Lucija Bakšić – prikaz knjige – Tadeusz Borowski, “Kod nas u Auschwitzu”, 2015.

 

Tadeusz Borowski, Kod nas u Auschwitzu, s poljskog prevela Ivana Vidović Bolt, V.B.Z., Zagreb 2015, 232 str.

 

 

Prvi neuspjeli prikaz zbirke priča Kod nas u Auschwitzu Tadeusza Borowskog napisala sam u nagonskoj potrazi za smislom u tekstu, očekujući pritom već poznati korpus znanja o holokaustu koji je narativno utvrđen u književnosti i historiografiji. Međutim, moj utisak o crvenoj knjizi poljskog autora izdanoj 2015. u nakladi V.B.Z.-a i uz potporu Europske unije razvodnio se isprva u esej, a zatim okopnio u besmislenom pokušaju razumijevanja svjedočanstva u pričama koje je izneseno na dvjestotinjak stranica. Hvatajući se za preostale, činilo mi se, smislene segmente ovog književnog svjedočanstva, od žanra pa do strukture i odnosa prema historiografiji, te istovremeno tražeći iskupljenje za autora koji je iznevjerio historiografska očekivanja, zaboravila sam da užas spoznaje šoe (opustošenja i katastrofe bez podsmijeha), o kojoj je ovdje zapravo riječ, leži u mom vlastitom iskustvu posjeta Auschwitzu. Oslanjajući se na Georgesa Didi-Hubermana i njegovo djelo Kore, shvatila sam da nije važno nužno razumjeti svjedočanstvo, već iza „objektiva“ potražiti onaj užas logorske žice koja je ležala u svom spokoju zelenila brezove šume, odnosno, u slučaju Borowskog, na naslovnici u mirnom okruženju nakladničkog štanda. Tako je umjesto pasivnog užitka u tekstu počela moja aktivna potraga za intelektualcem, odnosno za konceptom koji opstaje i predstavlja čovjeka u trenutku kada on nestaje.

 

 

Djelo poljskoga književnika Tadeusza Borowskog sastavljeno je od deset kratkih priča od kojih je četvrta, Kod nas u Auschwitzu, izabrana za naslov knjige. Logika odabira nije tehničke prirode jer postoje priče koje su stranicama dulje (Bitka kod Grunwalda) i simetričnije (Gospodo, izvolite u plinsku komoru) od one naslovne, već se radi o pomno promišljenom postupku napuštanja vjerovanja u platonističke ideje i individualnog prelaska u logorsku alijenaciju, konstantno tražeći način da se fizički preživi strahovita glad. Motiv Auschwitza ovdje je dobrodošla, snažna asocijacija na stradavanje Židova, iako pripovjedači i likovi u djelu spominju ili prolaze kroz druge logore (Ravensbrück, Birkenau, Dachau itd.) i zatvore (Pawiak) kao, uglavnom, politički zatvorenici i logoraši poljske nacionalnosti. Istovremeno, vrijeme radnje je također individualizirano, ali i linearno organizirano na način da prva priča počinje Maturom u Targowoj nakon njemačke okupacije Poljske, a posljednja završava Siječanjskom ofenzivom i dolaskom američkih snaga u napuštene logorske komplekse. „Normalizacija“ proživljenog unesena je u same naslove poglavlja budući da je kompleksan sustav dugogodišnje logorske kontrole ostavio za sobom uspostavljene tragove u komunikaciji. Pitam se kako bi Michel Foucault protumačio profane naslovne konstatacije poput Ljudi koji su išli ili pak uslužno obraćanje gospodi prije smrti, paradoksalno logorsko domaćinstvo „povlaštenih“ te Dječaka s Biblijom čiji je kraj tek naslućen hitcima iz pištolja. Naime, dobrovoljno pristajanje na logorski poredak uz stalno uviđanje nepravde učinilo je ovaj bizarni eksperiment trajnom traumom svih logoraša.

 

 

Jedan je od njih bio i Borowski, ali tragedija njegova života nije isključivo u poslijeratnom samoubojstvu koje je počinio, već u prisilnom postajanju individualcem prema uvriježenom znanstvenom uvjerenju Daniela Morata („Intelektualci i intelektualna historija“, u: Intelektualna historija, prir. B. Janković) da se individualcem, odnosno intelektualcem, još od istupa Émila Zole u J’accuse, postaje ulaženjem u prostor javnoga djelovanja. Natjeran stoga vanjskim diktatom vlastita tijela da u osobnom diskursu vlastite književne profesije tašto svjedoči smrt koju u logoru nije doživio, Borowski metodološki poseže za historiografskom metafikcijom i to upravo onakvom kakvom ju je zamislila Linda Hutcheon. Dakle posve namjernom i asocijativnom aluzijom na prošlost, ali u posve nestvarnoj želji da se ona uopće zanatski pronikne pa da Borowski ne dobije pravo da njegov pripovjedač u svjesnoj fikciji zaključi da je pjesnik sve to nakitio. Danas bismo rekli da se radi tek o jednom od postmodernističkih ironijskih obrata, ali objašnjenje Giorgia Agambena o namjernom ulasku u iskustvo pisanja bez slobode da se iz jezika svjedočenja izađe označava konstantno stanje krivnje u kojoj vlada neizdrživo nadmetanje između identiteta i uloga, između onoga što jest i onoga što bi trebalo postati. Borowski u tom smislu ne predstavlja iznimku iako u njegovom djelu ironije ne nedostaje.

 

 

Roland Barthes u svom djelu Roland Barthes o Rolandu Barthesu daje uvodnu napomenu da je njegovo djelo važno čitati i tumačiti kao da ga govori lik u priči, a ne autor, Roland Barthes. Pristajanje na tu funkcionalnu igru vidljivo je i u varijaciji imena Tadek u djelu Kod nas u Auschwitzu. Iako je nemoguće uvijek odrediti tko govori, važno je uočiti da se gotovo sigurno radi o istoj skupini mladih poljskih srednjoškolaca (a zatim i studenata) koji intenzivno čitaju knjige i čiji su životi fokusirani oko uočavanja neuspjeha ideja unutar logorskog i zatvorskog sustava, a koje pronalaze u knjigama. Radi se o intelektualcima koji tajno raznose i čitaju konspirativne novine, no koji istovremeno svaki trenutak koriste da bi čitali i pisali, pozivajući se isprva na antičku tradiciju (Platona i Horacija) i Bibliju, a zatim na socijalističke i komunističke ideje klasne nepravde. Prekretnicu između ovih krajnosti čini upravo prvo iskustvo logora opisano u priči Kod nas u Auschwitzu. „Prvi tjedan nisam mogao shvatiti dan bez knjige (…) hodao sam po ćeliji u ritmu koraka i sastavljao pjesme. Jednu od njih zapisao sam prijatelju iz zatvorske ćelije, u Bibliju (…)“, napisao je pripovjedač svojoj zaručnici u odvojenom logoru da bi kasnije, iscrpljen radom nedostojnim čovjeka, zaključio da je cijelo antičko doba bio veliki koncentracijski logor: „Sjećaš li se koliko sam volio Platona. Danas znam da je lagao. Jer se u zemaljskim stvarima ne odražava ideal nego leži težak, krvav čovjekov rad. (…) Mi smo bili prljavi i doista umirali. Oni su bili estetični i navodno diskutirali“. Ovo obrtanje teza pratile su i informacije o vojnim uspjesima Sovjetskog Saveza.

 

 

