Iva Kolić – prikaz knjige – Miroslav Bertoša, “Historabilije XVI.–XVIII. stoljeća. Mali svijet Istre u doba Venecije”, 2019.
Miroslav Bertoša, Historabilije XVI.–XVIII. stoljeća. Mali svijet Istre u doba Venecije, Marčana: Biblioteka Trag vremena, 2019., 412 str.
Godine 2019. Biblioteka Trag vremena tiskala je novu knjigu prof. dr. sc. Miroslava Bertoše naslova Historabilije XVI.–XVIII. stoljeća. Mali svijet Istre u doba Venecije. Knjiga privlači već samim, pomalo neuobičajenim naslovom, prvenstveno sintagmom historabilije, autorovom jezičnom tvorevinom kojom je nazvao mikropovijesne skice, priče iz prošlosti mletačkoga dijela Istre, a kojom istovremeno iskazuje vlastiti istraživački i metodološki pristup slijedeći novu historiju škole Annales, uvjeren kako, unatoč tome što je, kako i sam zamjećuje, historiografska uloga Annalesa završena, njezine postavke još uvijek nisu iscrpljene. Knjiga sadrži autorove, dosad neukoričene, radove o povijesti Istre u doba Venecije koji se nadopunjuju i upotpunjuju s njegovim prijašnjim historiografskim opusom nastalim tijekom više od pet desetljeća istraživačkoga i znanstvenoga stvaralaštva. Knjiga je tematski podijeljena na tri veće cjeline kojima su obuhvaćeni različiti aspekti života na Istarskome poluotoku za vrijeme mletačke vlasti u periodu od Cinquecenta do Settecenta, a riječ je o tematskim cjelinama sljedećih naslova – „Prostori življenja, vrijeme i zbivanja“ (devet poglavlja), „Ozračje Levanta, nemirno susjedstvo, trgovina i opskrba“ (osam poglavlja) te „Mali svijet i svakodnevica“ (četiri poglavlja).
U prvoj tematskoj, te brojem stranica najopsežnijoj, cjelini naslova „Prostori življenja, vrijeme i zbivanja“ (str. 26.–191.) autor obrađuje devet različitih poglavlja iz istarske ranonovovjekovne povijesti. Započinje raspravom o identitetima u poglavlju naslova „U znaku plurala, višebrojni i višeslojni identiteti istarski (kroki ranoga novovjekovlja: XVI.–XVIII. stoljeće)“ (str. 26.–34.), u kojem naglašava njihovu promjenjivost i ističe kako, zbog nemogućnosti utvrđivanja zajedničkoga identiteta na cjelokupnom hrvatskom etničkom teritoriju, o njima valja govoriti isključivo u pluralu. Slijedi poglavlje „Habitat u pokretu i apoteoza obilja. Monografijski prikaz prošlosti Vodnjana, južnoistarskoga trgovišta“ (str. 35.–58.), u kojem autor pred čitatelja donosi niz raznovrsnih fragmenata iz bogate povijesti Vodnjana koji je u ranom novovjekovlju često opisivan kao jedno od najljepših i najnaseljenijih mjesta Istarskoga poluotoka te prostor zdrava zraka i plodnih polja. Dotaknuo se tako Bertoša graničnih sporova, prodora protestantskih ideja, migracija, zdravstvenih prilika, gospodarstva te razbojništva na području Vodnjanštine. Iduće poglavlje čitatelja vodi u ranonovojekovni Novigrad, koji su, kao i većinu istarskih priobalnih mjesta u ono vrijeme, obilježili brojni usponi i padovi, populacijske krize, ali i nastojanje da se dokaže kao pomorsko mjesto te svojevrsni štit Venecije. Dok vijesti iz XVI. i XVII. stoljeća svjedoče o teškim prilikama (visok mortalitet djece, ali i, uopće, siromaštvo, nezdrava klima, opadanje gospodarstva, uglavnom prazna komunalna blagajna), Settecento Novigradu donosi polagani oporavak. Poglavlje naslova „Novigrad – ritmovi, padovi, usponi i stagnacije jedne istarske komune i biskupije u ranome novovjekovlju“ (str. 59.–106.) obuhvaća sve naslovom navedeno i to kroz nekoliko epizoda – zapis o Novigradu u rukopisu biskupa Giacoma Filippa Tomasinija, izradu vlasničkoga katastra 1612., čišćenje grada 1623., pljačku i otmicu iz 1687. predvođene islamskim gusarima iz Ulcinja (događaj koji je, u mentalitetu mještana, ostavio strah od Turaka i islama, čak i u godinama nakon prestanka neposredne opasnosti od njih) te epizodom gladi i bolesti krizne 1817. Slijedi poglavlje „Istra u osvitu XVIII. stoljeća: politički, društveni i gospodarski život“ (str. 107.