Zrinka Blažević – U počast Haydenu Whiteu (1928.-2018.)

Prije nekoliko dana je u 90. godini života preminuo Hayden White, američki intelektualni historičar i jedan od začetnika lingvističkoga obrata koji je početkom 1970-ih ozbiljno uzdrmao (objektivističke) temelje historijske znanosti. Okosnica Whiteova kritičkoga zahvata u epistemološku strukturu historijske znanosti jest stroga distinkcija između povijesnog događaja i njegova jezičnoga prikaza na osnovu uvjerenja da je referencijalna zbilja kaotična, odnosno predlogična te da joj se smisao nameće tek pomoću jezika. Prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogućnosti svake povijesne spoznaje jest narativno ustrojena struktura svijesti. Polazeći od tih pretpostavki, White je u svome kanonskom djelu Metahistorija: povijesna imaginacija u devetnaestostoljetnoj Europi (Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe, 1973) izgradio složen tropološko-poetičko-ideološki konceptualni model kroz prizmu kojega interpretira djela četiriju povjesničara i četiriju filozofa povijesti iz 19. stoljeća (Micheleta, Rankea, Tocquevillea, J. Burckhardta, Hegela, Marxa, Nietzschea i Crocea). Naime, četverodijelnoj klasifikaciji zapleta Northropa Fryea (romansa, tragedija, komedija i satira), četverostrukoj podjeli paradigmi historijskog objašnjenja Stephena C. Peppera (formalistička, mehanicistička, organicistička i kontekstualistička) i četverostupanjskoj tipologiji ideoloških pozicija Karla Mannheima (anarhistička, radikalna, konzervativna i liberalna), White pridodaje četiri temeljna tropa klasične poetike (metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju), čime dobiva kvaternaran raster za svoju formalnu analizu historiografskih narativa. Usprkos kritikama povjesničara-tradicionalista koji su ga optuživali da je potkopao epistemoške temelje historijske znanosti izjednačavajući je s književnošću, White je u svojim ostalima djelima nepokolebljivo nastavio razrađivati svoje ideje. Tako je u knjizi Sadržaj forme (The Content of the Form, 1987) nastojao pokazati da historiografska narativizacija stvarnih događaja ima ideološku funkciju osmišljavanja prošlosti te potiskivanja kaotičnog besmisla stvarnosti. U zbirci članaka Tropika diskursa (Tropics of Discourse, 1978), White se nastavlja baviti pitanjima učinaka i svrhe historijske interpretacije, te složenim međuodnosom historiografije i romana u svjetlu fenomena narativne reprezentacije. U svojoj posljednjoj knjizi Figuralni realizam (Figural Realism, 1999), s osloncem na kanonsko djelo Mimesis njemačkog filologa i komparatista Ericha Auerbacha, White dalje razrađuje i usavršava svoju tropološku koncepciju historijskoga diskursa. Pritom mu je cilj ukazati na iznimne hermeneutičke mogućnosti svih diskursa koji se temelje na principima figuracije i to ne samo onih narativnih poput historiografije i književnosti, već i diskusa muzike i snova.

Kako bih pokazala da, unatoč skepticizmu nekih hrvatskih povjesničara, Whiteova tropološka teorija historiografskog diskursa i figuracijska analiza pružaju vrlo operabilan heuristički model za interpretaciju raznorodnih narativnih povijesnih izvora, ovdje prilažem članak koji prije više od deset godina objavljen u časopisu Ljetopis Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“.[1] Osim možebitnog putokaza mlađim generacijama povjesničara, neka to bude i moj osobni izraz zahvalnosti i počasti tom velikom intelektualnom povjesničaru i enfant terribleu historijske znanosti koju je, za njezino vlastito dobro, svojim bogatim opusom ustrajno i neumoljivo prisiljavao na (meta)teorijsku (auto)refleksiju.

 

Zrinka Blažević

 

Buna 1755. u svjetlu narativnih izvora

 

Premda u daleko blažoj formi i s manjim intenzitetom nego u nasljednim austrijskim zemljama, terezijanske reforme inspirirane ekonomskim i političkim idealima prosvijećenog apsolutizma od sredine 18. stoljeća počinju pomalo ugrožavati strukturu tradicionalnog feudalnog poretka i podrivati same temelje “drevne konstitucije” Hrvatskoga kraljevstva.[2] Državni se intervencionizam s jedne strane manifestirao u sferi agrarnih odnosa koji su tradicionalno imali privatnopravni karakter, a s druge strane u vojnoj domeni, s ciljem da se u krajinama, koje su gotovo već dva stoljeća predstavljale bolni corpus separatum u državnopravnom organizmu Hrvatskoga kraljevstva, po pruskom uzoru ustroji efikasna stajaća vojska. Te su konvergentne tendencije kulminirale godinu dana prije izbijanja oružane pobune krajišnika i kmetova provođenjem novog poreznoga popisa koji unosi značajne izmjene u sistem kraljevinskog oporezivanja[3], odnosno donošenjem “krajiških prava” (Militär Graenitz-Rechten) kojima se izjednačuje ustrojstvo Varaždinskog i Karlovačkog generalata i ukidaju ostaci krajiške samouprave. [4]

Ne ulazeći ovom prigodom u podrobniju elaboraciju glavnih sastavnica kompleksne konjunkture socijalnih, političkih, vjerskih i ekonomskih čimbenika koji su doveli do izbijanja bune, u komparativnoj analizi najvažnijih narativnih izvora fokusirat ću se primarno na istraživanje obrazaca reprezentacije i interpretacije tih događaja iz perspektive nekolicine suvremenika, pripadnika hrvatske intelektualne i političke elite.[5] Kako je riječ o više-manje kronološki podudarnim i žanrovski srodnim izvorima koji tematiziraju identičan povijesni događaj, kao nadasve prikladan interpretativno-analitički model može poslužiti figurativna analiza Haydena Whitea,[6] dakako, u kombinaciji s klasičnim komparatističkim metodološkim instrumentarijem.

Polazeći od pretpostavke da se svaki povijesni diskurs može raščlaniti na površinski sloj povijesnih fakata (referencijska razina)[7] i specifičnu pripovjednu formu strukturiranu od jezično procesuiranih povijesnih činjenica koje organiziraju predodžbe i strukture značenja (figurativna razina),[8] White tvrdi da historijski diskurs predstavlja sofisticirani ideološki kôd kojim se, fukoovski rečeno, formira određeni “režim povijesne istine”.[9] Stoga je u fokusu Whiteove figurativne analize upravo ispitivanje modaliteta historijske reprezentacije odnosno kompleksa retoričkih i poetičkih protokola figuracije historijskog diskursa kojima se nastoji kreirati stanovita povijesna predodžba,[10] te osigurati adekvatna recepcija i plauzibilna interpretacija historiografskog prikaza.[11] Osim toga, Whiteova kritička metodologija koja smjera ka razotkrivanju nesvjesnih kognitivnih obrazaca prisutnih pri predočavanju i prikazivanju prošlosti, može vrlo dobro poslužiti i za proučavanje ekonomije povijesne svijesti nekog historičara odnosno povijesnog razdoblja.[12]

Monumentalne Annue zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića više su nego reprezentativni predložak za takvo istraživanje, a ujedno nude najdetaljniji i najkompleksniji povijesni prikaz socijalne i političke situacije u Hrvatskoj u godini velikih pobuna.[13] To je evidentno već na kompozicijskoj razini jer Krčelić, za razliku od ostalih suvremenih kroničara, bunu u Varaždinskom generalatu odnosno podravsku pobunu seljaka integrira u kompleks od čak osam buna koje zasebno tematizira u prikazu povijesnih zbivanja za 1755. godinu.[14] Kriteriji Krčelićeve rebelističke taksonomije su prilično neobični, pa tako osim krajiško-kmetskih pobuna u donjoj Slavoniji, Moslavini, Karlovačkom i Varaždinskom generalatu, on među bune ubraja i svoj sukob s članovima kaptola i pobunu franjevaca protiv njihova gvardijana.[15] Objašnjenje takve klasifikacije valja potražiti u, whiteovski rečeno, generičkom obliku priče odnosno specifičnom narativnom kodu koji predstavlja regulativni prikazivačko-predstavljački okvir Annua. Naime, upravo zaključne metahistorijske reference artikulirane u formi moralne indignacije zbog nebrige za opće dobro razotkrivaju temeljne formativne odrednice Krčelićeva narativa koji počiva na viziji povijesnoga zbivanja kao rezultata dijalektičkog međudjelovanja dvaju suprotstavljenih etičko-političkih principa: bonum privatum i bonum commune.[16] Sukladno tome modelu, Krčelić sve pobune reprezentira kao posljedicu djelovanja istaknutih pojedinaca vođenih sebičnim interesima koji s više ili manje uspjeha manipuliraju masama.

Kao glavni akteri dviju najozbiljnijih i, po Krčelićevu mišljenju koordiniranih pobuna, one krajiške u Varaždinskom generalatu i kmetske u Podravini, izdvajaju se krajiški kapetani Ljubojević, Mikašinović i Mihaljević,[17] te njihov suradnik i doušnik presečki vlastelin Stjepan Domjanić.[18] U opsežnoj elaboraciji uzroka bune pravovjerni zagrebački kanonik glavninu krivnje svaljuje na “konfesionalnog Drugog” – pravoslavne Srbe krajišnike koji se boje da ne potpadnu pod kraljevinsku jurisdikciju:

“Na strani pak Srba i krajišnika, a pogotovu nekih oficira, glavni je uzrok bio strah, da ponovo ne potpadnu pod kraljevinu. Stoga, da ljaga okrutnosti ne ostane samo na njima, tom bunom oni lukavo navukoše tu ljagu i na podanike kraljevine, da jedni i drugi kao krivci ostanu u svom sadašnjem položaju, i da se spriječi kraljevini i banu da traže vraćanje Krajine kraljevini. Osim toga, ne će moći kao buntovnici biti optuživani i napadani samo Srbi, već će ista ljaga pasti i na rimokatolike.”[19]

 

Štoviše, pravoslavnoj vjeroispovijedi krajišnika Krčelić pripisuje i relativno blage kaznene sankcije Dvora koji zbog strateško-političkih razloga nije smio riskirati novu pobunu važnog krajiškog vojnog kontingenta:

“Razlog, zbog kojega su buntovnici bili blaže kažnjeni, a u Marči došlo do spomenute promjene /sc. uvođenja pijarista, op. Z.B. /, pokazao se slijedeće godine, kad je započeo rat protiv Pruske. Čim je sklopljen savez s Rusijom i Francuskom, maršal von Neipperg je znao, da će doći do rata i da će zbog toga kraljici biti potrebni vojnici. Zato je blago kaznio pobunjenike, a zbog toga, što Rusija zaštićuje nesjedinjene, a Francuska i papa su katolici, pronađen je spomenuti izlaz, da se očuva ravnoteža i neutralnost prema jednom i drugom dvoru.”[20]

 

Stanovita konfesionalna netrpeljivost opaža se i u Krčelićevu prikazu severinske bune. Osim znakovitog potenciranja okrutnosti, ali i potkupljivosti krajišnika prilikom ubojstava oficira među kojima je bio i njegov brat,[21] Krčelić s primjetnim podozrenjem prikazuje ulogu “raskolničkoga biskupa”, a simptome iskazane konfesionalne nesnošljivosti krajišnika simbolički izjednačava s političkom nelojalnošću:

“Među tima, koji su jadno bili zatučeni toljagama i kundacima, nalazili su se: kapetan Bužjaković, natporučnik Josip Krčelić (koji je prije toga bio u Trnovitici, otišao na opću ispovijed ocu franjevcu Kvirinu Horvatu, okrijepio se presvetom popudbinom i osim toga sastavio oporuku), poručnik Cedjak, natporučnik Komogović i neki stražmeštar, jer su bili prvi dovedeni. Njihovi su leševi ležali tu među pobunjenicima više od petnaest dana. Kapetan Habijanec otkupi svoj život prstenom, a Schnaider time, što je Ljubojeviću oprostio dug od 2.000 forinti. Ljubojević je izvršio taj pokolj 23. siječnja u Severinu u prisutnosti raskolničkog biskupa, koji je prijetio anatemom ljudima svoje sekte, ako sami budu ubijali oficire. Za rimokatolike pak govorio je da im ne može priječiti, da rade, što hoće, jer mu nisu podložni. Dva dana nakon pokolja, koji je sam gledao, ode u Kostajnicu. (…) No buntovnici nisu bili raspaljeni mržnjom samo prema oficirima, nego i prema katoličkim župnicima, koji su morali bježati i tražiti sigurnije sklonište. Tako je župnik sv. Magdalene Vučetić jedva izmakao bijegom iz njihovih ruku, a tako isto i župnik u Pitomači Severinski i drugi. Buntovnici su na komade razderali kraljevsku odoru, skinuli znakove s kapa, u jednu riječ ponašali su se potpuno samovoljno.”[22]

 

Premda je Krčelićev historiografski narativ neprijeporno legalistički impostiran, zahvaljujući odabranom modelu diskurzivne figuracije u karakterizacijama aktera povijesnih zbivanja dolazi do paradoksalnog izjednačavanja dvaju suprotstavljenih strana. Tako antagonističke dvojnike krajiških vođa Ljubojevića, Mikašinovića i Mihaljevića na kraljevinskoj predstavljaju podban Ivan Rauch i zagrebački i križevački podžupan Ivan Raffay, čije ekcesivno ponašanje jednako tako vodi amor sui.[23] S druge pak strane, glavne kraljevinske institucije, Sabor i Kraljevinske konferencije, koje bi trebale inkorporirati kvintesenciju općega dobra, u cijelosti zakazuju,[24] tako da, prema Krčelićevoj interpretaciji, najveću korist iz pobune izvlači s jedne strane Dvor, nastojeći osnažiti svoj politički i vojni utjecaj,[25] te zagrebački kaptol koji pak od novoga urbarijalnog uređenja ima najveću ekonomsku dobit.[26] Stoga prosvijećenom patriotu Krčeliću ne preostaje drugo nego da rezignirano promatra “kako domovina srće u propast”.[27]

Sukladno svome patriotsko-legalističkom svjetonazoru, Krčelić interpretira i uzroke velike kmetske bune u Podravini. Naime, rezolutno odbacujući alternativna tumačenja da su uzrokom bune u krajini bili kršenje krajiških povlastica i vjerska pitanja (širenje unije),[28] odnosno prevelika feudalna opterećenja kmetova u provincijalu,[29] Krčelić motive bune vidi isključivo u otporu krajišnika da ne potpadnu pod kraljevinsku jurisdikciju. Pritom oni instrumentaliziraju kmetove na pograničnom području koji su privučeni njihovim povlasticama, čime podravska pobuna u Krčelićevoj interpretaciji dobiva karakter borbe protiv legitimnog državnopravnog poretka:

“Pošto pametan čitalac to dobro uoči i razmotri, smatram, da će se složiti sa mnom, da je uzrokom seljačkoj buni bio neposredni dodir s pobunjenim krajišnicima i da je ta buna, bar na strani pobunjenih seljaka, izbila zbog malo prije spomenutih posjeda, koje posjeduju u generalatu i zbog kojih su jednako bili gonjeni na plaćanje poreza, a kažu, da bez njih ne bi mogli živjeti. Stoga su ludo mislili, da se moraju zaštititi s obzirom na te posjede na isti način, na koji i krajišnici, da ubuduće ne budu podložni i zemaljskoj gospodi i Krajini, pa da tako ne budu opterećeni dvostrukim teretom. Čuli su toliko glasina, a vidjeli su, da dvor nije ni prstom maknuo, da kazni ono bezakonje. Osim toga s pobunjenicima iz generalata bili su povezani rodbinskom i tazbinskom vezom. Da Srbi zahtijevaju zemlju sve do Lonje, nisu samo čuli, nego su prošle godine jasno vidjeli kod razgraničenja, što su ga proveli mjernici, i u samo vrijeme kraljevinskog popisa. Zbog svega toga, kako je bilo doba poklada, a vina ove godine veliko obilje, digoše se na bunu uzdajući se da će ih krajina zaštititi.”[30]

 

Sličnu tendenciju odražava i Krčelićeva natuknica za 1755. godinu koju je sastavio za “pridavak” izdanju Vitezovićeve kronike.[31] Sukladno analističkim kompozicijskim i retoričkim normama[32] opaža se viši stupanj selektivnosti povijesnih zbivanja koja su prema kriteriju retrospektivne povijesne relevantnosti uvrštena u kroniku, pa stoga izostaje polovica pobuna opisanih u Annuama.[33] Premda se eksplicitno odbija izjasniti o uzrocima buna,[34] već se i iz površne analize stilskog repertoara koji Krčelić koristi u prikazivanju krajiške i kmetske pobune mogu nazrijeti koordinate vrijednosnoga sustava u koji se upisuje njegova interpretacija. Tako ubojstvo kapetana u Severinu naziva “nedostojnim, ničemurnim i krvoločnim” činom, dok krajišku pobunu općenito proglašava “neverstvom”:

“Kapitana Buziakovich, pervessega Leidenandta Joseff Kerchelicha, Leidenandta Cediak, Wochtmeister Leidenandta Komogovich nedosztoino, nichemurno, i kervolochno vmoriliszu, ter mertveh tela onde osztavili. Na meszarnicze ove glasz Officeri drugi, koi kam je mogel, razbesaliszusze. General Gvicciardi vendar vu Koprivnicze je obstal, ali prez vszake oblaszti, dapache sztrasu Festinge od Purgarov, i szlobodniakov blisnyeh je nekuliko vremena imal. Gyurgevechki takai Obersztar Brentano vu Gyurgyevczu je obsztal, i z-nyim nekoi Officeri, i jedna czela Compania, kojasze ne bila zneverila. Neverni pako, i Lyubojevicha naszledujuchi ne szamo Officere preganyaliszu, i kvare nyim po hisah chinili, nego i Plebanusse, zmed kojeh takai nekoi pobechi jeszu morali: da pache vu Festingah sztrase ostavili, monduru Kralyevszku podrapali; porte iz skrilyakov odhitili, i kak szeje kome videlo, prez podlosnoszti chinili, siveli. Zbog nevernoszti ove, i odpertoga zburkanya Banszka Tabula vu Zagrebu pertergnuti jesze morala, i Groff Locumtenens vu Petrinyu odissel je za videti, da nevernoszti ogeny i Banszku krajinu nebi natepel.”[35]

 

Kmetsku bunu pak karakterizira kao “nepokornost” i “mušku tverdokornoszt”, uzdržavši se, štoviše, od spomena brojnih ekcesa kraljevinske vojske prilikom gušenja pobune, koje inače podrobno opisuje u Annuama:

“Proti Puntarom preko Lonye G. Vice-Ban, i Supremus Comes Varmedye Zagrebechke, i Krisevechke Janus Rauch z-vnogemi plemenitemi, Turopolczi, i Banderianczi iz Zagreba je izissel, i vu Biszagu Castellu za pretrechi ogeny, da vu Zagorszke sztrani, i po vszem Orszagu nerasirisze, posztavilsze je: onde, i onud mimo Lonye vnoge polovil, i vu Zagreb poszlal; vnoge pako szud im napravivsi, z-mertium kastigajuch sztrah tverdokornem zavdavsi musku tverdokornoszt, i tolvaisztvo je zkonchal.”[36]

 

To ne iznenađuje ima li se na umu da je riječ o službenoj, normativnoj verziji povijesnoga pamćenja koja je kao dopuna Vitezovićevoj Kronici bila objavljena 1763. godine, dok su Annuae djelo kronističko-memoarskog karaktera koje je smjelo biti otpečaćeno tek posthumno.[37]

Sličan narativni i ideološki kôd prisutan je i u unosu za 1755. godinu iz Anala Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni koji je sastavio aktualni rektor Ivan Mikinović. U njegovu se povijesnom prikazu buna reprezentira kao borba lojalnog plemstva i svećenstva u ulozi čuvara poretka, s razularenom krajiško-kmetskom ruljom koju potiče audacia (drskost). Kao u Krčelićevu “pridavku”, kao generator velike krajiško-kmetske bune navodi se ustanak krajišnika u Varaždinskom generalatu izazvan popisom posjeda i novim nametima za uniforme. Ugledavši se na krajišnike koji zbacuju “jaram vojničke discipline”, dižu se i seljaci u Križevačkoj županiji kako bi skinuli omraženi “kmetski jaram”. Kmetovima se najprije suprotstavlja odred lokalnih plemića i kanonika “gorljivih u obrani općeg dobra”, da bi dolaskom banske vojske dokraja bila slomljena “drskost pobunjenika”. Dakako da se u okviru takve herojske matrice ne spominju zloupotrebe banskog banderija, dok se s druge strane opisi pobunjeničkih “zločinstava” kvalitativno i kvantitivno predimenzioniraju. Tako se u Severinu, poznatom “leglu shizmatika” navodno okuplja čak trideset tisuća pobunjenih krajišnika koji ubijaju sedam (a ne pet) oficira, a pobunjena kmetska rulja u petnaest dana spaljuje čak trideset i sedam plemićkih kaštela i utvrda. S druge se pak strane minoriziraju uloge i funkcije dviju carsko-kraljevskih komisija poslanih da provedu istragu, s time da se u potpunosti prešućuju ozbiljne sankcije protiv podbana i ostalih kraljevinskih dužnosnika radi prekoračenja ovlasti.[38]

Za razliku od prethodnih dvaju izvora koji ne ističu u većoj mjeri konfesionalne motive, kroničarski su zapisi križevačkog župnika Ivana Josipovića evidentno inspirirani militantnim katoličkim prozelitizmom. Premda vrlo detaljno nabraja novouvedene obveze i namete koji su djelovali kao katalizator pobune krajišnika,[39] Josipović svoju interpretativnu matricu temelji na etnokonfesionalnom mentalitetu “bezbožnih Vlaha shizmatika” koje vodi isključivo interes zatiranja katoličke vjere:

“Da bi prikrili svoje grijehe, nevjerni su shizmatički glavari rekli da su uzrokom svih prethodno spomenutih buna dobri i pobožni oci bazilijanci unijati u Marči. Štoviše, taj je lukavi narod odnio pobjedu jer je i katoličke oficire doveo u zabludu, kao i samog uzvišenog povjerenika, uvjerivši ga da se nikada neće moći dostatno osigurati krajina ukoliko se iz njihova manastira ne uklone katolički unijatski biskup i njegovi oci. Doista, nevjernici nisu težili ni za čim drugim nego da prekinu i onemoguće povratak svetoj materi katoličkoj crkvi onim dušama koje žude za njezinim dobrima. Plašeći se da oni koji potpuno obdržavaju grčki obred i ispovijedaju čistu katoličku vjeru ne uberu obilnijega ploda u vlaškom narodu dopustivši mu da čuva svoj obred i ostvaruje se u ostalome, trudili su se ukloniti ih, a ne promicati (budući da su odmah prihvatili norme). I ono što su nastojali, to su i postigli. Naime, 21. kolovoza vlaški je potpukovnik Mikašinović uveo u kraljevsko ime oce pijariste, kao što je dvije godine ranije Petaczi uveo oce bazilijance. Sigurno je to da što su Vlasi slabiji i rjeđe ih se ili ih se uopće ne promiče, to će teže izbiti pobuna. Vlah je, naime, Vlah, kao što Grk trguje po grčkoj vjeri.”[40]

 

Sukladno tome, “nevjera kraljici” iskazana tijekom krajiške pobune tumači se kao sindrom nevjerovanja “u pravoga Boga”, a ubojstva oficira koja su označila uvertiru pobuni, Josipović objašnjava vlaškom netrpeljivošću prema njihovoj katoličkoj vjeroispovijesti.[41] Ostala stereotipna obilježja vlaške “grčke vjere” Josipović egzemplificira u karakterizacijama vlaških poslanika koji u Beču pokušavaju mitom isposlovati povlastice,[42] odnosno u sarkastičnim komentarima “vlaške solidarnosti” pošto je vojna komisija uvela nagradu od 10 groša za svakog prokazanog sudionika pobune.[43] Sukladno tome, bunu kmetova u u Koprivničkoj i Križevačkoj županiji Josipović, poput Krčelića, interpretira tek kao izvedenicu krajiške bune kojom se furiozna seljačka rulja nastojala dokopati vlaških povlastica:[44]

“Dana 24. veljače na blagdan svetog Matije apostola, noću oko devete ure, izbila je pobuna seljaka. Započela je u Ravenu, gdje su opljačkali i spalili kuriju gospodina Ignaca Kašnara. Okupilo se nekoliko ljudi iz najzločinačkojeg dijela puka, s kojima se pomiješala četica sklonih zlu i iz okolnih sela. Zvonjavom su navijestili plemstvu rat i odluku da će spaliti njihove kurije. Neki su, ne znajući za zločin, vidjevši požar dotrčali u pomoć, a drugi su, kao što se to često događa, došli zbog plijena. Svi su ostali ondje, djelomice prisilno, a djelomice nadajući se većem i obilnijem plijenu. Oružje su im bili kolci, sjekire, maljevi i batine, koje je primjerenije za razbijanje, nego li za borbu, a tek su malobrojni bili naoružani puškama i sabljama. Pod takvom su spremom poput furija puštenih iz pakla navalili na kurije i alodije, rušeći i pljačkajući. Ono što nisu mogli pojesti, kao što su vino, žito, sijeno i slama, spalili su zajedno sa zgradama ili porazbacali po tlu.” [45]

 

Ipak, za razliku od prethodnih dvaju izvora, Josipović se kao “čovjek s terena” kritički osvrće na pljačkaški karakter vojne pacifikacije u Križevačkoj županiji koja je i bogate i siromašne “dovela na prosjački štap.”[46]

Premda se u ideologijskom pogledu Josipovićevi analističkih zapisi eksplicitno ne referiraju na providencijalni metanarativni okvir, ipak selekcijski kriteriji i reprezentacijske karakteristike ostalih res gestae uvrštenih u natuknicu za 1755. godinu, koji se odnose ponajviše na vremenske nepogode, pošasti, epidemije i prirodne katastrofe, sugeriraju da se iz Josipovićeva očišta 1755. ukazuje kao godina Božjeg gnjeva.[47]

Dijametralno suprotni prikaz i interpretaciju krajiško-kmetske bune ostavio je u spomen-knjizi čazmanskoga kaptola isusovac Ivan Krstitelj Šimunić. Za razliku od svih prethodnih izvora, u Šimunićevim se zapiscima i kronološki i interpretacijski izvrće redoslijed zbivanja tijekom velike pobune. Tako su povodom bune povećana opterećenja kmetova koja na Erdödyjevom vlastelinstvu uvodi odveć revnosni novi upravitelj Josip Raffay. Glavni “machinator belli” nije krajiški kapetan Petar Ljubojević,[48] već presečki vlastelin Franjo (umjesto Stjepan!) Domjanić koji istovremeno potiče na pobunu i kmetove i krajišnike, pridobivši za svoje nakane i svog poznanika Petra Ljubojevića:

“U ono vrijeme na obližnjem je imanju Preseki živio Franjo (!) Domjanić. Premda plemenitoga podrijetla i obrazovanja, ipak je bio neobuzdan i buntovan i ništa mu nije bilo draže od užitka u tuđim razdorima. K njemu su, dakle, jednom po savjet došli neki Raffayevi i Erdödyjevi podanici i podrobno mu izložili novosti u gospodarevu upravljanju. On ih nije odobrio i savjetovao im je da im se već na samome početku valja suprotstaviti. Dodao je, osim toga, da će im, ako treba, pomoći križevački krajišnici, jer se govori da ni oni ne mogu više trpjeti novi jaram koji im nameću oficiri. Tako su se poslanici otputili osokoljeni. Nakon njihova odlaska, Domjanić je smjesta uzeo pero i napisao pismo oficiru Križevačke krajine prezimenom Ljubojević, za kojega je znao da je sklon buntovništvu zbog osobnih razmirica s generalom Peckom. Dao mu je na znanje da je došlo vrijeme da se zbaci jaram i da napakosti svome generalu. Pomoći će mu, štoviše, čitavo Erdödyjevo i njemu susjedna vlastelinstva, pa čak i ostali podložnici u Hrvatskoj jer ih njihovi gospodari odveć opretećuju.” [49]

 

Osim toga, u Šimunićevu narativu nema ni traga iskazima konfesionalne netrpeljivosti što je sasvim razumljivo budući da dolazi iz pera uglednog profesora polemičke teologije na Zagrebačkoj akademiji i jednog od najboljih suvremenih poznavatelja katoličko-pravoslavne kontroverzistike.[50] Šimunić se očito i u svojim kroničarskim zapisima nastojao striktno držati prozelitističkih načela koje je promovirao u djelu Diatriba de Ritu Graeco, upozoravajući da se “u općenju s pravoslavnima treba čuvati nadutosti, oštrine, uvredljivih izraza, kao kad i sjedinjene i pravoslavne nazivaju Vlasima. Osim toga, “protivnika treba”, držao je Šimunić, “pridobiti dobrotom, blagošću i poniznošću, onda će istom prigrliti istinu”.[51]

Osim evidentnog utjecaja na modalitete diskurzivne figuracije, Šimunićev se umjereni prozelitizam detektira i na razini narativne strukture. Naime, u sklopu temporalnog modela historijske reprezentacije seljačka buna i kronološki prethodi krajiškoj, koju, za razliku od ostalih autora čije su datacije vrlo precizne, Šimunić neodređeno smješta “u ono isto vrijeme”. Sukladno svome istaknutom narativnom statusu, kmetska se buna karakterizira kao svojevrsni opći seljački rat protiv božanski impostiranog sociopolitičkog i ekonomskog poretka, odnosno kao borba za uništenje zemaljske gospode i potpuno oslobođenje kmetova.[52] Osim u dramatičnim opisima panike i konsternacije koje su listom zahvatile i plemstvo i građanstvo, takav se eshatološki reprezentacijski okvir reproducira i u egzemplifikacijama seljačke “nadmenosti i bahatosti”:

“Oba su grada /sc. Gradec i Kaptol, op. Z.B./ obuzeli strah i panika. Školarci su se posvuda razbježali, građani su sklanjali svoja pokretna dobra i tražili skrovišta, a neki su se čak sakrivali i u crkvene kripte. Prosti je puk zahvatila tolika nadmenost i bahatost da su mnogi seljaci odbijali skidati kape ispred svojih gospodara i ostalih osoba višega ranga. Dogodilo se, štoviše, da kad je podban Ivan Rauch svome kmetu predao pismo da ga nekome odnese, ovaj je pokrivene glave, doduše, uzeo pismo u ruke da bi ga doskora popljuvao, bacio na tlo, pogazio nogama i bezobrazno se udaljio. Jankovićev špan prezimenom Radović, jedan od vođa pobunjenika, usudio se reći u Bisagu da neće odustati od svoga nauma prije no što vidi kraljicu Mariju Tereziju da pred njim kleči na koljenima”.[53]

 

Kao što se i može očekivati unutar eshatološke prikazivačko-predstavljačke matrice, takav bezbožni pokušaj izaziva božansku intervenciju, pa Bog-osvetnik “koji ohole obično slijedi s leđa” šalje trodnevnu obilnu kišu koja zaustavlja napredovanje buntovnika i omogućava “kraljevini donošenje spasonosnih odluka”.[54] No budući da su kraljevinski vojni organi zakazali u obrani poretka jer, kako sarkastično piše Šimunić, “pobjedničke čete odlaze tek pošto više nije bilo ničega što se moglo opljačkati te svima uz ovacije naviještaju da su donijele mir, raspršile ustanak i uz mnogo znoja osigurale spokoj, da bi pak ono, što je svaki od njih oteo od jadnoga puka, bilo prekriveno dubokom šutnjom”,[55] kao jedina garancija poretka preostaje “nevjerojatna providnost i pravednost kraljice Marije Terezije”.[56] U tom se pogledu Šimunić predstavlja ne samo kao umjereni prozelitist, nego i bezrezervni lojalist, što može poslužiti kao dodatno objašnjenje osebujnog narativnog tretmana krajiško- kmetske bune.

Konačno, valja se osvrnuti i na posebice zanimljiv prikaz pobune iz Uspomena grofa Adama Oršića. Specifičnost reprezentacijsko-interpretativnog modela Uspomena u odnosu na ostale analizirane izvore proizlazi iz činjenice da je riječ o autobiografsko-memoarskom žanru kao mediju diskurzivne “konstitucije sebstva”, čime u prvi plan, dakako, izbija historijskoantropološka dimenzija teksta.[57] Sukladno tome, u Oršićevu je narativu posve zanemarna faktografska razina da bi se naglasak premjestio na ekspliciranje simboličkog, etičko-političkog značenja događaja iz 1755. godine, koje on očito poznaje tek iz predaje jer su se zbili u njegovu djetinjstvu. Ponajprije, reprezentacijski je okvir konstituiran u maniri karnevalesknog “izokrenutog svijeta”, što se posebice naglašava referencama na seljačko pijančevanje.

S druge se pak strane u daleko većoj mjeri nego u ostalim izvorima ističe egzemplarističko-moralistički strukturni aspekt. To je posebice razvidno kad je riječ o narativnom tretmanu glavnih aktera. Naime, pored Stjepana Domjanića koji je okarakteriziran kao posrednik kao između kmetova i krajišnika, poimence se spominju podban Ivan Rauch, Stjepanov brat Ivan Domjanić i kraljevskih povjerenik grof Althan. U kontekstu Oršićeva moralističkog narativa, prva trojica predstavljaju prototip izdajnika, dok grof Althan figurira kao ruka pravde, što je izvrstan primjer ne samo različitosti narativnih interesa, već i etičko-političkih funkcija u žanrovski različitim historiografskim tekstovima.[58]

Figurativna analiza šest suvremenih narativnih izvora za krajiško-seljačku bunu 1755. godine pokušala je ukazati ne samo na visok stupanj diverzificiranosti prikazivačko-predstavljačkih strategija žanrovski srodnih historiografskih tekstova, već, što je daleko važnije, na njihovu veliku heurističku vrijednost u istraživanju obrazaca percepcije i interpretacije povijesnih zbivanja. Time je još jednom potvrđen slavni Whiteov poučak o historijskom narativu kao privilegiranom, ali i uvijek već ideologijski aficiranom mediju kognitivnog apropriranja i etičko-estetičkog procesuiranja kompleksnih manifestacija “svijeta-života”.

 

LITERATURA

 

Antoljak, Stjepan. Hrvatska historiografija do 1918. Sv. I, Zagreb, 1992.

Biti, Vladimir. “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb, 2000. 9-16.

Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb, 2000.

Brändle, Fabian – von Greyerz, Kaspar – Heiligensetzer, Lorenz – Leutert Sebastian – Piller, Gudrun. “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Von Greyerz, Kaspar et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europäische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850). Köln –Weimar – Wien, 2001, 3-34.

Brizzi, Gian Paolo – Accorsi, Maria Luisa (ur.). Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764. Bologna, 1988.

Horvat, Karlo. “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovića, župnika križevačkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium župe križevačke”. Starine JAZU 34/1913, 305-354.

Janković, Julio. “O seljačkoj buni oko Križevaca i u nekom dijelu generalata varažidnskog godine 1755.”.Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva, 2/1900, 227-233.

Krčelić, Baltazar Adam. Annuae ili historia 1748-1767. Zagreb, 1952.

Krivošić, Stjepan. “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778)”, Rad JAZU, 375 (1978), 107-229.

LaCapra, Dominick. “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse“, u: Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language. Ithaca and London, 1983, 72-83.

Laurenčić, Nikola. Pridavek kronike iliti spomenka pripečeni od leta po narođenju Kristuševom 1744 do leta 1761. Zagreb, 1762.

Moačanin, Fedor. “Osnivanje novih krajina i slom krajiške autonomije”, Historija naroda Jugoslavije, sv. II. Zagreb, 1959, 1041-1056.

Oršić, Adam. “Uspomene Adama Oršića 1725-1814”, u: Rod Oršića, Zagreb, 1943,55-75.

Otruba, Gustav. Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias. Wien, 1963.

Shek Brnardić, Teodora. “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778): bibliografija”, Zaprešički godišnjak 8 (1998), 343-348.

Smičiklas, Tadija. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Sv. 30, Zagreb, 1901.

Šidak, Jaroslav. “Seljačke bune 1755. i njihove posljedice”. Historija naroda Jugoslavije, sv. II. Zagreb, 1959, 1057-1067.

Vanino, Miroslav. Isusovci i hrvatski narod. Sv. I, Zagreb, 1969.

Walter, Friedrich. Die theresianische Staatsreform von 1749. Wien, 1958.

Wangermann, Ernst. The Austrian Achievement 1700-1800. London, 1972.

White, Hayden. “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 121¸-134.

White, Hayden. “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse. Baltimore & London, 1985, 101-120.

White, Hayden. Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe. Baltimore, 1973.

Zlatar, Andrea. “Osamnaesto stoljeće: Krčelićeve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj. Zagreb, 1998, 70-80.

 

 

[1] Zrinka Blažević, „Kmetsko-krajiška buna iz 1755. u svjetlu narativnih izvora“, Ljetopis Srpskog kultrnog društva „Prosvjeta“ 11 (2006), 334-369.

[2] O terezijanskim reformama detaljnije usp. npr. Friedrich Walter, Die theresianische Staatsreform von 1749, Wien, 1958,; Gustav Otruba, Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias, Wien, 1963; Ernst Wangermann, The Austrian Achievement 1700-1800, London 1972.

[3] Usprkos otporu Sabora, popis je izvršen prema kraljičinim direktivama. Za razliku od dotadašnjeg principa razrezivanja poreza po “dimovima” sukladno veličini zemljišta, u novom sustavu oporezivanja težište je na prihodu sa zemlje, a porezna obveza je proširena i na druge izvore prihoda (stoka, sječa drva, mlinovi, trgovina itd.). Detaljnije usp. Jaroslav Šidak, “Seljačke bune 1755. i njihove posljedice”, Historija naroda Jugoslavije II (dalje: HNJ II), Zagreb 1959, 1057-1059.

[4] Detaljnije usp. Fedor Moačanin, “Osnivanje novih krajina i slom krajiške autonomije”, HNJ II, 1041-1043.

[5] Riječ je o navodu uz godinu 1755. iz Annua zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića (1715-1778), kroničarskim zapisima križevačkog župnika Ivanu Josipoviću (+ 1805.), suvremenom unosu za godinu 1755. u Analima bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija rektora Ivana Mikinovića, te dvama nešto kasnijim izvorima – opisu bune iz 1775. godine isusovačkog kroničara i teologa Ivana Krstitelja Šimunića i fragmentu iz autobiografskih “Uspomena” grofa Adama Oršića Slavetićkoga pisanih 1812. godine.

[6] Američki teoretičar Hayden White jedan je od glavnih protagonista tzv. lingvističkog obrata u historijskoj znanosti. U kontroverznoj studiji Metapovijest iz 1973. godine prokazao je specifičan retorički karakter historiografije te u analizi djela četiriju devetnaestostoljetnih povjesničara i filozofa povijesti (Michelet, Ranke, Tocqueville, J. Burckhardt, Hegel, Marx, Nietzsche i Croce) prepoznao četiri “predspoznajno i pretkritički djelatna tropa” – metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju kao temeljne moduse oblikovanja povijesne građe u cilju udovoljavanja “standardima prihvatljivosti” čitateljstva. White, osim toga, inzistira na strogoj distinkciji između povijesnog događaja i njegova jezičnoga prikaza polazeći od pretpostavke da je referancijalna zbilja kaotična odnosno predlogična te da joj se smisao nameće tek s pomoću jezika. Drugim riječima, prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogućnosti svake povijesne spoznaje je narativno ustrojena struktura svijesti. Detaljnije usp. Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe, Baltimore, 1973. Kritički prikaz Whiteove tropološke koncepcije povijesti usp. Vladimir Biti, “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb 2000, 9-16. i Isti, POVIJEST, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000, 403-405.

[7]Ova se teza u epistemološkom pogledu čini najproblematičnijom, jer usprkos proklamiranoj vjeri u lingvistički determinizam White previđa činjenicu da historičari u većini slučajeva ne barataju sa stvarnim povijesnim događajima već povijesnim izvorima koji su i sami tekstualne prirode. O tome detaljnije usp. Vladimir Biti, nav.dj.,11.

[8] ” The historical discourse can be broken down into two levels of meaning. The facts and their formal explanation or interpretation appears as the manifest of literal ’surface’ of the discourse, while the figurative language used to characterize the facts points to a deep-structural meaning. This latent meaning of an historical discourse consists of the generic story-type of which the facts themselves, arranged in a specific order and endowed with different weights, are the manifest form. (…) This conception of the historical discourse permits us to consider the specific story as an image of the events about which the story is told, while the generic story-type serves as a conceptual model to which the events are to be likened in order to permit their encodation as elements of a recognizable structure.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 110.

[9] “The issue of ideology points to the fact that there is no value-neutral mode of emplotment, explanation, or even description of any field of events, whether imaginary or real, and suggests that the very use of language itself implies or entails a specific posture before the world which is ethical, ideological, or more generally political: not only all interpretation, but also all language is politically contaminated.” Hayden White, “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 129.

[10] White te postupke smatra distorzijom konkretnog činjeničnog polja kojega diskurs nastoji reprezentirati. Općenito ih dijeli u dvije kategorije: negativnu, koja isključuje činjenice koje bi inače mogle biti uključene u historijsku reprezentaciju, i pozitivnu, koja se očituje u aranžiranju događaja drugačijim redoslijedom od kronološkog reda njihova stvarnog odvijanja, kako bi im se mogle dodijeliti različite funkcije unutar integralnog obrasca značenja. Pozitivna distorzija, prema Whiteu, uključuje različite postupke kao što su kondenzacija, razmještanje i sekundarna elaboracija, koja se pojavljuje na vidnijoj reprezentacijskoj razini diskursa i to obično u formi neposrednog obraćanja čitatelju kako bi se osigurali eksplicitna kognitivna uporišta za manifestni oblik diskursa u cjelini. Detaljnije usp. Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 111-112.

[11] “The figurative level is produced by constructive process poetic in nature, which prepares the reader of the text more or less subconsciously to receive both the description of the facts and their explanations as plausible on one side and adequate on the other.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 110.

[12] Pritom se Whiteovoj figurativnoj analizi ne treba prikloniti bez stanovite zadrške. Naime, za razliku od svoga jednako popularnog kolege Domicka LaCapre koji na tragu derridaove dekonstrukcije teorijski naglasak s figuracijskoga premješta na interpretacijski čin, White zanemaruje činjenicu da se, usprkos čvrstim argumentima zagovornika teorije govornoga čina (koje je među intelektulanim historičarima najgorljiviji zastupnik Quentin Skinner), konkretna čitateljska recepcija ne može u cijelosti kontrolirati i to kako zbog činjenice da svaki tekst po svojoj prirodi odupire definitivnom interpretativnom “zatvaranju”, tako i zbog specifične strukture spoznajnog horizonta svakog potencijalnog čitatelja determiniranog kompleksnim sklopom socijalnih, kulturnih, povijesnih itd. faktora. Za pronicljivu LaCaprinu kritiku Whiteove sistematske teorije jezika historiografije usp. Dominick LaCapra, “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse“, u: isti, Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language, Ithaca and London, 1983, 72-83.

[13] Podrobni biobibliografski prikaz usp. Stjepan Krivošić, “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778)”, Rad JAZU 375 (1978), 107-229 i sumarno: Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918, Sv. I, Zagreb, 1992, 249-269. Krčelićeve Annuae prvi je na latinskom izvorniku tiskao Tadija Smičiklas u 30. svesku Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 1901. godine, a u hrvatskom prijevodu Veljka Gortana objavljene su 1952. godine. Usp. izd. B. A. Krčelić, Annuae ili historia 1748-1767, JAZU, Zagreb, 1952. O genološkim atribucijama i narativnoj strukturi Annuae usp. i Andrea Zlatar, “Osamnaesto stoljeće: Krčelićeve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj, Zagreb 1998, 70-80. Cjelovitu bibliografiju usp. Teodora Shek Brnardić, “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778): bibliografija”, Zaprešički godišnjak 8 (1998), 343-348.

[14] U Krčelićevu zapisu za godinu 1755. koji obaziše čak 87 stranica u zasebnim su potpoglavljima opisane sljedeće bune: I. Buna pri ispitivanju popisa, II. Buna u Varaždinskom generalatu, III. Seljačka buna, IV. Buna podložnika Donje Slavonije, V. Buna pripadnika Karlovačkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili članova kaptola protiv kanonika Krčelića, VII. Buna otaca franjevaca, VIII. Buna Moslavčana.

[15] Usp. A. B. Krčelić, Annuae ili historija 1748-1767, JAZU, Zagreb, 1952, 208-228.

[16] Potpoglavlje u kojemu raspravlja o uzrocima krajiško-seljačke bune Krčelić tako zaključuje sljedećim riječima: “Kod tolikih razmirica i razdora među pojedincima nitko se nije brinuo za javno dobro kao takvo, već su neki željeli osvetiti privatne nepravde, neki su imali pred očima svoje promaknuće, a neki su opet u prvom redu branili sebe. Zbog toga su pojedinci toliko bili smetnuli s uma javno dobro, da je dvor i ono, što se pisalo u ime države, tumačio kao zastupanje privatnih interesa i potužio se, što se u ime države iznose poslovi privatnika.” B. A. Krčelić, nav. dj., 202.

[17] Glavnim motivom njihove urote Krčelić drži odredbu iz novog poreskog popisa iz 1754. godine prema kojoj su i krajiški oficiri dužni plaćati porez od svojih imanja i zemljišta, a spomenuta su trojica, prema Krčeliću, “u generalatu imali velike posjede”. No prema Krčelićevoj interpretaciji ni sami pobunjenički glavari nisu bili jedinstveni zbog promoviranja vlastitih interesa i borbe za “prevlasti nad Srbima”. B. A. Krčelić, nav. dj., 167 i 172.

[18] O ulozi Stjepana Domjanića Krčelić piše sljedeće: “Nakon tog zaključka, dok su se nalozi slali na određena mjesta i dok se čekao dolazak vojnika općeg ustanka, stigne u Zagreb Stjepan Domjanić tužeći se, što mu je spaljena kurija. On je zapravo došao, da pazi, kakve se odredbe stvaraju u Zagrebu. Sam se ne samo dopisivao s Ljubojevićem i lično bio došao u Severin, nego je stajao u vezi i s pobunjenim seljacima, što je bilo potvrđeno pismima predanim komisiji. U jednom je od njih napisao, da treba ubiti grofa Ivana Patačića, Kašnera i Raffaya, te više takvih stvari, Kad je pak opazio, da svi, koje je posjetio, oprezno s njime razgovaraju i da nitko, ni ne nagađajući, ne govori pred njim, što će se dogoditi s pobunjenim Vlasima ili seljacima, te da su poduzete mjere, da se žurno sakupi u Zagrebu vojska, da uguši bunu, i kad je imao biti uhapšen, jer je na trgu u Zagrebu javno dao neke izjave, koje su potpirivale na bunu, potajno pobjegne.” B. A. Krčelić, nav. dj., 174.

[19] B. A. Krčelić, nav.dj., 200.

[20] B.A. Krčelić, nav. dj., 170.

[21] U vezi s tom epizodom, zanimljivo je primijetiti i tragove providencijalno-mirakulozne diskurzivne figuracije u Krčelićevu, inače dominantno sekularnom, prosvijećenom diskursu, čime se dodatno potcrtava konfesionalna različitost krajišnika. Usp. npr. “Moj se brat oprosti od prijatelja i naslućujući, da ga čeka smrt, povrati se u Trnovicu”. B. A. Krčelić, nav.dj., 165; “Beck obeća buntovnicima da će ih preblagi vladari saslušati samo: 1) neka pokopaju izmrcvarena tjelesa oficira. To izvršiše prenijevši ih u župu u Trojstvo i pokopavši ih s vojničkim počastima. Iako je to izvršeno mjesec dana nakon njihove smrti, više je očevidaca posvjedočilo, da su jako krvarili, osobito Josip Krčelić /istaknula Z.B./.” B. A. Krčelić, nav.dj., 167.

[22] B. A. Krčelić, nav.dj., 165-166.

[23] Moralni profil podbana Raucha Krčelić najzornije ocrtava u točkama optužnice protiv podbana u istrazi nakon provedene pacifikacije: “1) Podban je u svojoj preuzetnosti imenovao oficire i tako sebi prisvojio čak kraljevsku vlast ili joj se narugao. Ono, što kraljevina nije izvršila putem konferencija, to se usudio izvršiti podban zajedno s Raffayem. 2) Tako je nemilo bjesnio protiv imutka, štaviše i života onih, koji nisu imali mogućnosti da se brane, i to premda seljačku bunu nije ni vidio. 3) Za krvnički je posao određivao ljude obećavajući im pomilovanje i život, koji nije bio ovlašten obećati. 4) Nastojao je zadovoljiti svoju pohlepu, a nije se brinuo ni za one, kojima su seljaci nanijeli štetu, ni za nevoljnike, da im osigura život, štaviše, na svoju je ruku opljačkao i još veće nasilje nanio onima, koji su pretrpjeli štetu od seljaka, kao ocima isusovcima, grofu Patačiću i drugima, za koje se uopće nije moglo ni pretpostaviti da bi bili krivi, a k tome nije ih pozvao pred sud ni preslušao. 5) Svoje suđenje započeo je ovrhom i pošto je seljacima već oduzeo i opljačkao sav pokretni imutak (koji je bio njihovo vlasništvo), dakle, on ih je poslije kazne poslao, i to na potpuno nečovječan način, u Zagreb na preslušavanje i suđenje”. B. A. Krčelić, nav.dj., 193. O Raffayu usp. B. A. Krčelić, nav.dj., 185.

[24] “U Zagrebu su se kod biskupa svakodnevno održavale konferencije, ali bez zapisničara. Na njima su gotovo isključivo gospodarili gospodin Ivan Bužan, Ladislav Lukavski i Antun Bedeković. Drugi nisu bili ni pozivani, tako da se vidjelo, da je opet sva vlast u Bužanovim rukama. To je ispunjalo ogorčenjem i gnjevom one, koji su bili zapostavljeni. Podban je izvještavao o događajima svakog dana i primao odgovor, i to ponajviše od Bužana, pogotovu kad se radilo o krupnijim stvarima, kako je to iznio gospodin podžupan Juraj Petković tvrdeći, da je vidio i u izvorniku pročitao pisma, u kojima gospodin Bužan piše podbanu, neka pali, pljačka i ubija ne štedeći nikoga, i to prema želji konferencije. To se toliko bilo pročulo po čitavom Zagrebu, da su mnogi pošli iz Zagreba u Bisag k podbanu u nadi, da će nagrabiti plijena. Konferencije su se, kako sam prije spomeno, često održavale bez zapisničara ili, ako je tko što zapisivao, često je to bilo skraćeno i nepotpuno. Zato su mnogi zaključci tih konferencija i poruke poslane u njihovo ime podbanu kasnije bile uporno poricane, te nitko od učesnika nije htio da ih prizna.” B. A. Krčelić, nav.dj., 177.

“Taj je sabor /održan 2. siječnja 1755. godine, op. Z.B./ zbog prije navedenih razloga, bio tako raspušten, da se nisu ni pročitali njegovi spisi ni objavili njegovi članci. To su učinili zato, da ne bi morali uvrstiti u spise odgovor popisivača, nego da bi mogli izvijestiti, da popisivači nisu znali ništa odgovoriti.” B. A. Krčelić, nav. dj., 247.

[25] “Vidim naime, da je taj isti general Beck dodijeljen kao brigadir generalu Mercyju; vidim, da se bliže Slavoniji podiže nova tvrđava ili, točnije, naselje nazvano Bjelovar, sjećam se prije navedenih riječi oca pijarista Oktavijana i naslućujem, da dvor ide za tim, da se čitav taj varaždinski generalat smatra kao osječki, da tako postane jači, a u drugu ruku, da se t.zv. banska Krajina stopi u jednu cjelinu s karlovačkim generalatom. Razlog je mojem naslućivanju i to, što vidim, da general Beck preudešava varaždinski generalat po uzoru na osječki, a karlovački po uzoru na bansku Krajinu, čak i u odori. Da li je moje naslućivanje točno, pokazat će budućnost. Ako se ono obistini, koliko će se tim sjedinjenjem ojačati vojnička vlast, toliko će oslabiti građanska. Samo neka – ne dao Bog! – ne bude potpuno satrta.” B. A. Krčelić, nav. dj., 170-171.

[26] “Da je spomenuta odredba doista bila povoljna za svećenstvo, dosta se jasno razabira odatle, što nije bila upravljena svećenstvu, niti se izricalo, da se ono mora nje pridržavati. Ta nije bilo ni spomena o crkvenim predijalcima i o određivanju njihovih obaveza niti o crkvenim činženjacima i građanima. Ako se pak to shvaća općenito i tvrdi, da naziv “zemaljska gospoda” obuhvaća i svećenstvo, ima li što povoljnije za svećenstvo nego da seljaci budu prisiljeni vršiti staru rabotu, koju su doista podložnici svećenstva vršili u većoj mjeri do g. 1655., kada je zbog dugotrajnijih buna bila smanjena od komisija potvrđenih kraljevskim poveljama? Isto tako, ima li šta povoljnije za svećenstvo nego da podložnici istom sa dvije glave stoke mogu otkupiti jednog težaka, dok su ga dosada otkupljivali jednom glavom stoke, nadalje, da daju desetinu u snoplju i u naravi, a gornicu u požunskim kablima? Kabao, naime, kojim se svećenstvo dosada služilo, t.j. zagrebački, bio je manji i sadržavao je samo 12 požunskih pinta, a sada se povećao za 5 pinta. Bilo je više i drugih pogodnosti, od koji svećenstvo nije bilo isključeno, jer su mu išle u račun, a od drugih odredaba, ako su mu možda bile zazorne, imalo je mogućnost da se izvuče, jer nacrt uređenja nije bio njemu upravljen, štaviše, predijalci, crkveni građani i činženjaci nisu uopće bili spomenuti.” B. A. Krčelić, nav. dj., 237.

