Govor laureata Nagrade „Jaroslav Šidak”
Na dodjeli nagrade na Festivalu povijesti Kliofest u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 8. svibnja 2026. dobitnik nagrade prof. dr. sc. Géza Pálffy, dopisni član Mađarske akademije znanosti i redoviti profesor ranonovovjekovne povijesti na Sveučilištu ELTE u Budimpešti izrekao je sljedeći govor.
Poštovane profesorice, poštovani profesori i dragi hrvatski kolege!
Prije svega, vrlo sam zahvalan na lijepoj laudaciji i na dobivanju Nagrade “Jaroslav Šidak” – velika je to čast za mene! Kada sam sredinom 1990-ih godina, kao povjesničar početnik, prvi put istraživao u Zagrebu, ni sam nisam mislio da mogu donijeti toliko puno novosti za hrvatsku povijesnu znanost, za Hrvatsku i hrvatski narod. Dopustite mi da nabrojim na što sam najviše ponosan na ovome polju!
Prvo: na otkrivanje vlastitih hrvatskih korijena, jer prezime moje majke Horvath govori samo za sebe. Njezina obitelj, naime, potječe iz Zalske županije, iz okolice Lentija. Tako me velikom radošću ispunjava to što smo u drugoj polovici 1990-ih godina, u okviru jednog velikog austrijsko-hrvatsko-mađarskog projekta, u opsežnom zborniku isprava prikazali migracije Hrvata u Zapadnu Ugarsku i Austriju u 16. stoljeću. U tom pothvatu moji suistraživači bili su Miljenko Pandžić iz Hrvatskog državnog arhiva, a iz Gradišća Felix Tobler.
S druge strane, vrlo rado sam otkrivao najstarije vojne mape Hrvatske i Slavonije iz 16. stoljeća u bečkim i drugim srednjoeuropskim arhivima te najstarije vojne propise hrvatsko-ugarskih krajiških odreda. Time sam malo krenuo tragom Radoslava Lopašića, Fedora Moačanina, Milana Kruheka i drugih.
S treće strane, prije dobra dva desetljeća u Zagrebu sam u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uspio pronaći posebno zanimljivu ispravu Ivana Budora, familijara Zrinskih, o dobivanju grba iz 1610. godine, na kojoj se, prema našim saznanjima, prvi put pojavljuje ujedinjeni grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Moje otkriće odonda je postalo integralni dio hrvatske heraldike.
Također sam ponosan na otkrivanje pozivnog pisma za ujedinjeni hrvatsko-slavonski sabor iz 1558. godine u arhivu obitelji Erdődy u Požunu/Bratislavi, odnosno na moje napise koji otkrivaju razne lojalitete Zrinskih, kao i jezična znanja članova obitelji Erdődy. Tim napisima s radošću sam dopunio impozantan rad Ferde Šišića i drugih generacija hrvatskih povjesničara.
Najponosniji sam ipak možda na otkriće najstarije hrvatske zastave u svjetski poznatoj riznici obitelji Esterházy u austrijskoj tvrđavi u Forchtensteinu, koju je u lipnju 1647. godine nosio mađarski aristokrat Ladislav Esterházy na krunidbi Ferdinanda IV. (četvrtog) Habsburgovca u Požunu. Bio sam izuzetno sretan kada je, u jesen 2020. godine, zastava dospjela na veličanstvenu hrvatsko-mađarsku izložbu u Klovićevim dvorima u Zagrebu, a godinu dana kasnije i u Nacionalni muzej u Budimpešti.
Poštovane dame i gospodo! Iz navedenih primjera možete vidjeti da ja nisam samo mađarski povjesničar s hrvatskim korijenima, nego i srednjoeuropski povjesničar koji je snažno vezan uz Beč, Prag, Budimpeštu, Zagreb i Požun, dakle uz nekadašnje centre Habsburške Monarhije. Zato je za mene posebna radost što sam stekao nagradu nazvanu po Jaroslavu Šidaku, hrvatskom znanstveniku češkoga podrijetla koji je rođen u Beču. Ali velika mi je čast i to što ovu nagradu mogu primiti nakon cijelog niza istaknutih kolega, među kojima ju je posljednji iz Mađarske, 2019. godine, primio moj prijatelj Dinko Šokčević.
I što mogu obećati vama, Hrvatima, za budućnost? Mogu vam odati tajnu da sa svojim učenikom Szabolcsom Vargom već radim na izradi zasad najdetaljnije anotirane arhontologije hrvatsko-slavonskih banova iz 16. i 17. stoljeća. Naime, temeljni radovi Ferde Šišića, Vjekoslava i Nade Klaić, Ive Goldsteina i drugih do danas čekaju neke dopune i preciziranja – prvenstveno iz austrijskih, mađarskih i slovačkih arhiva. Nadam se da ćemo i tim radom doprinijeti temeljitijem upoznavanju zajedničke hrvatsko-mađarsko-austrijske prošlosti.
U toj nadi zahvaljujem vam na pozornosti!