Igor Krnjeta – prikaz knjige – A. D. Lee, “Warfare in the Roman World”, 2020.
A. D. Lee, Warfare in the Roman World, Cambridge: Cambridge University Press, 2020, 228 str.
Najpopularniji aspekti istraživanja rimske vojne povijesti nesumnjivo su oni vezani uz vojnu opremu, što je između ostaloga vidljivo u prevelikom, gotovo pa fetišističkom, fokusu na istraživanje tema poput građe legionarskih oklopa i oblik mača tipa gladius ne samo u nizu publicističkih naslova, već i u sklopu suvremene historiografije. Rijetki su slučajevi, s izuzetkom pojedinih tumačenja arheoloških nalaza, gdje se pažnja nekog historiografskog naslova posvećuje ne samo fenomenu ratovanja (mimo pretežnog izučavanja vojnih formacija i manevara) i njegovom značaju u rimskom svijetu, već i na proučavanje rimske vojske kao zasebne i specifične društvene i kulturne grupe.
Naslov koji uspješno zaobilazi „stereotipe“ bavljenja rimskom vojnom poviješću je Warfare in the Roman World (objavljen u seriji knjiga Key Themes in Ancient History u izdanju Wiley Blackwella) Douga Leeja, profesora stare povijesti na Odsjeku za klasične studije i arheologiju Sveučilišta u Nottinghamu i stručnjaka za kasnu antiku čije su prethodne knjige bile fokusirane na diplomatsku povijest kasne antike (Information and Frontiers: Roman Foreign Relations in Late Antiquity u izdanju Cambridge University Pressa, 1993), ali i na tematiku povezivu s onom kojom se bavi ovo djelo (War in Late Antiquity: A Social History, izdavač Blackwell Publishing, 2007). Problematika kojom se ova knjiga bavi je istraživanje međuodnosa ratovanja s ekonomskom, političkom, društvenom i kulturnom slikom rimske države. Kroz narativ se također otvara niz pitanja, o kojima će uskoro biti više riječi, kao što su problemi kontinuiteta i diskontinuiteta, različiti aspekti vojnog života i kulture, percepcija rata i mira itd. S obzirom na to da je autor stručnjak za kasnu antiku, valja napomenuti da je u knjizi uz ostala razdoblja rimske povijesti posebna pažnja posvećena tom često previđenom razdoblju, kao i izvorima koji su relevantni za proučavanje vojne tematike tog perioda što je s obzirom na zanemarenost teme svakako dobrodošlo. Na tom tragu, knjiga je zamišljena na taj način da je svako poglavlje posvećeno kronološki orijentiranoj razradi neke specifične problematike, u razdoblju od Rimske Republike sve do kasne antike. Naposljetku, djelo je zasnovano na analizi pisanih i materijalnih izvora, kao i na pozamašnoj upotrebi relevantnih historiografskih naslova i tematski srodnih članaka koji se bave pojedinim specifičnijim aspektima rimske vojske.
Na početku knjige nalaze se popis karata i ilustracija, kao i pojašnjenja kratica nakon čega slijedi predgovor u kojem se naznačava kojim razdobljem (4. st. pr. Kr. – 7. st.) i kojom tematikom (socijalna historija) će se djelo baviti. Na kraju ovog segmenta nalaze se i zahvale. U uvodu, autor pojašnjava da je pristup knjige tematski i da će se iznijeti kontekstualne informacije o djelu (naznačujući tom prilikom značaj vojske i ratovanja kao presudnih stavki u formiranju rimskog identiteta tijekom cjelokupnog trajanja rimske povijesti), ali i prikazati skraćeni pregled glavnih vojnih sukoba koji su obilježili rimsku povijest navodeći pritom glavne značajke vojnih sukoba u razdoblju Republike, Principata i kasne antike. Nadovezano na to pojašnjen je razvoj organizacije rimske vojske (u smislu predstavljanja vojnih formacija i zapovjednog lanca te fokusiranja na pitanje adaptacije tijekom duljeg vremenskog perioda), dok su na kraju poglavlja ukratko elaborirane glavne značajke najrelevantnijih izvora (iskazi antičkih autora, epigrafski ostaci, papirusi, ostrake te arheološki nalazi) koji svjedoče o tematici ratovanja u rimskom svijetu.
Prvo poglavlje, War and Peace, problematizira uvriježeno gledište o militarističkoj srži rimske države na način da analizira rimske stavove te državnu i vjersku ideologiju spram ratovanja. U prvom dijelu poglavlja razrađuju se stavovi Rimljana prema ratu i miru koji se, između ostalog, razmatraju i kroz prizmu imperijalizma te se na temelju naznačenog objašnjava na koji su način mir i pacifistička politika bili gledani kao moralno loše kategorije. U drugom dijelu pojašnjavaju se običaji kojima su Rimljani slavili pobjedu, točnije pažnja se posvećuje analizi trijumfa i sličnih ceremonija, kao i spomenika rimskim pobjedama poput Trajanovog stupa. Također je riječ i o tome na koji način su Rimljani objašnjavali poraz (komemoracijom i službenim objašnjenjem koje je moglo biti ljudske i religijske naravi) i razlučuje se kako su navedeni običaji odražavali odnos između rimske države i rata te kako su se ti doživljaji mijenjali kroz rimsku povijest.
Military Service and Courage naslov je drugog poglavlja koje u početnom dijelu razrađuje pitanja vojne službe, građanstva i imovine, dok se u drugom dijelu razglaba o fenomenu hrabrosti kao ideala. Tako se u prvom dijelu poglavlja tematizira vojni cenzus na lokaciji Campus Martius i obrađuju mehanizmi stjecanja građanstva preko vojne službe, kao i stečena građanska prava čiji se počeci vremenski smještaju u srednjerepublikanski period. Taj koncept se provlači kroz cjelokupnu rimsku povijest dok autor pritom elaborira zasebne fenomene poput „vojnika-seljaka“, kao i značaj Karakalinog edikta za fenomen stjecanja građanskih prava putem vojne službe. Pri obradi hrabrosti kao ideala uzimaju se termini virtus i andreia te se pojašnjava njihova kulturna važnost u sklopu rimske vojne povijesti. Kao primjeri koji se uzimaju za pojašnjavanje značaja tih vrlina odabrane su anegdote poput Katonovih sjećanja, koja prenosi Tit Livije, u kojima Katon dokaze svoje hrabrosti demonstrira ožiljcima stečenima u dvoboju. Tom prilikom se elaborira i značaj simbola, poput vijenaca, koji služe kao iskaz hrabrosti pojedinaca, dok je nešto prostora ostavljeno i navođenju disciplinskih mjera. Pri pojašnjavanju kasnoantičkih običaja ratovanja također se objašnjava kako je učestalije osobno sudjelovanje „vojničkih careva“ u bitkama promijenilo kulturnu percepciju hrabrosti.
Fokus trećeg poglavlja, Manpower and Money, počiva na razjašnjavanju veze između rimskog ratovanja i resursa, točnije njihovog stjecanja i trošenja u vojne svrhe. Prvi dio poglavlja bavi se mehanizmima novačenja, na koji način je ono percipirano i kako se mijenjalo tijekom rimske povijesti. Pritom je poseban značaj pridan Augustovom oformljavanju stajaće vojske, kao i pojačanom novačenju i ostalim vojnim reformama u doba Dioklecijana. Zatim se fokus pridaje demografskim posljedicama vojne službe i broju ljudi koji su služili vojsku u različitim razdobljima rimske države. Tom prilikom su pojašnjeni različiti načini određivanja veličine rimske populacije, kao i faktori koji su utjecali na fluktuacije stanovništva poput epidemija i vojnih pohoda. Drugi dio poglavlja bavi se financijama, preciznije cijenom održavanja vojnih snaga i ratovanja, kao i prihodima stečenima ratovanjem. Drugim riječima, pažnja se pridaje plaći, odnosno kompenzaciji zvanoj stipendium i kretanjima njenog iznosa tijekom vremena, kao i izvorima financiranja. Što se tiče teme ekonomskih i financijskih posljedica ratovanja, pojašnjava se značaj ratnog plijena kao ekonomskog dobra te stjecanja (ali i gubljenja) teritorija i resursa. Naposljetku se zaključuje da su ratni pohodi imali značajan utjecaj na ekonomski rast rimske države, ali i na njeno slabljenje u kasnijim razdobljima što je povezano s gubljenjem pojedinih dijelova Carstva.
