Matko Globačnik – prikaz knjige – Adolf Hitler, “Mein Kampf. Eine kritische Edition”, 2016.

 

 

Adolf Hitler, Mein Kampf. Eine kritische Edition, herausgegeben von Christian Hartmann, Thomas Vordermayer, Othmar Plöckinger, Roman Töppel, unter Mitarbeit von Pascal Trees, Angelika Reizle, Martina Seewald-Mooser, Bd. I–II, im Auftrag des Instituts für Zeitgeschichte, München – Berlin, 2016, 1966 str.

 

 

Jedno od glavnih djela koje svaki profesionalni istraživač europske povijesti prve polovine 20. stoljeća mora dobro proučiti je Hitlerov Mein Kampf. Krajem 2015. isteklo je 70 godina nakon Hitlerove smrti čime su prestala i njegova autorska prava koja je do tada pridržavalo Bavarsko državno ministarstvo financija (str. 9), što znači da bi od tog trenutka svatko mogao slobodno tiskati njegovo djelo. To je ujedno jedan od motiva pripreme i tiskanja ovog monumentalnog kritičkog izdanja koje je objavljeno po nalogu poznatog Instituta za suvremenu povijest (Institut für Zeitgeschichte, IfZ) iz Münchena, kako ističe njegov direktor Andreas Wirsching u predgovoru (str. 6–7). On smatra da nije moralno odgovorno ostaviti da Hitlerovo rasističko i nečovječno djelo „vagabundira“ u javnoj domeni bez komentara, već ga je potrebno „znanstveno istražiti, kritički prezentirati i prepustiti zainteresiranoj javnosti na diskusiju“, a time ispuniti „prosvjetiteljski“ nalog znanosti. Upravo je potreba pouzdanog kritičkog izdanja Hitlerova djela za stručnjake bio glavni motiv IfZ-a za njegovo objavljivanje, ali i izvor nesuglasica jer se radi o vrlo osjetljivoj temi i jer bavarske vlasti imaju druge legalne mehanizme kojima i dalje mogu sprječavati tiskanje glavnoga djela nacističke ideologije.

 

Ovo kritičko izdanje ispunjava gotovo dvije tisuće stranica teksta enciklopedijskog formata raspodijeljenih u dva sveska, slijedeći izvorno izdanje Hitlerova djela koje je bilo tako podijeljeno. Prvi svezak sadrži opširan uvod koji je napisan kao znanstveni rad baziran na izvorima (str. 6–84) te kritički obrađen i komentiran tekstualni sadržaj prvog sveska djela Mein Kampf (str. 87–947) koji nosi podnaslov Eine Abrechnung („Obračun“). Sadržaj drugog sveska s podnaslovom Die nationalsozialistische Bewegung („Nacionalsocijalistički pokret“) nalazi se u drugome svesku ovoga izdanja (str. 955–1741), zajedno s dodatkom koji sadrži zahvalu (str. 1745–1747), slike i karte (str. 1749–1760), popis svih poznatih prijevoda djela Mein Kampf do 1945. (str. 1761–1762), popis kratica (str. 1763–1767), cjelokupnu bibliografiju korištenih djela (str. 1768–1890), kratke biografije osoba spomenutih u ovome izdanju (str. 1891–1906) te kazala spomenutih osoba (str. 1907–1922), mjesta (str. 1923–1926) i stvari (str. 1927–1966).

 

Drugi dio uvoda, nakon predgovora, sadrži prethodne napomene (str. 8–12) koje objašnjavaju zašto je ovo izdanje potrebno nakon 12.145.000 primjeraka u najmanje 1.122 izdanja u Njemačkoj od 1925. do 1945., bez uzimanja u obzir prijevode na 17 jezika, kao i besplatan tekst ili stara digitalizirana izdanja na internetu, pri čemu se može spomenuti da i hrvatski čitatelji u knjižnicama mogu pronaći dva ilegalna nekritička prijevoda na hrvatski jezik zbog kojih je država Bavarska tužila njihove izdavače. Naime, samo je djelo Mein Kampf „središnji povijesni izvor“ i „najintimnije povijesno svjedočanstvo jednog diktatora“ koji svoje misli više nigdje nije tako izložio kao ovdje. Bez njegova dobrog poznavanja ne može se potpuno razumjeti nacionalsocijalizam. Ipak, ta je knjiga nastala u specifičnom povijesnom kontekstu, „fragmentiranom mikrokozmu nacionalističkih (völkisch) stranaka i saveza u nemirnom vremenu nakon Prvoga svjetskog rata“ koji je suvremenom čitatelju postao stran i puno mjesta (aluzija) u knjizi danas se teško mogu shvatiti. Osim ovakve historizacije, ovo izdanje uzima u obzir najnovije spoznaje historiografije koja je u međuvremenu znatno napredovala te nastoji znanstveno interpretirati i neutralizirati Hitlerovu strategiju koja „radi emocijama, apelira na emocije i budi emocije“.

 

Sljedećih sedam poglavlja uvoda (str. 13–53) bave se poviješću nastanka Hitlerova djela, analizom njegova (lošeg) jezika i stila te njegovim oskudnim autobiografskim elementima, stranačkom poviješću čijim prikazom Hitler ističe svoju ulogu i šalje poruke svojim drugovima i protivnicima, Hitlerovom tendencijom da knjigom svojoj stranci izbori vodeću ulogu u razjedinjenom kampu nacionalističkih stranaka te, konačno, djelom Mein Kampf kao anticivilizacijskim programom koji je zasnovan na zaklinjanju na toliko toga u budućnosti i koji je najava za puno elemenata politike koja će se provoditi od 1933. do 1945. u Nacističkoj Njemačkoj.

 

Posljednjih pet poglavlja (str. 53–84) obrazlažu načela ovoga kritičkog izdanja. Kritički aparat uz tekst sastoji se od komentara i navođenja varijanti iz različitih edicija Hitlerove knjige. Komentari, koji su najveći „krivac“ za opseg izdanja, trebaju, tvrde urednici, iz samosvjesnog, odlučnog i posve kritičnog nazora sistematski razjasniti, kontekstualizirati i kritički ispitati tekst u Hitlerovoj knjizi, a time i razgraditi njenu simboličku moć. Svi komentari mogu se svrstati u sljedeće kategorije: a) ispitivanje i korektura biografskih navoda, b) identificiranje Hitlerovih izvora jer on bez navođenja preuzima ideje drugih autora i nije izvorni pisac, c) rasvjetljavanje idejno-povijesnih korijena Hitlerove knjige, d) ispravljanje faktičnih pogrešaka, e) suvremeno kontekstualiziranje (jer se Hitler često igra riječima i aludira na tadašnje stanje), f) razjašnjenje centralnih ideoloških pojmova (njihova porijekla, širenja i utjecaja), g) informacije o činjenicama, h) korektura krivih ili jednostranih predodžbi, i) slaganje navoda iz djela Mein Kampf s nacističkom politikom koja će se provoditi od 1933. do 1945. te j) proturječja s tom politikom. Jedan su od najvećih rezultata ovog izdanja opširni komentari za koje urednici smatraju da neće preopterećivati tekst.

 

S obzirom na to da izvorni rukopis nije sačuvan jer su sve njegove verzije uništene pred kraj Drugoga svjetskog rata, a sačuvani su samo fragmenti, podlogu odnosno predložak ovoga kritičkog izdanja čini prvo izdanje djela Mein Kampf (1925/27.). Iako je ono na njemačkom do 1945. prošlo kroz 1122 izdanja, u njima nema važnijih sadržajnih odstupanja jer Hitler nije htio da se u njegov tekst unose promjene, pa se najčešće nisu mijenjale čak niti najočiglednije pogreške ili tipfeleri. Varijante uz tekst uzete su stoga iz sedam različitih izdanja (uključujući i prvo) koja su izašla u godinama važnima za nacionalsocijalističku ideologiju.

 

Ovo je izdanje grafički oblikovano tako da u gornjem lijevom uglu svake prednje stranice vjerno reproducira svaku stranicu Hitlerove knjige odnosno veličinu i raspored teksta kakva je bila u prvome izdanju. Doduše, tekst nije tiskan u frakturi kako je u izvorniku, već u Scali i podebljanim slovima kako bi se isticao. Varijante su smještene uz desni rub teksta, a komentari na stražnjem dijelu prethodne stranice, ispod teksta ili (ukoliko njihov broj ili veličina to zahtijeva) na sljedećim stranicama. Svakome poglavlju dodan je kratki uvod urednika.

