Održano predavanje Lovre Kunčevića „O njegovanju (ne)ovisnosti: dubrovačka diplomacija i europske velesile u novom vijeku“
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pokrenula je ciklus predavanja Znanost u žarištu kojima je cilj na zanimljiv i pristupačan način predstaviti rezultate istraživanja njenih znanstveno-istraživačkih i muzejsko-galerijskih jedinica, a prvo predavanje pod naslovom O njegovanju (ne)ovisnosti: dubrovačka diplomacija i europske velesile u novom vijeku održao je u srijedu 22. ožujka u Knjižnici HAZU dr. sc. Lovro Kunčević, viši znanstveni suradnik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
On je istaknuo da se Dubrovačka Republika, neovisna od 1358. do 1808., nalazila na tromeđi tri velika mediteranska imperija – Osmanskog Carstva, Mletačke Republike i Španjolskog Imperija. „Standardan sažetak dubrovačke povijesti glasi: iako je ležao na granici carstava, čak civilizacija, Dubrovnik je svoju neovisnost sačuvao stoljećima i, štoviše, pretvorio se u važnog posrednika između Istoka i Zapada. No ta uvriježena ocjena tek otvara ključno pitanje: kako je to Dubrovniku uspjelo i kako je sićušna državica okružena velesilama uspjela sačuvati svoju neovisnost 450 godina i uvjeriti svoje moćne susjede da im je korisnija kao neovisna republika nego kao dio njihovih posjeda. Presudna za opstanak Dubrovnika bila je činjenica da je stvorio sustav međunarodnih zaštitnika, odnosno osigurao da njegovu neovisnost istovremeno štiti nekoliko velikih sila. Dubrovnik se pretvorio u potrebu velikih sila i zato je preživio. Pružao im je usluge koje nisu mogli dobiti od drugih, poput dostavljanja vijesti o njihovim neprijateljima, slanja resursa i radne snage, otkupa zarobljenika ili trgovačkog posredovanja“, kazao je Kunčević. Podatke je Dubrovnik skupljao zahvaljujući razgranatoj trgovačkoj mreži. Njegovi trgovci bili su obavezni dubrovačkim vlastima slati vijesti koje bi se zatim slale u zapadnoeuropske države. Poruke su često bile šifrirane pa se primjerice sultan nazivao župnikom od Slanog, što je bio šifrirani naziv za Carigrad.
„Dubrovčani su bili optuživani da špijuniraju za drugu stranu i takve su optužbe bile uglavnom potpuno točne. Dubrovnik je stoljećima pomagao i Osmanlijama i kršćanskim državama, bio je najuspješniji dvostruki špijun i ratni profiter novovjekovne Europe. Dubrovnik je postao Hong Kong renesanse. U 16. stoljeću bio je gospodarski razvijeniji od većine zapadnoeuropskih zemalja, a BDP mu je bio blizu BDP-a Venecije. Dubrovnik je jedini dio Hrvatske koji je svojevremeno bio među ekonomskim najrazvijenijim državama na svijetu. Ključno oružje bila je neutralnost te od sredine 15. do ranog 19. stoljeća Dubrovnik nije sudjelovao ni u jednom jedinom europskom ratu. Neutralnost je omogućavala trgovanje i u vrijeme ratova i tada bi profit eksplodirao“, kazao je Kunčević. Najveći među mnogim zaštitnicima Dubrovnika bio je osmanski sultan jer je Dubrovnik bio tributarna država Osmanskog Carstva kojem je plaćao godišnji danak od 12.500 dukata i zauzvrat dobio ogromne trgovačke privilegije i vojnu zaštitu. „S Osmanskim Carstvom Dubrovnik je imao najtrajniji odnos. Bez Osmanskog carstva ne bi bilo ni Dubrovnika“, rekao je Kunčević, dodavši da su sličan položaj, između Osmanskog Carstva i kršćanskog svijeta, imale i Vlaška, Moldavija, Transilvanija, Krimski Tatari te Kozaci u Ukrajini. Osim Osmanskog Carstva, Dubrovnik se oslanjao i na zaštitu Španjolske, pape, Austrije, Francuske, pa i na Veneciju kao svog glavnog suparnika. „Dubrovačka neovisnost počivala je na višestrukoj ovisnosti, a u 17. stoljeću neki autori Dubrovnik nazivaju sette bandiere jer je služio sedam vladara. Prema ocjeni francuskog diplomata iz 18. stoljeća, Dubrovnik istovremeno priznaje više od jednog gospodara da se ne bi pokorio nijednome“, kazao je Kunčević. Pojasnio je da su Dubrovčani širili svoj manevarski prostor ispričavajući se pritiskom druge države, a kad bi došli u sukob s drugom državom, nastojali su taj sukob internacionalizirati.
„Dubrovnik je naklonost moćnih država također održavao vještom diplomacijom koja svoju učinkovitost može uvelike zahvaliti nekonvencionalnim metodama poput poniznosti, moralnih ucjena, patosa i suza. Dubrovnik je usavršio pregovaranje iz pozicije slabosti. Dok su drugi diplomati svoje vladare pokušavali prikazati moćnijima nego su bili, dubrovački su stoljećima činili suprotno. Svim silama su pokušali europske dvorove uvjeriti u slabost, krhkost i siromaštvo svoje republike, opisivali su se kao crvi, dok su se druge države opisivale kao lavovi, sokolovi ili zmajevi“, rekao je Kunčević. Iznio je podatke o tome da se dubrovačkim diplomatima u uputama savjetovalo da govore plačnim glasom, očima punim suza, da se bace na pod i briznu u plač, a neki diplomati su čak u rukavu skrivali iglu da lakše zasuze. „Sekondo Gozze, diplomat u Carigradu, bio je majstor u plakanju. Toliko je plakao da bi mu odjeća bila mokra od suza. Plakanje je bilo oblik pritiska na drugu stranu, a novovjekovnim vladarima je bilo stalo pokazati se dobronamjernima i milosrdnima“, kazao je Kunčević, istaknuvši da su svi dubrovački diplomati bili amateri jer nije postojala škola za diplomate. No pojasnio je da je Dubrovnik bio društvo trgovaca koji su cijeli život pregovarali, a dubrovačka aristokracija je bila trgovačka, a ne zemljoposjednička i ratnička kao drugdje. Kunčević je istaknuo i da je Dubrovačka Republika bila krajnje arhaična u pogledu organizacije, jer tek krajem 17. stoljeća uvodi stalne veleposlanike, a sve do svog kraja nije imala ništa nalik ministarstvu vanjskih poslova. Takve diplomatske metode bile su uspješne sve do dolaska Napoleona koji je srušio dotadašnje geopolitičke odnose u Europi pa se u trenutku približavanja francuske i ruske vojske Dubrovnik morao opredijeliti za jednu od strana, a nakon Napoleonova sloma na Bečkom kongresu 1815. nije uspio izboriti da bude predstavljen te je kao dio ratnog plijena postao dio Habsburške Monarhije.
Izvor i dodatne obavijesti: