Lidija Barišić Bogišić – prikaz knjige – Predrag M. Vajagić, “Banovi Dunavske banovine”, 2016.

 

Predrag M. Vajagić, Banovi Dunavske banovine, Novi Sad 2016, 363 str.

 

U izdanju Akademske knjige iz Novoga Sada krajem 2016. godine iz tiska je izašla knjiga mladog srpskog (vojvođanskog) povjesničara Predraga M. Vajagića Banovi Dunavske banovine kao skraćena i prerađena verzija doktorske disertacije. Kako do danas nije objavljen cjeloviti prikaz formiranja, organizacije i banova Dunavske banovine, i disertacija i knjiga novost su u istraživanju međuratne jugoslavenske povijesti i dijela vojvođanske prošlosti. Jednostavna struktura knjige (Predgovor, Formiranje Dunavske banovine, Banovi Dunavske banovine, Zaključak, uz Literaturu i Index) donosi moderan i nov pristup u povijesnim istraživanjima. Preko biografija i političkog djelovanja jedanaest banova Dunavske banovine u dvanaest godina banovinske upravno-administrativne organizacije Kraljevine Jugoslavije, autor kroz prizmu regionalne povijesti i društveno-političkog djelovanja visokorangiranih ali u suštini nesamostalnih činovnika državnog aparata analizira opću povijest međuratne Jugoslavije. U turbulentnom vremenu nakon Skupštinskog atentata, u vrijeme uvođenja diktature i ideje o „jednoj državi s jednom nacijom pod jednim kraljem“, autor nenametljivo prezentira razvoj, razloge, uvjete i pojavne oblike ideje o vojvođanskoj autonomiji.

 

Monografija o banovima Dunavske banovine ustvari je knjiga o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevini Jugoslaviji i razlozima njezine propasti. Srbijanska supremacija u političkom životu zemlje, nepovjerenje prema svima koji ne dolaze iz „srbijanskog“ političkog i kulturološkog okruženja, ucjenjivački i manipulativni karakter vlasti, strah i animozitet prema manjinskim zajednicama s jedne strane, uz podilaženja njihovim zahtjevima kako bi glasali za vladajuće s druge strane, pravna prereguliranost kao pokušaj učinkovitog organiziranja države, korupcija i politički nepotizam na svim razinama vlasti, sve ju je to u konačnici uništilo i prije početka Drugog svjetskog rata, a na koncu vodi zaključku da državu stvorenu 1918. godine stvarno nitko nije percipirao kao svoju.

 

Pokušavajući kontrolirati kaos nastao nakon atentata na hrvatske zastupnike u Skupštini Jugoslavije pod parolom „decentralizacije“ države i smirivanja stanja do kojeg je u njoj došlo zbog „plemenskih netrpeljivosti“, kralj Aleksandar I. Karađorđević 6. siječnja 1929. godine objavom svog manifesta proglašava suspenziju Vidovdanskog ustava i zavodi diktaturu. Vodeći se francuskim modelom i koncepcijom i u organizaciji državnog teritorija i u stvaranju jugoslavenske nacije, kralj Aleksandar u listopadu iste godine donosi Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja. Kako bi se ostvarile proklamirane namjere, banovine se organiziraju mimo povijesnih i kulturoloških granica. Jedna od devet formiranih banovina bila je i Dunavska, prostorno i brojem stanovnika najveća a za ideju integralnog jugoslavenstva najizazovnija. Iskustvo različitosti bila je specifičnost ne samo prostora već i stanovnika, pa tako i vojvođanskih Srba. Multikulturalnost Vojvodine bilo je ono što ju je razlikovalo od drugih banovina, ali i u čemu je Vojvodina vidjela svoju priliku.

 

Banovine su stvorene zato da u njima nacionalnu prevagu imaju „Jugoslaveni“, točnije, kako kaže autor – Srbi, odnosno pravoslavci. Da bi se to ostvarilo u Dunavskoj banovini, koja je na sjeveru obuhvaćala Banat, Bačku, Baranju i veći dio Srijema, a u kojima je bio velik broj pripadnika novostvorenih nacionalnih manjina (do 1918. godine su bili konstitutivni dio Austro-Ugarske Monarhije), Dunavskoj banovini je pripojena cijela Šumadija, Požarevačka Morava i Stig. Samo tako je u njoj srpsko, pravoslavno stanovništvo moglo postati većina, što je tadašnjem državnom vrhu bilo jedino jamstvo sigurnosti u tom važnom pograničnom području. Ali i u tom dijelu nametnutog zajedništva postojala je razlika – vojvođanski Srbi, identitetski stasali na vlastitoj samopercepciji izgrađenoj u stoljećima zajedničkog života s mnogobrojnim pripadnicima drugih etnija i konfesija, predvodnici borbe za srpska prava u Austro-Ugarskoj Monarhiji, ulaskom u zajedničku državu često su percipirani kao nedovoljno nacionalno (jugoslavenski) svjesni. Onako kako je to radila u svim krajevima, vlast je svoj jugoslavenski program provodila i u Vojvodini – kolonizacijama, koje su trebale dodatno „srbizirati“ Vojvodinu provjerenim i ideološki ispravnim a nadasve odanim glasačima, žandarmerijskim nasiljem, otpuštanjem domaćeg stanovništva sa svih važnijih funkcija u pokrajini, dovođenjem „provjerenih“ kadrova, protežiranjem članova samo provjerenih, jugoslavenskih društava – Jugoslavenskog sokola, Jadranske straže, inzistiranjem na jednom i jedinom ispravnom viđenju i poimanju jugoslavenske ideje, onom stvorenom u Beogradu.

 

Za većinu vojvođanskih Srba formiranih u stalnom otporu mađarizaciji i germanizaciji takvo viđenje jugoslavenstva nije bilo prihvatljivo. U multikulturalnom prostoru su se lakše snalazili od „došljaka“ i zbog toga su preferirali „domaće“ političare i banove. U tom kontekstu spajanje sa Šumadijom nije dočekano s oduševljenjem, ali ne samo u Vojvodini već i u Šumadiji. Autor to objašnjava činjenicom da je Kragujevac u Kraljevini Srbiji do 1918. godine figurirao kao srbijansko kulturno i društveno središte koje je ujedinjenjem izgubilo tu ulogu upravo zbog Novoga Sada, „srpske Atine“ u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Rivalitet je stvoren čim je Dunavska banovina formirana, a promašena ideja spajanja teritorija mimo povijesnih regionalnih granica vidljiva je i u apsurdnoj činjenici da je Novi Sad bio središte novoustrojene banovine u koju je nominalno spadao i Beograd, glavni grad cijele države. Svemu treba dodati brojno manjinsko stanovništvo koje je zbog svog broja, prostornog rasporeda i pokazane razine samosvijesti od vlasti na najvišim razinama, a osobito od banova koji su vodili Dunavsku banovinu, tražilo izniman politički angažman, i to u pravilu mimo njihov osobnih stavova. Od njih se u tom pitanju tražio makijavelistički angažman oko privlačenja manjinskih glasača na stranu vladajuće stranke.

 

Diktatura i osnutak Dunavske banovine među lokalnim stanovništvom u početku su dočekani s odobravanjem. „Projekt“ prekrajanja državnog teritorija u teritorijalne jedinice bez povijesnog i etničkog utemeljenja predstavljan je kao ispravak postojećeg stanja (podjela na 33 oblasti) i pokušaj stvaranja većih teritorijalnih jedinica koje će kao takve imati veći proračun te samim time biti samostalnije. Ukidanjem povijesnih granica Vojvodine osobito su bili zadovoljni beogradski Vojvođani. Smatrali su da će priključenje Šumadije pridonijeti konačnom iskorijenjenju „kulturno-aristokratskog provincijalizma“, kako su nazivali odnos dijela vojvođanske javnosti prema Srbiji i Srbijancima. Za dobrohotno prihvaćanje banovinskog ustroja u Vojvodini bila je važna i činjenica da je u novostvorenu Dunavsku banovinu ušao gotovo cijeli Srijem (osim kotareva Vukovar, Vinkovci, Županja), koji je do tada bio dio Srijemske županije/oblasti u sklopu hrvatskog pravnog i kulturnog okruženja.

 

Ipak, od oduševljenja formiranjem banovine, osobito imenovanjem prvoga bana, rođenog Novosađanina Dake Popovića, preko njegove ostavke nakon nepuna četiri mjeseca jer je odbio sudjelovati u financijskim malverzacijijama, do stava „Vojvodina Vojvođanima“, prvi put formuliranog Somborskom deklaracijom u srpnju 1932. godine, prošlo je malo vremena. Nezadovoljstvo beogradskom vlašću, njezinim imenovanjima i sveukupnim odnosom prema Vojvodini dovelo je i do razmimoilaženja unutar Radikalne stranke. U prosincu 1932. godine na incijativu vojvođanskih opozicijskih radikala u Novom Sadu je održana konferencija nakon koje je objavljena Novosadska rezolucija. Ona je nastala samo nekoliko mjeseci nakon Zagrebačkih punktacija pa je u vojvođanskim krugovima sklonim vladi u Beogradu često pogrdno nazivana „Novosadske punktacije“. U njoj se za Vojvodinu u Jugoslaviji traži isti položaj kao i za druge pokrajine, a kao glavni razlog se navodi neodrživ ekonomski položaj Vojvodine. Tako je put do zahtjeva za autonomijom bio otvoren.

 

Od 1935. godine opozicijske građanske stranke stvaraju snažni Vojvođanski front, koji svoje zahtjeve za boljim položajem Vojvodine u Jugoslaviji objavljuje u „Glasu“ Matice srpske, godinama glavnom intelektualnom opozicijskom središtu. Za taj su opozicijski krug bili tipični zahtjevi za jačanjem „srpstva“ Vojvodine, pri čemu je ono izjednačavano s jugoslavenstvom, pa bi se ta nastojanja mogla smatrati začetkom poistovjećivanja srpstva i jugoslavenstva, kasnije čestom pojavom. Takav je odnos prema jugoslavenskoj ideji kao refleksiji srpstva koju se mora „štititi“ kulminirao nakon sklapanja Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine, posebice nakon sve učestalijih rasprava o karakteru vojvođanske samostalnosti – autonomija u budućem federativnom uređenju Jugoslavije ili podjela između Hrvatske i Srbije. Opozicionari su svoje zahtjeve za većim radom na srbizaciji Vojvodine u identitetskom smislu, ali u okviru jugoslavenskog zajedništva, opravdavali „neviđenim prosperitetom“ koji su u Kraljevini Jugoslaviji doživjele sve manjine, a osobito Nijemci i Mađari. Od 1918. godine odnos prema manjinskim zajednicama se promijenio. Pritisnute izvana, financijski ovisne o njemačkim kreditima, u strahu od mađarskih revizionističkih zahtjeva, jugoslavenske vlasti su sve više popuštale manjinskim zahtjevima, i to mnogo više Nijemcima no Mađarima, štoviše dio vladajućih političara druge polovice 30-ih godina XX. stoljeća ističe njemački Kulturbund čije organizacijske modele treba što više primjenjivati u vlastitim političkim udruženjima.

