnim razinama univerzalizirati odnos čovjeka i njegovog prostora-vremena, odnosno definirati čovjekovo mjesto u svemiru i u odnosu na njega postaviti pretpostavke zajedničkog humanističkog identiteta i zajedničke slike svijeta.

Drugi dio Osterhammelove knjige koji nosi naslov “Panoramas” (panorame) evocira filmsku tehniku snimanja kojom određeni prostor polako “otkrivamo” kamerom, pogledom prelazeći preko široke, statične slike na kojoj strukture i krajolici dominiraju nad detaljima. Takva je i svrha ovog poglavlja u kojem se nastoji prikazati svojevrsna mizanscena na kojoj će se odviti procesi koje nazivamo devetnaestim stoljećem. Naglasak knjige se ovime braudelovski udaljava od kronologije događaja – autor se hvata u koštac s kompleksnom problematikom semantike prostora i aktera koji se u tom prostoru nalaze. Pojmovi poput grada, pograničja, carstva i nacije-države su ovdje pažljivo skrutinizirani i Osterhammel često poseže za klasifikacijskim modelima gotovo linneanskog tipa i svrstavanjem društvenih i političkih kompleksnosti na weberijanske idealtipove. Iako takvi postupci mogu često prijeći u redukcionizam, ovdje oni služe lakšem razumijevanju, a ponegdje i problematiziranju pojmova koji se unutar historijske znanosti često koriste. Osterhammelov tretman pojma “pograničje” (“frontier”) je ovdje problematiziran tako da se nastoji induktivno pobrojati politike osvajanja, ekskluzije i prožimanja koji karakteriziraju pograničje te historijski prepoznati kako su procesi transformacije pograničja vezani uz ulogu koju su ti teritoriji imali u procesima kolonizacije, teritorijalne ekspanzije ili društvene i ekonomske transformacije.

Na sličan su način problematizirani i carstva, nacije i države. Osterhammel bježi od esencijalizacije tih pojmova kao i od tendencije da se devetnaesto stoljeće shvaća kao stoljeće nacija, već u globalnoj perspektivi detektira supostojanje mnogih raznolikih modela političke organizacije. Također, problematizirajući te “preddržavne” političke strukture autor im nastoji ne pridavati “predmoderni” ili “dekadentni” karakter te na nekoliko mjesta osporava, na primjer, uvriježene eurocentrične predodžbe o Osmanskom Carstvu kao bolesniku na Bosporu, ističući kako je, u trenutku kad su Rusko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija već nestali s političke karte, u Topkapiju još uvijek suvereno vladao Sultan.

Uz aktere drugi dio mizanscenske strukture su i globalni uvjeti života u devetnaestom stoljeću, demografija i revolucije koje se i danas smatraju procesima koji su definirali taj period svjetske povijesti. Osterhammel nastoji pokazati što je moguće veću panoramu demografskih promjena, promjena u uvjetima života i političkih prevrata, stavljajući naglasak na specifične slučajeve diljem svijeta. Tu postaje razvidan jedan od glavnih problema knjige – vođen svojim istraživačkim afinitetima i ograničenjima, Osterhammel se fokusira samo na nekoliko globalnih centara: Zapadnu Europu, Sjedinjene Američke Države, Rusiju, Egipat, Osmansko Carstvo, Indiju, Kinu i Japan. Većina analize (uz povremeni honorable mention latinoameričkih država) ograničit će se na različita iskustva i kontakte između ovih centara i njihove manje ili više detaljno opisane kontakte s periferijom. Naravno, to ne treba uzeti kao nedostatak same knjige, ali globalna historija koju piše samo jedna osoba uvijek će davati pomalo asimetričnu sliku. Neka područja će se tako nalaziti u izrazitom fokusu (kolonijalna politika britanske krune u Indiji i Egiptu), a neka poput britanske kolonijalne politike i otpora koje je izazivala u Kanadi (pobune 1837. i 1838. imale su dalekosežne posljedice za Kanadu i Sjedinjene Države) predstavljat će slijepe točke jedne inače detaljne analize. Neki dijelovi pozornice nam tako nažalost još uvijek ostaju obavijeni tamom.

Posljednje poglavlje prije zaključka nosi naslov “Themes” (teme ili uzorci) i u njemu Osterhammel u sedam manjih cjelina identificira sedam ključnih polja na kojima se proces moderniteta odvija. Polja opisana u knjizi su energija i industrija, rad, mreže, hijerarhije, znanje, civilizacija i ekskluzija te religija. Nijedno od polja se pritom ne promatra izolirano, niti se ijedno od njih smatra jedinom determinantom procesa koji se odvijaju na ostalim poljima. Modernitet je tako opisan kao etapa koja se odvija na svim područjima ljudskog života, no njegov utjecaj nije posvuda jednak. Također, Osterhammel opisuje i postojanje takozvanih “rupa” ili “diskontinuiteta” u mrežama globalnih procesa čime naglašava da utjecaj modernizacije nije nipošto bio globalan niti totalan. Ako su pojedini procesi transformirali svijet i svojim utjecajem zadirali u najizoliranije kutke svijeta, to ne znači da nije postojao jednako intenzivan otpor tim procesima koji nije bio statičan već se razvijao usporedo s njima. Prikaz povijesti devetnaestog stoljeća koju Osterhammel ovdje daje daleko je od jednostranog, kronološkog puta prema suvremenosti. Umjesto toga radi se o fino satkanoj povijesti veza između različitih aktera, veza koje su se nekad prekidale da bi se potom ponovno uspostavljale. Nekad je njihov karakter bio određen jasnim asimetrijama moći, a ponekad se radilo o ravnopravnom transferu, dok se u većini slučajeva radilo o intenzivnom pregovaranju između tih strogih kategorija, upravo zbog činjenice da apsolutna hegemonija u odnosima nigdje nije bila ni ostvariva niti osobito poželjna.

Osterhammel svoju knjigu završava mišlju o tome kako su transformacije svijeta u devetnaestom stoljeću tekle paralelno s refleksijom o tim transformacijama. Ono što je aktere modernizacije činilo “modernima” ili čak “revolucionarnima” možda je upravo bila njihova svijest da provode transformaciju svoje okoline i da je ta transformacija intencionalan odjek njihove želje da promijene svijet. Činjenica da je takva teleološka transformacija imala i brojne negativne efekte, ne znači međutim da je negativan ishod bio jedini moguć. Globalna historija kakva je iznesena u knjizi The Transformation of the World naglašava svu kompleksnost tehnoloških, društvenih i političkih transformacija koje su obilježile devetnaesto stoljeće te naglašava kako naizgled istovjetni procesi u različitim društvenim kontekstima mogu imati različita lica i raznolike posljedice. Također, jedan od zaključaka koje knjiga nameće je razlika u trajanju tih transformacijskih procesa. U nekim društvima isti tip procesa je proveden u kratkom razdoblju, dok je negdje drugdje napredovao polaganim koracima. Ponegdje su procesi doživjeli regresiju na prijašnje stanje, a ponegdje su poprimili radikalno drugačije značenje, kao što se dogodilo s pojmom civilizacije, koji je od partikularne distinkcije postupno učinjen univerzalnim pojmom. Transformacije, reforme i revolucije samim time prestaju biti strogo odvojeni i univerzalno važeći pojmovi. Semantička mnogostrukost pojma “transformacije” samim time postaje jedno od ključnih mjesta Osterhammelove knjige. Drugo ključno mjesto je naglašavanje činjenice da je devetnaesto stoljeće zadržalo svoju prisutnost u dvadesetom, pa i dvadeset i prvom stoljeću, usprkos činjenici da su službena historiografija i javni konsenzus 1918. godinu proglasili njegovim krajem. Mnogi pojedinci stasali u tom stoljeću nastavili su djelovati sve do dvadesetog stoljeća, pojedine institucije zadržale su svoj kontinuitet do danas, a pojedine mreže kulturnih, političkih i ekonomskih transfera su se možda transformirale i intenzivirale no nipošto nisu nestale. Globalna perspektiva povijesti devetnaestog stoljeća kakvu Osterhammelovo djelo nudi prije svega nam osvještava krhkost granica: bilo da se radi o prostornim granicama koje demarkiraju države i kontinente, bilo da se radi o temporalnim granicama koje dijele povijest na epohe i etape, bilo da se radi o kulturnim granicama koje nastoje fiksirati pojmove kojima opisujemo stvarnost.

Vinko Drača