Tomislav Žigmanov – O “Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca” i kulturnoj situaciji Hrvata u Vojvodini

 

Riječ na predstavljanju Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca na Festivalu povijesti – Kliofest 9. svibnja 2018. u Zagrebu

 

 

Kao i u životu, valja nam i o fenomenima kulture gdjekada postaviti temeljna pitanja, pitanja koja smjeraju na odgovore koji dublje i svestranije osvjetljavaju i tumače određenu temu. Jedno takvo, kada je riječ o Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca o kojemu je sada riječ, jest i što on predstavlja u kontekstu ukupne kulturne situacije Hrvata u Vojvodini, to jest što sve Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca znači kada je u pitanju naša kulturna situacija?

 

 

Prije negoli dademo odgovor na tako postavljeno pitanje, moramo znati kakva je to kulturna situacija Hrvata u Vojvodini. Ona je s jedne strane posljedica dugotrajućih i pluralnih povijesnih procesa, a u sadašnjosti je još određuju aktivnosti i procesi koji kulturne institucije i ustanove poduzimaju, kao i ono što brojni pojedinci čine na planu kulturnoga stvaralaštva. Drugim riječima, kulturna situacija Hrvata u Vojvodini danas svoje ishode duguje iz povijesti baštinjenih bogatih sastavnica, a narav i sadržaje onoga što zatičemo u sadašnjosti rezultati su i kreativnih djelatnosti svih subjekata kulturne scene.

 

 

Kada je riječ o povijesti, kulturnu situaciju vojvođanskih Hrvata nedvojbeno određuje sljedeće:

 

 

1. ona je, prije svega, bez obzira što se to danas znade osporavati, dugovjeka – gotovo da se, napose kada je riječ o Srijemu, u kontinuitetu može pratiti od stoljeća sedmoga, a u Bačkoj ona postoji još od predturskoga razdoblja;
2. kultura vojvođanskih Hrvata je bogata – i u materijalnome – ono što su stvorile ljudske ruke (graditeljstvo, uporabni predmeti, oruđa…) i u nematerijalnome njezinome dijelu – ono što je posljedica ljudskoga duha (prakse, izrazi, znanje, vještine…);
3. ona se u ovdašnjih Hrvata ostvarivala u pluralitetu svih poznatih kulturnih praksi – od običaja do umjetnosti i znanosti, koji su tvorili kako anonimni pojedinci tako i u suvremenosti stvaralačke osobnosti općesvjetskih dosega;
4. kao takva, dakle dugovjeka, bogata i pluralna, ona je, međutim, uvelike ostala nepoznata ne samo nama baštinicima nego i onima s kojima smo živjeli i s kojima danas živimo, dakako iz različitih razloga – nama iz razloga što nismo uspjeli uspostaviti institucije sjećanja, ili preciznije rečeno, drugi su nam onemogućavali izgradnju sjećanja, a poradi lakšega tlačenja, manipuliranja i instrumentaliziranja, jer onaj čovjek, vrijedi zapamtiti, koji nema bogate sadržaje u svojoj svijesti i sastavnice vlastitoga identiteta, zacijelo je lak plijen u društvenim odnosima;[1]
5. zrake svjetlosti, prve pionirske korake na planu iznošenja na vidjelo pojedinih, dakle ne cjelovitih, i ne uvijek točnih sadržaja iz povijesti, djela su samoprijegornih pojedinaca – od Ivana Antunovića pa do Ante Sekulića, da spomenemo poimence ovom prigodom prvu i posljednju osobu u tome časnome nizu naših uzoritih predšasnika, koji su djelovali izvan prikladnih institucija, bez gotovo ikakve materijalne potpore i često u društveno nepovoljnim okolnostima.

 

 

I to je ono što je naslijeđeno – bogata baština koja je slabo istražena i još slabije prezentirana. To je za posljedicu imalo sljedeće – znanje Hrvata u Vojvodini o samima sebi bilo je skromno, unutar sebe parcijalno i rascjepkano, sezalo je do nekoliko generacija unazad, snažno zavičajno i lokalno određeno… I to je ono čega su bili svjesni svi oni koji su sanjali, maštali i, na koncu, započeli razgovarati o potrebi stvaranja jedne sume znanja o onome tko su sve i što su sve bili i danas jesu podunavski Hrvati, u brojnim segmentima društvenoga života.