[27] B. A. Krčelić, nav. dj., 238.

[28] “Strogost oficira, vraćanje Marče unijetima i neobaziranje na privilegije uzeli su samo kao ispriku da skinu sa sebe krivnju.” B.A. Krčelić, nav.dj., 173.

[29] Usp. B. A. Krčelić, nav.dj., 197.

[30] B.A. Krčelić, nav.dj., 200.

[31] “Pridavek kronike iliti spomenka pripečeni od leta po narođenju Kristuševom 1744 do leta 1761” objavio je 1762. godine isusovac Nikola Laurenčić (Krapina, 1707 – Zagreb, 1762). Prema vlastitom svjedočenju, Krčelić je napisao većinu natuknica za treći dio koji pokriva razdoblje od 1747. do 1762. godine. Detaljnije usp. S. Antoljak, nav. dj., 256.

[32] Narativna elaboracija unosa je daleko jednostavnija te gotovo u cijelosti izostaju subjektivni autorski komentari.

[33] Riječ je o sljedećim bunama: I. Buna pri ispitivanju popisa, V. Buna pripadnika Karlovačkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili članova kaptola protiv kanonika Krčelića, VII. Buna otaca franjevaca.

[34] “Burkanya ova vu Horvatczke zemlye obchinszkoga vnogi vnoge zroke povedaliszu, ali kaiti Comissiih Kralyevszkeh znaidenya na szvetlo izisla neszu, zroka pravdenoga ne znati.” N. Laurenčić, Pridavek kronike, Zagreb, 1762, III, 57.

[35] N. Laurenčić, nav.dj., 53.

[36] N. Laurenčić, nav.dj., 55-56.

[37] Krčelić je godinu dana prije smrti zapečatio rukopis Annuae i predao ga Pravoslovnoj akademiji uz izričitu želju da se otpečati nakon njegove smrti. V. Gortan tvrdi da pisac nije htio izdati Annuae za života “da bi mogao što slobodnije pisati i riješiti se obzira prema bilo kome”, dok Stjepan Krivošić pristaje uz Smičiklasovu tezu da Krčelić Annuae nije ni namjeravao tiskati, niti je slutio da bi to netko drugi mogao učiniti. Detaljnije o toj kontroverzi usp. Antoljak, nav. dj., 262.

[38] Izvorno latinski pisan fragment Anala bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija s prikazom buna iz 1755. godine u hrvatskom prijevodu glasi: “Kako se prošla, 1754. godina bližila kraju, vojnici krajišnici Varaždinskog generalata, uzevši kao povod popis posjeda i sukladno tome novčani namet na vojne uniforme, najprije počeše iskazivati nezadovoljstvo i otpor, da bi se naposljetku otvoreno pobunili. Okupilo ih se preko 30 000 u mjestu koje se zove Severin i koje je leglo shizmatika. Zbacivši jaram vojničke discipline, najprije su tražili smrt onih oficira koji su sukladno nalogu viših instanci utjerivali spomenuti namet. Sedmoricu od njih su zarobili i po cičoj zimi bosonoge tjerali neravnim putevima do rečenog mjesta Severin, gdje su ih poubijali nečuvenom okrutnošću. Nisu se čak libili podrugivati mrtvima, već su tijekom petnaest dana sramotno plesali oko njihovih nepokopanih tjelesa. Vidjevši to, gotovo svi oficiri iz tvrđava odlučili su se na bijeg, kako bi izbjegli tako strašnom metežu. Kako bi se činilo da su uskratili vjeru oficirima, a ne vladaru, pobunjenici su i dalje po propisu držali uobičajene straže u spomenutim tvrđavama. Dok su prilike u križevačkoj krajini bile tako nemirne, doskora su se u mjesecu veljači iduće, 1755. godine podigli i seljaci, slijedeći loš primjer krajišnika i potaknuti vlastitom zloćom. Htijući zbaciti kmetski jaram i postati slobodni, najprije su na posjedu Raven u Križevačkoj županiji ondašnji podložnici napali četiri plemićke kurije, opljačkali ih poput neprijatelja i potpalili, ne povlačeći se sve dok ih nisu pretvorili u pepeo. Pošto su ojačali i brojem i drskošću, krenuli su prema biskupskom kaštelu Gradec i Lovrečini. Združujući se s podložnicima različitih gospodara, svakodnevno su sve strašnije bješnjeli i povrh toga sve brže napredovali razdijeljeni u više grupa, tako da su unutar petnaest dana okrutno opustošili i spalili više od trideset i sedam gospodskih kurija i utvrda. Pogibeljnoj strahoti čitave stvari uvelike je doprinijelo i to što zbog neobičnog izlijevanja svih rijeka nije mogao smjesta priskočiti u pomoć drevni banski vojnik. Ipak su se sami plemići, pridruživši si nekolicinu gospode kanonika i slugu, vitezova i samih seljaka, koji su bili gorljivi u obrani općega dobra, suprotstavili napadačima kod utvrde Bisag, i ondje plemenito odbili njihov nasrtaj. Da to nisu učinili, čitav bi zagorski puk koji je nestrpljivo iščekivao dolazak buntovnika bio ustao na krajnju pogibelj plemstva. U međuvremenu je stigla banska vojska s biskupskim banderijem i do kraja suzbila drskost pobunjenika. Toliko ih je zarobljeno i odvedeno u Zagreb da sve tamnice i kule obaju gradova nisu dostajali za njihov smještaj. Povodom dviju prethodno spomenutih pobuna, iz Beča je u mjesecu svibnju stigla dvostruka komisija. Jedna je pod predsjedavanjem general-maršala Naipergha poslana u Legrad krajišnicima, a druga, na čelu s grofom Althanom u Zagreb za buntovne kmetove. One su ispitale nezadovoljne pobunjenike i dosudile različite kazne sukladno značaju zlodjela. Tako su, malo-pomalo, naposljetku smirene obje pobune.” Gian Paolo Brizzi – Maria Luisa Accorsi (ur.), Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764, Bologna, 1988, 300-301.

[39] Usp. Karlo Horvat, “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovića, župnika križevačkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium župe križevačke“, Starine JAZU 34(1913), 340-341. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.

[40] K. Horvat, nav.dj., 352.

[41] “U različitim i opetovanim ispitivanjima konačno je izašlo na vidjelo lukavstvo pobunjenih krajišnika. Saznalo se tko su oni koji su zamahnuli tako nevjernim kopljem. Njihovu je četu vodio nevjerni Vlah Petar Ljubojević koji je bio glava ne samo ove, nego i svih prethodnih bezbožnih pobuna. Kako bi se od njega, koji je bio nevjeran Bogu, moglo i očekivati da bude vjeran čovjeku i kralju? I kako da ne progoni katoličku vjeru Vlah koji se odmetnuo od vjere? Uostalom, ne bi ni moglo biti nikakvog drugog uzroka mržnje kad je očito iz samoga početka pobune da je svih pet nevinih oficira bilo katoličke krvi, a da nije ubijen niti jedan od Vlaha.” K. Horvat, nav.dj., 350-351.

[42] “U tu su svrhu skupili veliku količinu novca, namakavši ga na ime putnog troška za Beč od krajišnika koji nisu znali za prijevaru. Običavali su se javno hvastati da je sve na prodaju i govorili da novac lako otvara kraljevska vrata. No prevario ih je loše zasnovani naum. Naime, oni koji su otišli u Beč nisu isposlovali niti audijenciju, niti slobodni prolaz, niti sastanak sa savjetnicima. Dakako, sva mjesta u koja su polagali nadu bila su već zauzeta i sva vrata zatvorena. Još su gajili nadu da će to biti na prodaju sve dok nije stigao rečeni povjerenik feldmaršal grof Neiberg sa ostalim supovjerenicima i auditorima. Kad su se spustili do Kaniže kako bi istražili te događaje, uzeli su Ljubojeviću i drugima sav novac i uhitili ih.” K. Horvat, nav.dj., 350-351.

[43] “Povrh toga naložio je /sc. pukovnik barun Peck, op. Z.B/ da sami poruče preko trubača i glasnika da svatko tko nešto zna o zlodjelima, to i objavi, jer ukoliko se to bude saznalo odrugud, jao onima koji su znali, a šutjeli. Ta je smicalica upropastila severinski kotar i ondje su pucale sve prethodno uspostavljene veze, i zamirali glasovi “vszi vszi uchinili szmo to, ali umorili s vama”, tako da je rođak prokazivao svoga rođaka i brata te ga hvatao kao krivca. Za vrlo kratko vrijeme uhićene su sve ubojice gore spomenutih oficira, među kojima je bio i kapetan Vuković, Vlah koji je prvi digao krvničku ruku na kapetana Bužjakovića. Uhićeni su i potkapetan Juraj Martinović, sa svim svojim podređenima. Bolčeta i barjaktar Petreković su s mnoštvom nižih oficira i vojnika 4. svibnja u okovima odvedeni u Kanižu. Svatko tko je prokazao nekoga od glavara pobune dobio je za trud u Koprivnici 10 groševa, a u Kaniži četiri puta toliko.”   K. Horvat, nav.dj. 348.

[44] “Iz spomenutog mjesta /Brežana, op. Z.B. / seljaci su mu /Mihaljeviću, op. Z. B./poslali pismo u kojemu su objasnili razloge svoga čina, a koje mi je bilo dopušteno pročitati. To se nikada ne bi bili usudili učiniti da u Severinu iz povlastica Varaždinskoga generalata nisu saznali da se krajina prostire do rijeke Lonje što uključuje i njih koji se nalaze uz rečenu rijeku. ’Zašto nas se, dakle, onda prisiljava na tlaku ako smo krajišnici? Povrh toga, budući da nas naši zemaljski gospodari tlače gore od tirana, radije ćemo biti podložni samo kralju, nego njima.’ Stoga su molili rečenoga gospodina potpukovnika da ih osobno zastupa pred uzvišenim dvorom.” K. Horvat, nav.dj., 345.

[45] K. Horvat, nav.dj., 344.

[46] “I tako je uništena Križevačka županija, nevini seljaci zajedno s krivcima, ali i svi oni za koje se činilo da su se poput pravih gospodara pobrinuli da u svojim domovima sakriju stvari i životinje – svi su bili dovedeni na prosjački štap.” K. Horvat, nav.dj., 345-346.

[47] Usp. K. Horvat, nav.dj., 349-350, 353.

[48] Zanimljivo je i da Šimunić umanjuje broj severinskih žrtava, eksplicitno tvrdeći da na Ljubojevićev poticaj nije ubijeno pet, nego četiri oficira. Usp. J. Janković, “O seljačkoj buni oko Križevaca i u nekom dijelu generalata varažidnskog godine 1755.”, Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva, 2 (1900), 229. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.

[49] J. Janković, nav. dj., 229.

[50] Ivan Krstitelj Šimunić rodio se 6. lipnja 1723. u plemićkoj obitelji u Štrigovi. Nakon završetka studija logike u Zagrebu 1740. godine ulazi u isusovački red u Beču. Filozofiju i teologiju je doktorirao na sveučilištu u Košicama. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu i Zagrebu, a potom profesor spekulativne teologije i kontroverzistike na Zagrebačkoj akademiji. Godine 1763. objavljuje u Zagrebu djelo Brevis Notitia schismatis Graeci et controversiarum Orientalium, in questiones didacticas, chronologico-historicas, et dogmaticas digesta (…) Accedit Diatriba de Ritibus Ecclesiae Graecae, nastalo na temelju vlastitih predavanja. Prvi dio predstavlja teološku raspravu o crkvenom raskolu, a drugi dio daje sumarni povijesni pregled istočnoga raskola. Treći dio u silogističkoj formi obrađuje dogmatska i eklezijalna pitanja koja tradicionalno stoje u središtu katoličko-pravoslavne kontroverze, kao što su npr. primat sv. Petra i rimskih biskupa, dodavanje Filioque simbolu vjere, Euharistija, čistilište, blaženstvo svetih prije uskrsnuća itd. U raspravi Diatriba de Ritu Graeco prikazuje postanak i narav obreda istočne crkve, njezinu liturgiju, sakramente, postove itd. Detaljnije usp. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, sv. I, Zagreb, 1969, 218-220.

[51] Prema M. Vanino, nav.dj., 220.

[52] “Pošto je Domjanić posijao sjeme nezadovoljstva, Erdödyjevi su podanici zajedno s Raffayevima zaključili da im se otvaraju velike mogućnosti, pa su najprije ognjem zapalili odmjerenu kudjelju koju im je bio podijelio gospodin Raffay, a potom pretvorili u prah i pepeo sve plemićke kurije koje god su mogli, privlačeći u svoj tajni savez i tuđe podanike, da bi naposljetku, ukoliko se pruži prilika, poubijavši zemaljske gospodare stekli punu slobodu.” J. Janković, nav. dj., 229.

[53] J. Janković, nav. dj., 230.

