Željko Funda, “Lepoglava: roman”
Roman Željka Funde Lepoglava govori o tamošnjem ustaškom logoru 1944. godine i posvećen je njegovim žrtvama, kojih je bilo oko tisuću. Pripovjedno je komponiran iz različitih perspektiva, one sveznajućeg pripovjedača, ali i ispovjednim glasovima svakoga od mnoštva protagonista, od kojih su mnogi stvarne povijesne ličnosti, bilo počinitelji bilo žrtve. To su ponajprije ustaški krvnici (upravnik logora svemoćni Ljubo Miloš, njegov rođak i uzor, zloglasni Maks Luburić, skupa s bulumentom pomahnitalih egzekutora), zatim nesretni logoraši odnosno logorašice (među kojima su završili i ustaški urotnici Mladen Lorković i Ante Vokić) te ugledni Lepoglavčani (utemeljiteljica “lepoglavske čipkarske škole” Danica Brössler, župnik Ferdo Krčmar, lokalni slikar Gabrijel Horvat i glazbenik Marijan Zuber, ilegalac Ivan Ferek Srećko…). Roman je i metafikcijski jer se u njemu kao važni likovi pojavljuju slikar Leone Glembay i njegov imaginarni sin Eugen, prepredeni ratni profiter. A i sâm je Krleža epizodni lik.
S obzirom na temu, ovaj je fikcijsko-fakcijski roman crn, jako crn i tragičan, s mnoštvom prikaza psihičkih rastrojstava, patnji mučenih i poživinčenja mučitelja koji uživaju ubijajući, no sve je to amortizirano groteskom kao autorovom temeljnom narativnom metodom.
Roman Lepoglava ne moralizira, ne propagira, ne prokazuje, ne “poručuje”, nego sve to, posve izmiješano, ostvaruje pričanjem mnoštva užasnih priča, pri čemu ljepota lepoglavske čipke i sarkastični humor nastoje ne ustuknuti pred zlom i dijaboličnim cinizmom.
Željko Funda rođen je 1950. u Varaždinu, gdje i živi. Diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik. Radio je kao srednjoškolski profesor engleskog jezika. Jedan je od pokretača časopisa Haiku, prvoga jugoslavenskog/hrvatskog haiku časopisa (izlazio od 1977. do 1981). Uvršten je u brojne zbornike i antologije kajkavske poezije te u domaće i međunarodne zbornike i antologije haiku poezije. Dobitnik je prvih nagrada za kajkavsku poeziju na recitalima u Mariji Bistrici, Ivancu, Varaždinu i Svetom Ivanu Zelini te šezdesetak nagrada i priznanja za haiku poeziju, većinom na međunarodnim natječajima u Japanu.
Objavio je 15 knjiga: Varaždinske priče (1989); Srečovnjača (kajkavska poezija, 1991); Mocartenje (kajkavska poezija, 1997); Knjiga sendviča (“haibunci”, 2001); Osmiješne priče (2003); Ljudeki (kajkavski roman, 2004; Nagrada “Fran Galović” i Nagrada “Katarina Patačić” 2005); Alelujni smeh (kajkavska poezija, 2006); Soneti Bogu (2007); Zar mi nisi živa voda? (ljubavni soneti, 2011); Gdje je danas Jadranka Kosor (zbirka pjesama, 2012; Nagrada “Drago Gervais” 2011); Knjiga trenutaka (hrvatsko-engleska zbirka haiku poezije, 2013); Rat smjehova (dječji roman, 2016); Ptice imaju perje, gušteri imaju sunce (hrvatsko-engleska zbirka “haibunaca”, 2017); Sonetio smehu (kajkavska poezija, 2017); Humorna knjiga (2019). Preveo je sve Shakespeareove sonete na kajkavski i objavio ih 2000. Za priču “Drug Tito” dobio je prvu nagradu na festivalu Pričigin 2008. Na Natječaju za satiričnu priču “Slavko Kolar” osvojio je drugu nagradu za “Na nebu nema sladoleda” 2015. Dramski program Hrvatskog radija izveo mu je radio drame“Tri lubanje” i “Općenje s anđelom” te kajkavske komedije “Merdulanje” 2007. i “Poslednja komunista pasija” 2008. Dječje gradsko kazalište Čakovec izvelo je 2005. adaptaciju njegove priče “Miss vještica”, a 2006. komediju “Tetice se zaljubiše u Djeda Mraza”.
Godina izdanja: 2021
Broj stranica: 400
Pročitaj početak knjige:
Najava:
Iz medija: