Branimir Janković: „Nasilje na Balkanu je previše opisano, a premalo objašnjeno“. Povodom polemika o seriji „Partija“

One comment

Prikazivanje 1. epizode dokumentarne serije „Partija“ naslovljene „Teror“ rezultiralo je očekivano suprotstavljenim polemičkim gledištima. Ukratko rečeno, na djelu su opet isukani simbolički mačevi, frcaju osobna i druga etiketiranja, a povijest se još jednom potvrđuje kao „bojno polje“ (Traverso).

Nemoguće je, dakako, ne biti povjesničarski ili vrijednosno pozicioniran prema svemu tome. Stoga se i ja slažem s kritikama o ciljano selektivnom prikazu, o čemu su već govorili Hrvoje Klasić i Dragan Markovina. No želio bih prvenstveno spomenuti neka teorijska i metodološka pitanja koja uvijek ostanu po strani u takvim polemikama, a mogla bi nas voditi izvan začaranih krugova uvijek istih argumenata i stavova.

S obzirom na problematiku masovnog nasilja o kojem je riječ, vrijedi početi od knjige Maxa Bergholza Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici (2018) u čijem opisu se navodi rečenica Marka Thompsona iz naslova moga komentara: „Nasilje na Balkanu je previše opisano, a premalo objašnjeno“.

Slično navodi i sam Bergholz: „Za prilično veliki broj radova napisanih tokom posljednjih decenija na južnoslavenskim jezicima možda je najupečatljivija karakteristika to da opis zločina u velikoj mjeri zamjenjuje njihovo objašnjenje. (…) to se odnosi na slikovite opise nasilja, uz opsežno ali i precizno prebrojavanje mrtvih i uznemirujuća svjedočenja preživjelih. Mada taj stil može biti zanimljivo štivo, njegova sposobnost objašnjavanja često nije zadovoljavajuća (…). Pristup „krvave zemlje“ šokira nas strahotama nasilja, ali taj šok nas također može navesti da zaboravimo postaviti pitanja o uzrocima, dinamici i efektima nasilja, pogotovo na lokalnom nivou, gdje se počinioci i žrtve – koji su često komšije – susreću licem u lice.“ (str. 25)

Takvi novi historiografski pristupi masovnom nasilju mogu biti metodološki primjenjivani i u slučaju ustaškog nasilja, kao i revolucionarnog nasilja ili pak nasilja u ratovima 1990-ih bez obzira o kojoj se strani radi.

Novi pristupi revolucionarnom nasilju i teroru ne polaze samo od „demonskih“ vođa i ideologije nego uzimaju u obzir okolnosti, odnosno kontekste i događaje u kronološkom slijedu koji neizbježno utječu na njih, bilo da intenziviraju, smanjuju ili okončavaju nasilje (usp. Arno J. Mayer, The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, 2000).

Spominjanje okolnosti, konteksta i kronologije kod nas odmah izaziva prigovore za opravdavanje nasilja – čemu ću se još vratiti – no ovdje se radi o nužnom sastavnom dijelu relevantnih metodoloških pristupa fenomenu masovnog nasilja u raznim povijesnim razdobljima i dijelovima svijeta.

Takva literatura pomaže da sagledamo izvore u novom svjetlu ili s drugačijim interpretacijama. Tako se u 1. epizodi „Teror“ navodi da se blajburška odmazda pokušala prikriti tobože naknadno napisanim depešama koje su pozivale na prestanak ubijanja na terenu. No iz literature o revolucionarnom nasilju – kao i o mnogim drugim slučajevima – dobro je poznato da vlasti nekad toleriraju, a nekad baš žele obuzdati bezvlašće na terenu i preuzeti u svoje ruke monopol nad nasiljem. Skraćeno rečeno, umjesto da tijekom Francuske revolucije bijesni puk dijeli pravdu „odozdo“, nasilje će biti uspostavljeno „odozgo“, u vidu revolucionarnog tribunala.

To ne znači opravdavanje povijesnih aktera – bez obzira na kojoj se strani političkog spektra nalazili – nego pružanje objašnjenja zašto su i kako djelovali u okolnostima u kojima su se nalazili, snažno vođeni ideologijom, ali i bitno određeni specifičnim kontekstima i konkretnim događajima te „prostorom iskustva“ i „horizontom očekivanja“ (Koselleck).

U 1. epizodi „Teror“ objašnjenja za kojima se poseže – kada ih se daje – odnose se prvenstveno na vođe i ideologiju te osobito totalitarizam. I tu dugi niz godina postoji literatura koja totalitarnu paradigmu podvrgava reviziji na način ukazivanja da nije sve moglo biti potpuno kontrolirano niti da su svi bili natjerani na pristanak odozgo prema dolje nego su mnogi iz različitih razloga davali svoju podršku i čak vršili pritisak odozdo prema gore. O tome dobro svjedoči veliki historiografski utjecaj koji su imale knjige povjesničarke Sheile Fitzpatrick, o čemu govori i recentna knjiga Marka Edelea Debates on Stalinism (2020). Stoga u 1. epizodi „Teror“ opće teorijske napomene filozofa Uga Vlaisavljevića o totalitarizmu svakako stoje, ali je pozicija povjesničara da pokaže koliko su one u praksi zaista bile ostvarene, kada su najintenzivnije, a kada slabe, što je sve povijesno i suvremeno utjecalo na njih, postoje li određene specifičnosti i zašto itd. Tu neizbježno dolazi do važnog kritičkog dijaloga teorije i historiografije, neovisno tiče li se problematike totalitarizma u NDH ili socijalističkoj/komunističkoj Jugoslaviji.