 

 

Sretna okolnost u tim vremenima – to je vrijeme početka trećeg milenija, vrijeme velikih nada i očekivanja, napose u Srbiji i među nama Hrvatima – jest ta što je u tim razgovorima sudjelovao relativno veliki broj ljudi i to različitih generacija – od onih najstarijih, kao što su bili Lazar Merković, Josip Buljovčić i Josip Temunović, pa do onih koji su pripadali najmlađem naraštaju, kao što smo u to vrijeme bili kolega Bačić, moja neznatnost i Petar Vuković. Svi smo mi iza sebe već imali iskustva suradnje u zajedničkim pothvatima, kao što su, recimo, rad u Hrvatskome uredništvu Radio Subotice ili u subotičkom dvotjedniku Žig tijekom 1990-ih godina. Drugim riječima, svi smo se među sobom od ranije znali, imali smo veoma slične uvide o potrebi pristupa izrade sume znanja ovdašnjih Hrvata o samima sebi te istu svijest da se jedan takav naum može jedino ostvariti kao zajednički pothvat velikog broja pojedinaca. Istina, do razmimoilaženja je na samome početku došlo po pitanju načina ostvarenja postavljenog cilja, gdje su oni mlađi i, vjerojatno, hrabriji, očitovali više upornosti i, na koncu, uspjeli u svojemu naumu.

 

 

I danas smo ovdje – predstavljamo 13. svezak, o čemu su nas iscrpno izvijestili kolege Slaven Bačić i Mario Bara, a u kontekstu kulturne situacije Hrvata u Vojvodini danas, mislim da se, kada je riječ o važnosti projekta Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, može govoriti, i to bitno pozitivno, u nekoliko područja i na nekoliko razina:

 

 

Istaknut ćemo na početku otklone koji se mogu iščitati iz ravni neposrednih rezultata. Kao prvo, ovdje navodimo da se putem rada na Leksikonu očituje takav pristup u obradi predmeta – ukupna pregnuća i ostvaraji Hrvata na ovome području, koji ide ka usustavljivanju znanstvenih nastojanja. Drugi, pak, njegov značaj jest taj da se, osim sustavnosti, realizacijom Leksikona u hrvatskoj zajednici očituje i stalnost znanstvenih napora. Do pojave se Leksikona znanosti, zbog odsutnosti sukladnih institucija i istovrsnih znanstvenih projekata, pristupalo ad hoc i od strane pojedinaca. S treće strane, imponira broj ljudi koji su se do sada okupili oko ovoga projekta – više od 150. Dodatna je vrijednost što oni dolaze iz tri države – Srbije, Hrvatske i Mađarske, čime je izvršena integracija znanstvenika unutar hrvatskog i manjinskog korpusa. Posebno ističemo da je znatan broj mladih i do pojave Leksikona neafirmiranih znanstvenika i publicista (npr. Mario Bara, Ljubica Vuković Dulić, Tamara Štricki Seg), čime se osigurava perspektiva naših znanstvenih nastojanja.

 

 

Ukoliko, pak, promatramo Leksikon sa strane sadržajnih rezultata, onda također zatičemo dvije važne značajke koje do sada nisu postojale u kulturnom životu hrvatske zajednice u Vojvodini. Prva proistječe iz njegove intencije: riječ je o tomu da se cjelovito obuhvati i leksikografski obradi ukupno trajanje Hrvata na tome prostoru. Druga se, pak, odnosi na posljedice metodskoga dijela: u Leksikonu se, osim sintetskih napisa i istraživačkih napora glede posve novih spoznaja, čine i stalne kritičke provjere podataka i činjenica iz postojećih, ne previše brojnih i razasutih, zapisa. Na primjer, u svakom se broju o onome „znanome“ isprave više desetaka netočnih podataka ili činjenica. U tom smislu, osim povećane pouzdanosti, realizacijom ovoga projekta, dobiva se kritički utemeljenija i objektivnija sliku svega relevantnoga o Hrvatima na ovome zemljopisnome prostoru.

 

 

Sljedeća skupina značajki odnosi se na posredne posljedice i postignuća. Kao prvo navodimo da se na ovaj način radikalno ne samo unapređuje autorecepcija – a to je posjedovanje vlastite slike o sebi samima, to jest znanje o sebi samima, već i autoreprezentacija Hrvata u Podunavlju – to je vlastita slika koju si sami stvaramo i koja može poslužiti da se znanje prenese drugima. Drugo, započeta su i ostvarena znanstvena istraživanja koja do sada nisu postojala – istaknut ćemo da je, uz rad na Leksikonu, naglo povećan broj objavljenih znanstvenih i stručnih radova u periodici u Hrvatskoj i Vojvodini, to jest Srbiji, objavljeno više od deset znanstvenih zbornika i publikacija na zavičajne kulturne i povijesne teme, čime se ozbiljno ostvaruje prijeko potrebno širenje visoke kulture u hrvatskoj zajednici izvan područja ograničenoga beletristikom i integracija putem znanosti u hrvatski i srbijanski kulturni prostor. Na koncu, ali ne i najmanje važno izravno „čedo“ Leksikona je i Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

 

 

Sve je to pridonijelo da su Hrvati u Podunavlju postali predmetom interesa šire javnosti – to nije više tek razdragana skupina koja umije samo pjevati, plesati i prigodničarski se okupljati na veselicama, već se prikazuju i kao zajednica koje može iznositi leksikografske projekte. Kao takvi, premda spadaju među najslabije institucionalno razvijene, jedina su manjinska zajednica u Vojvodini i prva hrvatska zajednica izvan Republike Hrvatske koja se može pohvaliti radom na vlastitom leksikonu!

 

 

I da zaključimo, važnost ovoga projekta za kulturnu situaciju vojvođanskih Hrvata zrcali se, kao što smo vidjeli, kroz posljedice, bilo izravne bilo neizravne, koje on proizvodi. Među njima ističemo sljedeće kao najvažnije: njegovom se realizacijom umanjuje jedan broj spomenutih nedostataka – od onih da se počela drukčije profilirati društvena struktura Hrvata u Vojvodini na mikrorazini, i to u dijelu koji se odnosi na znanost, preko osnaživanja autorecepcije i autoreprezentacije, do povećanja interesa za hrvatsku zajednicu iz Vojvodine kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj.

 

 

Kao drugo, postupno se dobiva cjelovita slika o podunavskim Hrvatima, koja će na koncu biti, u odnosu na postojeću, ne samo proširena nego i produbljena. Kao treće, radom na Leksikonu čvršće i postojanije se oformljuju znanstvene aktivnosti unutar hrvatske zajednice.

 

 

Kao četvrto, na ovaj način radeći podunavski Hrvati bivaju stalniji subjekti i objekti u znanstvenom životu kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. I na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu: putem rada na Leksikonu svjedoči se vlastita zrelost, uvećava se racionalnost u zajednici, pridonosi se razvoju samorazumijevanja unutar zajednice, te čine pomaci i na planu (samo)poštovanja. Iz perspektive Hrvatske možda je to i premalo, no iz perspektive Hrvata u Vojvodini to se čini, obzirom na uvjete rada, i previše.

 

 

Tomislav Žigmanov

 

 

[1] Odsustvo samorefleksije ima mahom negativne posljedice u životu i za život svake kulture, pa i kulture manjinske zajednice. Naime, tako izostaje posjedovanje racionalne slike o vlastitom povijesnom trajanju te o značajkama koje vrijede u sadašnjosti. Na taj, pak, način kopne identitetski resursi, a zajedništvo blijedi. Drugo, ne ostvaruje se samorazumijevanje među pripadnicima zajednice, pa se zajednica vrlo teško može samokonstituirati. Treće, zbog odsuća pozitivnih sadržaja u politici priznanja, mogu izostajati samopoštovanje i samopouzdanje kod pripadnika zajednice, a javljaju se osjećaji potištenosti i kompleksi manje vrijednosti.