Vedran Duančić – prikaz knjige – Ana Antić, “Therapeutic Fascism: Experiencing the Violence of the Nazi New Order in Yugoslavia”, 2017.

 

Ana Antić, Therapeutic Fascism: Experiencing the Violence of the Nazi New Order in Yugoslavia, Oxford University Press, Oxford 2017, 262 str.

 

 

Therapeutic Fascism: Experiencing the Violence of the Nazi New Order in Yugoslavia, monografija povjesničarke Ane Antić sa Sveučilišta u Exeteru, jedna je od nekolicine historiografskih djela o Jugoslaviji objavljenih 2017. na engleskom jeziku, a koja zbog teme i načina na koji je obrađuje privlači pozornost ne samo specijalista za modernu povijest Jugoslavije. Knjiga je nastala na temelju doktorske disertacije koju je autorica 2012. obranila na Sveučilištu Columbia u New Yorku pod mentorstvom Marka Mazowera. Na početku valja napomenuti da je iz atraktivnog naslova teško naslutiti opseg i detaljnost autoričina istraživanja – sadržaj knjige, naime, nadilazi kronološki i tematski okvir što ga naslov sugerira. Riječ je o knjizi koja se obraća raznolikoj publici i koju nije lako žanrovski definirati.

 

 

S jedne strane, knjigu je moguće čitati kao povijest psihijatrije u Jugoslaviji 1930-ih i 1940-ih godina. Način na koji Antić koristi medicinsku dokumentaciju, interpretira odnose između pacijenata i psihijatara te ih smješta u politički kontekst formiran je pod utjecajem metodoloških postavki proizašlih iz različitih historiografskih, antropoloških i književno-teorijskih tradicija. Analizirajući psihijatrijski diskurs i praksu, Antić uspješno nadilazi ograničenja karakteristična za povijest znanstvenih disciplina usredotočenu na institucionalni razvoj. Umjesto narativa o linearnom i nezaustavljivom napretku psihijatrije, čije „oslobađanje“ onemogućavaju ideološki uplivi i opća nerazvijenost zemlje, Antić detaljno dokumentira frustracije psihijatara proizašle iz nemogućnosti da kroz tada dominantni biološki i nasljedni model mentalnih bolesti odrede njihove uzroke te pomognu pacijentima; otpor psihijatara novim paradigmama ali i njihovu ponekad tek djelomičnu učinkovitost; potporu koju su „progresivnom“ pristupu mentalnim poremećajima tijekom Drugog svjetskog rata neočekivano pružili ekstremno desni politički projekti; te ambivalentnu ulogu psihijatrije u socijalističkoj Jugoslaviji kao i politički osjetljive implikacije partizanske histerije u kontekstu socijalističke revolucije. S druge strane, knjigu je moguće čitati i kao povijest Jugoslavije kroz prizmu psihijatrije: kako se čuveni „obični čovjek“ nosio s političkim i socio-ekonomskim previranjima i sveprisutnim nasiljem. No ni takvo čitanje ne nudi jednostavna rješenja: umjesto osviještenih identiteta i političke lojalnosti, izjave pacijenata svjedoče o lomu i rekonfiguraciji društvenih odnosa, političkoj neupućenosti i strahu od svega političkoga. Knjiga se stoga uklapa u barem dva velika žanra: povijest (inherentno politizirane) psihijatrije u Srednjoistočnoj Europi te mikrostudije Drugog svjetskog rata ili povijest rata „odozdo“. Antić je pritom svjesna problema nereprezentativnosti, tj. specifične reprezentativnosti svojih izvora, no predlaže da sadržaj narativa psihijatrijskih pacijenata ne promatramo kao „bizarne rezultate bezvremenske biološke bolesti“ već kao „dokumente i pripovijesti uvelike strukturirane i određene društvenim, kulturnim i političkim čimbenicima“ (str. 3).