Smatram stoga da nam nužno trebaju novi historiografski i teorijsko-metodološki iskoraci u pristupu i objašnjavanju masovnog nasilja u 20. stoljeću (kao i nekih drugih povijesnih fenomena), posebno kada je riječ o dokumentarnim serijama i popularnoj povijesti.

Potrebni su nam i metodološki iskoraci u načinima na koje se snimaju dokumentarne serije povijesne tematike. Bez obzira o kojoj se povijesnoj temi radi i tko ih snima, u njima – čast izuzecima – pretežno dominira ista struktura: red riječi naratora, red izjava povjesničara i povijesnih svjedoka, praćenih dramatičnom glazbom, fotografijama, filmskim zapisima i autentičnim lokacijama. Iako je bilo pokušaja unošenja igranih dijelova u dokumentarne filmove (odnosno elemenata dokudrame), koji nisu uvijek uspješno izvedeni, ne znači da nam ne trebaju i drugi pokušaji razbijanja spomenutog klasičnog okvira. Primjerice, donekle usporedivo s predstavom „Naš razred“ (Tadeusz Słobodzianek), možemo zamisliti seriju koja bi pratila različite sudbine srednjoškolskih učenika ili studenata koje je izbijanje Drugog svjetskog rata, Hrvatskog proljeća ili ratova 1990-ih odvelo u različitim smjerovima. Dakle, pokušati na osnovu konkretnih pojedinaca i uvođenjem narativnog zapleta (pitajući se što će biti dalje s njima) istovremeno govoriti o događajima, okolnostima i procesima, zadržavajući i dalje sudjelovanje povjesničara ili drugih uobičajenih elemenata. Vjerujem da ima i mnogo drugih novih ideja. Ono o čemu također treba povesti raspravu tiče se uloge koju imaju svjedoci, povjesničari i naratori u dokumentarnim filmovima.

Razlog zašto to kod nas još uvijek nije slučaj – metodološki i žanrovski – zasigurno je u spomenutoj činjenici povijesti kao „bojnog polja“. Na djelu je stalna simbolička borba za priznavanje zločina i njihovo osuđivanje, često praćena moralnim zgražanjem i čitavim setom popratnih emocija. Zbog toga metodološka i žanrovska pitanja uvijek ostaju daleko u pozadini. Nasuprot tome, neke od provodnih pretpostavki – izgovorenih ili ne – sadržane su u poznatim izrekama „žrtva je žrtva“, „zločin je zločin“. To je, dakako, razumljivo, kao i potreba da svi imaju pravo znati za sudbinu i grob svojih stradalih, čuti riječi priznanja njihova stradanja i postaviti pitanja krivice i odgovornosti.

No zabluda je da se o žrtvama i zločinima ne govori iz neke vrijednosne pozicije. Jednostavno, svi polaze od pretpostavke da su iz ovog ili onog razloga neke žrtve ili zločini važniji, bilo kad je riječ o „ustašama i partizanima“ ili kada se govori o zločinima Srba, Hrvata, Bošnjaka i Albanaca u ratovima 1990-ih. Uvijek su na djelu u najmanju ruku prešutne pretpostavke koji su „naši“, a koji „njihovi“, o kojima se zločinima govori, a o kojima se šuti, koje se žrtve smatra brojnijima, a koje manje brojnima, koje se zločine smatra osuđenim, a koje ne, tko ih je prvi započeo ili čija je odgovornost veća itd. Teško je zaista govoriti o nekoj posve neutralnoj poziciji koja nije pod utjecajem postojećeg društveno-političkog konteksta. To se zasigurno odnosi i na mene kao i na druge uključene u ove polemike.

Isto tako, iako se sudski osuđuju svi zločini, dobro je poznato da ih se različito stupnjuje i kažnjava pa u pravnom smislu, ako se ne varam, sintagma „zločin je zločin“ ima nešto specifičniji tretman nego u javnom govoru. Volio bih o tome čuti nešto više u nekoj raspravi pravnih stručnjaka i onih koji se bave primjerice tranzicijskom pravdom.

I na kraju, historiografski, ova struka nema smisla ako neće inzistirati na događajima i procesima, okolnostima i kontekstima, uzrocima i posljedicama, sličnostima i razlikama. U historiografiji jednostavno 1941., 1945., 1991. i 1995. godina nisu istovjetne, bez obzira što je sve podložno uspoređivanju i traženju sličnosti. Također, historiografija je nužno upućena ne samo na nove teme i izvore nego i na nove metodološke iskorake i što kompleksnije interpretacije i objašnjenja. To je za nas bitno šire pitanje od ove ili one teme, ove ili one dokumentarne serije, bilo da je riječ o NDH, partizanima ili Partiji. No sve su to svakako dobrodošli povodi za metodološke rasprave, čija važnost nadilazi naše pojedinačne historiografske ili vrijednosne pozicije. U tom smislu čak ostaje za nadati se da će se ispuniti riječi Zlatka Hasanbegovića izrečene u polemici o „Partiji“: „Od same serije bit će zanimljivije javne rasprave i polemike koje će se pojaviti“.

Branimir Janković    

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr