Norijada kao ritual: Etnološko istraživanje maturantskih proslava 1975. i 1976. u Zagrebu
Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu upućuje na članak Milivoja Vodopije „Maturiranje kao rite de passage“ (1976) te objavljuje fotografije i izbor iz zvučnih zapisa.
—
Svake godine u svibnju maturanti u Hrvatskoj obilježavaju kraj svojeg srednjoškolskog obrazovanja proslavama u javnosti danas poznatima pod imenom norijada. O toj je temi još 1976. godine pisao Milivoj Vodopija u članku „Maturiranje kao rite de passage“ objavljenom u Narodnoj umjetnosti, časopisu Instituta za etnologiju i folkloristiku. Vodopija u tom tekstu na temelju vlastitih etnografskih istraživanja u Zagrebu 1975. i 1976. godine, a oslanjajući se na etnološku/antropološku teoriju obreda prijelaza te kombinirajući etnografski i strukturalističko-semiotički opis, analizira i interpretira maturalni obred prijelaza pritom izdvajajući sljedeće njegove konstitutivne elemente: proslavu posljednjeg dana škole i ophod gradom, maturalno putovanje, maturalnu večeru, polaganje mature igodišnjice. Vodopija u skladu sa svojim interesom za „opći, dakle apstraktni model“, a ne pojedinačne realizacije, proslavu posljednjeg dana škole i ophod gradom vezuje uz, primjerice, specifično, uniformno odijevanje maturanata, zatim specifične rekvizite (sprave za bučenje, instrumenti, transparenti i dr.), ali i specifično verbalno i neverbalno ponašanje, odnosno, prigodne govore, pjesme, kratke dramatizacije, defiliranje gradskim ulicama uz zadržavanje na centralnim mjestima, trčanje, plesanje, paradiranje, remećenje javnog reda i sl.
Autor maturantsku proslavu zadnjeg dana škole promatra kao ritual u kojemu se jasno izdvajaju dvije faze, prva koja je vezana uz prostor škole, i druga na ulicama grada. „Čitava ‘atmosfera’ proslave u školi odiše rastankom, krajem, a to se među ostalim očituje u izbijanju na površinu nekih dugo potiskivanih osjećaja i misli. Trenutak rastanka je uvijek prijeloman i u tom lomu kao da nestaje svjesni (tj. društveni) cenzor“ pri čemu se razotkrivaju i „duboko skriveni sadržaji“. U ovoj je fazi ritualno ponašanje obilježeno humorom i inverzijom vrednota i tabua usmjerenom na podrivanje školskog poretka. U drugoj se fazi isti obrazac ritualnog ponašanja prenosi na grad, „s tim da je ulogu profesora i škole preuzelo društvo. Inverzija vrednota ovdje se očituje u kršenju javnog reda, a inverzija tabua u ‘opsjedanju’ milicajaca. Time što organ vlasti ne reagira kad ga maturanti okruže ili mu posjedaju na auto, on nesvjesno igra svoju ulogu ritualne pasivnosti“ kako je opisuju proučavatelji rituala. Neki od Vodopijinih zaključaka pomažu i u razumijevanju naše suvremenosti koja, kao i ona u vrijeme istraživanja, osim spomenute ritualne pasivnosti, uključuje i otpore i kritiku. Oni se, ističe Vodopija, mogu svesti na dvije točke: kritiku agresivnosti i nereda s jedne strane, te ismjehivanje infantilnosti, s druge. Prema Vodopiji: „Racionalnost tih prigovora samo je prividna i u svjetlu cjelokupne antropološke teorije rituala takav stav možemo smatrati nekom vrstom ritualne nepismenosti, nesposobnosti da se razumije ritualna poruka“.
Uz članak „Maturiranje kao rite de passage“ koji ovdje nanovo objavljujemo, po prvi puta u cijelosti objavljujemo fotografije, kao i izbor iz zvučnih zapisa, koje je Vodopija napravio u okviru terenskih istraživanja maturantskih proslava u svibnju 1975. i 1976. godine u Zagrebu i Samoboru. Originali fotografija i audio zapis dostupni su u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu pod signaturama IEF foto 8393-8460, IEF foto 10476-10500 te IEF mgtf 895.
Izvor i dodatne informacije:
https://norijadakaoritual.yolasite.com/