Između ova dva citata prošlo je logorsko razdoblje lišeno bilo kakve La Caprine (negativne) sakralizacije. Poljaci su – obilježeni kao Arijevci zelenim trokutima (politički zatvorenici) – nastojali preživjeti, koristeći se pritom svim sredstvima: krađom pri otimanju zarobljenicima stvari koje su odlazile u najbogatiji dio logora (Kanadu), krađom sirove repe u polju, razmjenom vrijednih stvari za hranu i obrnuto, ne štedeći u logoru Židove kojima bi, očekivano, pripadao najveći dio narativa o holokaustu, a koje bi komunist, pjesnik i još koji Arijevac iz ovoga djela najradije dohvatili šakama jer su podmukli trgovci i spletkaroši. Isto je vrijedilo i za skupinu Grka ili pak za sudionike Varšavskog ustanka. Borowski tako želi prikazati da je preživljavanje bilo osobno iskustvo bez želje da se ikome pomogne. Stoga sva čitateljska očekivanja uobličena u potragu za „duhovnom utjehom“ onih koji su krvnicima oprostili ovdje ne nailaze na plodno tlo. Borowski je prikazao logoraški zločin u standardiziranom obliku povlaštenih, odnosno onih koji su igrom slučaja preživjeli jer su nosili pogušena dječja trupla i radili po nalogu kapoa. Još jedan od preživjelih, Jean Améry, u djelu S onu stranu krivnje i zadovoljštine, navodi da pisanje o „intelektualcima u Auschwitzu“ podrazumijeva pisanje o „duhovnom čovjeku“ bez zanata koji bi mu u logoru pomogao da preuzme zanimanje, odnosno posao od kojeg neće odmah umrijeti. Međutim, dok Améry pod time podrazumijeva pojedince sposobne estetski razmišljati, ali bez nužnog praktičnog znanja (poput bravara), u slučaju Borowskog identitet intelektualca nije tako strogo podijeljen, već je jednostavno preobražen iz Moratove u definiciju Antonija Gramscija. Pjesnik koji se protiv povijesti „borio“ heksametrima, u idućoj priči, u drugačijem glasu, na sanitetskom tečaju izučava za bolničara, nakon toga popravlja prugu kao logorska snaga koju su unajmljivale velike tvrtke (npr. Organizacija Todt) ili gradi nogometna igrališta. Iako se od knjiga bilo teško rastati, od njih zapravo nije bilo praktične koristi, dok je, recimo, znanje jezika već podrazumijevalo određeni oblik preživljavanja („s engleskim možeš prijeći cijeli svijet“). Doista, svaki je pojedinac u logoru morao postati intelektualac, odnosno morao je dati intelektualnu smisao vlastitoj aktivnosti jer u smrt, prema Borowskom, nisu odlazili Améryjevi „duhovni“ intelektualci, već oni koji svoju duhovnost nisu znali zatomiti.

 

 

Očitovanje stvarnosti nije organizirano oko progresivnog očekivanja spasenja (jer, kao što u djelu kaže komunist Marsejac: „Religija je opijum za narod. Strašno volim pušiti opijum“), već je očekivana sloboda metaforički prikazana u liku Nine, niti Poljakinje niti Židovke, odnosno djevojke bez identiteta. U nju pucaju oprezni osloboditelji logora, Amerikanci, a njezino bježanje od Palestine (cionizma), Poljske i Njemačke na željeni studij, otkriva svu slojevitost kompleksnih misaonih struktura unutar naizgled jasne poslijeratne slike: „Panično se bojim da ću otići u Palestinu. Što ja imam sa Židovima? Biti privatno Židovka – u redu! Ali živjeti u židovskom selu, musti krave, pipati židovske kokoši, udati se za Židova? Ne, ne!“. Kafkijanski odnos spram njezine smrti ocrtava cjelokupnu atmosferu romana koja je posve suprotna Améryjevoj analitičnosti. Razmišljati o poslijeratnom svijetu bez granica odvijalo se na jednakoj razini kao i pogubljenje tri tisuće ljudi u plinskoj komori za vrijeme igranja nogometne utakmice, a koncept intelektualca je kopnio u relativizaciji poljskih pristaša Domovine i poraženih SS-ovaca. Za pripovjedača, sve je bilo isto jer su dani mjereni logorskom logikom, a ne logikom vanjskoga svijeta koji je proživljavao rat: „On je cijeli rat proveo negdje u velikom svijetu, znaš što je to: herojstvo i Domovina, i malo Boga. A mi smo živjeli negdje drugdje, to su repa, stjenice i flegmone. On je sigurno sit, a ja želim jesti. On na današnju svečanost gleda iz perspektive Poljske, a ja – gulaša i sutrašnje posne juhe“. Odnos prema Poljskoj Borowski prikazuje jednako apsurdno kao i cjelokupni logorski sustav. Romantičarske priče o zemlji koja je stoljećima bila rastrgana i izdana, a sada ponovno pokušava iznijeti pobjedu, pripovjedača nimalo ne intrigiraju. On želi biti daleko od Poljske iako je dio Poljskog komiteta, štoviše, on želi živjeti idealnim životom prosječnog Nijemca – bez logora, bez vojske, bez domoljublja, bez discipline, normalno, a ne za paradu. Obrtanjem „prirodnih“ nacionalnih htijenja, Borowski omalovažava nacionalna „jedinstva“ te problematizira mjesta kolektivnog sjećanja poput smaknuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. Upravo se na tim temama eksplicitno prelamaju dvije Poljske, istočna i zapadna, jasno izražavajući ideološke pozicije pojedinih aktera koji u prijelaznim logorima nastoje pronaći zajedničku nacionalnu matricu koja svoju budućnost vidi u isključivosti, fokusirajući se samo na Poljake, ali ne i na čovjeka. Zbog toga je pripovjedačeva uloga orijentirana prema Uredniku čiji je anoniman autoritet jasno usmjeren na tekst, a ne na kontekst.

