Iz literature s povodom: István Bibó o povijesnim razlozima pojave antidemokratskog nacionalizma u zemljama Srednje i Istočne (te Jugoistočne) Europe
„To se zbilo u Srednjoj i Istočnoj Evropi, gdje nije došlo do povezanosti pri uspostavljanju nacionalne zajednice i oslobađanju čovjeka; naprotiv, ove nacije doživjele su takve povijesne trenutke, iz kojih su izvele zaključak da raspad ugnjetavajućih političkih i društvenih sila prošlosti i uspostava demokracije do njezinih krajnjih konzekvenci – izlažu nacionalnu zajednicu velikim rizicima, pa i katastrofama. Iz tih potresa rađa se najstrašniji monstrum modernoga evropskog političkog razvitka: antidemokratski nacionalizam.
(…)
U onom grčevitom stanju straha koje će povjerovati da napredak slobode ugrožava stvar nacije, nije moguće koristiti blagodati demokracije. Biti demokrat ponajprije znači biti oslobođen strahova: ne bojati se ljudi koji misle drugačije, koji govore drugim jezikom, koji pripadaju drugoj rasi, ne bojati se revolucije, zavjere, nepoznatih zlih namjera neprijatelja, neprijateljske propagande, raznih oblika omalovažavanja – i uopće svih onih imaginarnih opasnosti koje postaju stvarne opasnosti samo time što se mi bojimo njih.
Zemlje Srednje i Istočne Evrope bile su stoga pune strahova, jer nisu bile dovršene, zrele demokracije; a pošto su bile obuzete strahom, nisu niti mogle to postati. Neometano slobodan, od strahova oslobođen razvoj političkog života u najrazličitijim bi se točkama sudarao s kompleksima straha tih nacija: ili bi ga obeshrabrile neke ratne inicijative ili bi ga otežao nastavak u nekakvu strahu začete agresivne vanjske politike, ili bi ga destabilizirala neka lažna politička konstrukcija (koje bi lažnost prikrivali neki nacionalni strahovi), ili bi bile pružene odveć široke mogućnosti nacionalno jedinstvo ugrožavajućim ili prema nacionalnom okviru stranim, ravnodušnim ili neprijateljskim nacionalnim manjinama, itd, itd.
Tako je u uvjetima stalnog osjećaja straha, ugroženosti, u opće pravilo pretvoreno sve ono što prave demokracije poznaju samo u satima prave opasnosti: ograničavanje javnih sloboda, uvođenje cenzure, potraga za “plaćenicima” neprijatelja, za “izdajnicima”, ustrajanje na redu po svaku cijenu ili makar na prividu reda i nacionalnog jedinstva – na štetu slobode. Pojavili su se najraznovrsniji oblici krivotvorenja i korumpiranja demokracije; od najsuptilnijih, često i nesvjesnih metoda do najgrubljih: izigravanje općega prava glasa protiv demokratskog razvoja, uspostavljanje sustava koalicija i kompromisa na temelju nezdravih i nedosljednih stajališta, uvođenje izbornih sustava koji sprečavaju ili krivotvore zdravi izraz kolektivne volje, ili utjecanje izbornim zloupotrebama, pučevima i privremenim diktaturama.“
István Bibó, „Bijeda istočnoevropskih malih država“, u: Bibó – Huszár – Szücs, Regije evropske povijesti, Zagreb 1995, str. 46-47.