 

 

Znatan dio uvoda (str. 1-26) posvećen je takvim razmatranjima. Antić kao jedan od svojih ciljeva definira istraživanje načina na koje su „politički pojmovi i kategorije funkcionirali u narativima psihijatrijskih pacijenata: kako su politički sukobi oblikovali i utjecali na sadržaj ludila, oblike u kojima se ono očitovalo te kako su se središnji politički sukobi, socio-ekonomski slomovi i onovremena nesigurnost odražavali u izjavama psihijatrijskih pacijenata“ (str. 3). Na krilima ubrzanog institucionalnog razvoja discipline, jugoslavenski psihijatri svjesno su politizirali svoju praksu te su cjelokupno stanovništvo zemlje pokušali uspostaviti kao psihijatrijske pacijente u sklopu projekta oblikovanja i transformiranja svijesti nacije. No od srednjoeuropske psihijatrijske tradicije baštinili su organski, tj. biološki model koji je implicirao pesimističan pogled na mentalne bolesti kao degenerativne i neizlječive. Iako jugoslavenska psihijatrija više nije bila ovisna o „povratnicima“ koji su se školovali u inozemstvu, „cijela generacija psihijatara koji su dominirali jugoslavenskim bolnicama i klinikama tijekom 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih bila je školovana na vodećim centrima europskog medicinskog i psihijatrijskog istraživanja“ (str. 11-12). Psihijatri Laza Stanojević, Vladimir Vujić, Nadežda Jevtić, Hugo Klajn, Nikola Sučić, Stjepan Betlheim, Milan Geratović, Dezider Julius i mnogi drugi, obilježili su nekoliko desetljeća jugoslavenske psihijatrije. Shizofrenija je bila u središtu njihova interesa; istovremeno je uzrokovala i odražavala njihove frustracije zbog nejasne patogeneze i organskih uzroka bolesti, pesimističnog stava prema mogućnosti liječenja i sprječavanja, nepostojanja jasnog i jedinstvenog seta simptoma, te dubokog i naizgled nepremostivog jaza između pacijenata i liječnika. Sredinom 1920-ih, po povratku iz Beča, Nikola Šugar uveo je terapiju razgovorom (talking cure) u Jugoslaviju, prvo u Beogradu, potom u Subotici, ali s ograničenim uspjehom, isto kao i Stjepan Betlheim u Zagrebu. Hugo Klajn psihoterapijom se bavio u privatnoj praksi, dok je u državnim bolnicama prakticirao tradicionalnu psihijatriju. Psihijatri naklonjeni psihoterapiji usvojili su neke marksističke poglede, smatrajući da su mentalna oboljenja simptomi patologije kapitalističkog društva te da ih nije moguće liječiti pristupajući bolestima i pacijentima kao izoliranim i statičnim fenomenima odvojenima od okoline.

 

 

Prvo poglavlje, „Reading Psychiatric Case Histories“ (str. 27-62), posvećeno je velikim dijelom temeljnom metodološkom problemu: kako čitati psihijatrijsku medicinsku dokumentaciju. Intervjui su bili temeljni oblik interakcije liječnika i pacijenata, bez obzira kako su psihijatri pristupali mentalnim oboljenjima. Oslanjajući se na koncept lingvističkih zona Mikhaila Bakhtina, Antić uočava promjenu do koje je došlo s vremenom: tijekom rata upitnici su postajali kraći i manje detaljni te davali više prostora glasu pacijenata, no uloga psihijatara kao naratora nije dovedena u pitanje. Slučaj „domobrana Branka“, hospitaliziranog u Vrapču krajem 1941. godine (str. 45-47), posebno je ilustrativan: način na koji je psihijatar strukturirao njegov iskaz sugerira da se Brankovo svjedočanstvo o rušenju crkava, bezbožnosti i lijenosti ljudi – iskustvo koje je on povezivao sa svojim oboljenjem – odnosi na (ne)djela partizana; tek close reading narativa, kojeg bilješke psihijatra karakteriziraju kao antikomunistički, otkriva da su počinioci bili njegovi hrvatski sumještani i suborci. Tijekom Drugog svjetskog rata „laboratorijski eksperiment“ postao je dijelom standardne terapije u psihijatrijskim bolnicama u Nedićevoj Srbiji i NDH; dapače, činilo se da je razgovor postao svrha terapije, a ne tek dijagnostičko sredstvo. Kroz cjelokupno razmatrano razdoblje psihijatri su „normalnost“ pacijenata testirali ispitujući njihova shvaćanja društveno, kulturno i povijesno specifičnih pojmova, internalizaciju društvenih normi te snalaženje u trenutnim političkim prilikama, što nije išlo na ruku pacijentima koji su u golemoj većini bili pripadnici niže klase. Ako su tijekom rata pacijenti bili pitani vole li Pavelića ili Nedića te mrze li partizane, nakon 1945. tip pitanja ostao je isti, ali je drugačiji odgovor implicirao nečiju „normalnost“.

 

 

Drugo poglavlje, „Change of Paradigm“ (str. 63-96), prati postupni prijelaz s biološko-organskog modela shvaćanja mentalnih oboljenja na psihogeni model, koji je u Zapadnoj Europi bio potaknut shell shock­-om nakon Prvog svjetskog rata. Drugi svjetski rat za jugoslavensku psihijatriju učinio je ono što je Prvi svjetski rat bio učinio za francusku i britansku: ukazao je na ograničenja biološkog modela i ponudio alternativu. U svega pet godina jugoslavenska psihijatrija transformirana je iz „gotovo u potpunosti organskog srednjoeuropskog okvira u progresivnu paradigmu usmjerenu na psihoterapiju“ (str. 65). Tijekom rata psihijatrijsko razmatranje shizofrenije prvi je puta eksplicitno uzelo u razmatranje čisto psihogena objašnjenja. Preobrazba jugoslavenske psihijatrije bila je brža i temeljitija nego u drugim europskim zemljama, a nakon 1945. Jugoslavija je bila jedina istočnoeuropska socijalistička zemlja u kojoj se razvila potpuno europeizirana psihoanalitička profesija.

 

 

Treće poglavlje, „Politics in the Files“ (str. 97-142), analizira politički sadržaj narativa pacijenta u vrijeme kada se činilo da je od politike nemoguće pobjeći, a kada su svaki politički čin i izjava mogli imati katastrofalne posljedice. Mnogi štićenici psihijatrijskih bolnica burno su reagirali na režimske zahtjeve za apsolutnom odanošću; osjećali su da ih ne mogu ispuniti. Jedan pacijent, seljak iz Bosne, sažeo je doživljaj te „zamke“: „čim se spomene politika, počnem se tresti“, kazao je (str. 106). Politička pitanja bila su u središtu mnogih narativa psihijatrijskih pacijenata, koji su se o svojim najintimnijim osjećajima izražavali u političkom i ideološkom registru. Privatno je postalo političko; osobni narativi postali su potpuno ideologizirani. Pacijenti su naglašavali prijateljstva i romantične veze s poznatim državnicima, ponekad s obje zaraćene strane. „Romantična veza“ s Hitlerom davala je privid sigurnosti „ženama koje su se osjećale posebice bespomoćnima i ugroženima u trenutnom socio-političkom kontekstu“ (str. 99). Antić naglašava da je malo pažnje poklanjano nacionalnom pitanju i sukobu, već da je iskustvo proživljenog nasilja bilo u središtu narativa pacijenata. Mnogi od njih iskazivali su uopćen strah od partizana. Zbog činjenice da je taj strah ponekad bio praćen implicitnom podrškom partizanskim ciljevima, Antić sugerira da su partizani postali „prazni označitelj“. Čak i pacijenti koji su bili u nekoj od vojnih jedinica tek su površno razumijevali tko su bili ustaše, nacisti ili komunisti. Umjesto da proizvode „nemilosrdne, disciplinirane, ideološki osviještene i lojalne ratnike,“ domobranska vojska, pa čak i ustaške jedinice unovačili su „alarmantan broj zbunjenih, prestrašenih i uopće politički nepismenih regruta“ (str. 126-7), a i među pripadnicima Ljotićeva Srpskog dobrovoljačkog korpusa bilo je sličnih slučajeva: Mladen, hospitaliziran zbog shizofrenije, borio se protiv „komunističkih bandita“ iako je želio osvetiti smrt svoga brata, kojega su ubili Nijemci (str. 130-1).

 

 

Četvrto poglavlje, „Fascism and Psychoanalysis: ‘Re-educating’ the Communists“ (str. 143-185), najvjerojatnije će privući posebno zanimanje čitatelja. Poglavlje obrađuje slabo poznat a fascinantan slučaj Zavoda za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci u kojem je između svibnja 1942. i listopada 1944. „liječeno“ 1270 mladih pripadnika partizanskog pokreta iz Srbije. Dio srpskih kolaboracionista pojavu komunističkog pokreta otpora interpretirao je kao „tragičnu posljedicu općeg političkog neznanja ‘običnih ljudi’ koje je lako zavesti zloćudnim ideologijama“ (str. 149) – no vjerovali su da ovi mogu biti izliječeni preodgojem. „Rehabilitacija“ političkih protivnika nije se uklapala u organicističko shvaćanje društva i biološko-degenerativni model psihičkih poremećaja, koji su u ovom kontekstu implicirali trajno i nezaustavljivo propadanje srpske nacije. Prije svega, tako „benevolentan“ stav bio je u suprotnosti s diskursom Nedićeva režima koji komuniste nije smatrao dijelom srpskog nacionalnog korpusa te je odbacivao mogućnost njihova „povratka“. Nedić i Ljotić shvaćali su ljudski um i društvo u naglašeno rasističkim i organicističkim okvirima, no Ljotić je snažno podupro ideju Miloša Popovića koji je inzistirao da mladi srpski partizani mogu biti iznova rođeni kao srpski domoljubi samo ako se do njih prodre nenasilnim metodama, prije svega preodgojem. To je ovisilo o uspostavljanju povjerenja nalik na odnos pacijenta i psihijatra, što je pak zahtijevalo prihvaćanje psihogenog modela mentalne patologije. Zavod za prinudno vaspitanje omladine bio je prvi slučaj u Jugoslaviji da se o mentalnim oboljenjima govorilo isključivo u psihogenetskim, psihoterapeutskim i psihoanalitičkim terminima (str. 145). Situacija je bila paradoksalna jer je kolaboracionistička država koju su vodili fašistički elementi „službeno prigrlila psihoterapiju, ‘terapiju razgovorom’ i svoju vlastitu verziju frojdizma kako bi se nosila s problemom nezadovoljne populacije i širenja komunizma“ (str. 144). Popović, upravitelj Zavoda, naglašavao je da „oboljeli“ ne mogu biti smatrani odgovornima za svoju bolest; ona je, naposljetku, pogađala i najbolje elemente srpskoga društva, pogotovo zato što su mnogi „oboljeli“ imali tek površno razumijevanje politike te su se pridruživali partizanima iz praktičnih razloga, često nakon gubitka članova obitelji. Iako zamišljen kao nenasilni preodgoj (štićenici – zapravo zatvorenici – uređivali su svoje novine i vodili kazališnu skupinu), tretman štićenika s vremenom se pogoršavao, kako se pokazivalo da Popovićev pristup ne daje očekivane rezultate. K tome je Popović nailazio na otpor dijelova Nedićeva režima i njemačkih okupacijskih snaga, koji su cijelu ideju smatrali krajnje opasnom i kojima se činilo da Zavod stvara umjesto da preodgaja komunističke simpatizere. Svega 104 pacijenata koji su svoju „izliječenost“ dokazali pristupanjem Ljotićevu Srpskom dobrovoljačkom korpusu te djelovanje partijskih aktivista unutar Zavoda, koji su marksističku literaturu čitali ne kako je Popović zamislio, kao sredstvo preodgoja – da čitajući Lenjinova djela uvide greške i neprimjenjivost marksizma na srpske prilike – već za odgoj kadrova, upućuju da njihovi strahovi nisu bili neosnovani.

 

 

Peto poglavlje, „Heroes and Hysterics“ (str. 186-225) ističe se uspjelom političkom kontekstualizacijom uzroka, simptoma, razumijevanja i liječenja „partizanske histerije“ krajem Drugoga svjetskoga rata. Prvi slučajevi zabilježeni su na prostoru Kozare u jesen 1943., što je dalo ime „kozarska histerija“. Intenzitet neuroze nije se smanjivao s krajem rata, već je rastao te je ona poprimila razmjere epidemije, s oko 5000 zabilježenih slučajeva. Oboljeli su „padali u trans i iznova proživljavali intenzivne emocije povezane s borbom“ (str. 186). Nisu mogli sudjelovati u borbi ni obavljati civilne poslove te su predstavljali prijetnju sebi i okolini. Problemu se moralo oprezno pristupiti jer su oboljeli, kao sudionici partizanskog pokreta, bili heroji socijalističke Jugoslavije, no nove političke elite strahovale su da bi njihova nediscipliniranost mogla dovesti do društvenog kaosa te ugroziti temelje i legitimitet novog režima. Rano je sugerirano da neuroza ima specifično jugoslavensko-socijalističke karakteristike koje su upućivale na superiornost novog režima: za razliku od američkih ili engleskih vojnika, koji su se nisu mogli poistovjetiti s ratnim ciljevima svojih elita te su patili od iscrpljenosti i bježali od borbe, jugoslavenski partizani, naprotiv, pokazivali su pojačanu volju za borbom.

 

 

Hugo Klajn, koji je postao vodeći ekspert za partizansku histeriju i upravitelj Vojno-psihohigijenskog zavoda u Kovinu, gdje je 1945. i 1946. liječio oboljele, smatrao je da su oni ogorčeni jer su očekivali nagrade za žrtvu koju su podnijeli u ratu, no bile su im dodijeljene zadaće koje nisu mogli izvršavati zbog nesposobnosti ili nepripremljenosti. Pojava histerije, koja je pogađala samo partizane iz nižih društvenih slojeva, podudarala se s transformacijom partizanskih jedinica u tradicionalno hijerarhijski organiziranu vojsku tijekom 1943. Antić povlači usporedbu sa sovjetskim partizanima koji su očekivali da će „partizanski etos“ spontanosti i ravnopravnosti (p)ostati dijelom političkog života i nakon rata te su bili teško pogođeni obračunom sovjetskih vlasti s „partizanštinom“ koja je bila smatrana prijetnjom poretku. Klajn je uočio da su preustroj partizanske vojske i kraj rata pružali manje (i drugačiju vrstu) mogućnosti pojedincima da se istaknu i uspnu u hijerarhiji točno u vrijeme kada je to postajalo sve važnije za određivanje njihova budućeg položaja u poslijeratnom društvu (str. 202).