 

Svjetska gospodarska kriza, niske cijene poljoprivrednih proizvoda, kašnjenje plaća činovništvu, neimaština i glad, pravna i ekonomska nejednakost brojnog neslavenskog stanovništva, ali prije svega enormna porezna opterećenja (Dunavska banovina je imala tri i pol puta veće porezno opterećenje od srbijanskog dijela i najviše poreze u Kraljevini Jugoslaviji), bile su teme koje su okupirale stanovništvo. Krivac je pronađen u činjenici da je vlast na sva upravno-administrativno važna mjesta imenovala ljude podrijetlom iz Srbije. Smatrali su da je to glavni razlog svih problema, a djelomično su bili u pravu. Iako na vodeće pozicije nisu imenovani samo dovedeni „Srbijanci“ (od jedanaest banova Dunavske banovine petorica su rođena na teritoriju Vojvodine), za pojavu i jačanje ideje o vojvođanskoj autonomiji stvorena slika bila je presudna. Prije svega zbog socijalno-ekonomske situacije u Vojvodini, ali na otporu jugoslavenskom unitarizmu dolazi do nacionalne homogenizacije svih etnija/nacija u Vojvodini.

 

Koliko je međuratna jugoslavenska javnost imala pravo govoreći o kolonizatorskom i imperijalnom odnosu Kraljevine Srbije i Srbijanaca prema ostalim krajevima u Kraljevini Jugoslaviji može se zaključiti iz autorovog statističkog pregleda svih 50 banova svih devet banovina u 12 godina banovinskog sustava uprave. Autor je prvi povjesničar koji je rekonstruirao imena svih banova koji su vladali banovinama u međuratnoj Jugoslaviji, uz to ih je analizirao po društvenim, geografskim i biografsko-političkim kriterijima, pa smo dobili vrlo zanimljiv i izdašan pregled kulturoloških karakteristika vlasti Kraljevine Jugoslavije. Tako nas autor već u Predgovoru, kroz iznesene podatke o svih pedeset banova, uvodi u problem koji je vojvođanska opozicija prepoznala kao najvažniji.

 

Povjesničarima uopće, a osobito onima koji se bave međuraćem, bit će zanimljivo pratiti razvoj ideje o vojvođanskoj autonomiji kroz cijeli niz novih podataka i otkrića koje autor donosi u knjizi. Od Somborske deklaracije preko Zagrebačkih punktacija do Novosadske rezolucije/punktacija traje priča o nasilnom uvođenju neostvarive ideje integralnog jugoslavenstva, osobito u multikulturalnim sredinama koje upravo iz svoje multikulturalnosti crpe snagu vlastitih identiteta. Najbolji primjer za to bila je negdašnja Vojvodina, a u Hrvatskoj tadašnje područje Srijemske županije, prije svega šire područje Vukovara. Osim o banovima, čitatelj će u poglavlju Formiranje Dunavske banovine mnogo doznati o ustroju državne uprave, plaćama tadašnjih službenika, platnim razredima i uvjetima za napredovanje, pa i to da su zaposlenici, kao i danas, bili ocjenjivani za svoj rad. Pokušaj organiziranja činovništva u učinkovit državni aparat često je rezultirao apsurdima, kao što je bila podjela na banske i banovinske službenike, pri čemu su prvi obavljali državne poslove na teritoriju banovine, a drugi lokalne poslove unutar banovine.

 

Za hrvatske povjesničare knjiga Predraga Vajagića je ponajprije važan izvor novih podatka i informacija, a nadasve novo viđenje međuratne jugoslavenske povijesti, pogotovo s obzirom na utjecaje koji se iz Hrvatske i kroz djelovanje hrvatskih stranaka, prije svega HSS-a, prelijevaju na područje Vojvodine. Autor donosi podatke o izbornim rezultatima, broju i utjecaju HSS-ovih podružnica u Vojvodini, odnosu Vojvođanske fronte i Vlatka Mačeka, reakcijama na Sporazum Cvetković-Maček, različitim prijedlozima graničnih crta u Vojvodini te cijeli niz drugih podataka. Jednostavne strukture, neopterećena velikim povijesnim ličnostima, knjiga je slojevita i čitateljski zahtjevna zbog stalnog ispreplitanja regionalne i nacionalne povijesti međuratne Jugoslavije te upravo zbog toga, uz sve ostale kvalitete, iznimno zanimljiva.

 

 

Lidija Barišić Bogišić