[54] “Doista, Bog, koji ohole običava slijediti s leđa, neočekivano je zaustavio ovu tragediju. Naime, potkraj veljače iznenada se s neba slila toliko obilna kiša koja je trajala tri dana, da su potoci i bujice poplavile većinu polja, a i rijeka Lonja je priječila prolaz svima koji su to pokušali. To je iznenadno nevrijeme prisililo i pobunjene seljake i krajišnike na nužan odmor, a kraljevni pak omogućilo donošenje spasonosnih odluka. Doskora su odasvud pozvani slobodnjaci koji su zajedno sa svojim vođama suzbili drskost zločinaca.” J. Janković, nav. dj., 230.

[55] Usp. J. Janković, nav. dj., 231.

[56] “Budući da su mnogi obznanjivali i objelodanjivali taj strašni događaj, on je napokon predočen i posvjedočen samoj kraljici Mariji Tereziji. Ona je sukladno veličini svoje nevjerojatne providnosti i pravednosti odredila da u Hrvatsku ode kraljevska komisija, zadatak koje je bio po zasluzi kazniti buntovne podložnike i na svaki način nadoknaditi štete plemićima.” J. Janković, nav. dj., 231.

[57] Pregledno o fenomenu diskurzivne konstituticije sebstva u okviru autobiografskog diskursa te problemima njegove interpretativno-analitičke elaboracije u suvremenim historiografskim istraživanjima usp. Fabian Brändle, Kaspar von Greyerz, Lorenz Heiligensetzer, Sebastian Leutert, Gudrun Piller, “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Kaspar von Greyerz et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europäische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850), Köln –Weimar- Wien, 2001, 3-34.

[58] Fragment Oršićevih “Uspomena” u kojemu se tematiziraju događaji iz 1755. godine u cijelosti glasi: “Godine 1755. došlo je do bune u Varaždinskoj Krajini. Stjepan Domjanić, koji je tada posjedovao imanje Preseka u križevačkoj županiji, bio je u sporazumu s graničarima; na to su se pobunili seljaci Raffajeva dobra Raven, njima se pridružili okolišni seljaci, žarili i palili plemićka imanja, narasli do velikog broja i zadali svagdje strah plemstvu (jer su se i na drugim mjestima seljaci pokazali sklonima na bunu.) Plemstvo je bježalo u gradove s djecom i dragocjenostima; godina je bila blagoslovljena, seljaci uviek pijani, počinjajući velike nepodobštine, kamogod bi došli. Sava i Kupa, preko kojih nije bilo mostova, nabujale su od stalnih kiša zajedno s ostalim vodama; radi toga nije s banske i karlovačke granice mogla doći pomoć. Konačno, kad su buntovnici bili u Bisagu, tadašnjoj Jankovićevoj gospodštiji, gdje su iz obiesti sve uništili, u pivnici razbili bačve, pa ih se nekoliko i utopilo u vinu, napokon su vode počele padati, pa je došla jedna bojnica iz Banske Krajine; neki su seljaci pobjegli, drugi su se sakrili još uviek pijani, pa su ih bodovima tjerali iz svih mogućih zakloništa i dopremili na stotine u različite gradove, ali većinom u Zagreb. Ivan Rauch, tadašnji podban i prema tadašnjim zemaljskim zakonima kao podban i veliki župan zagrebačke i križevačke županije, pridonio je doduše mnogo uzpostavi mira, ali je opljačkao kuće bunotvnika i prisvojio sebi mnogo toga, osobito stoke, radi čega su ga mnogi obtužili, a osobito križevački podžupan i njegov šurjak Zaić, na što je maknut sa svih časti, koje je imao. S njim je također prestala povlast za buduće podbane uživati nasljednu ili vječnu vlast velikog župana. U Varaždinskoj su Krajini mir uzpostavile pridošle njemačke čete. Velik je broj seljaka obješen na različite načine, a drugi su kažnjeni batinanjem ili žigosanjem. Stjepan Domjanić je pobjegao u svećeničkoj odjeći pavlinima u Svetice, njegov ga brat Ivan namamio k sebi te ga predao ulovljena; imanje Preseka bude zaplienjeno, a on poslan na doživotnu tamnicu u Kufstein. Grofa Althana, poslanoga u zemlju kao kraljevskog povjerenika, da uzpostavi mir i uvede novi urbar, zamolio je Ivan, da mu na dvoru za to, što je predao svojega buntovnog brata, u znak priznanja pribavi dobro Preseku, ali ovaj mu je odgovorio, da dvor doduše voli ovakve izdaje, ali mrzi izdajicu kao zla čovjeka. On tako nije došao ni do kakvog dobitka, osim što ga se radi ovoga podlog čina svatko klonio kao izdajice rođenoga brata.” Adam Oršić, “Uspomene Adama Oršića 1725-1814”, u: isti, Rod Oršića, Zagreb, 1943, 62-63.

 

[1] Zrinka Blažević, „Kmetsko-krajiška buna iz 1755. u svjetlu narativnih izvora“, Ljetopis Srpskog kultrnog društva „Prosvjeta“ 11 (2006), 334-369.

[1] O terezijanskim reformama detaljnije usp. npr. Friedrich Walter, Die theresianische Staatsreform von 1749, Wien, 1958,; Gustav Otruba, Die Wirtschaftspolitik Maria Theresias, Wien, 1963; Ernst Wangermann, The Austrian Achievement 1700-1800, London 1972.

[1] Usprkos otporu Sabora, popis je izvršen prema kraljičinim direktivama. Za razliku od dotadašnjeg principa razrezivanja poreza po “dimovima” sukladno veličini zemljišta, u novom sustavu oporezivanja težište je na prihodu sa zemlje, a porezna obveza je proširena i na druge izvore prihoda (stoka, sječa drva, mlinovi, trgovina itd.). Detaljnije usp. Jaroslav Šidak, “Seljačke bune 1755. i njihove posljedice”, Historija naroda Jugoslavije II (dalje: HNJ II), Zagreb 1959, 1057-1059.

[1] Detaljnije usp. Fedor Moačanin, “Osnivanje novih krajina i slom krajiške autonomije”, HNJ II, 1041-1043.

[1] Riječ je o navodu uz godinu 1755. iz Annua zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića (1715-1778), kroničarskim zapisima križevačkog župnika Ivanu Josipoviću (+ 1805.), suvremenom unosu za godinu 1755. u Analima bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija rektora Ivana Mikinovića, te dvama nešto kasnijim izvorima – opisu bune iz 1775. godine isusovačkog kroničara i teologa Ivana Krstitelja Šimunića i fragmentu iz autobiografskih “Uspomena” grofa Adama Oršića Slavetićkoga pisanih 1812. godine.

[1] Američki teoretičar Hayden White jedan je od glavnih protagonista tzv. lingvističkog obrata u historijskoj znanosti. U kontroverznoj studiji Metapovijest iz 1973. godine prokazao je specifičan retorički karakter historiografije te u analizi djela četiriju devetnaestostoljetnih povjesničara i filozofa povijesti (Michelet, Ranke, Tocqueville, J. Burckhardt, Hegel, Marx, Nietzsche i Croce) prepoznao četiri “predspoznajno i pretkritički djelatna tropa” – metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju kao temeljne moduse oblikovanja povijesne građe u cilju udovoljavanja “standardima prihvatljivosti” čitateljstva. White, osim toga, inzistira na strogoj distinkciji između povijesnog događaja i njegova jezičnoga prikaza polazeći od pretpostavke da je referancijalna zbilja kaotična odnosno predlogična te da joj se smisao nameće tek s pomoću jezika. Drugim riječima, prema Whiteovim teorijskim izvodima uvjet mogućnosti svake povijesne spoznaje je narativno ustrojena struktura svijesti. Detaljnije usp. Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Neneteenth-Century Europe, Baltimore, 1973. Kritički prikaz Whiteove tropološke koncepcije povijesti usp. Vladimir Biti, “Izvor povijesti”, u: Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb 2000, 9-16. i Isti, POVIJEST, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000, 403-405.

[1]Ova se teza u epistemološkom pogledu čini najproblematičnijom, jer usprkos proklamiranoj vjeri u lingvistički determinizam White previđa činjenicu da historičari u većini slučajeva ne barataju sa stvarnim povijesnim događajima već povijesnim izvorima koji su i sami tekstualne prirode. O tome detaljnije usp. Vladimir Biti, nav.dj.,11.

[1] ” The historical discourse can be broken down into two levels of meaning. The facts and their formal explanation or interpretation appears as the manifest of literal ’surface’ of the discourse, while the figurative language used to characterize the facts points to a deep-structural meaning. This latent meaning of an historical discourse consists of the generic story-type of which the facts themselves, arranged in a specific order and endowed with different weights, are the manifest form. (…) This conception of the historical discourse permits us to consider the specific story as an image of the events about which the story is told, while the generic story-type serves as a conceptual model to which the events are to be likened in order to permit their encodation as elements of a recognizable structure.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 110.

[1] “The issue of ideology points to the fact that there is no value-neutral mode of emplotment, explanation, or even description of any field of events, whether imaginary or real, and suggests that the very use of language itself implies or entails a specific posture before the world which is ethical, ideological, or more generally political: not only all interpretation, but also all language is politically contaminated.” Hayden White, “Fictions of Factual Representation”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 129.

[1] White te postupke smatra distorzijom konkretnog činjeničnog polja kojega diskurs nastoji reprezentirati. Općenito ih dijeli u dvije kategorije: negativnu, koja isključuje činjenice koje bi inače mogle biti uključene u historijsku reprezentaciju, i pozitivnu, koja se očituje u aranžiranju događaja drugačijim redoslijedom od kronološkog reda njihova stvarnog odvijanja, kako bi im se mogle dodijeliti različite funkcije unutar integralnog obrasca značenja. Pozitivna distorzija, prema Whiteu, uključuje različite postupke kao što su kondenzacija, razmještanje i sekundarna elaboracija, koja se pojavljuje na vidnijoj reprezentacijskoj razini diskursa i to obično u formi neposrednog obraćanja čitatelju kako bi se osigurali eksplicitna kognitivna uporišta za manifestni oblik diskursa u cjelini. Detaljnije usp. Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 111-112.

[1] “The figurative level is produced by constructive process poetic in nature, which prepares the reader of the text more or less subconsciously to receive both the description of the facts and their explanations as plausible on one side and adequate on the other.” Hayden White, “Historicism, History and the Imagination”, u: Tropics of Discourse, Baltimore and London, 1985, 110.

[1] Pritom se Whiteovoj figurativnoj analizi ne treba prikloniti bez stanovite zadrške. Naime, za razliku od svoga jednako popularnog kolege Domicka LaCapre koji na tragu derridaove dekonstrukcije teorijski naglasak s figuracijskoga premješta na interpretacijski čin, White zanemaruje činjenicu da se, usprkos čvrstim argumentima zagovornika teorije govornoga čina (koje je među intelektulanim historičarima najgorljiviji zastupnik Quentin Skinner), konkretna čitateljska recepcija ne može u cijelosti kontrolirati i to kako zbog činjenice da svaki tekst po svojoj prirodi odupire definitivnom interpretativnom “zatvaranju”, tako i zbog specifične strukture spoznajnog horizonta svakog potencijalnog čitatelja determiniranog kompleksnim sklopom socijalnih, kulturnih, povijesnih itd. faktora. Za pronicljivu LaCaprinu kritiku Whiteove sistematske teorije jezika historiografije usp. Dominick LaCapra, “A Poetics of Historiography: Hayden White’s Tropics of Discourse“, u: isti, Rethinking Intellectual History. Text, Context, Language, Ithaca and London, 1983, 72-83.

[1] Podrobni biobibliografski prikaz usp. Stjepan Krivošić, “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778)”, Rad JAZU 375 (1978), 107-229 i sumarno: Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918, Sv. I, Zagreb, 1992, 249-269. Krčelićeve Annuae prvi je na latinskom izvorniku tiskao Tadija Smičiklas u 30. svesku Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 1901. godine, a u hrvatskom prijevodu Veljka Gortana objavljene su 1952. godine. Usp. izd. B. A. Krčelić, Annuae ili historia 1748-1767, JAZU, Zagreb, 1952. O genološkim atribucijama i narativnoj strukturi Annuae usp. i Andrea Zlatar, “Osamnaesto stoljeće: Krčelićeve Annuae”, u: Autobiografija u Hrvatskoj, Zagreb 1998, 70-80. Cjelovitu bibliografiju usp. Teodora Shek Brnardić, “Baltazar Adam Krčelić (1715-1778): bibliografija”, Zaprešički godišnjak 8 (1998), 343-348.

[1] U Krčelićevu zapisu za godinu 1755. koji obaziše čak 87 stranica u zasebnim su potpoglavljima opisane sljedeće bune: I. Buna pri ispitivanju popisa, II. Buna u Varaždinskom generalatu, III. Seljačka buna, IV. Buna podložnika Donje Slavonije, V. Buna pripadnika Karlovačkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili članova kaptola protiv kanonika Krčelića, VII. Buna otaca franjevaca, VIII. Buna Moslavčana.

[1] Usp. A. B. Krčelić, Annuae ili historija 1748-1767, JAZU, Zagreb, 1952, 208-228.

[1] Potpoglavlje u kojemu raspravlja o uzrocima krajiško-seljačke bune Krčelić tako zaključuje sljedećim riječima: “Kod tolikih razmirica i razdora među pojedincima nitko se nije brinuo za javno dobro kao takvo, već su neki željeli osvetiti privatne nepravde, neki su imali pred očima svoje promaknuće, a neki su opet u prvom redu branili sebe. Zbog toga su pojedinci toliko bili smetnuli s uma javno dobro, da je dvor i ono, što se pisalo u ime države, tumačio kao zastupanje privatnih interesa i potužio se, što se u ime države iznose poslovi privatnika.” B. A. Krčelić, nav. dj., 202.

[1] Glavnim motivom njihove urote Krčelić drži odredbu iz novog poreskog popisa iz 1754. godine prema kojoj su i krajiški oficiri dužni plaćati porez od svojih imanja i zemljišta, a spomenuta su trojica, prema Krčeliću, “u generalatu imali velike posjede”. No prema Krčelićevoj interpretaciji ni sami pobunjenički glavari nisu bili jedinstveni zbog promoviranja vlastitih interesa i borbe za “prevlasti nad Srbima”. B. A. Krčelić, nav. dj., 167 i 172.

[1] O ulozi Stjepana Domjanića Krčelić piše sljedeće: “Nakon tog zaključka, dok su se nalozi slali na određena mjesta i dok se čekao dolazak vojnika općeg ustanka, stigne u Zagreb Stjepan Domjanić tužeći se, što mu je spaljena kurija. On je zapravo došao, da pazi, kakve se odredbe stvaraju u Zagrebu. Sam se ne samo dopisivao s Ljubojevićem i lično bio došao u Severin, nego je stajao u vezi i s pobunjenim seljacima, što je bilo potvrđeno pismima predanim komisiji. U jednom je od njih napisao, da treba ubiti grofa Ivana Patačića, Kašnera i Raffaya, te više takvih stvari, Kad je pak opazio, da svi, koje je posjetio, oprezno s njime razgovaraju i da nitko, ni ne nagađajući, ne govori pred njim, što će se dogoditi s pobunjenim Vlasima ili seljacima, te da su poduzete mjere, da se žurno sakupi u Zagrebu vojska, da uguši bunu, i kad je imao biti uhapšen, jer je na trgu u Zagrebu javno dao neke izjave, koje su potpirivale na bunu, potajno pobjegne.” B. A. Krčelić, nav. dj., 174.

[1] B. A. Krčelić, nav.dj., 200.

[1] B.A. Krčelić, nav. dj., 170.

[1] U vezi s tom epizodom, zanimljivo je primijetiti i tragove providencijalno-mirakulozne diskurzivne figuracije u Krčelićevu, inače dominantno sekularnom, prosvijećenom diskursu, čime se dodatno potcrtava konfesionalna različitost krajišnika. Usp. npr. “Moj se brat oprosti od prijatelja i naslućujući, da ga čeka smrt, povrati se u Trnovicu”. B. A. Krčelić, nav.dj., 165; “Beck obeća buntovnicima da će ih preblagi vladari saslušati samo: 1) neka pokopaju izmrcvarena tjelesa oficira. To izvršiše prenijevši ih u župu u Trojstvo i pokopavši ih s vojničkim počastima. Iako je to izvršeno mjesec dana nakon njihove smrti, više je očevidaca posvjedočilo, da su jako krvarili, osobito Josip Krčelić /istaknula Z.B./.” B. A. Krčelić, nav.dj., 167.

[1] B. A. Krčelić, nav.dj., 165-166.

[1] Moralni profil podbana Raucha Krčelić najzornije ocrtava u točkama optužnice protiv podbana u istrazi nakon provedene pacifikacije: “1) Podban je u svojoj preuzetnosti imenovao oficire i tako sebi prisvojio čak kraljevsku vlast ili joj se narugao. Ono, što kraljevina nije izvršila putem konferencija, to se usudio izvršiti podban zajedno s Raffayem. 2) Tako je nemilo bjesnio protiv imutka, štaviše i života onih, koji nisu imali mogućnosti da se brane, i to premda seljačku bunu nije ni vidio. 3) Za krvnički je posao određivao ljude obećavajući im pomilovanje i život, koji nije bio ovlašten obećati. 4) Nastojao je zadovoljiti svoju pohlepu, a nije se brinuo ni za one, kojima su seljaci nanijeli štetu, ni za nevoljnike, da im osigura život, štaviše, na svoju je ruku opljačkao i još veće nasilje nanio onima, koji su pretrpjeli štetu od seljaka, kao ocima isusovcima, grofu Patačiću i drugima, za koje se uopće nije moglo ni pretpostaviti da bi bili krivi, a k tome nije ih pozvao pred sud ni preslušao. 5) Svoje suđenje započeo je ovrhom i pošto je seljacima već oduzeo i opljačkao sav pokretni imutak (koji je bio njihovo vlasništvo), dakle, on ih je poslije kazne poslao, i to na potpuno nečovječan način, u Zagreb na preslušavanje i suđenje”. B. A. Krčelić, nav.dj., 193. O Raffayu usp. B. A. Krčelić, nav.dj., 185.

[1] “U Zagrebu su se kod biskupa svakodnevno održavale konferencije, ali bez zapisničara. Na njima su gotovo isključivo gospodarili gospodin Ivan Bužan, Ladislav Lukavski i Antun Bedeković. Drugi nisu bili ni pozivani, tako da se vidjelo, da je opet sva vlast u Bužanovim rukama. To je ispunjalo ogorčenjem i gnjevom one, koji su bili zapostavljeni. Podban je izvještavao o događajima svakog dana i primao odgovor, i to ponajviše od Bužana, pogotovu kad se radilo o krupnijim stvarima, kako je to iznio gospodin podžupan Juraj Petković tvrdeći, da je vidio i u izvorniku pročitao pisma, u kojima gospodin Bužan piše podbanu, neka pali, pljačka i ubija ne štedeći nikoga, i to prema želji konferencije. To se toliko bilo pročulo po čitavom Zagrebu, da su mnogi pošli iz Zagreba u Bisag k podbanu u nadi, da će nagrabiti plijena. Konferencije su se, kako sam prije spomeno, često održavale bez zapisničara ili, ako je tko što zapisivao, često je to bilo skraćeno i nepotpuno. Zato su mnogi zaključci tih konferencija i poruke poslane u njihovo ime podbanu kasnije bile uporno poricane, te nitko od učesnika nije htio da ih prizna.” B. A. Krčelić, nav.dj., 177.

“Taj je sabor /održan 2. siječnja 1755. godine, op. Z.B./ zbog prije navedenih razloga, bio tako raspušten, da se nisu ni pročitali njegovi spisi ni objavili njegovi članci. To su učinili zato, da ne bi morali uvrstiti u spise odgovor popisivača, nego da bi mogli izvijestiti, da popisivači nisu znali ništa odgovoriti.” B. A. Krčelić, nav. dj., 247.

[1] “Vidim naime, da je taj isti general Beck dodijeljen kao brigadir generalu Mercyju; vidim, da se bliže Slavoniji podiže nova tvrđava ili, točnije, naselje nazvano Bjelovar, sjećam se prije navedenih riječi oca pijarista Oktavijana i naslućujem, da dvor ide za tim, da se čitav taj varaždinski generalat smatra kao osječki, da tako postane jači, a u drugu ruku, da se t.zv. banska Krajina stopi u jednu cjelinu s karlovačkim generalatom. Razlog je mojem naslućivanju i to, što vidim, da general Beck preudešava varaždinski generalat po uzoru na osječki, a karlovački po uzoru na bansku Krajinu, čak i u odori. Da li je moje naslućivanje točno, pokazat će budućnost. Ako se ono obistini, koliko će se tim sjedinjenjem ojačati vojnička vlast, toliko će oslabiti građanska. Samo neka – ne dao Bog! – ne bude potpuno satrta.” B. A. Krčelić, nav. dj., 170-171.

[1] “Da je spomenuta odredba doista bila povoljna za svećenstvo, dosta se jasno razabira odatle, što nije bila upravljena svećenstvu, niti se izricalo, da se ono mora nje pridržavati. Ta nije bilo ni spomena o crkvenim predijalcima i o određivanju njihovih obaveza niti o crkvenim činženjacima i građanima. Ako se pak to shvaća općenito i tvrdi, da naziv “zemaljska gospoda” obuhvaća i svećenstvo, ima li što povoljnije za svećenstvo nego da seljaci budu prisiljeni vršiti staru rabotu, koju su doista podložnici svećenstva vršili u većoj mjeri do g. 1655., kada je zbog dugotrajnijih buna bila smanjena od komisija potvrđenih kraljevskim poveljama? Isto tako, ima li šta povoljnije za svećenstvo nego da podložnici istom sa dvije glave stoke mogu otkupiti jednog težaka, dok su ga dosada otkupljivali jednom glavom stoke, nadalje, da daju desetinu u snoplju i u naravi, a gornicu u požunskim kablima? Kabao, naime, kojim se svećenstvo dosada služilo, t.j. zagrebački, bio je manji i sadržavao je samo 12 požunskih pinta, a sada se povećao za 5 pinta. Bilo je više i drugih pogodnosti, od koji svećenstvo nije bilo isključeno, jer su mu išle u račun, a od drugih odredaba, ako su mu možda bile zazorne, imalo je mogućnost da se izvuče, jer nacrt uređenja nije bio njemu upravljen, štaviše, predijalci, crkveni građani i činženjaci nisu uopće bili spomenuti.” B. A. Krčelić, nav. dj., 237.

[1] B. A. Krčelić, nav. dj., 238.

[1] “Strogost oficira, vraćanje Marče unijetima i neobaziranje na privilegije uzeli su samo kao ispriku da skinu sa sebe krivnju.” B.A. Krčelić, nav.dj., 173.

[1] Usp. B. A. Krčelić, nav.dj., 197.

[1] B.A. Krčelić, nav.dj., 200.

[1] “Pridavek kronike iliti spomenka pripečeni od leta po narođenju Kristuševom 1744 do leta 1761” objavio je 1762. godine isusovac Nikola Laurenčić (Krapina, 1707 – Zagreb, 1762). Prema vlastitom svjedočenju, Krčelić je napisao većinu natuknica za treći dio koji pokriva razdoblje od 1747. do 1762. godine. Detaljnije usp. S. Antoljak, nav. dj., 256.

[1] Narativna elaboracija unosa je daleko jednostavnija te gotovo u cijelosti izostaju subjektivni autorski komentari.

[1] Riječ je o sljedećim bunama: I. Buna pri ispitivanju popisa, V. Buna pripadnika Karlovačkog generalata, VI. Buna crkvenih lica ili članova kaptola protiv kanonika Krčelića, VII. Buna otaca franjevaca.

[1] “Burkanya ova vu Horvatczke zemlye obchinszkoga vnogi vnoge zroke povedaliszu, ali kaiti Comissiih Kralyevszkeh znaidenya na szvetlo izisla neszu, zroka pravdenoga ne znati.” N. Laurenčić, Pridavek kronike, Zagreb, 1762, III, 57.

[1] N. Laurenčić, nav.dj., 53.

[1] N. Laurenčić, nav.dj., 55-56.

[1] Krčelić je godinu dana prije smrti zapečatio rukopis Annuae i predao ga Pravoslovnoj akademiji uz izričitu želju da se otpečati nakon njegove smrti. V. Gortan tvrdi da pisac nije htio izdati Annuae za života “da bi mogao što slobodnije pisati i riješiti se obzira prema bilo kome”, dok Stjepan Krivošić pristaje uz Smičiklasovu tezu da Krčelić Annuae nije ni namjeravao tiskati, niti je slutio da bi to netko drugi mogao učiniti. Detaljnije o toj kontroverzi usp. Antoljak, nav. dj., 262.

[1] Izvorno latinski pisan fragment Anala bolonjskog Ugarsko-ilirskog kolegija s prikazom buna iz 1755. godine u hrvatskom prijevodu glasi: “Kako se prošla, 1754. godina bližila kraju, vojnici krajišnici Varaždinskog generalata, uzevši kao povod popis posjeda i sukladno tome novčani namet na vojne uniforme, najprije počeše iskazivati nezadovoljstvo i otpor, da bi se naposljetku otvoreno pobunili. Okupilo ih se preko 30 000 u mjestu koje se zove Severin i koje je leglo shizmatika. Zbacivši jaram vojničke discipline, najprije su tražili smrt onih oficira koji su sukladno nalogu viših instanci utjerivali spomenuti namet. Sedmoricu od njih su zarobili i po cičoj zimi bosonoge tjerali neravnim putevima do rečenog mjesta Severin, gdje su ih poubijali nečuvenom okrutnošću. Nisu se čak libili podrugivati mrtvima, već su tijekom petnaest dana sramotno plesali oko njihovih nepokopanih tjelesa. Vidjevši to, gotovo svi oficiri iz tvrđava odlučili su se na bijeg, kako bi izbjegli tako strašnom metežu. Kako bi se činilo da su uskratili vjeru oficirima, a ne vladaru, pobunjenici su i dalje po propisu držali uobičajene straže u spomenutim tvrđavama. Dok su prilike u križevačkoj krajini bile tako nemirne, doskora su se u mjesecu veljači iduće, 1755. godine podigli i seljaci, slijedeći loš primjer krajišnika i potaknuti vlastitom zloćom. Htijući zbaciti kmetski jaram i postati slobodni, najprije su na posjedu Raven u Križevačkoj županiji ondašnji podložnici napali četiri plemićke kurije, opljačkali ih poput neprijatelja i potpalili, ne povlačeći se sve dok ih nisu pretvorili u pepeo. Pošto su ojačali i brojem i drskošću, krenuli su prema biskupskom kaštelu Gradec i Lovrečini. Združujući se s podložnicima različitih gospodara, svakodnevno su sve strašnije bješnjeli i povrh toga sve brže napredovali razdijeljeni u više grupa, tako da su unutar petnaest dana okrutno opustošili i spalili više od trideset i sedam gospodskih kurija i utvrda. Pogibeljnoj strahoti čitave stvari uvelike je doprinijelo i to što zbog neobičnog izlijevanja svih rijeka nije mogao smjesta priskočiti u pomoć drevni banski vojnik. Ipak su se sami plemići, pridruživši si nekolicinu gospode kanonika i slugu, vitezova i samih seljaka, koji su bili gorljivi u obrani općega dobra, suprotstavili napadačima kod utvrde Bisag, i ondje plemenito odbili njihov nasrtaj. Da to nisu učinili, čitav bi zagorski puk koji je nestrpljivo iščekivao dolazak buntovnika bio ustao na krajnju pogibelj plemstva. U međuvremenu je stigla banska vojska s biskupskim banderijem i do kraja suzbila drskost pobunjenika. Toliko ih je zarobljeno i odvedeno u Zagreb da sve tamnice i kule obaju gradova nisu dostajali za njihov smještaj. Povodom dviju prethodno spomenutih pobuna, iz Beča je u mjesecu svibnju stigla dvostruka komisija. Jedna je pod predsjedavanjem general-maršala Naipergha poslana u Legrad krajišnicima, a druga, na čelu s grofom Althanom u Zagreb za buntovne kmetove. One su ispitale nezadovoljne pobunjenike i dosudile različite kazne sukladno značaju zlodjela. Tako su, malo-pomalo, naposljetku smirene obje pobune.” Gian Paolo Brizzi – Maria Luisa Accorsi (ur.), Annali del Collegio Ungaro- Illirico di Bologna 1553-1764, Bologna, 1988, 300-301.