 

 

Bila su formirana dva različita pristupa partizanskoj histeriji: s jedne strane, Klajn je naglašavao i utjecaj ratne iscrpljenosti na razvoj bolesti, zagovarao je psihoterapiju i postavljao optimističnu dijagnozu; s druge strane, skupina oko zagrebačkog vojnog psihijatra Josipa Dojča oboljele je smatrala labilnim i psihopatskim ličnostima koji simuliraju poremećaj da bi pobjegli od borbe te se zalagala za stroge disciplinske mjere. Stavovi dvaju skupina odražavali su spomenuti sukob između biomedicinskog i psihogenog modela. No obje skupine naglašavale su „primitivizam“ oboljelih, što Antić interpretira kao „strah od nižih klasa“ (str. 204) te smatra da su psihijatri, neovisno kojoj su skupini pripadali, patologizirali društvenu mobilnost i koristili priliku da posredno kritiziraju društveno-političke promjene. Dojč je otišao korak dalje: suprotstavljajući se ne samo Klajnu već i partijskoj agendi, tražio je od vojnih i političkih rukovodilaca da prepoznaju i prihvate ograničene intelektualne sposobnosti ruralnih i urbanih nižih klasa. U rijetkim obrađenim slučajevima oboljelih partizanki, neuroza je prikazivana kao izraženo seksualizirana – čak homoerotska – te Antić sugerira da su njihovi napadi interpretirani kao izraz agresivne seksualnosti „nove žene“, što je potvrđivalo „neprimjerenost“ partizanki u okvirima tradicionalnog morala. Klajnov pristup pokazao se razmjerno uspješnim; istraživanje iz 1957. pokazalo je da se većina pacijenata prilagodila civilnom životu.

 

 

Ako peto poglavlje implicira da je Klajnov pristup zacementirao nadmoć psihogene paradigme, epilog, naslovljen „After the War: Adjusting to Socialism“ (str. 226-237), ponovno komplicira stvari, barem što se tiče druge polovice 1940-ih, prije nego što je 1950-ih i 1960-ih (još jednom) potvrđena veza između jugoslavenske i zapadnih psihijatrijskih i psihoterapeutskih tradicija. Na prvom poslijeratnom kongresu jugoslavenskih psihijatara 1946. pojam „psihološke traume“ službeno je uveden u profesionalni rječnik psihijatara. Odbačena je ideja da je nasljednost jedini čimbenik u etiologiji psihičkih oboljenja. Tradicionalna paradigma, među ostalim, bila bi kontraproduktivna za reintegraciju bivših pripadnika raznih kolaboracionističkih jedinica. No kratkotrajni pokušaji „staljinizacije“ jugoslavenskog zdravstvenog – a zapravo cjelokupnog znanstvenog – sustava išli su na ruku organskoj, materijalističkoj psihijatrijskoj teoriji i praksi koja se tijekom rata pokazala nedostatnom, što pak upućuje na složene, dvosmjerne i često neočekivane odnose između političkog i znanstvenog polja. U konačnici, cjelokupno iskustvo rata središnji je motiv knjige. Primjer Zavoda za prinudno vaspitanje omladine pokazuje da dominacija psihogenog modela nije uspostavljena s pobjedom Narodnooslobodilačkog pokreta i socijalističkom revolucijom, a ideja o preodgoju u Zavodu baštinila je elemente psihijatrijskih debata iz 1930-ih. Kao dio ili nasuprot tog kontinuiteta nalazi se rat, koji je, kako Antić zaključuje, bio „golem (i duboko tragičan) historijski eksperiment koji je ispitivao komparativnu psihijatrijsku relevantnost nasljednog i društveno-kulturnog konteksta“ (str. 230) te koji je u konačnici „razriješio duboku epistemološku krizu“ (str. 241).

 

 

Ova knjiga nije tek uspješan primjer interdisciplinarne historiografije koja pouzdano gradi i s lakoćom brani svoj višestruki (sub)disciplinarni identitet; ona je i uvjerljiv odgovor na sad već klišeizirano pitanje ima li smisla dalje se baviti „ustašama, partizanima (i Nedićevcima, Ljotićevcima i četnicima)“ te primjer kako to napraviti na način da od knjige profitira raznovrsno čitateljstvo.

 

 

Vedran Duančić