 

Hitlerova knjiga dijeli se na predgovor i dvanaest poglavlja u prvome svesku te petnaest poglavlja u drugome svesku. Ona su kronološki poredana jer prate Hitlerovu životnu „borbu“ od njegova djetinjstva do političkog djelovanja u Njemačkoj tijekom dvadesetih godina. Ipak, autobiografski su navodi često pogrešni i vrlo oskudni jer je tada većina svjedoka još bila na životu, kao i zbog očite Hitlerove intencije da se predstavi kao obećani Führer njemačke nacije. Veliki dio teksta zapravo zauzimaju opširne i zamarajuće digresije koje nemaju veze s naslovom poglavlja. U pravilu se tu radi o Hitlerovim nečovječnim, rasističkim i antisemitskim nazorima o židovskom narodu, radničkom pokretu, socijaldemokraciji i (vrlo široko definiranom) marksizmu, demokraciji i parlamentarizmu te o napadima na sve političke protivnike. U Hitlerovoj percepciji to je sve međusobno povezano i iza svega toga „zla“, kako ga on vidi, istaknuti su rasno definirani „Židovi“. Prema takvu je nazoru, primjerice, socijaldemokracija instrument „svjetskog židovstva“ (str. 418, 1422) i zajedno sa svim strankama ljevice („marksizmom“) povezana je u monolitni savez (str. 985). Parlamentarna demokracija je, pak, preteča „marksizma“ (str. 266) i njegovo sredstvo u iskorištavanju „kukavičkih“ građanskih stranaka za ostvarenje vlastitih ciljeva (str. 963, 979, 985). Jedno je od glavnih načela Hitlerove knjige stoga zagovaranje okupljanja snaga u socijaldarvinističkoj borbi za „opstanak“ odnosno životni prostor u Europi na šovinističkim i rasističkim načelima, što podrazumijeva i borbu protiv svih neistomišljenika, u prvome redu „marksizma“ koji djeluje i kao unutarnji i kao vanjski neprijatelj (str. 181, 399, 977). Spomenuta borba upravo je lajtmotiv (s kojim su povezani Hitlerovi nazori na vanjsku politiku) koji čitatelj ipak može s teškom mukom rekonstruirati iza svih digresija, anticivilizacijskih izjava i teško čitljivih formulacija.

 

Zbog svih spomenutih razloga nema smisla previše detaljno prepričavati sadržaj Hitlerove knjige. Nakon predgovora (str. 88–89) prvo je poglavlje „Im Elternhaus“ („U roditeljskoj kući“, str. 91–125) u kojemu je teško djetinjstvo prikazano kao pozitivno iskustvo i takoreći temelj za ispunjenje latinske izreke per aspera ad astra, drugo je poglavlje nazvano „Wiener Lehr- und Leidensjahre“ („Bečke godine naukovanja i patnji“, str. 127–231) i opisuje propale pokušaje upisivanja na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, odbijanje integracije u društvo omrznute Habsburške Monarhije te prva promišljanja o „židovstvu i marksizmu“. Treće poglavlje zauzimaju „Allgemeine politische Betrachtungen aus meiner Wiener Zeit und Sonstiges“ („Općenita politička razmatranja iz moga vremena u Beču i ostalo“, str. 233–369) u kojemu uglavnom opisuje oblikovanje svoga političkoga nazora, pogotovo pod utjecajem Karla Luegera i Georga Schönerera, četvrto poglavlje, „München“ (str. 371–439), na primjeru političkih konstelacija pred Prvi svjetski rat daje prve Hitlerove nazore na vanjsku politiku i koncept Lebensrauma, peto poglavlje pod naslovom „Der Weltkrieg“ („Svjetski rat“, str. 441–485) ne donosi toliko Hitlerova osobna iskustva u Prvome svjetskom ratu koliko njegova tumačenja događaja neposredno prije i tijekom rata, a šesto poglavlje, „Kriegspropaganda“ („Ratna propaganda“, str. 487–513), bavi se uglavnom ulogom propagande zaraćenih strana tijekom spomenutog sukoba. Sedmo poglavlje nazvano je „Die Revolution“ (str. 515–557) i sadrži Hitlerove doživljaje na kraju rata te njegovo tumačenje revolucije u studenome 1918., osmo poglavlje opisuje „Beginn meiner politischen Tätigkeit“ („Početak moga političkog djelovanja“, str. 559–579) i s njim je usko povezano deveto poglavlje, „Die deutsche Arbeiterpartei“ („Njemačka radnička stranka“, str. 581–599) koje daje temelj za buduće (iskrivljene) prikaze povijesti „Hitlerove“ stranke. Deseto poglavlje, „Ursachen des Zusammenbruches“ („Uzroci sloma“, str. 600–733), tematski se vraća na sedmo poglavlje i cilj mu je dokazati da Njemačka u jesen 1918. nije poražena vojnim operacijama nego unutarnjom izdajom, nadograđujući time među njemačkim nacionalistima rasprostranjen mit o „nožu u leđa“. Jedanaesto poglavlje, „Volk und Rasse“ („Narod i rasa“, str. 734–859) obrazlaže Hitlerove rasističke nazore, pogotovo o „arijevcima“ i Židovima, a dvanaesto, posljednje poglavlje prvog sveska, „Die erste Entwicklungszeit der Nationalsozialistischen Deutschen Arbeiterpartei“ („Prvo vrijeme razvitka Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke“, str. 861–947), ponajviše se bavi izgradnjom i strategijom stranke u jesen i zimu 1919/20. godine.

 

Drugi svezak počinje poglavljem „Weltanschauung und Partei“ („Svjetonazor i stranka“, str. 957–987) koji se nastavlja na prethodni svezak temom o programatskim temeljima pokreta, drugo poglavlje, „Der Staat“ („Država, str. 989–1109), uglavnom je koncentrirano na državu i rasno učenje te odgoj mladeži, a treće poglavlje naslovljeno je „Staatsangehöriger und Staatsbürger“ („Državljanin i građanin države“, str. 1111–1119) te razlaže Hitlerove rasističke nazore o tome tko ima pravo građanstva. Četvrto poglavlje, „Persönlichkeit und völkischer Staatsgedanke“ („Osobnost i nacionalistička državna misao“, str. 1121–1143), nastavlja razmatranja o državi i pravu građanstva, peto poglavlje pod naslovom „Weltanschauung und Organization“ („Svjetonazor i organizacija“, str. 1145–1171) tematski se nastavlja na prvo poglavlje ovog sveska i ishod je diskusija oko programa stranke koje je pokrenula grupa oko Gregora Straßera i Josepha Goebbelsa 1926., dok je šesto poglavlje, „Der Kampf der ersten Zeit – Die Bedeutung der Rede“ („Borba prvoga vremena – značenje govora“, str. 1173–1213), strukturno povezano sa sedmim, „Das Ringen mit der roten Front“ („Borba sa Crvenim frontom“, str. 1215–1277), jer se oba poglavlja bave poviješću stranke od jeseni 1919. do jeseni 1921. i time su tematski povezana s posljednjim poglavljem prvog sveska. Osmo poglavlje, „Der Starke ist am mächtigsten allein“ („Snaga je najmoćnija sama“, str. 1279–1303), bavi se međustranačkim borbama unutar völkisch pokreta, dok se deveto poglavlje, protivno naslovu koji glasi „Grundgedanken über Sinn und Organisation der S. A.“ („Temeljne misli o smislu i organizaciji S. A.“, str. 1305–1399) ne bavi samo organizacijom Sturmabteilunga, već i (opet) revolucijom iz studenoga 1918. te navodnim planovima stranke za 1. svibnja 1923. godine, jer je prvo bilo opravdanje za potonje. Deseto poglavlje, „Der Föderalismus als Maske“ („Federalizam kao maska“, str. 1401–1467), kritizira unutarnju i vanjsku politiku Weimarske Republike, jedanaesto poglavlje s naslovom „Propaganda und Organisation“ („Propaganda i organizacija“, str. 1469–1509) govori o razlikama i zadacima propagande i organizacije te stranačkoj povijesti do 1921/22. godine, a dvanaesto poglavlje, „Die Gewerkschaftsfrage“ (str. 1511–1539), kako mu i naslov govori, odnosom nacionalsocijalističke ideologije prema pitanju sindikata. Posljednja tri poglavlja drugog sveska: „Deutsche Bündnispolitik nach dem Kriege“ („Njemačka saveznička politika poslije rata“, str. 1541–1623), „Ostorientierung oder Ostpolitik“ („Istočna orijentacija ili istočna politika“, str. 1625–1689) i „Notwehr als Recht“ („Nužna obrana kao pravo“, str. 1691–1741) izlažu Hitlerove nazore na vanjskopolitička pitanja, pri čemu se posljednje poglavlje dotiče i događaja u vezi s Münchenskim pučem iz 1923. godine.

