Stjepan Bajić – Magijski socrealizam mladog Márqueza – “Putovanje po Istočnoj Europi”
Gabriel García Márquez, Putovanje po Istočnoj Europi, prevela sa španjolskog Gordana Tintor, VBZ, Zagreb 2018., 153 str.
Dobitnika Nobelove nagrade za književnost iz 1982. godine, Gabriela Garciju Márqueza (1927.-2014.) uistinu ne bi trebalo posebno predstavljati. Gotovo da nema izbora najboljih, ali i najčitanijih književnih djela, a da se u njemu ne nađe i neko od ovog znamenitog Kolumbijca, koji je svoj život podredio i pronašao u pripovijedanju. Sto godina samoće, Pukovniku nema tko da piše, Ljubav u doba kolere, Dvanaest hodočasnika samo su neka od njih, uz mnoga druga prevedena kod nas u zadnjih četrdesetak godina. Ipak, jedna je Márquezova knjiga zbog nekog meni nejasnog (za vrijeme Jugoslavije možda ideološkog) razloga, i sve donedavno hrvatskoj publici bila nepoznata – De viaje pur Europa del este, prevela Gordana Tintor kao Putovanje po Istočnoj Europi. Objavljena je tek 2018. godine kao dvanaesta knjiga Márquezovih sabranih djela u izdanju zagrebačkog VBZ-a.
Originalno se radi o seriji članaka koje je još pedesetih godina prošlog stoljeća mladi Márquez objavljivao po latinoameričkim tiskovinama, dok je njihov zbir objavljen u knjiškom obliku 1978. godine, kada je Márquez nezadrživo postajao književnom superzvijezdom. Mada se radi o naknadnoj pameti, Márquez je već s dvadesetak godina bez imalo dvojbe posjedovao strašan talent te je njegovo mladenačko Putovanje ponajprije književnog karaktera. Nešto između novinarske reportaže, slobodnog putopisa pa čak i romana ceste. Naravno, i povjesničari ga mogu i moraju čitati – kao dragocjeno svjedočanstvo o slabo poznatom svakodnevnom životu iza Željezne zavjese – uz recimo još neizostavan Krležin Izlet u Rusiju, Gideov Povratak iz S.S.S.R.-a, Matvejevićev Istočni epistolar, recentna djela nobelovke Svetlane Aleksijevič, oralnu historiju Petera Molloya i mnoga druga o „nepoznatom“, opasnom, ali veličanstvenom Istoku.
Osim toga, zanimljivo je za istaknuti da u isto vrijeme svoja sudbonosna putovanja Amerikom pedesetih godina započinju i o njima pišu primjerice Dharmine skitnice – glasnici slobode beatnici predvođeni Jackom Kerouacom i Allenom Ginsbergom. Ili, sve da bi poginuo u Boliviji, s juga na cestu biva nošen, Nerudinim stihovima zaluđen, jedan asmatični mladac i student medicine, Argentinac problematičnog ponašanja – Ernesto Guevara, kasnije poznatiji kao Che. Iako se nisu poznavali, svaki na svojim stranama svijeta, svi oni pripadaju zapravo istom kulturnom krugu. S njima je po mom mišljenju ravnopravan i Márquez, mladi ljevičar, temperamentni i politizirani Latinoamerikanac, ali ponajprije – slobodan čovjek od pera, ničime nesputan pa niti tzv. Željeznom zavjesom. Posjetio je DDR, Čehoslovačku, Poljsku, SSSR i nedugo nakon pobune 1956. godine, Mađarsku.
Kakav je to bio podvig, pomalo čak i opasan – valja podsjetiti da je Drugi svjetski rat završio tek desetak godina prije. Staljinova mumija još je ležala pokraj Lenjinove na Crvenom trgu, a destaljinizacija se tek stidljivo pomaljala iza ugla. Istok je na čelu sa SSSR-om još bio predmet fascinacije europskih i svjetskih komunista. Kada je Márquez putovao hladnoratovski se narativ zapravo tek zahuktavao. Varšavski pakt je tek ustanovljen, a Berlin je još bio polurazrušen grad, dok njegov sablasni Zid nije bio podignut. Márquez je zato mogao slobodno šetati uglancanim, zapadnim „tematskim parkom kapitalizma“, ali i prolaziti kroz još uvijek prohodnu granicu da bi njuškao Staljinovim dijelom Berlina, „grada apsurda“. Márquez je Berlin napustio s nadom da: „za pedeset, sto godina, kada jedan od tih dvaju sustava prevagne, dva Berlina bit će jedinstven grad“.