[1] Usp. Karlo Horvat, “Zapisci od 1752.-1759. Ivana Josipovića, župnika križevačkoga. Prilozi za povijest hrvatsku u XVIII vijeku iz “Liber memorabilium župe križevačke“, Starine JAZU 34(1913), 340-341. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.

[1] K. Horvat, nav.dj., 352.

[1] “U različitim i opetovanim ispitivanjima konačno je izašlo na vidjelo lukavstvo pobunjenih krajišnika. Saznalo se tko su oni koji su zamahnuli tako nevjernim kopljem. Njihovu je četu vodio nevjerni Vlah Petar Ljubojević koji je bio glava ne samo ove, nego i svih prethodnih bezbožnih pobuna. Kako bi se od njega, koji je bio nevjeran Bogu, moglo i očekivati da bude vjeran čovjeku i kralju? I kako da ne progoni katoličku vjeru Vlah koji se odmetnuo od vjere? Uostalom, ne bi ni moglo biti nikakvog drugog uzroka mržnje kad je očito iz samoga početka pobune da je svih pet nevinih oficira bilo katoličke krvi, a da nije ubijen niti jedan od Vlaha.” K. Horvat, nav.dj., 350-351.

[1] “U tu su svrhu skupili veliku količinu novca, namakavši ga na ime putnog troška za Beč od krajišnika koji nisu znali za prijevaru. Običavali su se javno hvastati da je sve na prodaju i govorili da novac lako otvara kraljevska vrata. No prevario ih je loše zasnovani naum. Naime, oni koji su otišli u Beč nisu isposlovali niti audijenciju, niti slobodni prolaz, niti sastanak sa savjetnicima. Dakako, sva mjesta u koja su polagali nadu bila su već zauzeta i sva vrata zatvorena. Još su gajili nadu da će to biti na prodaju sve dok nije stigao rečeni povjerenik feldmaršal grof Neiberg sa ostalim supovjerenicima i auditorima. Kad su se spustili do Kaniže kako bi istražili te događaje, uzeli su Ljubojeviću i drugima sav novac i uhitili ih.” K. Horvat, nav.dj., 350-351.

[1] “Povrh toga naložio je /sc. pukovnik barun Peck, op. Z.B/ da sami poruče preko trubača i glasnika da svatko tko nešto zna o zlodjelima, to i objavi, jer ukoliko se to bude saznalo odrugud, jao onima koji su znali, a šutjeli. Ta je smicalica upropastila severinski kotar i ondje su pucale sve prethodno uspostavljene veze, i zamirali glasovi “vszi vszi uchinili szmo to, ali umorili s vama”, tako da je rođak prokazivao svoga rođaka i brata te ga hvatao kao krivca. Za vrlo kratko vrijeme uhićene su sve ubojice gore spomenutih oficira, među kojima je bio i kapetan Vuković, Vlah koji je prvi digao krvničku ruku na kapetana Bužjakovića. Uhićeni su i potkapetan Juraj Martinović, sa svim svojim podređenima. Bolčeta i barjaktar Petreković su s mnoštvom nižih oficira i vojnika 4. svibnja u okovima odvedeni u Kanižu. Svatko tko je prokazao nekoga od glavara pobune dobio je za trud u Koprivnici 10 groševa, a u Kaniži četiri puta toliko.”   K. Horvat, nav.dj. 348.

[1] “Iz spomenutog mjesta /Brežana, op. Z.B. / seljaci su mu /Mihaljeviću, op. Z. B./poslali pismo u kojemu su objasnili razloge svoga čina, a koje mi je bilo dopušteno pročitati. To se nikada ne bi bili usudili učiniti da u Severinu iz povlastica Varaždinskoga generalata nisu saznali da se krajina prostire do rijeke Lonje što uključuje i njih koji se nalaze uz rečenu rijeku. ’Zašto nas se, dakle, onda prisiljava na tlaku ako smo krajišnici? Povrh toga, budući da nas naši zemaljski gospodari tlače gore od tirana, radije ćemo biti podložni samo kralju, nego njima.’ Stoga su molili rečenoga gospodina potpukovnika da ih osobno zastupa pred uzvišenim dvorom.” K. Horvat, nav.dj., 345.

[1] K. Horvat, nav.dj., 344.

[1] “I tako je uništena Križevačka županija, nevini seljaci zajedno s krivcima, ali i svi oni za koje se činilo da su se poput pravih gospodara pobrinuli da u svojim domovima sakriju stvari i životinje – svi su bili dovedeni na prosjački štap.” K. Horvat, nav.dj., 345-346.

[1] Usp. K. Horvat, nav.dj., 349-350, 353.

[1] Zanimljivo je i da Šimunić umanjuje broj severinskih žrtava, eksplicitno tvrdeći da na Ljubojevićev poticaj nije ubijeno pet, nego četiri oficira. Usp. J. Janković, “O seljačkoj buni oko Križevaca i u nekom dijelu generalata varažidnskog godine 1755.”, Vjesnik Kraljevskog Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskog arhiva, 2 (1900), 229. Sve citate iz latinskog izvornika ovdje donosim u vlastitom hrvatskom prijevodu.

[1] J. Janković, nav. dj., 229.

[1] Ivan Krstitelj Šimunić rodio se 6. lipnja 1723. u plemićkoj obitelji u Štrigovi. Nakon završetka studija logike u Zagrebu 1740. godine ulazi u isusovački red u Beču. Filozofiju i teologiju je doktorirao na sveučilištu u Košicama. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu i Zagrebu, a potom profesor spekulativne teologije i kontroverzistike na Zagrebačkoj akademiji. Godine 1763. objavljuje u Zagrebu djelo Brevis Notitia schismatis Graeci et controversiarum Orientalium, in questiones didacticas, chronologico-historicas, et dogmaticas digesta (…) Accedit Diatriba de Ritibus Ecclesiae Graecae, nastalo na temelju vlastitih predavanja. Prvi dio predstavlja teološku raspravu o crkvenom raskolu, a drugi dio daje sumarni povijesni pregled istočnoga raskola. Treći dio u silogističkoj formi obrađuje dogmatska i eklezijalna pitanja koja tradicionalno stoje u središtu katoličko-pravoslavne kontroverze, kao što su npr. primat sv. Petra i rimskih biskupa, dodavanje Filioque simbolu vjere, Euharistija, čistilište, blaženstvo svetih prije uskrsnuća itd. U raspravi Diatriba de Ritu Graeco prikazuje postanak i narav obreda istočne crkve, njezinu liturgiju, sakramente, postove itd. Detaljnije usp. Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, sv. I, Zagreb, 1969, 218-220.

[1] Prema M. Vanino, nav.dj., 220.

[1] “Pošto je Domjanić posijao sjeme nezadovoljstva, Erdödyjevi su podanici zajedno s Raffayevima zaključili da im se otvaraju velike mogućnosti, pa su najprije ognjem zapalili odmjerenu kudjelju koju im je bio podijelio gospodin Raffay, a potom pretvorili u prah i pepeo sve plemićke kurije koje god su mogli, privlačeći u svoj tajni savez i tuđe podanike, da bi naposljetku, ukoliko se pruži prilika, poubijavši zemaljske gospodare stekli punu slobodu.” J. Janković, nav. dj., 229.

[1] J. Janković, nav. dj., 230.

[1] “Doista, Bog, koji ohole običava slijediti s leđa, neočekivano je zaustavio ovu tragediju. Naime, potkraj veljače iznenada se s neba slila toliko obilna kiša koja je trajala tri dana, da su potoci i bujice poplavile većinu polja, a i rijeka Lonja je priječila prolaz svima koji su to pokušali. To je iznenadno nevrijeme prisililo i pobunjene seljake i krajišnike na nužan odmor, a kraljevni pak omogućilo donošenje spasonosnih odluka. Doskora su odasvud pozvani slobodnjaci koji su zajedno sa svojim vođama suzbili drskost zločinaca.” J. Janković, nav. dj., 230.

[1] Usp. J. Janković, nav. dj., 231.

[1] “Budući da su mnogi obznanjivali i objelodanjivali taj strašni događaj, on je napokon predočen i posvjedočen samoj kraljici Mariji Tereziji. Ona je sukladno veličini svoje nevjerojatne providnosti i pravednosti odredila da u Hrvatsku ode kraljevska komisija, zadatak koje je bio po zasluzi kazniti buntovne podložnike i na svaki način nadoknaditi štete plemićima.” J. Janković, nav. dj., 231.

[1] Pregledno o fenomenu diskurzivne konstituticije sebstva u okviru autobiografskog diskursa te problemima njegove interpretativno-analitičke elaboracije u suvremenim historiografskim istraživanjima usp. Fabian Brändle, Kaspar von Greyerz, Lorenz Heiligensetzer, Sebastian Leutert, Gudrun Piller, “Texte zwischen Erfahrung und Diskurs. Probleme der Selbstzeignisforschung”, u: Kaspar von Greyerz et. al., Von der dargestellten Person zum errinerten Ich; europäische Selbstzeugnisse als historische Quellen (1500-1850), Köln –Weimar- Wien, 2001, 3-34.

[1] Fragment Oršićevih “Uspomena” u kojemu se tematiziraju događaji iz 1755. godine u cijelosti glasi: “Godine 1755. došlo je do bune u Varaždinskoj Krajini. Stjepan Domjanić, koji je tada posjedovao imanje Preseka u križevačkoj županiji, bio je u sporazumu s graničarima; na to su se pobunili seljaci Raffajeva dobra Raven, njima se pridružili okolišni seljaci, žarili i palili plemićka imanja, narasli do velikog broja i zadali svagdje strah plemstvu (jer su se i na drugim mjestima seljaci pokazali sklonima na bunu.) Plemstvo je bježalo u gradove s djecom i dragocjenostima; godina je bila blagoslovljena, seljaci uviek pijani, počinjajući velike nepodobštine, kamogod bi došli. Sava i Kupa, preko kojih nije bilo mostova, nabujale su od stalnih kiša zajedno s ostalim vodama; radi toga nije s banske i karlovačke granice mogla doći pomoć. Konačno, kad su buntovnici bili u Bisagu, tadašnjoj Jankovićevoj gospodštiji, gdje su iz obiesti sve uništili, u pivnici razbili bačve, pa ih se nekoliko i utopilo u vinu, napokon su vode počele padati, pa je došla jedna bojnica iz Banske Krajine; neki su seljaci pobjegli, drugi su se sakrili još uviek pijani, pa su ih bodovima tjerali iz svih mogućih zakloništa i dopremili na stotine u različite gradove, ali većinom u Zagreb. Ivan Rauch, tadašnji podban i prema tadašnjim zemaljskim zakonima kao podban i veliki župan zagrebačke i križevačke županije, pridonio je doduše mnogo uzpostavi mira, ali je opljačkao kuće bunotvnika i prisvojio sebi mnogo toga, osobito stoke, radi čega su ga mnogi obtužili, a osobito križevački podžupan i njegov šurjak Zaić, na što je maknut sa svih časti, koje je imao. S njim je također prestala povlast za buduće podbane uživati nasljednu ili vječnu vlast velikog župana. U Varaždinskoj su Krajini mir uzpostavile pridošle njemačke čete. Velik je broj seljaka obješen na različite načine, a drugi su kažnjeni batinanjem ili žigosanjem. Stjepan Domjanić je pobjegao u svećeničkoj odjeći pavlinima u Svetice, njegov ga brat Ivan namamio k sebi te ga predao ulovljena; imanje Preseka bude zaplienjeno, a on poslan na doživotnu tamnicu u Kufstein. Grofa Althana, poslanoga u zemlju kao kraljevskog povjerenika, da uzpostavi mir i uvede novi urbar, zamolio je Ivan, da mu na dvoru za to, što je predao svojega buntovnog brata, u znak priznanja pribavi dobro Preseku, ali ovaj mu je odgovorio, da dvor doduše voli ovakve izdaje, ali mrzi izdajicu kao zla čovjeka. On tako nije došao ni do kakvog dobitka, osim što ga se radi ovoga podlog čina svatko klonio kao izdajice rođenoga brata.” Adam Oršić, “Uspomene Adama Oršića 1725-1814”, u: isti, Rod Oršića, Zagreb, 1943, 62-63.