 

Najveći dio vrijednosti ovoga izdanja čini znanstveno-kritički aparat, a prvenstveno komentari uz tekst koji čitanje Hitlerove knjige čine ne samo podnošljivim i znanstveno korisnim nego i, za povjesničare koji se bave ovim dijelom suvremene povijesti, neophodnim. Komentari se uglavnom baziraju na trenutnim spoznajama historiografije te, prema gore spomenutim načelima, ulaze duboko u materiju knjige. S obzirom na to da oni široko prate Hitlerovo razlaganje od rođenja i mladosti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, preko sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu, pa do političkog djelovanja u Njemačkoj tijekom dvadesetih godina, komentari su svojevrsni vrijedan sažetak historiografije o najrazličitijim aspektima povijesti (ponajviše, ali ne i isključivo) Srednje Europe tijekom „dugog“ 19. i prve polovine 20. stoljeća. Ipak, u komentare su se potkrale određene greške koje se uglavnom tiču prvih dijelova knjige odnosno povijesti Austro-Ugarske Monarhije, što je razumljivije, iako ne i posve opravdano, s obzirom na to da uredništvo ovoga izdanja čine uglavnom stručnjaci iz Njemačke. Jedna od najvećih pogrešaka svakako je tvrdnja da je 1910. „u austrijskom dijelu Dvojne Monarhije živjelo (…) otprilike 800.000 Srbohrvata [sic!]“ i samo „250.000 Slovenaca“ (str. 137). Slično se iz jednoga komentara dade zaključiti da urednici smatraju kako je Dalmacija bila dio „Italije“ u 18. stoljeću (str. 380). Ipak, s obzirom na ogroman trud koji je uložen u pripremu ovoga kritičkog izdanja i na impresivan rezultat, bilo bi mu neopravdano zbog takvih grešaka osporavati vrijednost.

 

Međutim, ponekad, ali rijetko, upada u oči da se svjetonazorska načela uredništva kose s načelima kritičke znanosti. Tako je namjerno odbijeno tiskanje „počasnog popisa“ šesnaestoro nacista koji su ubijeni u Münchenskom puču 1923. godine (u kojemu je sudjelovao i Erich Ludendorff), a koji u izvorniku stoji na početku knjige, što može biti razumljivo, ali je i sporno s obzirom na to da se ipak radi o povijesnom izvoru koji daje određene informacije i čiji je „posvećeni“ karakter mogao biti „razbijen“ različitim uredničkim rješenjima. Iz istoga razloga dolazi do proturječnosti u komentarima, primjerice, kada se tvrdi (str. 374) da Hitler stoji u tradiciji protuprosvjetiteljskog antiracionalizma koji suprotstavlja osjećajnu duševnost (Gemüt) razumijevanju (Verstand) što je u čistoj kontradikciji s Hitlerovim inzistiranjem na uklanjanju svake osjećajnosti odnosno sentimentalnosti iz politike i njegovim zagovaranjem „antisemitizma razuma“ (str. 208). Treba se istaknuti, doduše, da su to rijetki primjeri i da ne umanjuju znanstvenu vrijednost ovoga izdanja.

 

Opsežna bibliografija pri kraju knjige koristan je dodatak za svakog čitatelja i dobro polazište za buduća istraživanja. Kazala se odnose na svezak i stranice prvog izdanja Hitlerove knjige, koje su smještene u zagradama pokraj naslova kolumni na vrhu svake prednje stranice. Što se tiče uveza odnosno fizičkog oblikovanja ove knjige, on je (pogotovo s obzirom na cijenu) izuzetno kvalitetno napravljen.

 

Zaključno se može reći da će ovo kritičko izdanje Hitlerova djela Mein Kampf biti neophodno i zapravo jedino relevantno za sve stručnjake iz humanističkih i društvenih znanosti koji se bave poviješću prve polovine 20. stoljeća u bilo kojemu dijelu Europe. Ono ujedno visoko podiže ljestvicu za sva slična kritičko-znanstvena izdanja u budućnosti te predstavlja model kako se u povijesnoj znanosti može uspješno prirediti ovakva vrsta izvora koja stoji u najužoj vezi s jednima od najvećih zločina počinjenih u povijesti.

 

 

Matko Globačnik