Ipak, mladog, ali očito već zrelog i istinoljubivog Márqueza nisu strašile strojnice, tenkovi i bodljikava žica, već nešto još opasnije: „opasno je to putovanje za poštenoga novinara“ ali ponajprije zato „što je izložen riziku donošenja brzopletih ocjena na temelju površnih i nepotpunih dojmova, a čitatelji bi ih mogli doživjeti kao konačan zaključak“.Na šaljiv način još jednom je objasnio čitatelju:„Ja nisam želio upoznati nacifrani Sovjetski Savez, dotjeran za posjetitelje. Zemlje, kao i žene, treba upoznati odmah nakon buđenja.“ Zato Márquez nije mario za pregršt događanja na Svjetskom festivalu mladeži održanom u Moskvi, već je stalno gledao kako da pobjegne svojim prevoditeljima (zapravo nadzornicima), za razliku od njegovog prijatelja Franca kojemu (a niti autoru ovog prikaza) dabome ne bi bilo mrsko recimo pohoditi prezentaciju japanske kuhinje ili nastup omiljenog Cheovog pjesnika, Pabla Nerude ili još bolje – nogometnu utakmicu Mađarske „Lake konjice“ i Italije. No da se vratimo Márquezu: „Trebalo je ignorirati sve te događaje i izići na ulicu kako bi se razgovaralo s ljudima… željnih razgovora sa strancima nakon četrdeset godina izolacije. Trebalo je izabrati između festivala i pokušaja da se u tom kratkom vremenu dobije slika o sovjetskoj stvarnosti.“
Da ne bude zabune, Márquez možda jest bio partibrejker, ali zato je baš uzbudljiv pisac. Šalu na stranu, o čemu god da piše – o ženskim najlonkama kao najčuvanijem predmetu na Istoku ili o trećoj votki nakon koje tečno progovori poljski ili kad u budimpeštanskom javnom zahodu kao arheolog nađe istinu: prostačke znakove kao dokaze nedavne, brutalno zatrte pobune ili kad u ruskom selu poetično ugleda dobro mu poznato bolivijsko selo, isto ono siromaštvo, ali i magiju ili pak kad upadne u paukovu mrežu dosadne birokracije prilikom prelaska granice – Márquez će bez sumnje napisati dobru priču!
Njegov je recept jednostavan – opušteno razgovaraj s ljudima, traži začudne scene i nađi znakovite, bizarne detalje koji bi drugima možda promakli. Svakako treba još jednom istaknuti da je Márquez bio vrlo ograničen prostorom – uvijek mu je netko bio za petama, imao je priliku posjetiti samo glavne gradove (te Leipzig, Auschwitz i Krakov), a provinciju vidjeti tek iz vlaka ili automobila. Mada je zapravo najbolji kada ostaje kozerski opušten, anegdotalan i uopće ne ide u šire analize. To je primjerice slučaj u poglavljima o SSSR-u, gdje je očito bio zatečen velebnosti i nespoznatljivosti svega oko sebe. Na tim stranicama, na nemušt je način većinu pažnje posvetio destaljinizaciji, Hruščovljevoj politici i, općenito, društvenom uređenju na prekretnici o kojem je tada mogao malo znati. Dakako, nekada je i Márquez jednostavno banalan, ali što je posve normalno za žurbu i formu novinske reportaže – koja je uostalom neodvojiva od njegova životnog djela, i u kojoj je ispekao zanat da bi poslije mogao osvajati srca čitatelja svojim pitkim književnim stilom.
Osobno najzanimljiviji dio knjige bio mi je – o Pragu i Čehoslovačkoj – upravo gdje je Márquez najviše pogriješio, ali gdje mu je zasigurno bilo najljepše. Po Márquezovom dojmu Čehoslovačka je perjanica Lagera, socijalistička zemlja s kapitalističkim primjesama; ili možda obrnuto. Tu se dobro živi, nitko se ne čudi njegovoj finoj odjeći i satu, dani se provode radišno, studenti su apolitični i samo se žele zabavljati – i nigdje niti znaka buduće pobune iz proljeća i ljeta 1968. godine. Ipak, Márquez je ostavio i jednu znakovitu, vidovitu izjavu: „ne vide se konci kojima se povlače češke lutke, najbolje na svijetu“.
Podosta stereotipan i tendenciozan prikaz Praga, nastavlja se i u svejedno odličnom poglavlju o Poljskoj. U Varšavi i Krakovu pak vlada prava karnevaleskna atmosfera. Svi su protiv komunizma i Sovjeta, veliki su poljski nacionalisti i vjernici, i samo iščekuju pobunu, polažući velike nade u svoga heroja Gomułku. Dok pobuna ne dođe, svi kunu Staljinov dar „Palaču kulture“, u svojem su siromaštvu otmjeni i ponosni, mahnito piju alkohol i čitaju knjige (posebno Jacka Londona) kako bi ispunili „prazninu života“, pričaju francuski i, zanimljivo, pjevaju južnoameričke pjesme. Ipak, još zanimljivije je da „dobar dio Poljaka su istodobno katolici i komunisti… subotom idu na partijske sastanke, a nedjeljom na svete mise“.Dapače, kada je u Krakovu Márquez bio na jednom partijskom domjenku zatekao je scenu kao da se zatekao u 19. stoljeću – žene u gracioznim haljinama, a muškarci u otmjenim odijelima pričaju na francuskom, dok je Márquez došao u običnim trapericama. Jedva da su ga pustili unutra pa se on radije pridružio vozačima koji su čekali svoje „gospodare“.
Kao zaključak, mogu još ustanoviti da je velika šteta da ova odlična Márquezova knjiga nije duža, s barem još jednim poglavljem magijskog socrealizma. Iako je 1979. godine bio u Dubrovniku, šteta što ga put pedesetih godina 20. stoljeća nije odveo i do Jugoslavije. Mada se Jugoslavija tada više nije skrivala iza Zavjese, nema sumnje da bi i to bile zanimljive stranice.
Stjepan Bajić