 

 

Pa ipak, ne smijemo u potpunosti odbaciti Améryjevog „duhovnog“ intelektualca. Taj je metahistorijski koncept Borowski zadržao kao autobiografski doprinos vlastitome djelu. Isto je učinio i Roland Barthes nekoliko godina kasnije. Sustav duhovne identifikacije intelektualca i dalje ostaje književno djelo od kojeg se pojedinac ne odvaja čak ni pod cijenu slobode. Knjiga u djelu uvijek cirkulira kao vezivno tkivo i duhovno dobro te jasna poruka (čitanje Tilla Eulenspiegela ili ljubavnih romana). Međutim, upravo je ta duhovna identifikacija izvor najvećih trauma pjesnika i književnika Tadeusza Borowskog. Naime, u posljednjoj priči koja funkcionira kao svojevrsni epilog, trojica logoraša (od kojih je jedan postao pisac) žele iskoristiti svoja logoraška iskustva i steći slavu koja će im pomoći u bijegu s kontinenta. U sukobu s klasičnom filologinjom koja predstavlja antičke vrijednosti s početka djela, logoraši zaključuju da ne postoji ništa nemoralno u taštini literarnog polja jer moralna obaveza u svijetu gdje u njemačkim gradovima u izlozima leže knjige i relikvije, a u šumama se dime krematoriji ne propisuje zakon svjedočenja, već on dolazi naknadno, kao mučni zadatak kojime se postaje punopravnim intelektualcem.

 

 

Knjiga Tadeusza Borowskog Kod nas u Auschwitzu književno je djelo bogatog historiografskog potencijala. Premreženost teksta najrazličitijim aluzijama i značenjima daje čitatelju mogućnost proučavanja pročitanog na nekoliko razina od kojih je metodološki možda najzanimljivija ona o (među)odnosu fikcije i historiografije (iako ne u (auto)biografskom smislu), ali i funkciji same fikcije u historiografskom polju. Bez obzira u koju razinu odlučili prodrijeti, valja imati na umu da koncepti (poput onog o intelektualcu) mogu opstati na bilo kojoj razini samo ako se književnost prihvati kao punopravnu članicu historiografije. U tom smislu, željela sam pokazati tek jednu konceptualnu mogućnost ovoga djela, imajući na umu njegovu težinu budući da šoa u istraživačkom i objasnidbenom smislu još uvijek predstavlja najizazovniji trenutak ljudskog postojanja. Tadeusz Borowski interpretirao je povijest iskustveno, uobličivši mnogostruke identitete i profesije u deset književnih priča vjerojatno inspiriranih vlastitim životom jer, kako sugerira njegov pripovjedač, „možda ćemo iz ovog logora, iz ovog vremena obmana, morati podnijeti izvještaj živim ljudima i ustati u obranu mrtvih.“ Koliko god književno stvaranje svjedočanstva i njegova interpretacija bio mukotrpan i zahtjevan posao ili poziv, vrijedan je istraživačke pažnje jer naša moralna obaveza itekako postoji.

 

 

Lucija Bakšić