Početni dio idućeg poglavlja nazvanog Authority and Allegiances bavi se pitanjem autoriteta, percepcije zapovjednika vojske i njegove uloge u motiviranju vojnika. Točnije, pitanja koja se razlažu su sljedeća: osobine idealnog generala koje se spominju u nizu pisanih izvora (od Cicerona do Amijana Marcelina), uloga božanskih znakova pri tumačenju ishoda bitke, značaj zapovjedničkih govora, kao i prisutnost generala za vrijeme samog oružanog sukoba. Idući dio poglavlja se bavi fenomenima poslušnosti i pobune, odnosno mehanizmima pomoću kojih je država držala vojnike poslušnima, a također se istražuju i uzroci nemira među vojničkom populacijom. Tako se, primjera radi, ističe da je u pitanju poslušnosti posebnu važnost imala vojnička zakletva koja se davala na početku službe. Isto tako se navode razlozi koji su poticali vojnike na pobunu, kao i primjeri poznatijih vojničkih pobuna. Završni dio poglavlja bavi se načinom na koji je doživljavan fenomen građanskog rata u rimskom svijetu, posebice kako su vojnici motivirani da se bore jedni protiv drugih (primjera radi, jedan od glavnih poticaja bila je mogućnost za stjecanjem ratnog plijena) te kako je opravdavana lojalnost rimskoj državi. Tako u slučaju građanskog rata iz 68-69. godine nalazimo primjer gdje se sukob između suprotstavljenih strana (koje su naposljetku bile sastavljene od rimskih građana) poticao na temelju etničkog podrijetla zato što su u ovom slučaju pripadnici jedne strane novačeni iz Sirije. U kasnijim razdobljima, važno je bilo pitanje je li neki vladar legitimni nasljednik te je stoga pažnja pridavana načinu na koji je isticana vlastita legitimnost, kao i metodama diskreditacije drugih (npr. tako da su nazivani tiranima). Zadnja stavka kojom se ovo poglavlje bavi je sudbina poražene strane na bojnom polju, te se ovdje naglašava da je njihov tretman ovisio o nizu situacija, no da su mogućnosti bile da se poraženi usmrte, da se presele na neke druge funkcije poput čuvanja granica ili čak da se uklope u postojeće postrojbe pobjedničke vojske.
U Society and Identity, petom poglavlju ove knjige, obrađuju se sljedeće teme: odnosi vojnika s drugim dijelovima društva, utjecaj vojne službe na formiranje kolektivnog vojničkog identiteta, uloga religije u rimskoj vojsci te pitanje je li vojska bila institucija koja je bila zasebna od ostatka rimskog društva. Stoga se u prvoj sekciji poglavlja koja se bavi vojskom kao zajednicom govori o temama društvene odvojenosti što se povezuje sa zabranom ženidbe, dok se druga bavi međuodnosom vojske i šireg društva. U tom dijelu se ističe da je upotreba vojničkog slenga vjerojatno bila stavka koja je vojnike odvajala od ostatka rimske društvene strukture. S druge strane, navodi se da je u nekim dijelovima Carstva, poput Egipta, vojska bila integrirana u društvo gdje su služili kao čuvari javnog mira. U tom dijelu teksta je također problematizirana i tematika „vojnih brakova“. Na završetku poglavlja se detaljnije razrađuje uloga službene religije i kultova u životu vojnika. Tom prilikom se u formi kratkog pregleda istražuje povezanost vojske s mitraizmom, kultom Jupitera Dolihenskog te kršćanstvom.
Culture and Communication pažnju posvećuje razmjeni ideja između rimske vojske i nerimskih naroda, kao i kulturnom tragu koji su rimska vojna kretanja ostavljala na pojedine regije, dok se zadnji dio poglavlja bavi pitanjem pismenosti u rimskim oružanim snagama. Poglavlje započinje kronološkim pregledom najznačajnijih kulturnih razmjena te isticanjem njihovih implikacija za daljnji razvoj rimske vojske. Od onih navedenih u tekstu ovdje će se izdvojiti usvajanje mača tipa gladius od keltskih naroda s Pirenejskog poluotoka te preuzimanje nekih elemenata prisutnih kod stepskih naroda, kao što je upotreba kompozitnog luka. U ovom poglavlju se također razlaže ideja romanizacije, kao i razlika između rimske i vojne kulture te njihovih rituala. Također se spominju fenomeni poput upotrebe vojske za potrebe širenja rimske kulture i upotrebe latinskog jezika kod pokorenih naroda. Pažnja je pridana i pregledu iz kojih dijelova rimske sfere su u različitim razdobljima novačeni vojnici, kao i koju vrstu hrane su vojnici konzumirali. Pri obradi pismenosti, detaljnije se obrađuju teme poput administracije, materijala na kojima se pisalo te pitanjem koji su dijelovi vojske mogli biti pismeni.
Zadnje poglavlje, naslovljeno Experiences of War, raspodijeljeno je u dva dijela, gdje se prvo raspravlja o vojničkom doživljaju samog čina bitke, a u drugom dijelu o ulozi civila u sklopu opsada, upada i produljenih vojnih sukoba. Pri obradi bitaka, dekonstruira se stereotip da su sve bitke bile „namještene“ na velikim bojnim poljima poput Maratona, a također se razglaba o konceptu „lica bitke“ koji je uveo John Keegan, kao i o pitanju motivacije i volje vojnika za ubijanjem te o koheziji vojnih postrojbi. U toj sekciji se isto tako elaborira uloga „kaosa“, odnosno nepredvidljivosti kao važnog elementa u sklopu antičkih bitaka. Pri pojašnjavanju navedenih stavki, kao polazni primjer se uzima bitka za Forum Gallorum koja je izuzetno dobro dokumentirana. U rubrici koja se bavi civilnim iskustvima ratovanja, ističe se da je očekivano većina tih interakcija bila vezana uz opsade, to jest njihov tijek (gdje su muškarcima mogle biti davane različite uloge, poput stražarenja) i posljedice poput gladi, bolesti, masakriranja i porobljavanja. Civili se spominju i u sklopu ratnih upada gdje su uzimali oružje i osobno se branili (npr. kako bi spriječili upad Kostoboka za vrijeme Markomanskih ratova), dok se ukratko priča i o iskustvima ratnih zarobljenika. Naposljetku se pažnja posvećuje posljedicama, najčešće ekonomskim, dugotrajnih vojnih sukoba na nekom području.
U epilogu knjige se sažima značaj ratovanja za rimsku državu, kako je ratovanje utjecalo na njene promjene, koje stavke pri vojnim sukobima su dio kontinuiteta tijekom duljeg vremenskog razdoblja, kako se vojna kultura mijenjala te koje promjene je polučilo uvođenje kršćanstva među vojne postrojbe. Na kraju knjige se također nalaze bibliografski esej, tablica značajnih događaja, popis rimskih careva, pojmovnik te naposljetku popis referenci i kazalo.
Prikazana knjiga izvrstan je pregled teme za koju se može reći da je zanemarena u „mainstreamu“ stare povijesti, a to je uvođenje tzv. nove vojne historije u izučavanje antičkog ratovanja. Ovom prilikom valja napomenuti da je „nova vojna historija“ istraživački smjer koji proučava vojnu tematiku holistički i u vezi s drugim fenomenima povijesne stvarnosti kao što su društveni odnosi, ekonomija i kultura te uz pomoć niza modela posuđenih iz drugih društvenih znanosti poput politologije, antropologije i sociologije. Pritom treba spomenuti da se slab interes za ovu tematiku ne može u tolikoj mjeri pripisati inherentnoj konzervativnosti stare povijesti kao discipline, već i manjku dostupnih izvora za učestaliju primjenu tog pristupa. Upravo je značaj ove knjige u tome što polaže važnost na „međuigru“ pisanih i materijalnih izvora te traženje komplementarnih informacija između te dvije kategorije. Može se pretpostaviti da se budućnost ovog pristupa tematici vojne povijesti nalazi u novim i trenutno neotkrivenim materijalnim nalazima, ali u nekoj mjeri i u reinterpretaciji postojećih, ponajprije pisanih, izvora. Valja istaknuti da je ova knjiga namijenjena stručnoj publici kao uvod u spomenutu tematiku, dok bi zbog izostanka historiografskog žargona mogla biti privlačna i široj publici. Zaključno, najvažnija pojedinost vezana uz ovu knjigu je ta što je jedno zasićeno polje istraživanja povezala s drugim aspektima izučavanja rimske povijesti, time stremeći ka „totalnoj historiji“ duljeg vremenskog trajanja čime je stvorila referentnu podlogu i poticaj daljnjim istraživanjima u tom smjeru.
Igor Krnjeta