–112.), u kojem autor daje sintetički prikaz prilika u Istri u doba Rata za španjolsko nasljeđe. U godinama od 1702. do 1714. sjena rata nadvila se i nad Istarski poluotok (napetosti na graničnim područjima, dovođenje vojske, prisutnost francuskih ratnih brodova), a opasni trenuci s kojima se susrela cijela Istra, unutrašnjost i priobalje, doživljavaju vrhunac 1709. i 1710., kada Istru zahvaća velika europska pandemija gladi koja, zaključuje Bertoša, predstavlja vjerojatno najdramatičnije stranice istarske povijesti XVIII. stoljeća. „Hrvatski etnički element u koparskom primorju u doba Venecije (XVI.–XVIII. stoljeće)“ (str. 113.–127.) sljedeće je poglavlje Historabilija. Bertoša ističe kako je koparsko primorje, kao najrazvijeniji dio mletačkoga posjeda, još od srednjeg vijeka predstavljalo važnu gospodarsku točku hrvatskih migracija, dok je Kopar, kao važno kopneno uporište mletačke plaćeničke vojske, bio mjestom u kojem su bili stacionirani i služili mnogobrojni Hrvati, naglašavajući pritom potrebu detaljnijeg izučavanja ove problematike. Iduće poglavlje, naslova „Transhumacije i granice: gospodarski život i granične napetosti na istarskome sjeveru (mikropovijesna epizoda iz 1571.–1572.)“ (str. 128.–148.), prikazuje dramatičnu epizodu iz povijesti istarskoga novovjekovlja na Doberdolu, dijelu planinskog lanca Ćićarije, i to kroz postupak ophođenja ili „razvođenja“ po terenu, s najstarijim ljudima kao zakletim svjedocima. Ophođenje se odvilo na poticaj rašporskoga kapetana Marina da Cà da Pesara, a njegovim je povodom bio sukob pastira i otimanje stoke s mletačkoga područja. Važno je naglasiti kako nije bila riječ o izoliranoj epizodi budući da je problem definiranja granica (tzv. diferencija) između Benečana, s jedne, i Kraljevaca, s druge strane, čijim je dijelom i spomenuta epizoda, obilježio ćićarijsko transhumantno stočarstvo dugotrajnim i potresnim sukobima. „Dolična i nedolična svakodnevica. Vizitacijski zapisi puljskoga biskupa Eleonora Pagella iz god. 1690.“ (str. 149.–168.) naslov je sljedećega poglavlja u kojem su prikazani rezultati Pagellina pastoralnog ophoda trima selima jugoistočne Istre – Krnici, Galižani i Fažani. Biskupske su vizitacije, ističe Bertoša, izvrstan primjer prožimanja pučke i učene kulture, a ono što u ovome slučaju, uza standardne napomene o nesuglasjima s crkvenim zakonima, privlači posebnu pažnju vizitatora jest odlazak mještana posjećenih župa u Savičentu ondašnjem arcipretu po tzv. magijske listiće, što je odličan, ali ne i jedini, primjer razapetosti seoskoga svijeta između, s jedne strane, pučkih vjerovanja i, s druge strane, prodiranja „učene“ u „pučku“ kulturu kao dio crkvenih nastojanja nakon Tridentskoga koncila. Poglavlje „Učka, jeseni 1751. Arhivske vijesti o stočarima, razbojništvu i trgovcu iz Boljuna“ (str. 169.–174.) prikazuje pljačku koja se 9. rujna 1751. zbila kod lokaliteta Klanac na Učki, a koju je poduzela nekolicina naoružanih muškaraca, ali i ono što je uslijedilo nakon – širenje vijesti o događaju, istraga, pronalazak dijela ukradenih predmeta i, konačno, osuda pljačkaša. Ova je naizgled izolirana epizoda autoru poslužila kao potvrda razbojništva u Istri, koje se već i ranije našlo u središtu Bertošina historiografskoga interesa. Posljednje poglavlje ove tematske cjeline „Iz ugla povjesničara: toponimi, antroponimi i nadimci u Labinu i na Labinštini u drugoj polovini XVIII. stoljeća (jedno povijesno vrelo iz fonda Vijeća desetorice Državnog arhiva u Mlecima)“ (str. 175.–190.) prikazuje pobunu labinskih pučana i seljaka protiv povišenja cijena vina 1768., a istražni su spisi o spomenutoj epizodi autoru poslužili i za izučavanje labinske antroponimije, ojkonimije i toponimije.
Sljedeća veća tematska cjelina naslova „Ozračje Levanta, nemirno susjedstvo, trgovina i opskrba“ započinje poglavljem „Puljska luka u doba Venecije (od XVI. do XVIII. stoljeća)“ (str. 192.–205.), koje u fokus stavlja izgradnju utvrde u Puli. Naime, u godinama Uskočkoga rata te opasnosti od španjolske armade donesena je odluka o podizanju utvrde u Puli, čija je izgradnja povjerena francuskome vojnom inženjeru Antoineu De Villeu, da bi nakon potpisivanja Westfalskoga mira 1648. opalo zanimanje za njezinu gradnju, sve dok je nije napustio i posljednji klesar, a ponovni se interes javio za vrijeme Rata za španjolsko nasljeđe. U sljedećem se poglavlju „Bijes neprijatelja vene / jonski im vali krvlju se crvene… Bitka kod Lepanta – činjenice, odjeci, imaginariji i mitovi – ususret 450. obljetnici” (str. 206.–210.) Bertoša osvrnuo na istarske sudionike slavnoga pomorskog sukoba. „Turski trgovci u Poreču: tri dokumentarna fragmenta iz prve polovine XVII. stoljeća“ (str. 211.–219.) naslov je sljedećeg poglavlja koje na osnovu triju pisama (iz 1618., 1626. i 1627.), koja su pohranjena u venecijanskome državnom arhivu, a čiji sadržaj Bertoša donosi i u izvorniku, čitatelju daje oskudne podatke o turskim trgovcima u Poreču, no iz kojih se, kako uočava autor, ipak može naslutiti da je intenzitet te trgovine bio snažan. „Žitarica s agrarne margine: kukuruz. Formenton / grano turco ili trukinja u Istri od XVII. do početka XIX. stoljeća“ (str. 220.–231.) prati širenje kulture kukuruza na Poluotoku sve od njezinih početaka koji sežu u XVII. stoljeće, odnosno njegovu sredinu. Iako je od svoje pojave u Istri trukinja, kako su Istrani nazivali (i nazivaju i danas) kukuruz, bila na samoj agrarnoj margini, a zbog osobitosti tla nije se puno uzgajala, ipak predstavlja, zaključuje Bertoša, značajnu stranicu istarske prošlosti. „Pietra bianca detta d’Istria: povijesni esej o iskorištavanju, trgovanju i krijumčarenju istarskoga kamena od XVI. do XVIII. stoljeća“ (str. 232.–237.) naslov je sljedećeg poglavlja koje u fokus stavlja istarski kamen, koji se zbog svoje ljepote i otpornosti često morskim putem prevozio u apeninske metropole, a zbog čega ga je koristila i Austrija. „Pietro Predonzani: filozof-ekonomist, akademik-fiziokrat, svećenik i habsburški legalist u Istri početkom XIX. stoljeća“ (str. 238.–261.) ličnost je čiji su spisi ostavili značajna traga u istarskome gospodarstvu. Naime, Predonzanijevi su agrarni savjeti posredstvom svećenika dopirali do puka te mu trebali osigurati veće prinose sa zemlje i pridonijeti boljoj opskrbi, a zanimljivo je da su njegove upute nastale nakon velike europske pandemije i istarske epidemije gladi iz 1817., koje se Bertoša dotaknuo u više poglavlja unutar svojih Historabilija. „Veliki biskup u maloj dijecezi: mletačka vrela o Antoniju Zari, političkim previranjima i ratno-gerilskim sukobima između Republike Venecije i Kuće Austrije početkom XVII. stoljeća“ (str. 262.–273.) prikazuje dio Zarina privatna i profesionalnoga životnog puta, s naglaskom na prva dva desetljeća XVII. stoljeća. Tih se godina pićanski biskup našao u središtu pozornosti lokalnih mletačkih vlasti u Istri i mletačke diplomacije, a o njegovoj je djelatnosti vlada primala i hitne poruke (tzv. dispacci), zbog čega je zanimljivo spomenuti da je jedan od mletačkih dojavljivača bio i biskupov nećak. Istovremeno se Zara našao i u središtu dramatičnih zbivanja Uskočkoga rata tijekom kojega je pićanska dijeceza pretrpjela teška stradanja. Međutim, zaključuje Bertoša, dijeceza je u Zarino vrijeme doživjela značajan uspon i ugled te stekla važnost kakvu sve do svojeg ukinuća neće dosegnuti. „Autoritet vlasti i podanički neposluh. Slučaj Zvane Bana, ‛osobe niskog staleža, nemirne i poremećene ćudiʼ, u kaštelu Roču 1762.“ (str. 274.–283.) posljednje je poglavlje ovoga tematskoga bloka koje prati istražni postupak protiv organizatora seoskoga otpora zapovijedi rašporskoga kapetana Querinija da se oružje i stvari „hrvatskih konjanika“, nakon što im je istekao rok obavljanja službe u Rašporskome kapetanatu, a u skladu s podaničkim obvezama, iz Buzeta prevezu u Udine. Odbijanje izvršavanja zapovijedi predstavljalo je čin javnog neposluha i vrijeđanja predstavnika vlasti, stoga je rašporski kapetan, po otkrivanju krivaca, poslao prijavu u Kopar koja je dalje proslijeđena u Veneciju te rezultirala istragom.
Posljednja tematska cjelina „Mali svijet i svakodnevica“ donosi četiri međusobno nepovezane epizode istarskoga ranonovovjekovlja, a započinje temom razbojništva, kojeg se Bertoša dotaknuo, bilo kao glavne ili sporedne teme, i u prijašnjim poglavljima Historabilija. „Istarsko seosko razbojništvo: primjer Dračevca“ (str. 285.–298.) opisuje zlikovačku skupinu koja je djelovala u zaleđu Poreča, u malome selu Dračevcu, sredinom XVIII. stoljeća te vršila razna nasilja, krađe i otimanja djevojaka i udovica. Seoskim se nasilnicima suprotstavio župnik na način da je, doduše riskirajući njihovu osvetu, podnio prijavu koja je završila uhićenjem i zatvaranjem nasilnika. I ovom je naizgled izoliranom epizodom Bertoša još jednom pokazao kako je razbojništvo u Istri bilo duboko ukorijenjeno te ispunjavalo svaku poru njezina društvenog života. Na tragu razbojništva je i sljedeće poglavlje naslova „Rovinj: ribari, krijumčari i osobe raznih zanimanja“ (str. 299.–304.) koje donosi istragu protiv dvojice Rovinjaca zbog krijumčarenja biškota. I ovdje su kao izvor autoru poslužili spisi istražnoga postupka, iz kojih se, ističe Bertoša, zrcali slika društveno-gospodarskih prilika i organizacije svakodnevnoga života Rovinjaca, osobito njihova podjela na gente di mare i gente di terra, koja je u nekoliko navrata izbila na vidjelo i prilikom samoga ispitivanja svjedoka. U sljedećem poglavlju „Vojnik naoružane barke Mare Nostrum – od imaginarija do farse“ (str. 305.–309.) Bertoša čitatelju predstavlja epizodu zaustavljanja carskih brodova kod Poreča 1720., značajnu iz razloga što izvrsno prikazuje kako je dominacija Venecije nad Jadranom reducirana tek na simboličnu razinu. „Medulinac Tone Kamerić, sargente ponentino. Sredozemna epizoda jednog marginalca iz druge polovine XVIII. stoljeća“ (str. 310.–320.) prikazuje napad tuniskih gusara na mletačke lađe 8. svibnja 1789. na južnome dijelu Kerkanskoga otočja. Mletački pokušaj zarobljavanja tuniske lađe nije uspio, a glavnim je krivcem proglašen zapovjednik jedne od dviju mletačkih lađa. Uslijedila je, po uobičajenom postupku, istraga, a autor posebnu pažnju posvećuje izjavi Tone Kramarića iz razloga što su njegova opažanja, kako sam zamjećuje, u usporedbi s onima ostalih svjedoka, bila jasna, nepristrana i oštroumna.
Bertošine Historabilije čitatelju nude raznovrstan mozaik istarskih tema i likova prepričanih, prikazanih i protumačenih izravno iz arhivskih vrela te različitih historiografskih uglova. Nesumnjiva je važnost koju posljednja knjiga prof. dr. sc. Miroslava Bertoše ima za struku, izučavatelje istarske i hrvatske povijesti, ali i širu publiku pred koju donosi razne teme iz istarske ranonovovjekovne društvene, gospodarske, crkvene, migracijske i demografske povijesti, predstavljene u tri tematska bloka s mnogo pojedinačnih epizoda, odnosno poglavlja koja se, ovisno o preferencijama čitatelja, mogu čitati kao zasebne cjeline te ne uvijek neophodno predstavljenim redoslijedom. Historabilije mame čitatelja već samim naslovom, a pažnju privlače i zanimljivim grafičkim oblikovanjem naslovnice (spoj slike Gentilea Bellinija „Procesija na Trgu sv. Marka“ iz 1496., jednoga arhivskoga dokumenta, vjerojatno iz venecijanskoga arhiva te korištenoga prilikom pisanja knjige, i autorova rukopisa kojim je ispisan naslov), dok pažnju zadržavaju specifičnim historiografsko-književnim stilom pisanja kojim Bertoša na njemu svojstven način čitatelja odvodi u neko drugo, davno minulo vrijeme…
Iva Kolić